Sa portala: Zaprudje.hr

Najava za 2012 – Program na pozornici
Ove smo godine, za razliku od prijašnjih nekoliko, odlučili kao prvu informaciju pustiti imena glavnih bandova. Odlučili smo i vratiti se starom konceptu atraktivnih i aktualnih domaćih bandova.

Prepoznatljivi motiv iz Zapruđa

Prošlih smo nekoliko ružili uz, sjetit ćete se, npr. Pozdrav Azri s dvije trećine originalne Azre, uz fenomenalne frendove kvarta The Trio za koje neko reče “pa čovječe ovi su bolji nego pravi” komentiraujići izvedbu i izgled ZZ-Top bloka (i to ne reče bilo tko već Sumo) i U2 real tribute band iz Italije koji je oduševio i na ovogodišnjem St. Patric’s open air festivalu na Trgu Francuske republike.

Ove ćemo godine tako najaviti ponosno:

SUBOTA 19.5.2012.

Trg Ivana Meštrovića

Zapruđe, Zagreb

Više o svemu možete pronaći ovdje:

Povijest
Istini za volju, manifestacija koja će se ove godine održati po 11. puta se službeno zove “Zapruđe uživo”. Dan Zapruđa je pojam koji se duboko uvriježio u Zapruđanaca (i šire), a porijeklo vuče iz 1971. godine. Od tada do 1987. redovito se, tijekom svibnja, na Meštrovićevom trgu održavala manifesticaija pod nazivom Dan Zapruđa. Bila su to vremena kad je bilo moderno i poželjno imati “svoj dan”, pa su ga tako na primjer imali AFŽ (za one mlađe: antifašistički front žena), SUBNOR, općina Mrduša Donja, vatrogasci i brojni drugi, a bogme ga je imalo i Zapruđe. 

Ponekad je bio izravno povezan s nekim drugim (mo’š mislit) važnim datumom, kao na primjer 1976. kad se održavao povodom 35. godišnjice ustanka naroda jugoslavije, ponekad nije. Zajednička je svim proteklim “Danima” (pa i ovim današnjim) najmanje jedna stvar – žestoka i iskrena rock’n'roll svirka! 

Mnogi su, danas već legendarni rock glazbenici prodefilirali tom improviziranom pozornicom na Meštrovićevom trgu. Tih davnih (iako ih dobro pamtim) ’70-ih i ’80-ih godina, akcija je počinjala jutarnjim mimohodom – budnicom limene glazbe, čiji bi uniformirani svirači ranim jutarnjim satima marširali oko kvarta svijrajući tadašnje “popularne” melodije kao što su “Internacionala”, “Druže Tito ljubičice bijela” i sl. da bi se nastavila rock pržionom na Meštrovićevom trgu (koji se, gle čuda, jednako zvao, iako je izgledao bitno drugačije). Ponekad, u “centru” su se održavale i kino projekcije, tako npr. živo pamtim rock operu “Tommy” koju smo mi klinci pratili s krova iznad “Moslavke”… Kvart je u to staro dobro vrijeme, odnosno nešto prije, izgledao ovako:

Motivi iz Zapruđa

Motivi iz Zapruđa

Dani Zapruđa zamrli su te 1987. iz meni nepoznatog razloga… Devedesetih je stigao i nesretni rat tako da nije bilo moguće obnoviti priču., Nakon bezbroj kava (čitaj: piva) u Rally-u (danas American Donut) pala je ideja: obnovimo! Dvijetisućite doduše, plan nije bio baš toliko ambiciozan. Mala pozornica, zapruđanski bandovi te pokoji prijatelj, ali zahvaljujući dragim Zapruđancima koji su pomagali u realizaciji projekta nije bilo moguće napraviti manje.

Motivi iz Zapruđa – pogled sa Bundeka

Motivi iz Zapruđa

Kad spominjemo pomoć, ne možemo zaboraviti spomenuti Hanija i prvu uplatu od tada nama astronomskih 1.000 kn. Velika je to bila pomoć ali i obaveza, više se nije moglo odustati. Opet bezbroj kava (opet čitaj isto), i u projekat se uključuje sve više ljudi, što Zapruđanaca, što dragih nam prijatelja, od kojih je svaki dolazio sa novom idejom te bezrezervnom spremnošću za pomoć.

Tako u isto vrijeme nastaje košarkaški klub, a nešto kasnije curling i nogometni (fala Gocu, Alenu i Baji). Paralelno sa danom Zapruđa, koji već službeno postaje današnje “Zapruđe uživo!” održava se pred školom, jednako već tradicionalni malonogometni turnir u režiji Banjada i Braneta. Ne smijemo zaboraviti ni Melvina i njegov doprinos koji je zaista bio ogroman. Danny? – a kaj reći nego, “sam’ da ne bu’ bolji, jer bu’mo morali dovest Stonese u Pruđe. Dudo i Pipsi, Dudo i No Limits (prvi koncert). Žana, veliki radnik iz sjene, Žac R. za web i štošta drugo, Alen backstage u Hrvatskom Domu “Zapruđe”, Ameru tnx za Bareta. I cijela mala vojska volontera kojima je moto bio: “ne pitajte da li mogu, nego kaj treba”. Kako su otprilike izgledali razgovori oko organizacije?

Mi: Draki čuj, možeš posuditi stolove i stolice?
Draki: A kak’ bu’te hladili cugu?
Mi: ?
Draki: Ae, nosite i frižidere.
Koren: Dečki treba kaj?
Mi: Možes nam kombijem prebacit neke frižidere?
Koren: A kaj bute deli u njih?
Mi:?
Koren: O.K. evo i 10 l vina.

Motivi iz Zapruđa

Motivi iz Zapruđa

Ovakvih je situacija bilo bezbroj, a svim akterima se zahvaljujemo . Zdenki Kovačićek i Vanji Lisak te Lili Kirin najboljoj voditeljici – jedinim prisutnim svih 10 godina. Dečki za sva vremena: Kiki i Robi Ugrina – tres tres Trešnjevka, veliki i dragi prijatelji kvarta. Ivica i Dominik Justament sa obitelji – Luna Park Madi. Kruno Komesar – predivna izložba. Iris, Duška i Smiljka čije nam je mišljenje prilično važno i koje su svojevrstan filter naših ponekad blesavih ideja. Fala im i što nas trpe sve ove godine, vjerujte to treba izdržati. Tu je naravno i Centar za kulturu Novi Zagreb. Fala Gogi, Ružici, Tomislavu, a posebno Branku. Popis je još podugačak, malo mu jedan web site. Pa samo isprika svima koje ovom prilikom nenamjerno ne spomenusmo. Kad već falimo, onda zapravo najveća hvala svima vama što ste se okupljali ispred škole i oko stage-a na Meštrovićevom trgu, koji su svojim prisustvom i druženjem svih ovih godina, davali energiju manifestaciji i nama motiv kako usprkos brojnim problemima nebi odustali.

O novijoj povijesti ne treba puno pisati. Dovoljno je samo pogledati nasmješena lica na fotkama u galeriji.

Motivi iz Zapruđa

Motivi iz Zapruđa

Motivi iz Zapruđa

Motivi iz Zapruđa

Motivi iz Zapruđa – Zapruđe Lojenov prilaz i Vučetićev prilaz

U Zapruđu uživaj!

Sastavio: Kristian Strukić

Dubrava jedan od najstarijih kvartova u Zagrebu.
Zagrebačka Dubrava je istočni dio grada, istočno od parka Maksimira, zapadno od Sesveta (koje zapravo i nisu Zagreb, ali upravno jesu), a sjeverno od željezničke pruge.

Do prije tridesetak godina Dubrava je bila slabo naseljeno i siromašno zagrebačko predgrađe, na istočnom ulazu u grad, a danas je šaroliko urbaniziran dio Zagreba poznat po trgovinama Janjevaca, slastičarnicama Albanaca, obrtničkim pogonima Hercegovaca, danonoćnim aktivnostima i sa, možda neopravdano stečenim, ali sveprisutnim, osjećajem kako je riječ o opasnu dijelu grada u kojem ima i dosta kriminala.

Ispod mitova i legendi o Dubravi žive deseci tisuća ljudskih atoma koji jesu Dubrava: radnici što u pet ujutro idu na posao i gazde kojima posao dolazi doma, šverceri i slabo plaćeni prodavači u ovdašnjim dućanima, teški alkoholičari i vječni trezvenjaci, Bad Blue Boysi i Torcida, vukovarski prognanici i janjevački zlatari, skinsi i punkeri, penzioneri i oni čija karijera tek počinje, razočarani ratnici i uvjereni pacifisti, stanari koliba i stanari golemih nakaznih građevina ispred kojih su montirane kamere…

Jedino je heroja ulice sve manje. Oni, u posljednje vrijeme, ne traju dugo.

Naseljem prolazi Avenija Dubrava. Dubrava baš i nije bila “na cijeni”, a onda je prije desetak godina cijelom Avenijom Dubrava prošao tramvaj, glavna ulica je obnovljena i sve se dosta popravilo i postalo ugodnije za život.

Pogled iz zraka na Zagrebačku Dubravu

Živjeti u Dubravi
Jorgovanska i Konjščinska ulica nalaze se jedna nasuprot drugoj, a dijeli ih samo Avenija Dubrava. Više od Avenije, međutim, dijeli ih shvaćanje života kao takvog: premda su fizički udaljene dvadesetak koraka, između njih se prostrlo toliko suprotnosti da se čovjeku bez problema može učiniti kako se nalazi u dva totalno odijeljena svijeta koji se nikad neće razumjeti. Jorgovanskom ulicom nižu se napola raspadnute potleušice ispred kojih su rijetko parkirani automobili, a ako i jesu, onda je pitanje mogu li ta vozila išta drugo osim da budu parkirana; u Jorgovanskoj ulici nema rasvjete, nema ljudi, a psi noću bijesno laju; u Jorgovanskoj ima i birtija Tajland, a na ulazu u birtiju ima poveće raspelo koje gostu treba dati do znanja da ulazi u kuću gdje se štuje Sin Božji. Ne trudite se tražiti vezu između raspela i Tajlanda ili Tajlanda i Dubrave ili bilo čega…

Avenija Dubrava – mega plakat

Radije pogledajte čega u Tajlandu ima: u uglu kod šanka ima jedan poker-automat koji udarnički šamara ambiciozan mladić u zelenkastoj trenirci, ali ga karta ove večeri evidentno neće; tu je i glavna birtijska lola – tip u modernim bijelim cipelama i crnoj kožnoj jakni – koji ne pušta pivo iz ruke i pjesmu s usana, no čini se prilično dobroćudnim; imamo i tri-četiri dvadesetogodišnjaka, također u trenirkama, s tim da su već uglavnom pijani; tu je i totalno pijani muž kojeg žena stalno zove na mobitel, a on joj stalno ponavlja da ništa ne čuje i da će brzo kući; u jednom je separeu mladi zaljubljeni par što se drži za ruke; drugi separe zaposjela je gospođa u šezdesetima, čija je glava u jednom trenutku klonula na stol, dok joj je pored glave, poput nadgrobnog spomenika, ostala stajati velika boca Ožujskog piva. Tu je još, naravno, i mlađahna konobarica koja hitro otvara pive i “navija narodnu”. Pjesme se tematski kreću u rasponu od neuzvraćene ljubavi do svekolikog životnog poraza, a izvođači se kreću u rasponu od Cece Ražnatović do Željka Joksimovića. Gosti su se, uglavnom, u Dubravu jednom doselili iz Bosne, pa u Tajlandu daju oduška svom nakupljenom čemeru i izgubljenosti.

Glavna ulica – Avenija Dubrava

“Ubilo ga, pa šta. Taki je život”, odgovara hladnokrvno onaj mladić što vodi ljuti boj s poker-automatom kad smo ga pitali je li Dubrava – kako pišu metropolitanske novine – bure baruta koje samo što nije eksplodiralo i je li ubojstvo dilera Željka Bilena, te bomba pred kućom Petrita Atlije početak obračuna albanskih kriminalaca: obračuna za čije je poprište, prema istim izvorima, izabrana upravo Dubrava, opjevani kvart u istočnom dijelu Zagreba koji je odavno na zlu glasu. I nije da baš nema temelja za zao glas. U Dubravi je ubijen Zlatko Bagarić, čovjek koji je u Zagreb donio zadah frankfurtskog podzemlja s balkanskim predznakom, iz jednog kafića s poker-automatima u Dubravi krenula je gangsterska karijera Vjeke Sliška, koji je skončao kao Bagarić, u ovoj četvrti ubijen je Ivan Mirko Krpelnik, legendarni zagrebački kradljivac automobila, ovdje je – skupa s vlasnikom – u zrak letio mercedes Miljenka Žaje Krojfa, u Dubravi je jedno vrijeme bila baza odanih vojnika Vinka Žuljevića Klice, tu je i danas stanište jednog od opasnijih tipova zagrebačkog asfalta – Zefe Antića, na ulicama ovog naselja i danas je puno tvrdih momaka željnih bogatstva, a uz bogatstvo onda idu i bijesna kola i najzgodnije žene.

Istočni dio Dubrave je uredniji i prilično planski izgrađen. Početak Avenije Dubrava (istok, “Poljanice”).

“Jebeš ga, taki je život. Ne’ko mora bit i upucan”, nezainteresirano veli onaj dečko između dvaju uzaludnih udaraca po tipki poker-automata. U Tajlandu je sve tako: ovdje su ljudi pomireni sa sudbinom i ništa ih ne može osobito uzbuditi, osim eventualno kad mašina uporno daje manju, a oni još upornije tipuju na veću ili kad nakratko nestane muzike. Pjesme što govore o životnom čemeru, u kojemu se oni mogu prepoznati ili ga samo mogu razumjeti, jedino su što ove ljude donekle zanima i što ih povremeno navodi da se osjećaju živima.

Glavna ulica – Avenija Dubrava

U Konjščinskoj ulici birtije su rijetke, a i ono malo što ih ima nisu ni nalik Tajlandu. Tom ulicom čovjek se jedva probija, jer su i slijeva i zdesna poredane bezbrojne trgovine ispred kojih vise stotine kožnih ženskih torbica, remena, kožnih i ostalih jakni, traperica i ženskog donjeg rublja, cipela i tenisica, velikih i malih kufera… U Konjščinskoj su, ispred impozantnih građevina, parkirani skupi automobili i sve odiše trgovačkim duhom: ovdje nema sevdaha i traženja utjehe u rakiji i pjesmi; ovdje život kao da protječe u zbrajanjima dnevnog utrška i dovijanju kako povećati zaradu. Tu, naime, žive Janjevci, Hrvati s Kosova, koji su poprilično zatvoreni i nerado razgovaraju s ljudima za koje na brzinu procijene da nisu potencijalni kupci – počesto sumnjive – robe koju oni prodaju. Kad razgovaraju, onda se uglavnom žale na posao: nitko ništa ne kupuje, nemaju ljudi para, sjebaše nam znanje veliki trgovački centri, jedva se preživljava, dokle ovako… “Ma, nije Dubrava opasna, isto je kao i u drugim kvartovima. Samo što se o Dubravi više priča”, kazuje nam Zvonko dok u skladište unosi torbice što su cijeli dan provele na friškom zraku. Pa nastavlja: “Za poštenog čovjeka Dubrava nije opasna, jer se sav kriminal događa u zatvorenom krugu i zna se o kojim se ljudima radi. Problema imaju samo oni koji su dio tog kruga.”

Novi dječji vrtić, po mom skromnom mišljenju možda najljepši u Zagrebu.

Janjevci iz Konjščinske postali su javno poznati kad su 1990. ugostili Franju Tuđmana i u povodu njegove izborne pobjede ispekli mu ovdje nekoliko volova. “Janjevci su tada bili moćni i mislili su da mogu raditi što god hoće. Tada su bili bahati i vladali su Dubravom”, veli Filip Marki, Albanac koji se rodio u Dubravi i koji godinama drži kafić King u Grižanskoj ulici. “E, ali onda su došli Hercegovci, koji su bili još veći HDZ-ovci i još bahatiji od Janjevaca. Oni su došli s velikom lovom i počeli kupovati Dubravu, a Janjevci su popušili. Pa su zato sad razočarani u HDZ”, nastavlja on. U ovom potonjem uistinu ima pravo: svi Janjevci s kojima smo razgovarali s gađenjem odbacuju mogućnost glasanja za HDZ, a njihov je novi favorit Zlatko Tomčić i njegova Seljačka stranka. To bi mogla biti priča o konačnom prepoznavanju dvaju trgovačkih duhova koji su dosad, neznano zašto, plutali daleko jedan od drugoga. “Gospodin Zlatko Tomčić jedini je političar koji u posljednje vrijeme pokazuje interes za nas Janjevce. Jedini on obilazi naše proslave i nešto nam nudi. Svi drugi digli su ruke od nas”, kaže gospodin Josip, inženjer strojarstva koji je diplomirao u Prištini i koji dvadeset i dvije godine živi u Dubravi. Otprilike isto toliko godina bavi se proizvodnjom i pijačnom prodajom kojekakvih kožnih artikala. “Samo za HSS”, potvrđuje i Zvonko dok u skladište spušta poprsja plastičnih lutaka ukrašena čipkastim i push-up grudnjacima. “A onda ćemo fino batalit ovaj posao i svi u poljoprivredu…”

Tipična ulica u Gornjoj Dubravi

Ovakvih malih obiteljskih kućica ima puno u Dubravi

Napetosti između Janjevaca i Hercegovaca u Dubravi odavno su splasnule, pa već stasaju klinci rođeni u hercegovačko-janjevačkim brakovima. S Janjevcima i Albancima, kojih u Dubravi doduše nije ni približno toliko kao Hercegovaca ili domaćih Hrvata, stvari stoje ponešto drukčije. “S Albancima ne komuniciramo. Oni se drže svog jezika, pa zato ne možemo razgovarati i družiti se s njima. Osim toga, Albanci su na Kosovu napravili puno zla nama Janjevcima, a i još ga prave”, veli Zvonko. Njegovu priču, međutim, opovrgava dečko koji se preziva Palić, a student je treće godine ekonomije. “Mislim da to o mržnji između Janjevaca i Albanaca u Dubravi uopće nije točno. Evo, ja sam Janjevac, a moj najbolji prijatelj je Albanac. Tu priču forsiraju neki ljudi, uglavnom oni što su rođeni i živjeli na Kosovu, a mi koji smo se rodili u Dubravi, stvarno ne gledamo na te stvari. To su gluposti, kao što su gluposti da su svi Janjevci bogati i da svi nešto švercaju”, kaže on. Ni Palića, ni njegova prijatelja Vuzema, nije strah živjeti u Dubravi. “Ima u Dubravi svega”, veli Vuzem, “ima droge, ima dilera, al’ to su uglavnom oni sitniji. Mene je noću više strah u nekim drugim kvartovima nego u Dubravi.” Vuzem je, kaže, iz viđenja poznavao ubijenog Željka Bilena. “Znao sam ga kao Štefa, jer je glumio Štefeka Vrageca u ‘Smogovcima’. Nisam znao čime se bavi, niti me je to zanimalo. Svatko se ovdje nečim bavi.”

Salon cipela ‘Morandi’ u Dubravi

Poneki stanovnici ovog kvarta bave se i krajnje zajebanim sportovima: kad se noć spusti na Aveniju Dubrava i okolne ulice, cestama zagospodare kratko ošišani momci u neregistriranim nabrijanim autima i počinje dokazivanje na asfaltu. Dok luđački plešu po ulicama, iz njihovih automobila dopiru taktovi novokomponiranih melodija. Iste te momke preko dana možete vidjeti u uskim mahalama Gornje Dubrave kako u grupicama od po četiri-pet ubrzano hodaju odnekud prema nekamo i trude se izgledati poslovno i opasno. “Zadnjih je godina manje šoranja u Dubravi, a još je manje fer šoranja”, kazuje Filip Marki koji se dvanaest godina profesionalno bavio tae-kwon-doom, a sad klince iz Dubrave podučava boksanju i fitnesu u dvorani kod Leonarda Pjetraja: u toj dvorani svojedobno su trenirali Željko Mavrović i Mirko Filipović, a najnovijem hitu iz Pjetrajevih odaja ime je Mario Preskar, kojega je nedavno pod svoje uzeo Don King.

Osnovna škola s lijepim grafitom (a ne šarotinom).

“Kad velim da je manje fer šore, mislim na to da su potpuno iščeznule tučnjave šakama između zavađenih kvartova. Toga je prije dvadesetak godina bilo, a oni koji su se na ulicama tukli, poslije su zajedno išli na cugu i bili najbolji prijatelji”, sjeća se Filip prošlosti, a onda se prebacuje u sadašnjost: “Sad više nema šaka, u igri su pištolji i dvocijevke, sad se sve rješava na brzinu. U Dubravi ima puno momaka koji žele sve i žele odmah, a ne može, buraz, sve odmah. Moraš polako. To je kao kad mi tipovi dođu na fitnes, jer mjesec dana prije odlaska na more žele nabaciti mišiće. Ne ide to, jebi ga, ali ljudi su ljubomorni i čim vide da netko nešto ima, hoće i oni.” U Dubravi se, kaže on, obračuni manje događaju po nacionalnoj ili mentalitetnoj osnovi, a više zbog toga što netko nekoga prevari u kakvom krupnom kriminalnom poslu ili zato što netko nekome uđe u mafijaško leno. “Puno je droge, nikad je nije bilo ovoliko. Nemaš tu više normalne cure, sve su napušene. A kad trava prestane biti dovoljna, onda slijedi soljenje trave bijelim, kao da po marihuani padne snijeg. Ali tako je i u drugim kvartovima, samo što je Dubrava najveća i ima najviše bogatih ljudi i najviše teške sirotinje na jednom mjestu, pa to upada u oči”, kaže Filip Marki, dodajući da sve ostale priče o Dubravi spadaju u sferu urbanih mitova i legendi.

Plakati i reklame na fasadama kuća

A ispod mitova i legendi (što ih je, među ostalim, ispredao i ispreda HDZ-ov vokalno-instrumentalni sastav Prljavo kazalište) žive deseci tisuća ljudskih atoma koji jesu Dubrava: radnici što u pet ujutro idu na posao i gazde kojima posao dolazi doma, šverceri i slabo plaćeni prodavači u ovdašnjim dućanima, teški alkoholičari i vječni trezvenjaci, Bad Blue Boysi i Torcida, vukovarski prognanici i janjevački zlatari, skinsi i punkeri, penzioneri i oni čija karijera tek počinje, razočarani ratnici i uvjereni pacifisti, stanari koliba i stanari golemih nakaznih građevina ispred kojih su montirane kamere… Jedino je heroja ulice sve manje. Oni, u posljednje vrijeme, ne traju dugo.

I Dubrava ima svoj mall: Garden Mall

U Dubravi žive poznati pripadnici Zagrebačkog podzemlja: Josip Antić Zefo, Josip Glasnović Švabo, Ivan Brkić Pope, Miljenko Žaja Krojf, Sebastijan, Zoran i Roko Rodić, Braća Dodić, braća Topalović, pokojni Ivan Mirko Krpelnik, pokojni Mladen Šiškić, pokojni Omer Zahirović.

Izvor:
http://wikimapia.org/3742702/DONJA-DUBRAVA

Gornja Dubrava

Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada
Znadete li kako je 1940-ih izgledala mitnica u zagrebačkoj Dubravi? Želite li evocirati početke legendarnih Prljavaca, ili vidjeti kako je tekla izgradnja Pionirske željeznice? Premladi ste da biste uopće zamislili konjsku zapregu usred danas urbanog zagrebačkog naselja? Zanima Vas kako je izgledao Jugotonov pogon za izradu gramofonskih ploča?

U muzeju grada Zagreba od 14. svibnja do 31. kolovoza 2012. možete pogledati izložbu koja između ostalog uključuje popriličan zbir arhivskih i drugih fotografija. Svečano otvorenje održati će se u ponedjeljak, 14. svibnja 2012. u 19 sati u Muzej grada Zagreba, Opatička 20.

Izložbom „Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada“ predstavlja se područje smješteno na istočnom dijelu Zagreba, a koje administrativno postaje dio gradske cjeline krajem 1940-ih i početkom 1950-ih godina. Područje Dubrave prikazano je u današnjim administrativnim granicama s time da je naglasak stavljen na prostor uže Dubrave koji se nalazi između Oporovečke ulice i produžene Branimirove ulice.

Ulice u Gornjoj Dubravi

Izložba predstavlja ovo zagrebačko područje od trenutka kada ono počinje dobivati prve urbane vizure, tj. kada započinje njegova transformacija iz prostora na kojem se nalaze zagrebačka prigradska sela – odnosno predgrađa – do punopravne gradske cjeline. Ta transformacija predstavlja se kroz teme izgradnje provođene u skladu s povijesnim okolnostima koje su je pratile, zatim infrastrukture uključujući prometna i komunalna pitanja, također i privrede sa sadržajima trgovine, malog obrtništva i velikih privrednih objekata među kojima se ističu Jadran film, Jugoton (Croatia Records) i Tvornica autobusa Zagreb, kao i društvene teme od doseljavanja pa do organiziranja društvenog i kulturnog života kroz mjesta kao što su kupalište, kino, Narodno sveučilište, ali i kroz glazbu, sport itd.

Izložbeni sadržaji prate proces razvoja Dubrave od vremena kada je to bilo gradsko izletište i lovište prekriveno šumom sa seoskim naseljima pa sve do pripajanja četvrti Zagrebu te daljnjeg napretka unutar grada: od rijetko naseljenog prostora do područja na kojem živi gotovo 100.000 stanovnika. Vremenski to obuhvaća razdoblje od 1930-ih godina do danas.

Stvaranje urbaniteta i gradskog karaktera Dubrave kao jednog zagrebačkog kvarta, i to ne samo u segmentu izgradnje naselja već i u onom infrastrukturnom, privrednom i društvenom smislu, tema je ove izložbe.

http://www.fotografija.hr/zagrebacka-dubrava-od-predgrada-do-grada/18347/

Konjščinska ulica je poznata po brojnim trgovinama koje prodaju uglavnom robu ne baš originalnih marki

Ostatak Dubrave su obiteljske kuće i dosta “socijalističkih” zgrada iz 1970-ih, robne kuće, stambeni neboderi, tržnica, McDonalds.

Svi zagrebački kvartovi imaju vrlo izraženu samosvijest. Pogledajte ovaj natpis na ogradi…

Nije baš puno, ali da steknete bar neki dojam o gradu van Centra. Većina je ovakva, gdje je planska gradnja i nove zgrade sve je super, kafići, parkovi, dječja igrališta, a ostatak su često uske uličice u kojima se teško mimoilaze dva automobila.

Izložbeni sadržaji prate proces razvoja Dubrave od vremena kada je to bilo gradsko izletište i lovište prekriveno šumom sa seoskim naseljima pa sve do pripajanja četvrti Zagrebu te daljnjeg napretka unutar grada: od rijetko naseljenog prostora do područja na kojem živi gotovo 100.000 stanovnika. Vremenski to obuhvaća razdoblje od 1930-ih godina do danas.

Stvaranje urbaniteta i gradskog karaktera Dubrave kao jednog zagrebačkog kvarta, i to ne samo u segmentu izgradnje naselja već i u onom infrastrukturnom, privrednom i društvenom smislu, tema je ove izložbe.

Sastavio: Kristian Strukić

http://www.ns-dubrava.hr/otvorenje-izlozbe-zagrebacka-dubrava-od-predgrada-do-grada/

Iz povijesti Dubrave
O najstarijim razdobljima povijesti današnjega zagrebačkog, pa tako i područja Donje Dubrave, svjedoče raznoliki arheološko-povijesni nalazi iz prapovijesnih i ilirsko-keltskih vremena.

U kasnoantičko doba, u prvim stoljećima poslije Krista, dok se nalazilo pod rimskom vlašću, to su područje nastanjivali Varciani, jedno od novoformiranih plemena toga vremena. Jugoistočno od današnjega grada Zagreba, nedaleko od Donje Dubrave, na lokaciji sadašnjega Šćitarjeva, punim se gradskim životom razvijala Andautonija, rimski municipij (grad sa samostalnom upravom) sagrađen po tipičnom obrascu rimske urbane arhitekture, a upravna nadležnost koje se prostirala i nad današnim područjem Donje Dubrave. Stoga nije nikakvo čudo da je prigodom istraživanja terena u Donjoj Dubravi otkriveno i proučeno više arheoloških lokaliteta s nalazima ostataka života iz rimskog razdoblja. U Trnavi Resničkoj hrvatski je političar, književnik i povjesničar Ivan Kukuljević pl. Sakcinski, obavljajući prva arheološka iskapanja u Zagrebu, pronašao temelje rimskih građevina (1873.), a kako su se na tom mjestu križale ceste – od kamenoloma u Črnoj vodi (kod Markuševca) u pravcu Šćitarjeva i od Podsuseda i Stenjevca preko zagrebačkog područja do Bratovštine (današnja Vukomerečka cesta) i dalje prema istoku – čini se da je tu bio mansio, odmorište za putnike. Iste je godine otkopao i jedan tumul (zemljani ovalni humak – grob) noričko-panonskog tipa. U tom je naselju također pronađeno i brončano poprsje mladića iz 3. st. Na lokalitetu Dubrava – Remiza (prigodom gradnje novoga tramvajskog spremišta 1979.) pronađeni su ostaci spomenute rimske ceste koja je vodila od Črne vode prema Bratovštini i dalje prema Šćitarjevu i savskim pristaništima, a na mjestu današnje Auto-kuće Baotić otkopan je grob iz ranocarskog razdoblja (1-2. st.).

U 7. st., u vrijeme naleta barbarskih plemena, zajedno s propašću rimske vlasti nestaje i Andautonija i njeno značenje u ovim krajevima, a počinje naseljavanje Hrvata. Prva stalna hrvatska naselja na ovom prostoru nastaju u 10. stoljeću.

Sve do 13. st. područje Donje Dubrave potpadalo je pod CASTRUM ZAGRABIENSE, tj. Gradec. Od tog se vremena već spominju imena nekih današnjih naselja, a donedavnih sela kao što su Čulinec, Resnička Trnava, Resnički Gaj i Retkovec, u kojima su živjeli kmetovi zagrebačkog biskupa, Kaptola i kanonika. Osim uobičajenih seljačkih poslova i ispunjavanja kmetskih obveza, obavljali su i radove na osiguravanju od savskih poplava.

Naselje Dubrava nastaje na prostoru njegova današnjeg šireg središnjeg dijela (sjeverno i južno od ulice Dubrava) koji je bio nenastanjen i obrastao šumom – a kako se hrast nazivalo i dub, odatle kasnijem naselju i ime. Tu sve do četrdesetih godina 19. st. nema niti jednog stanovnika. Tada počinje raskrčivanje i nastanjivanje Dubrave koja se prvi put nalazi na popisu naselja 1842. sa svega devet stanovnika u tri kuće, a 1862. iskrčen je i pretvoren u oranice, livade i pašnjake znatan dio toga prostora (sjeverno i južno od glavne ceste uzduž potoka Štefanovca i Trnave), od kojega najveći dio pripada posjedu zagrebačkog Kaptola, a manji drže seljaci iz obližnjih sela. Južno, u Donjoj Dubravi, tada nema još niti jedne kuće. Tijekom druge polovice 19. st. broj stanovnika Dubrave lagano se povećava na 15-25.

U 19. st. čitavo je područje Donje Dubrave pripadalo općini Resnik. U Resniku je bilo i sjedište župe i osnova škola.

Zemlja je tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća postala individualno vlasništvo seljaka (kao posljedica raspadanja feudalno-kmetskih odnosa, kupovinama i agrarnom reformom). Sela se postupno šire, povećava se broj stanovnika, a drvene se kuće polako zamjenjuju zidanima.

Pred II. svjetski rat oblikuje se i širi, u njegovu današnjem jugozapadnom dijelu, novo naselje Dubrava koje se ubrzano pretvara u središte prema kojem gravitiraju sva okolna sela. Zagrebački Kaptol u Donjoj Dubravi provodi parcelaciju svoga posjeda koja se ovdje ne odvija u toj mjeri pravilno kao u Gornjoj Dubravi. Parcele prodaje privatnim vlasnicima, a prve kuće na njima podižu se tek 1937. U to se vrijeme formira i uređuje glavna ulica. Četrdesetih se godina gradi, prema regulatornoj osnovi, željezničarsko naselje (današnja Slavonska ulica – između Vukovarske i Osječke). Tek se uvođenjem tramvaja Dubrava jače povezuje s gradom.

Nakon II. svjetskog rata slijedi ubrzana gradnja, a osnovnu fizionomiju naselju određuje gradnja privatnih obiteljskih kuća.

Nove zgrade u Aveniji Dubrava

Neposredno nakon rata na području današnje četvrti Donja Dubrava djeluju mjesni narodni odbori Čulinečka Dubrava, Resnički Gaj i Zagrebačka Dubrava. Potkraj 1947. područje MNO Zagrebačka Dubrava, koje svojim većim dijelom obuhvaća prostor Gradske četvrti Gornja Dubrava, pripojeno je Gradu Zagrebu, odnosno tadašnjem III. rajonu Maksimir. Dvije godine kasnije u sastav Grada ulaze i dijelovi područja mjesnih narodnih odbora Čulinečka Dubrava i Resnički Gaj. Od 1952. cijelo područje Donje Dubrave, zajedno s južnim dijelom Gornje Dubrave, pripada perifernoj gradskoj općini Dubrava. Godine 1955. osnovana je Općina Zagrebačka Dubrava za cijelo područje obiju današnjih susjednih četvrti te naselje Resnik koje je danas u sastavu Gradske četvrti Peščenica – Žitnjak. Ta je općina 1962. pripojena Općini Maksimir koja se, pak, 1967. spaja s drugim zagrebačkim općinama, čime Grad preuzima ulogu općine. Prigodom ponovnog osnivanja općina u gradu Zagrebu, 1974., područje Donje Dubrave ulazi u sastav Općine Dubrava koja se proteže praktički u istim granicama kao i Općina Zagrebačka Dubrava iz 1955., ali sada bez naselja Resnik. Općina Dubrava u tom obliku postoji do ukidanja općina u Gradu Zagrebu 31. prosinca 1990.

Do 1994. na području Donje Dubrave bilo je devet mjesnih zajednica: Čulinec, Donja Dubrava, “Ivan Mažuranić”, Novi Retkovec, Resnički Gaj, Poljanice, Stari Retkovec, “30. svibnja 1990.” i Trnava. Dijelovi područja bivših mjesnih zajednica Poljanice i Stari Retkovec, sjeverno od ulice Dubrava, danas su u sastavu Gradske četvrti Gornja Dubrava. Gradskoj četvrti Donja Dubrava pripada i manji dio bivše Mjesne zajednice Maksimirska naselja (istočna strana Mandlove ulice).

Mitnica u Dubravi – pogled na potok Štefanovec i dio današnje Konjščinske ulice, 1942., MGZ 26.052

Trgovina – gostiona u Ulici Dubrava br. 6 (kuća izgrađena 1936.), 1941., MGZ 26.055

Avionski snimak Studentskog grada, snimio Milan Pavić, oko 1959., MGZ 21.020

Grupa “Prljavo kazalište” u Dubravi, 1978., presnimak, arhiva Knjižnice Dubrava

Radovi na Pionirskoj željeznici, snimio Milan Pavić, 12. studenoga 1948., presnimak, HDA, 1422, A-758/8

Prešaona gramofonskih ploča, 1963., presnimak, ustupio Veljko Lipovšćak

Kamermani na setu, presnimak iz promotivne knjige Jadran in Profile, 1986.

Serbus i najte kaj zameriti!

Autor: Lea Talijančić

Novi Zagreb puno je više od gradske spavaonice.
Već 50 godina njegovim se ulicama provlače brojne životne priče. Na to su u subotu podsjetili Goethe-gerilci. Došli su razdrmati zavladalu društvenu apatiju te potaknuti promjenu u pristupu svijetu i okolišu. U sunčano subotnje jutro odlučno su zaposjeli ulice Novog Zagreba.

Saša Šimpraga, gostujući moderator šetnje, i 40-ak “gerilaca” otisnuli su se na trosatno istraživanje novozagrebačke infrastrukture željni upoznati i one samozatajne djelove grada, naizgled neugledne i dosadne. Ciljevi su rušenje predrasuda koje koče društveni i gradski napredak te rehabilitacija zapuštenih područja. Goethe gerila doprinosi kreiranju novog kulturnog identiteta grada prikazujući povijest koja nije u prvom planu, ali je povijest koja je dio urbane gradske baštine te kao takva igra važnu ulogu u formiranju čvrstog, samouvjerenog gradskog JA.

Najveća zagrebačka zgrada “Mamutica”

Novi Zagreb je vitalni pedesetogodišnjak. Naselje se nalazi južno od Save, broji 120.000 stanovnika koji su se uglavnom raspodredili po neboderima na površini od 80-ak kvadratnih kilometara. U carstvu betonskih ploča svoje mjesto pronašle su i zelene površine, neke rafinirane i kultivirane, i druge – potpuno nepočešljane. No na šarenilu gradskog izričaja marljivo se radi. Novi Zagreb skida ruho periferije i postepeno se etablira u humaniziran i poželjan kvart.

Gerilsko zaleđe
Kao takav Novi Zagreb privukao je pozornost Goethe gerile, skupine mladih, kulture željnih znatiželjnika koji djeluju pod pokroviteljstvom Goethe Instituta s misijom promicanja kulturno-umjetničko-znanstvenih događanja u metropoli. Cilj Gerile je osvješćivanje uže i šire mase za kulturnu te društvenu tematiku koja se često, ako ne i tradicionalno, zbog svoje kompleksnosti ignorira. Ove godine četvorica zagrebačkih studenata zajedno sa srpskim, bosanskim, makedonskim i kosovskim kolegama, svak na svom teritoriju, uhvatili su se u koštac s problematikom gradskog prostora te neostvarenim potencijalima javnih površina. U nekoliko šetnji skreću pažnju na one lijepe, ali i one ne toliko romantične strane Zagreba.

Boćalište u jednom novozagrebačkom parku.

Boćanje su u Zagreb donijeli doseljenici iz obalnih dijelova Hrvatske, prije svega Dalmatinci.

U sklopu projekta ‘Međumjesta’ Goethe gerila oživljava utihnula mjesta javnog prostora i kulturnog kapitala Zagreba. U skladu s izbornim duhom koji se približava svome vrhuncu, Goetheovi “hajduci” također žele pokazati da je svaki glas bitan. Važna je interakcija te razmjena ideja, pa i onih laičkih, u sferi socijalnih, političkih, ekonomskih i emocionalnih pitanja koja se tiču zajedničkih prostora. Ipak javni prostor bitna je odrednica i individualnih života, a ne samo puka retorika o gradskoj estetici, smatraju “gerilci”.

Od ružnog pačeta do labuda
Od Ivice Kičmanovića iz Kovačićeva romana U registraturi, pa do modernih književnih junaka poput Pavličićeva Valentina Kneza, Zagreb se poistovjećivao s uskim centrom oko Ilice te obručem starog grada. Već su i kvartovi poput Trešnjevke ili Črnomerca u pojmovniku starih Zagrepčana duboko upitni. U tom kontekstu Novi Zagreb dugo je promatran kao siromašna, razbacana gradska periferija. Ovaj stav mijenja se krajem 90-ih godina, kada dolazi do ekspanzije stanovništva u glavnom gradu i okolici te se kao logična posljedica pojavljuje manjak stambenog prostora. Novi Zagreb počinje dobivati do tada nepoznate konture, glasove i likove. Danas je to gradsko naselje s neosporivim atributima urbanog centra: školama, trgovinama, administrativnim i zabavnim sadržajima, te parkovima.

Gerilci u akciji

Plava potkova
A parkovi to jest gradska pluća, kako ih se od milja naziva, omiljeni su dnevni boravak svih generacija. Četveročlana zagrebačka Goethe gerila te 50-ak entuzijasta odlučili su osvojiti takozvanu “Plavu potkovu”, djelomično realiziranu reinterpretaciju Zelene potkove iz središta grada (kompleks parkova iz središta grada u blizini glavnog kolodovora). U svojoj šetnji Saša Šimpraga, autor knjige Zagreb, javni prostor, uputio je na kvalitetna urbanistička rješenja no i na problematične lokacije novozagrebačkog krajolika.

Novozagrebački patch work
Park Vjekoslava Majera (autor knjige po kojoj je snimljen film Tko pjeva zlo ne misli i koji je živio u Novom Zagrebu) u Zapruđu startna je točka ture. Zapruđe je naime najstariji novozagrebački rukavac formiran neposredno nakon izgradnje Mosta slobode u 60-ima. Na njega se nižu Utrine gdje je u šetnji posebna pažnja pridana parku Utrine koji uveseljava ovaj neboderski krajobraz. Kako nomenklatura javnih površina Novog Zagreba prati određenu tematsku logiku, ulice u Zapruđu nazvane su po hrvatskim emigrantima u obje Amerike, a Utrine su ulicama zahvalile državama koje su prve priznale hrvatsku neovisnost. Evo odgovora na pitanje što povezuje Vatikansku, Ukrajinsku, Irsku te buduću Latvijsku ulicu.

Saša Šimpraga s jednom od “gerillerosica” Antonijom Komazlić

Svemirski park Travno
Ulicom Savezne Republike Njemačke put nosi prema kvartu Travno koji je formiran sredinom 70-ih u periodu neposredno nakon čovjekova slijetanja na mjesec. U duhu općeg oduševljenja ovim velikim korakom za čovječanstvo stanovnici Travnog odlučili su “astro-junake” ovjekovječiti u imenima ulica, no do danas je očuvan jedino naziv Kopernikove ulice.

U ovom prostoru nalazi se i budući Milankovićev park, službeno još neimenovani park za kojeg Saša Šimpraga predlaže referencu na znanstvenika hrvatskih korjena Milutina Milankovića. “Ovom začetniku moderne metereologije te osobi koja je formulirala teoriju o ledenim dobima zasigurno treba posvetiti određenu pažnju, a nema boljeg mjesta za to od svemirskog Travno”, smatra voditelj koji se potom osvrnuo na još jedan netipičan gradski fenomen. Raste naime broj malih “divljih“ povrtnjaka usred novozagrebačkog zelenila.

Povrtnjaci su u ovom gradskom dijelu brojem i veličinom dosegnuli svoj maksimum, no bez obzira na njihovu simpatičnu narav te evokaciju seoske idile ipak ugrožavaju gradsku cjelinu koja bi se definitivno trebala planski razvijati. Argokulturni pristup je u svakom slučaju poželjan, no upitno je je li pogođeno mjesto i vrijeme. Kao alternativu Šimpraga predlaže formiranje takozvanih “community gardena” (zajedničkih vrtova) koji bi spajali oku ugodno s korisnim.

Kamena duša Mamutice
Sljedeća destinacija je Mamutica, najveća hrvatska stambena zgrada. Cijelo zdanje broji 19 katova te 1.169 stanova te je unatoč gorostasnosti i imiđžu “Velog Jože” jako ugodan i živahan prostor. Pogled s Mamutice seže preko Sloboštine do Sigeta odakle su vidljiva i dva parka Lakum i Bračak koji bi u doglednoj budućnosti uz asistenciju i efikasnost gradskih vlasti trebali dodatno oplemeniti ovaj prostor. Natječaji su obećani no nikada i raspisani.

Mamutica u Novom Zagrebu

Ono što bi se neiskusnom oku omaklo kao šikara ipak ima određeni prostorni potencijal no u njegovoj realizaciji ključan je financijski faktor, pa tu cijela stvar i zastaje. Uz park Bračak predložio je Šimpraga formiranje “filmskog” Podbrežja. Imena budućih ulica mogla bi biti inspirirana kinematografskim velikanima poput Oktavijana Miletića, Branka Bauera ili pak Marlene Dietrich. Orson Welles (koji je dijelove svog filma Proces snimao u Zagrebu – u katedrali i na Borongaju) također bi se mogao skrasiti pod novozagrebačkim suncem. Gerila se pak skrasila u sigetskom Parku mladenaca poznatom po brojnim sadnicama euforičnih novopečenih mladenca koji ovdje ukorjenjuju svoju ljubav.

Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče …
“Nastojim reafirmirati neke ključne ideje za suvremeni razvoj grada, koje su zbog gubljenja kritičke svijesti i spona s prošlošću marginalizirane i zaboravljene”, komentira Šimpraga.

Grad ne čine zidine, već ljudski duh koji njime suvereno vlada. Tek u jednoj simbiozi grada i njegovog građanina može doći do procvata i jedne i druge strane, no za ovu interakciju potrebno je kao i u svakom odnosu strpljenje i razumjevanje.

Sastavio: Zdenko Kahlina

Titova djeca – U Zagrebu imućni, a u Beogradu siromašni
Pogledajmo malo šta se dogodilo sa njima i kako žive danas, djeca nekadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Tito je imao 16 sinova, a ja ću ovdje napisati nešto o svakom od tih priznatih i nepriznatih sinova.

Josip Broz Tito

 Bijeg Edvarda Broza u Hrvatsku iz Srbije ne bi bila posebna vijest. Ali dobiva i te kako na značenju kad se zna da je on jedan od šest unuka bivšeg jugokomunističkog vođe Josipa Broza Tita. Podsjetimo, Edvardu se u Beogradu sudilo, jer je 1992. skrivio tešku prometnu nesreću. Pobjegao je u Hrvatsku unatoč tomu što mu je oduzeta hrvatska putovnica i to kako bi u Hrvatskoj regulirao mirovinu, jer živi u lošim materijalnim uvjetima. Sud mu to nije omogućio pa je otišao bez putovnice. Njegova sestrična iz Hrvatske Saša Broz jučer nam je kazala da nema baš nikakve informacije o njemu ni o tomu gdje bi mogao biti u Hrvatskoj.

Kako bilo, ime Broz i 30 godina od Titove smrti još uvijek uzbuđuje duhove i izaziva pažnju javnosti. Njegovo se potomstvo razdijelilo na dvije linije, zagrebačku i beogradsku. U Hrvatskoj se skrasio njegov mlađi sin Mišo s obitelji, a u Beogradu stariji sin Žarko. Obitelji su većinom međusobno zadržale kakve-takve kontakte. Saša je znala javno reći da održavaju kontakt s Joškom i Zlaticom, ali ne i s Edvardom i Svetlanom. 

Žarko

Žarko (na fotografiji s Titom u Beogradu 26. svibnja 1972.) najstariji je Titov sin iz braka s Ruskinjom Pelagijom Bjelousovom (umrla u Moskvi 1968.), s kojom se oženio 1921. godine. Tito je s njom imao još kćer Zlaticu i sina Hinka, koji su vrlo brzo umrli. Žarko je do kraja rata živio u Rusiji, umro je u Beogradu 1995., a bio je u tri braka i imao četvero djece: Josipa Joška, Zlaticu, Svetlanu i Edvarda. 

Mišo

Aleksandar Mišo (na fotografiji kod Tita u Zagrebu 29. rujna 1977.) drugi je Titov sin iz veze s Hertom Haas, koja je umrla u Beogradu 09.03.2010, u dubokoj starosti. Mišo je rođen 1941., dobar dio radnoga vijeka proveo je u zagrebačkoj Ini, a posljednjih je godina profesionalni hrvatski diplomat. Trenutačno je hrvatski veleposlanik u Indoneziji. Sa suprugom Mirom, liječnicom, ima dvoje djece, Aleksandru Sašu i Andreja.

Saša

Aleksandra Saša kći je Mire i Miše Broza. Rođena je 1969. godine, kazališna je redateljica i 1996. udala se za glumca Ranka Zidarića s kojim ima kćer Saru. Poslije se od njega rastala i danas nevjenčano živi s bivšim šefom SDP-a za Istru Livijem Bolkovićem. Ona inače i najčešće nastupa uime obitelji Broz, a vrhunac njezina zalaganja za djeda bilo je kad je prije dvije godine pravnim putem zaštitila Titovo ime i njegove osobne potpise, odnosno njihovu komercijalnu uporabu na ambalaži različitih artikala (duhana, šalica, upaljača, čarapa…). Ona korištenje Titova imena i potpisa u komercijalne svrhe drži “prostitucijom svoga djeda”.

Andrej

Andrej je rođen u Zagrebu 1973., diplomirao je u Moskvi na ekonomskoj akademiji “G. V. Plehanov”, na kojoj je 1997. i magistrirao međunarodne ekonomske odnose. U Rusiji je bio konzultant za nove tehnologije, radio je u Slovačkoj i Češkoj kao marketinški menadžer za East Air Company, a zatim u Combisu, vodećem hrvatskom sistem-integratoru, kao konzultant za primjene novih tehnologija. Trenutačno je prvi čovjek Combisa za tržište BiH. 

Josip Joška

Josip Joška najstariji je Titov unuk, Žarkov sin. Rođen je u Beogradu 1947., završio je šumarstvo, radio je u beljskom i vojnim lovištima, zatim u Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova u djedovu osiguranju, a danas je ugostitelj i vodi restoran Čuburska lipa. Prije pet godina pokušao je na izborima ući u politiku, ali bez uspjeha. Živi u kući koju je naslijedio od oca na Dedinju, triput se ženio, ima dva sina, Nebojšu i Viktora, te dva unuka, Luku i Filipa. 

Zlatica

Zlatica je Joškina sestra, rođena 1949. iz Žarkova braka s Ruskinjom Tamarom Veger. Bila je civilna osoba u JNA, a sada je umirovljenica. Ima dva sina, Ivana i Vukašina, iz braka s Milanom Žikelićem. Njih dvojica bili su 1996. godine kontrolori u ime JUL-a na biračkom mjestu na Dedinju, gdje je glasovao Slobodan Milošević, ali to je bilo jedino njihovo angažiranje u politici.

Edvard

Još dok su mu djeca bila mala, Žarko ih je napustio i oženio se bunjevačkom Hrvaticom Terezijom Kujundžić. Tito to nije odobravao pa sa Žarkom nije razgovarao 12 godina, a unuci Joška i Zlatica odrastali su s Titom u Belom dvoru. Iz tog drugog Žarkova braka rodio se sin Edvard, koji je ime dobio po Titovu suborcu Edvardu Kardelju. 

Svetlana

Iz Žarkova trećeg braka s liječnicom Zlatom Jelinek rodila se kći Svetlana. Do sredine 90-ih živjela je u Beogradu i radila na VMA kao kardiolog internist. Zatim se preselila u Sarajevo. Imala je četiri braka, a u drugom braku s Olegom Golubovićem rođeni su Ivan i Sonja.

Titova djeca

O svim Titovim ženama, priznatim tj. ženama sa kojima se vjenčao malo se zna a još manje o onim drugima, sa kojima se samo sastajao. Beogradski novinar Filip Radulović objavio je knjigu o svim Titovim ženama i došao do podataka da je Tito imao 16 žena sa kojima je spavao a za njih 14 ima slike i sve su Titu rodile sinove, kaže, Tito je imao 16 sinova. Evo nešto o tim sinovima:

Sin, Leopard Novakov – ekonomist – zivi u Pragu.

Liza je bila aristokratkinja i s njim zivi u Becu u svojoj palaci. Osim palace, Titu se sviđa i njezina sluskinja s kojom vodi ljubav. Liza je vrlo agresivna u krevetu i tuce ga, pa se rastaju. Ona ipak obecaje da ce se smiriti, pa su opet zajedno. Na konjskim trkama upoznaje Terezu Stacner. Zeli ozeniti Lizu, ali ga ona odbija iako je trudna. Tito odlazi na poslovni put i nikad se ne vraca.

Sin, Hans Spuner, inzinjer, pogiba na Kozari boreci se kao Nijemac protiv Titovih partizana.

S Terezom, aristokratkinjom, zivi u Zagrebu. Mora u vojsku. Salju ga na ruski front od kuda joj se vise ne vraca. Iz te veze nastali su blizanci, Paul i Gabriela Stacner. Gabriela umire, Paul postaje inzinjer.

Ljusu Sedlovsku, mladu zenu kulaka Mihaela Sedlovskog, srece u selu Korutovo bjezeci iz vojske u Rusiji. Ostaje u selu radeci u stali s konjima gdje ga dolaze gledati i lokalne djevojke . Paralelno upoznaje Iru Gligorievu s kojom vodi ljubav u sumi. Ljusa se ljuti jer provodi previse vremena s Irom. Tito zeli otici u Ameriku te poziva Ljusu da pođe s njim, no ona se boji svog muza. Srece se i spava sa mnogo ruskih djevojaka na svim mogucim mjestima. Mihael pronalazi svoju zenu i Tita u zagrljaju. Puca u njega i tuce Ljusu no ona ga moli da prestane jer je trudna.

Sin Kiril Sedlovski postaje veterinar.

Ranjen u bolnici, lijeci ga – sestra Ira. Negira dijete sa Ljusom, pa se Ira odluci udati za njega. 17.7.1915. vjencaju se u Svjazensku – Rusija gdje ostaju zivjeti. Uskoro upoznaje prelijepu lijecnicu Dariju Andirelovu. Odlaze u njezinu vilu i spavaju zajedno. Kad saznaje za njihovu vezu, Ira rađa prerano i umire.

Sin, Serjoza Gligoriev, politicki radnik u Brjamsku – Rusija.

Seli k Dariji radeci u njezinoj konjusnici. Za praznike odlaze u vilu njezinih roditelja u Moskvu. Tu srece studenticu ekonomije Olju Kutinu. Darija je trudna i zeli se udati, a Tito pristaje. Olja im cesto dolazi u posjetu a zajedno odlaze i na zimovanje. Darija bjesni pa ju Tito napusta i odlazi Olji.

Sin, Josip Andirelov, pogiba kao oficir avijacije Crvene armije kod Berlina.

Olja ga se, iz straha, ne usudi primiti, pa odlazi u Sankt Petersburg posjetiti 25 godisnju Ninu Bazan s kojom je vec vodio ljubav za vrijeme zimskog odmora s Oljom. Nina se zeli udati za njega, pa se zaruce, no njemu se sviđa i njezina sestra blizanka Svetlana s kojom provodi tri luda dana. Setajuci okolo primjecuje i Nevu. Nina i Svetlana zatrudne, pa nagovara Svetlanu da za svoje dijete optuzi svog profesora.

Sin Nine, Vladimir Bazan, lijecnik u Petersburgu.

Pocinje oktobarska revolucija. Hapse ga jer nema osobne dokumente i salju ga u Sibir. Na pola puta iskace iz vlaka i bjezi među lokalne Kirgize. Pronalazi bogatog stocara Zalida Badahura kojemu se predstavlja kao kupac 1.000 komada ovaca. Ovaj ga prima u svoj dom gdje se zaljubljuje u njegovu kcer Zuhru. Zuhra Badahur se 18.03.1918. vjenca sa Jozom Brozdunom. (…jebote, koje umjetnicko ime je uzeo) Nekoliko mjeseci kasnije, Zuhra saznaje da je trudna ali i da je muz vise ne voli… i jebac nestaje iz Sibira.

Sin, Kadi Badahur, inzinjer petrokemije u Baku-u.

Tito uzima nesto zlata i odlazi u Omsk. Na pola puta ga hapse te ispituju. Tijekom ispitivanja u prostoriju povremeno ulazi ljupka djevojka Pelagija Belousova zvana Polka. Shvati da su se upoznali godinu dana prije na zeljeznickom kolodvoru. Ona ga se dobro sjeca jer je tada imala 14 godina. Zavodi ju, a ona ga vadi iz zatvora. Uzima joj nevinost i ona se zeli udati za njega. Odluce se vjencati, ali uskoro se otkrije da Tito svrlja i sa uciteljicom Anom Ivanovic. Bez obzira na aferu, Polka se udaje za Tita 19.6.1919.

Sin, Zarko Broz, oficir Crvene armije.

Odlazi u Jugoslaviju gdje zavrsava u zatvoru. 1934. izlazi te odlazi u Ogulin gdje se predstavlja kao inzinjer Rudi, predstavnik Austrijske kompanije. Upoznaje mladu studenticu klavira Vidu Kogej. Odlaze zajedno u Bec gdje ona studira. U njihov stan neprestano dovodi druge zene predstavljajuci ih kao clanice komunisticke partije ciji je i on clan. Iako trudna, Vida ga odluci ostaviti. Obecaje joj brak no, svađaju se i rastaju. Ha, zasto me ovo sve podsjeca na Ratkajeve …i Krsto mi je sumnjiv, njega je Tito bas volio:)))

Sin, Dimitrij Kogej, profesor muzike u Becu.

Tito (kodno ime Valter) radi u Moskovskoj Kominterni u kancelariji pokraj Elze Gerlach (kodno ime Jahac). Kao pravi Boljsevist, ona je hladna prema njemu i ignorira ga. Tito ju poziva u dacu – vlasnistvo kolege iz Kominterne. Spavaju zajedno u sobi i Elza zeli voditi ljubav s njim no, on je odbija jer je mrtav pijan. U jutro nadoknađuje propusteno. Zeli ju ozeniti, no nije siguran da ce Kominterna to dopustiti. Dobiju dopustenje, zene se i dobiju apartman sa radiom. Kad je zatrudnjela, Elza ga prati svuda, no njemu to smeta jer cesto posjecuje glumicu Vassilitsu Koveshnikovu kojoj nudi brak.

Sin, Viktor Gerlach, sudbina nepoznata.

Rjesava se on i Elze i seli Vassilitsi. 1937. odlazi u Pariz gdje srece Jeanne Coitier, udovicu sa kcerkom Danielle. Uvjerava ju da joj crnina koju nosi ne stoji dobro. Ona ga uci francuskom jeziku, a on nju francuskom poljupcu… koja taktika:)

Redovito odlazi u casino ruske emigrantice Matvejeve gdje zarađuje puno novaca a uz put upoznaje i turkinju Mahri. Jeanne zavoli Tita i on seli k njoj, no zbog neslaganja s njezinom kcerkom Danielle, ali i zato sto je u jednoj svađi Tito osamari, oni se rastaju.

Sin, Olivier Coitier, ekspert za nuklearnu fiziku u Parizu.

Da bi privukao paznju bogate aristokratkinje Zuhre Reuf-Anadolke, prosiri glasine Parizom da je ekstremno bogati dionicar rudnika zlata u Jugoslaviji i iznajmi dvorac u predgrađu Pariza. Srece ju i poziva u svoj dvorac. Ona dolazi, ali i odlazi. S putovanja u Spanjolsku, Rusiju i Tursku donosi joj poklone. Pocinju zajedno izlaziti i vode ljubav. Ona ga ne shvaca ozbiljno, iako ju je zaprosio, no obecaje da ce se udati za njega ako na to pristane njezin otac. Kad je otisla u London na tri dana, Tito nije gubio vrijeme – proveo se s profesoricom medicine iz Peruđe. Anadolkin otac pristaje na brak i oni se zene u Parizu u hotelu Hilton. Medeni mjesec provode u Turskoj. Titu se sviđa sto njezin otac Ishar ima harem i razmislja kako se ubaciti, no Ishar naređuje svojoj strazi da pripaze na njega. Kasnije, uz Isharovu dozvolu posjecuje harem i komentira ga sa “Masala kojeg materijala ovde ima!”.

Prihvaca se poslovanja u trgovini svoje zene, a investira i u rudnik zlata. Vremenom se vraca u politiku. Odlazi u Hrvatsku gdje ostaje dugo. Po povratku poludi jer si je Zuhra nasla novog muskarca, a njezini ga tjelohranitelji izbacuju iz kuce.

Sin, Izet Reuf, prodavac u Istambulu.

Austrijanku, kurirku od Pariza do Jugoslavije – Hertu Haas upoznaje 1937. u Parizu. I ona je clanica Komunisticke partije. Na putu u Istambul 1940. odluce se vjencati, pa sele u Zagreb gdje se za okupacije kriju od Njemaca. Tito odlazi u “sumu” organizirati nacionalni ustanak. Pozove i nju u partizane. Ona daje tek rođenog sina u azil te odlazi k njemu. Kako je dosla, tako odmah i odlazi jer Tito vec ima novu vezu.

Sin, Aleksandar Misa Broz, Hrvat, zivi u Hrvatskoj.

Davorjanka Paunovic – Zdenka, studentica francuskog, 1941. poslana je k njemu kao kurir. Uzima je za sekretaricu. Zaljubljuju se unatoc Komunistickom pravilniku koji takve veze zabranjuje. Na putu u Beogradu, spetlja se sa Ljubimkom Đorđevic – Bubom, no to kratko traje. Davorjanka zatrudni pa njihova veza postaje vise nego ocita. Sastaje se centralni komitet i ukoruje Tita koji obecaje da ce je ozeniti (sto i cini poslije rata). Dijete daju obitelji u Focu na cuvanje. Davorjanka obolijeva od tuberkuloze i 1948. umire. Na pogrebu, Tito kaze: “Bila si moja najveca ljubav.”

Sin, Slavisa Paunovic, zivi u Srbiji.

Po smrti Davorjanke, Tito se zatvara u sebe. U razgovoru s dobrim prijateljom Ivanom Krajacicem – Stevom cak izjavljuje da vise nikad nece voljeti neku zenu. Ipak, Stevo mu salje Jovanku. Tito je odbija jer je “previse divlja”…hehehehehe ne mogu vjerovat, pa mu ovaj predlozi poznatu opernu pjevacicu Zinku Kunc. Iako u pocetku neodlucna, Zinka pristaje na vezu uz uvjet da ima potpunu slobodu sto se tice karijere. Tito pristaje uz zelju da zajedno zive u Beogradu. Odsele i on je jako sretan i zadovoljan.

Dali je sve ovo istina? Ostavljam vama da sami zaključite…

Serbus i najte kaj zameriti.

Napisao: Momo Kapor

U moje vrijeme, dakle, pubertet još nije bio pronađen.
U moje vrijeme, dok još nije bio pronađen pubertet, nismo ni znali da smo u kriznim godinama. Stiskali smo prstima prištiće po licu i mazali kosu brilijantinom.

Koža bez akni…

Fotografije golih dama bile su prava rijetkost i mogle su se vidjeti jedino u knjizi doktora Aleksandra Kostića Spolni život, u kojoj su jedan bezlični muškarac i jedna razbludna gospođa isprobavali čudne gimnastičke poze, potpuno ravnodušnih lica. U moje vrijeme, seks je bio čista propaganda, mada smo svi pomalo lagali kako već posjedujemo neka iskustva.

Tko je već spavao sa nekom djevojkom, bio je najslavnija ličnost u čitavoj gimnaziji. Možda smo se i osjećali pomalo neobično, ali nitko nije smio priznati da je u pubertetu, a još manje su to primjećivali naši roditelji, kojima je bilo glavno da smo siti i obuveni. U moje vrijeme, dakle, pubertet još nije bio pronađen.

Šminkanje u današnje doba počinje u pubertetu

Na jednog mog prijatelja, Dalmatinca, vikao je otac:

“Ćaća, ne moj vikat’ na mene! Ja san u pubertetu…!
“Budi di oćeš – odgovorio je otac – samo da si mi do deset uri doma!”

Danas dječaci i djevojčice izlaze iz kuća u to vrijeme. Da me pitate kako sam preživio pubertet i ostao zdrav i čitav, zaista vam ne bih znao objasniti. Danas je lako biti u pubertetu. Prema djeci u tom prelaznom periodu ponašamo se na naučnoj bazi, kao prema malim pacijentima. Svi se brinu da im ne ostanu traume. Psssst! On je u pubertetu!

Još malo i dječacima će se na liječnički recept dodjeljivati prve ženske, a tom svečanom činu vjerovatno će prisustvovati oba roditelja i dežurni psiholog. Pa opet, nikad više gej populacije. U moje vrijeme, dok još nije bio pronađen klimakterij, žene u izvjesnim godinama mislile su da ih glava boli zbog premorenosti.

Jesu li naše bake iznenada mijenjale frizuru i navlačile prozirne spavaćice da ponovo privuku svoga muža, koji je počeo zapostavljati bračne dužnosti? Danas, kad svatko broji orgazme, pitam se da li je ikada moj djeda pitao moju baku da li joj je bilo lijepo?

“Je li ti bilo lijepo?”
Gospode!

Da su uopće odlazili na ljetovanje, da li bi baba i djeda išli odvojeno, radi osvježenja braka, kako to danas novine savjetuju ? Tko zna, možda bi im brak u tom slučaju bio mnogo skladniji i trajao znatno duže, a ne samo pedeset i šest godina?

U moje vrijeme, dok riječ seks nije bila pronađena, ljudi su se voljeli potpuno diletantski. Nije bilo nikoga da im pokaže erogene zone, niti da im odredi bioritam. Dobri smo i ovakvi kakvi smo, kako smo amaterski dolazili na svijet!

U moje vrijeme, tko je imao kupatilo, svađao se u kupatilu – tko nije, nije se ni svađao! Šutio je i trpio!

U moje vrijeme, nikome nije padalo na pamet da ima tlak. Pitam se da li su ga ljudi, u moje vrijeme, uopće imali, ili je pronađen tek kasnije, kada su ambiciozni seljaci pozavršavali medicinske fakultete? I kako smo, uopće, živjeli u moje vrijeme a da ništa nismo znali o kretanju anticiklona nad sjeverozapadnom Europom, niti o vlažnosti zraka, brzini vjetra, vodostaju na rijekama i temperaturi, da ne govorim o izgledima za naredni vikend ?

Mada volim svoje vrijeme, nikada se ne bih vratio u njega. Danas se mnogo lakše živi. Ali umire se isto tako teško kao i u moje vrijeme.

Momčilo Momo Kapor 1937 – 2010

Momčilo Momo Kapor
Momo Kapor, jedan od najpoznatijih srbijanskih pisaca, novinar i slikar. Autor je brojnih romana i zbirki priča, kao i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova. Njegov najpoznatiji film je “Valter brani Sarajevo”.

Kapor je rođen u Sarajevu 1937., a veći dio života proveo je u Beogradu. Diplomirao je slikarstvo 1961. na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kapor je 1975. objavio svoj prvi roman, nakon čega se bavio uglavnom pisanjem. Poznat je i po djelima “Foliranti” i “Beleške jedne Ane”. Njegova su djela prevođena na više jezika. Tijekom rata Kapor je javno podupirao ekstremnu nacionalističku struju u srpskoj politici.

Serbus i najte kaj zameriti.

Sastavio: Zdenko Kahlina

Prije devet godina, nekako u ovo doba godine, potpuno neočekivano, napustio nas je moj dobar prijatelj i kum, Branko Bedeković. Branko je umro 06.05.2003. u svojoj biciklistickoj radionici u Velikoj Gorici, pokraj Zagreba.Branko Bedeković je bio član jedne od najuspjesnijih generacija biciklističkog kluba “Zagreb-Metalia Commerce”. Natjecao se u razdoblju izmedu 1968 – 1980 godine. U svojoj karijeri postigao je mnogo vrijednih pobjeda, od kojih izdvajam: juniorski cestovni prvak Jugoslavije, prvak Jugoslavije na pisti, nekoliko naslova prvaka Hrvatske na pisti i na cesti, pobjednik Jadranske Magistrale, pobjednik brojnih memorijalnih utrka sirom Jugoslavije; drzavni i republički reprezentativac.
 

 Zajedno smo prosli kroz juniorske dane i bili veliki suparnici. Oboje smo mogli sprintati, pa je obično bilo vrlo vazno prije svakog sprinta “tko ce kome biti na kotaču”. U seniorskoj konkurenciji uvijek smo “radili” jedan za drugoga i pomagali se kad je bilo prilike.

Brane je bio rodeni pobjednik. Imao je dobar nos za pobjede. Sjećam se kako je pobjedio na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Beogradu 1969 godine, gdje sam ja dosao kao favorit, jer sam bio u “strasnoj” formi.

Cijelu utrku vozio sam jako agresivno i pokusavao se odvojiti. Staza je bila brdovita, sto mi je odgovaralo. Medutim svi su me “pazili” i tako je na kraju prema cilju isla velika grupa vozaca. Cilj je bio na vrhu Kosutnjaka, kod sportskog centra. U zadnjem zavoju prije cilja, odlucio sam “sijeci” zavoj po unutarnjoj strani, ali je nastala velika guzva i ja sam izgubio dobru poziciju. Brane je odabrao proci kroz taj isti zavoj po “vanjskoj strani”, izbjegao je guzvu i odjednom je imao otvoreni put prema pobjedi. Pobjedio je uvjerljivo sa nekoliko duzina bicikla prednosti, a nakon utrke smo zajedno slavili njegov uspjeh.

 Na putu za Crikvenicu 1971 godine…

Osim sto smo bili “nerazdojni” na biciklu, povezivalo nas je i prijateljstvo izvan biciklizma. Bili smo vrsnjaci i zajedno smo prolazili kroz prve ljubavi, nocne izlaske i “diskace” po Zagrebu i ljetovanja na moru. Brane je bio moj vjencani kum (1974 godine) i jos danas imam prekrasne kristalne case, koje mi je poklonio.

Na zalost nasi putevi su se razisli kada smo prestali sa biciklizmom. Imam osjecaj da Brane nije spreman docekao kraj svoje sportske karijere. Kao da je mislio voziti “do smrti”. Ipak bicikl mu je bio u krvi , pa je otvorio biciklisticku radionicu u Velikoj Gorici i tako ostao u kontaktu sa svojom “prvom ljubavi”.

Niti ne mogu opisati, kako sam se osjecao, kada sam cuo da nema vise “Braneta”. Kao da je i dio mene otisao zajedno sa njim.

Slava mu!

Zdenko Kahlina

Durdevac 1969 godine: Brane u dresu prvaka drzave.

Giro del Piave 1969 godine: Branko Bedekovic, Zdenko Kis, Eugen Plesko, Zdenko Kahlina i Ivica Tupek.

Drzavna reprezentacija: Alzir 1976 godine.

Pripreme za Olimpijske igre: Pordenone 1976 godine. Na sliki su: Ivan Bobovcan, Zdenko Kahlina, Miodrag Marinkovic, Branko Bedekovic, Toma Milenkovic i Vlado Fumic.

Sastavio: Mladen Lojen

Danijel Peroković 31.05.1961 – 04.05.2010.

Dragi naš Dado – Pero, kako smo te od milja zvali!
Pa zar je moguće da su već prošle dvije pune godine otkako si nas napustio? Dado, u ime svih biciklista, biciklističkih djelatnika, športaša i prijatelja, sa ovoga mjesta, na žalost, upućujemo ti posljednje riječi… Tako je započeo oproštajni govor Mladen Lojen prije dve godine na Dadinom sprovodu.

Đurđevac, tvoj rodni grad, koji je dao najbolje bicikliste u ex Jugoslaviji, među kojima si bio i ti, danas se oprašta od tebe. U ranom djetinjstvu zavolio si sport, bicikl. Kao trinaestogodišnjak započeo si svoju biciklističku karijeru u klubu Graničar iz Đurđevca. Đurđevac, grad biciklizma, bio je  niz godina domaćin najveće biciklističke utrke Zagreb-Đurđevac. Upravo tu je  nastalo veliko prijateljstvo svih biciklista diljem Hrvatske, a posebno biciklista Đurđevca i Zagreba.

Puno puta si nam pričao da ti je bio san kao klincu doći u Zagreb, na jedinu biciklističku pistu. Krajem sedamdesetih godina dolaziš na školovanje u Zagreb, ali prvo u Biciklistički klub Zagreb, postaješ njegov član i ostvaruju se tvoji dječački snovi. Svi u klubu odmah smo vidjeli da smo dobili jednog velikog zaljubljenika u sport, velikog sportaša, a još većeg prijatelja. Svakodnevno si trenirao sa nama, odlazio na pripreme te sudjelovao u našoj ekipi na utrkama, osvajavši vrijedne trofeje. Svjesni smo bili puno puta da ti nije lako; poslije utrka, treninga, mi smo otišli svojim kućama, a ti u đački dom gdje si boravio. I tako niz godina. Bio si i više nego skroman, nisi se nikada nikome htio nametati, međutim tvoj rad i požrtvovnost rijetko kome je moglo promaći. Uz sve to, ponosio si se svojim Đuđevcem, rujanskom utrkom Zagreb-Đurđevac, gdje si ti sa svojim mještanima na cilju pripremio najljepši doček za sve nas učesnike biciklističke karavane.

I ne samo to, nego i poslije cilja ovdje u Đurđevcu, pokazali ste svima svoje veliko srce gostoprimstva, poštovanja i želje za druženjem.

Po završetku tvoje takmičarske karijere, svoje biciklističko znanje prenio si na mlade Đurđevčane, oformio jaku juniorsku ekipu sa kojom si postigao vrijedne rezultate. Tim dječacima bio si i trener, i mehaničar i vođa puta i sve što je trebalo. A isto tako sa nama starijima uvijek si bio prvi u bilo kakovoj organizaciji.

Biciklistički kamp na Lošinju bio je nezamisliv bez tebe, bez tvojih majci ,kapa, svakodnevnih tvojih pošalica. Još prije tri godine pokazao si svima nama kako se biciklom penje na najviše vrhove Italije. Nisi se predavao do zadnjeg trenutka, bio si veliki borac kako to mi biciklisti kažemo. Na žalost, bolest je bila jača.

Sada, na kraju, još jedno veliko hvala za sve što si napravio za hrvatski biciklizam, za sport i za sve nas.

Želio bih da proslavimo Danijelov život kroz ovih nekoliko sljedečih slika: 

Danijel ispred svoje kuće sa familijom i prijateljima, 2004 

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2001 godine 

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2003 godine 

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2003 godine 

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2003 godine

Danijel i prijatelji: Lošinj 2005 godine

Danijel, Domagoj i Vesna: Lošinj 2005 godine

Danijel i prijatelji: Lošinj 2005 godine

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2005

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2005

Danijel sa prijateljima: Bormio 2007

Domagoj, Danijel i Zdenko: Bormio 2007

Bormio 2007: Ivan, Zdenko, Danijel i Mladen

Danijel i prijatelji: Bormio 2007 godine

Na vrhu Passo dello Stevio: Mladen, Danijel, Marijan i Zdenko

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2007

Danijel sa prijateljima: Lošinj 2007

Danijel sa prijateljima u goricama 2009: Željko, Danijel, Ivan, Bobe i Mladen

„Susret generacija“, Šenčur, 2009

Danijel sa prijateljima: „Susret generacija“, Jezersko, 2009

U Molvama kod familije, 2009 godine

U Đurđevcu ispred svoje kuće 2009 godine: Danijel sa prijateljima

U Đurđevcu na treningu 2009 godine: Danijel sa prijateljima

U Đurđevcu na treningu 2009 godine: Danijel sa svojim sinom Domagojem

Danijel je sišao sa bicikla po posljednji puta…

Autor: Marko Kuman
 
PRIJE 32 GODINE U LJUBLJANI JE UMRO JOSIP BROZ TITO
Ljubljana je bila posljednja postaja na putu Josipa Broza Tita. Dana 4. svibnja 1980. godine završila je neobična priča koja je započela u Kumrovcu 88 godina ranije.

JOSIP BROZ TITO 

 Godišnjica smrti Tita – 4. maj
Doživotni predsednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josip Broz Tito umro je 4. maja prije 32 godina u Ljubljani, a njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su u Beogradu.

Rodna kuća od Tite sačuvana je u Kumrovcu kao spomen-muzej 

Tito je rođen u Kumrovcu 1892. godine, a točan datum njegovog rođenja nije poznat, mada je rođendanom uvijek smatran 25. maj, što je proslavljano godinama “Štafetom mladosti” i velikim sletom, u skladu s jakim kultom ličnosti, koji je sistematski građen tokom njegove vladavine. Kao austrougarski kaplar učestvovao je u Prvom svetskom ratu. Ranjen je i zarobljen u Rusiji 1915. godine, posle čega je pobjegao iz zarobljeništva i učestvovao u Oktobarskoj revoluciji. U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem oktobra 1920., kada je postao član Komunističke partije, a 1937. njen generalni sekretar.

Unutrašnjost Titove rodne kuće u Kumrovcu

Unutrašnjost Titove rodne kuće u Kumrovcu 

I danas, 32 godine nakon njegove smrti, lome se koplja o “dječaku sa Sutle” za kojeg je znao gotovo cijeli svijet. Diktator ili političar s vizijom, antifašist ili bezobzirni ubojica, tvrdokorni komunist ili osoba koja je okrenula leđa Staljinu, istina o Titu je, kako to obično biva, negdje na sredini.

Nemoguće je osporiti njegove zasluge u antifašističkom pokretu i stvaranju Pokreta nesvrstanih koji je imao veliku ulogu za vrijeme hladnog rata, ali isto tako nepošteno i neopravdano bi bilo zatvarati oči pred Bleiburgom, Golim otokom, Maspokom. Puno toga je stalo u priču o Titu od samih početka u Kumrovcu pa do kraja u Ljubljani.

Tito na odmoru

Iz Rusije s ljubavlju 
Odlazak na front u Prvome svjetskom ratu, zatim sudjelovanje u Oktobarskoj revoluciji, ulazak u KPJ krajem 1920. godine. Radio je 1936. i 1937. u Kominterni u Moskvi u vreme kad je likvidiran znatan broj jugoslovenskih komunističkih prvaka. Sedamnaest godina kasnije postaje njezin vođa i to navodno na izričitu Staljinovu preporuku. U vrijeme velikih “čistki”, kada su u namještenim procesima “nestajali” brojni komunistički vođe, Tito je radio u Moskvi, čime je dobio trajnu titulu “cinkaroša” koji je opstao zbog prokazivanja svojih kolega po “crvenoj knjižici”.

Legenda koja živi
Kao vođa KPJ predvodio je u Drugom svetskom ratu Partizanski pokret (Narodnooslobodilačka vojska). Tako je iz Drugoga svjetskog rata izašao kao neosporni vođa, koji je uspio “šarmirati” saveznike koji su u njemu vidjeli jamca mira u ratom razorenoj državi .

Osim borbe protiv okupatora jedinice pod njegovom komandom sprovele su komunističku revoluciju – tokom i nakon rata. U zanosu revolucionarne “pravde” nestale su desetine hiljada nekomunista – pod maskom “borbe protiv saradnika okupatora” – čime je u stvari nepovratno uništen čitav građanski sloj.

Prepoznatljivi Titov potpis

Mir je osiguran, a za cijenu i sve one koji su se predali na austrijskim poljima nitko nije pitao. Nakon razlaza s Moskvom i povijesnog “ne” Staljinu, Tito je iskoristio povoljni vjetar u leđa i okrenuo se Zapadu kako bi dobio veliku novčanu pomoć. Na “domaćem terenu” rezolucija IB iskorištena je za obračun sa svima kojima je “Koba” bio draži od “Starog”. Simbol tog vremena trajno je ostao zloglasni zatvor na Golom otoku.

Odbio je Staljinov pritisak 1948. godine, i rezoluciju Informbiroa nakon čega je decenijama dobijao značajnu finansijsku i, vojnu većinom do polovine pedesetih godina prošlog veka, od SAD. Rezoluciju Informbiroa iskoristio je za masovni obračun sa “informbiroovcima” i “staljinistima” ali i drugim političkim protivnicima. Iz tog perioda ostao je kao simbol terora i obračuna sa neistomišljenicima zloglasni zatvor na Golom otoku.

Bio je jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo veliki značaj. U unutrašnjoj politici – ostavio je ustrojstvo koje je na kraju razorilo Jugoslaviju – ustav iz 1974. godine.

Tito je volio cigare

U ugodnom društvu
Napredak i razvoj Jugoslavije Tito je iskoristio za učvršćivanje svoje vlasti, a pokušaj da se društvo donekle demokratizira početkom 70-ih završio je poznatom “sječom u Karađorđevu”. Ipak, tri godine poslije donesen je Ustav koji je poslužio kao temelj za neovisnost republika bivše Jugoslavije.

U tom je razdoblju Tito, današnjim rječnikom rečeno, živio poput “celebova” (celebrity), uživao je u društvu najljepših žena svijeta (Sofia Loren i Elizabeth Taylor), pušio najbolje cigare i pio najkvalitetniji viski.  Ugled u svijetu mu je zbog Pokreta nesvrstanih bio iznimno velik, i poput pravog bonvivana, bez obzira na dvorske borbe u Beogradu za njegovo “prijestolje”, uživao je u posljednjim danima svog života. Ovisno gleda li se s lijeve ili desne pozicije, oko Tita i 31 godinu poslije ne prestaju kontroverze. Kako bi rekli sportski treneri, vrijeme će pokazati kakav je zapravo igrač bio.

Pogreb u Beogradu bio je posebna priča. Čak 209 delegacija iz 127 svjetskih država. Titovim pokopom završena je jedna era na području između Vardara i Triglava, a polemike se i dalje nastavljaju.

Spomenik Titu u Kumrovcu 

Kuća cvijeća u Beogradu
U Muzeju historije Jugoslavije u Beogradu, rekli su nam da su Titov groba obišli i bivši gardisti, članovi bivšeg kabineta doživotnog predsednika SFRJ, predstavnici SUBNOR-a, kao i organizacija nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije,

Titova grobnica u Beogradu 

Prema njihovim riječima, Kuću cvijeća je od 1980. godine do danas obišlo oko 17 miliona ljudi, s tim što je od 1990. godine i raspada SFRJ posjeta značajno smanjena. Međutim, samo prošle godine bilo je 75.000 posjetilaca, pri čemu radnim danima dođe između 700 i 2.000 ljudi, a u vikend turama ima i do 5.000 posjetilaca.

Treba naročito istaknuti posjete turista iz SAD: “Tri do četiri puta tjedno dolaze organizirane grupe sa američkim turistima, koji u glavni grad Srbije stignu avionom. Za ovu godinu su već najavljene grupe sa oko 15.000 turista iz SAD”. U Kuću cvijeća dolazi i sve više mladih, koji nisu rođeni u vrijeme kada je Tito bio živ.

JOSIP BROZ TITO 1892 – 1980

Sastavio: Zdenko Kahlina

Franjo Grabušić 27.12.1932. – 08.05.1999.
Nedavno sam se u razgovoru sa prijateljima podsjetio na dobra stara vremena, kada u zagrebačkom športu još nije bila kriza kakva vlada u današnje doba. Naročito u takozvanim “malim” športovima. Prvenstveno mislim na krizu ljudi koji rade u športu: funkcionerima. Ljudima koji su u športu iz zadovoljstva, a ne zbog zarade.

 U biciklizmu ima jako malo funkcionera, ljudi koji pomažu oko organizacije trka, vrše ulogu trenera, pomažu u klubu. Opčenito, ljudi koji mogu raditi bilo kaj ih se zamoli, a sve u svrhu pomaganja mladim generacijama sportaša, koji žele postići dobre rezultate kroz šport koji su odabrali.

 U biciklističkom klubu “Zagreb” uvijek smo imali dobrovoljce – funkcionere, jer bez njih opstanak kluba nebi bio moguć. Svi oni budu jedno vrijeme u klubu, obično vezani za određene generacije športaša, pa se onda “umore” i izađu iz športa. Sjećam se jednog imena, čovjeka koji je došao u biciklizam u već “poodmaklim” godinama i ostao uključen u život kluba sve do samog kraja. To je bio naš “Cane”. Ovih dana u Maju mjesecu, će se navršiti punih 13 godina kako nema više našeg Caneta.

Cana (prvi s desna) sa jednom od brojnih generacija biciklista iz našega kluba: Stečević, Štimac, Jurec, Lojen, Petravić, Pavlić, Gradiščak, Tomić, Damjanić i Cane.

 Cani je pravo ime Franjo Grabušić. Kada sam ga se nedavno sjetio, odmah sam došao na ideju da nešto napišem o njemu i o tome kako je radio i pomagao u klubu. Cani je biciklizam bio u srcu, kao i meni. Nekako po onoj uzrečici: jednom biciklista – uvijek biciklista. Tako sam počeo skupljati materijale o Cani, te sam ubrzo shvatio, koliko malo znam o njemu.

 Par tjedana kasnije, uz veliku pomoć Canine familije (njegova kčer Vanja mi je puno pomogla) i mojih starih prijatelja iz biciklizma, sakupio sam dosta materijala da sam mogao objaviti ovaj kratki blog. Nadam se da će vam biti zanimljivo, pogotovo ako se osobno sjećate našega Cane!

 Cane je bio aktivni biciklista početkom 50-tih godina. 

 Franjo Grabušić (Cane) je bio rođen 27.12.1932 godine u Zagrebu , odrastao je u Hercegovačkoj ulici , a 1955 kada se oženio, seli na Trešnjevku. Športom se bavio od rane mladosti. Prva ljubav mu je uvijek bio biciklizam. Voziti je počeo zajedno sa generacijom Branka Bogovića, Milivoja Bata i drugima iz te generacije. Na žalost nisu mi poznati rezultati koje je postigao kao biciklista.

 Zagreb, Gornji grad : Na startu motorističke trke : Cane ima startni broj 76

Na startu motorističke trke : Cane ima startni broj 76

 Negdje oko 1956 počeo se također baviti moto trkama i to isprobao je razne discipline: kros, spidvej i cestovne biciklističke trke. Jedno vrijeme natjecao se čak i u kuglanju (narodni stil), pa je 1959 osvojio naslov prvaka Hrvatske.

 Oko 1980-tih godina ponovno se vraća u biciklizam, koji mu je ipak ostao prva ljubav. Uvijek je volio djecu i mlade, te mu je bio užitak raditi i družiti se sa njima. Sjećam se kako je svoje mlađe bicikliste (juniore) iz kluba uvijek zvao “moji dečeci”.

 Ja pripadam malo starijoj generaciji biciklista (1965-1978), pa meni Cane nije bio trener, kao mnogim mlađim vozačima od 1980 – 1999 godine. Ipak sa njim sam dosta surađivao za vrijeme dok sam vršio dužnost tajnika u klubu BK Zagreb. Cane je u to vrijeme bio naš čovjek za sve. Uvijek je bio uključen u sve moguće, kaj je trebalo delati. Organizirao je trke, vozio mlađe juniore po trkama, bio trener juniora, te je obavljao mnoge druge funkcije u klubu. Jednostavno, uvijek je bio prisutan, pa se ništa u klubu nije moglo dogoditi, a da Cane nije bio uključen.

 Cane u društvu svojih pulena – “dečeca”, 1993 godine na državnom prvenstvu u Novoj Gradiški (ekipna vožnja početnici). Na ovoj slici gore je prvo bratić od Boba i Zvonka Belščaka (neznamo mu točno ime), pa Vedran Benović (Veki), te Matija Kvasina i Štef Bedić, kojega  smo zvali Gemitlih.

 Tradicionalne biciklističke trke na pisti u Zagrebu ponedeljkom, nisu nikada mogle proči bez našega Caneta. Dolazio je prvi i odlazio zadnji, uvijek u društvu svojih pulena – “dečeca”, kako ih je od milja zvao. Koliko se samo nastajao za vrijeme kriterijskih trka, pokraj onih  bijelih plastičnih brojeva, kojima se za vrijeme trke označava vozačima broj krugova do cilja.

 Tradicionalne biciklističke trke na pisti u Zagrebu ponedeljkom, nisu nikada mogle proči bez našega CanetaČlanovi kluba BK Zagreb sa Canetom na čelu.

 Sječam ga se kako je požrtvovno pomagao prilikom organizacije biciklističkih trka. U to vrijeme radio je u poduzeću Auto – Hrvatska, kao vozač kamiona dostave, pa kada je trebalo odvesti tribinu na start trke, Cane je uvijek bio tu sa svojim kamionom. Sastavljao je tribinu, postavljao panele sa reklamama, pometao cestu, radio na razglasu.

 Cane (uz Pleška) daje savjet vozaču prije starta trke.

 Bio je naš Cane i jedan od boljih biciklističkih sudaca u Zagrebu, pa je lovio rezultate na cilju. Jedne godine radili smo kao suci na memorijalnoj trki Vladimira Horvatića u Zaprešiću, po kiši. Stajali smo na cilju i čekali sprint prve grupe. Cane i ja. Grupa je šprintala po kiši; išli su 100 na sat i prošli kroz cilj pokraj nas, a moj sudački blok je ostao prazan. Cane je u svoj mali magnetofon polovio sve brojeve vozača! Da je bilo po meni, nebih znao tko je pobjedio, tko je bio drugi, a tko treči i dalje. Nevjerojatno !!

 Bio je Cane dobar sa svima koji su na bilo koji način bili uključeni u biciklizam. Za njega su znali iz svih klubova širom tadašnje države Jugoslavije.

Tomislav Tadić jedan od “dečeca” koje je Cane trenirao i vozio po trkama, poslao mi je par anegdota s Canom koje su mu ostale u sjećanju:

 Kako je Cana bio strastveni pušač, pušio bi naravno i dok je vozio bicikliste na zimske pripreme (najčešće u Medulin). I nikad nije mogao da ne odoli cigareti, a kako je vani bilo hladno nije otvarao prozore nikada, pa su ga biciklisti tražili da otvori bar malo prozor da nam ne smrdi dim cigareta, a on bi samo hladno rekao : ”od smrada još nitko nije umro, al od zime je”… to je rečenica po kojoj ga zasigurno pamte generacije zagrebačkih biciklista rođenih krajem 70-ih i početkom 8o-ih!

 …kako je bio profesionalni vozač, nepotrebno je i spominjati da je staru cestu Zagreb – Rijeka (tada još nije postojao autoput) znao doslovno napamet i to svaki zavoj i svaku rupu na cesti. Vozio nas je po toj cesti tako da bi i sa mrenama na oba oka (kada većina ljudi ne bi izlazila dalje od dvorišta) besprijekorno vozio.

 …kako je Cana krajem 90-ih bio trener pionira i kadeta (a Pleh juniora i seniora), trenirao ih je na pisti u Kranjčevićevoj i davao redovne izvještaje na sastancima četvrtkom. Vozače je uvije zvao “dečeci” makar su oni bili klipani od 16 godina.

 Prilikom dolaska na trening u Kranjčevićevoj vozači su uvijek sjedili na drvenim klupama stadiona i čekali trenera. Kada bi Cana došao često je tražio da podfrknemo rukave od dresova i kada smo svi mislili da “starac želi vidjeti da li se drogiramo”, kao ubode od igala i sl. on bi nam samo rekao “imate žuljeve od šlajfanja”, naime tako je on zvao masturbiranje.

 ...i da, nije bilo dana kada bi kretali na trening (bilo jutarnji u 8 ili popodnevni u 16 sati) i prolazili Zagrebačkom ulicom prema autoputu da nam supruga gospona Cane nije mahala s balkona svoje zgrade u Zagrebačkoj.

 …meni osobno najbolja anegdota s Canom bila je kada smo se vračali sa ciklokros prvenstva u Svetom Petru u Šumi u Istri, prema Zagrebu (mislim 1995 ili 1996) i kada nam je kombi (zbog nesavjesne vozačice skupocjenog Mercedesa sa ljetnim gumama) stao na uzbrdici prema Gornjem Jelenju na snijegu.

 I kaj bumo sad, nego nas 5 dječaka (pioniri smo bili) izašli van i gurali Canu u kombiju, ostavili si otvorena vrata od kombija i kako bi kombi malo po malo kretao trčali bi pored kombija i uskakali u njega… nešto kao u bob… a on nije prestajao psovati “glupu žensku” sa skupim autom, završava svoje sjećanje Tomislav.

 Cane u društvu svojih pulena – “dečeca” iz 1994 godine. Stoje s lijeva: prvoj dvojici neznam ime, Elkasović, Raul, Vedran Benović, Dino Zuban, Sven. Čuče s lijeva: Marko, Zvonček Tomašič, Cane, Tonček Tomašič, Renato Kovačević.

Javio se i Ivan Čolig sa par anegdota koje su mu ostale u sjećanju. Sjeća se Čolig kako ga je Cane kao vođa ekipe iz Zagreba, pratio kad je pobjedio prvenstvo Jugoslavije u Varaždinu 1979.g. Za vrijeme trke Čolig je imao dva gumidefekta, a Cane je uspješno i u vrlo kratkom vremenu promijenio kotače, tako da Ivanova pobjeda u sprintu na cilju (ispred Pečnika, KK Sava), nije uopče bila problematična.

 Prisjeća se tako Ivan, kako su se 1977 godine vračali sa neke trke u Ljubljani, Bobovčan sa Stojadinom (6 mjeseci starim)  i on sa svojim Fićom (friziranim).

Čolig priča: Jurili smo tako ne obazirući se na ograničenja brzine, iako sam ja imao samo ručnu kočnicu ispravnu, po sredini ceste onako izmedu kolona, od Ljubljane do Brežica. U Brežicama smo po predhodnom dogovoru stali na KREMŠNITE, a kada su ostali stigli nakon nekog vremena, Cane je postavio pitanje kojeg se i danas sjećam. Naime pitao nas je dali smo razmišljali o tome ( a nismo !), da se svi pametni maknu kad vide da idemo na njih? Kaj bi bilo da nam je išla u susret neka ženska (plavuša) i pustila volan i stavila ruke na oči… U jebote… od onda sam se uvijek toga sjetio. Jer kako su govorili, na cesti ima mjesta za 3 pametna ali nema za 2 bedasta…

 Nastavlja Čolig priču: Kao dobar motorista, Cane me tražio u Poreču 1982 godine da proba moj Peugeot 504. Mislim da su s nama u autu bili Perički i Pleh. Išli smo od hotela Plava Laguna prema Vrsaru i mazali ga oko 110km/h, kad ga je bacilo u laganom zavoju van, sa 2 kotača po travi… znalački se izvukao i sve se dobro završilo.

 Matija Kvasina je lijepo sumirao anegdote o Cani kada je rekao: “mnogo je priča vezano uz Canu, a sve nas mlade dečke uz njega, vežu samo lijepe uspomene s raznih utrka i putovanja. Ostao nam je duboko urezan u sjećanje na veselo djetinjstvo i odrastanje”.

 To su anegdote koje su karakterizirale našega Canea. Nažalost, prerana smrt ga je zatekla iznenada u 67 godini života. Umro je od  srčanog udara u svojem plavom (kojega smo svi prepoznavali) “stojadinu” 08.05.1999. Taj dan bio je kod svoje kčerke Vanje u firmi, da opere auto, jer je  toga popodneva trebao ići na biciklističku utrku u Đurđevcu. Na nažalost na tu trku nije stigao.

Reprezentacija Hrvatske sa trenerom Pleškom na prvenstvu svijeta za juniore u Novom Mestu (Cane je posljednji u vrsti)

 Nadasve je volio šport (bez obzira koji) kao i svoj grad Zagreb. Posebnu ljubav imao je prema svojoj unuki Ivani, koja je kao mala često bila s njim na pisti u Kranjčevićevoj i na koju je također prenio ljubav prema športu i ljudima.

 Za one koji ga se sjećaju, Cane je ostao zauvijek primjer pravog biciklističkog funkcionera, koje tu dužnost obavljao iz ljubavi prema športu, a ne zbog osobne koristi. Siguran sam da i danas u klubu BK Zagreb, žale da nema više takvih kao što je bio Cane!

By: Zdenko Kahlina

Hello everyone!
It has been three years already! Samantha Louise Bagnall and Neven Kahlina got married on May 7th, 2009. It was one beautiful day in between several cold days at the beginning of May that year. They have become a proud parents of little baby Luka since than. It was a beautiful ceremony at St. Joachim Catholic Church, followed by a reception and a dance at St. John’s Cultural Centre in Edmonton.

We couldn’t ask for a better day. It was sunny and warm (+22 degrees), and all the bridesmaids got sunburns. We all enjoyed the warm day standing in front of the church and taking pictures in every imaginable position.

The church where they got married was just beautiful; it has huge ceilings, grand arches, and lots of room for 150 wedding guests to move around in. St. Joachim’s is Edmonton’s oldest Roman Catholic parish, dating back to 1854 when Father Albert Lacombe converted a small building within Fort Edmonton into a chapel. It was later given the name of St. Joachim by Bishop Alexander Antoine Taché. 

The ceremony in the church was wonderful. Though it is a church in the French neighborhood, the priest Fr. Paul Moret held ceremony in English. Here is how my brother described it: ” It was the most beautiful wedding I have ever been to (including my own). The church was beautiful, ceremony was great (and short) and people around were wonderful. Sam’s family is great, they are all wonderful people”.

After the ceremony at the church, it was time to take zillion family pictures in front of the church. Than, it was bridal party turn to go off at different location to take more pictures. They all went to the Louise McKinney Park, by the Shaw conference centre.

We arrived at the St. John’s Cultural Centre for the reception around 5:15 pm, to relax for a couple of minutes before the party starts!!! A receiving line, consisting of Sam, Neven, Cindy, Keith, Vera and Zdenko, was there to welcome all the guests.  The lineups were not that long, but it was pretty busy for a while. When the cocktail hour started, I was so close to the bar that I could “smell” the beer, yet so far… as I was not able to leave my duty, before I welcomed all the guests to the reception.

Once all the guests were seated, ceremony started. DJ Dave (Bob Layton’s son; Bob Layton is very popular commentator for Edmonton’s Global TV station) introduced the whole wedding party.

The bridal party pairs were:

•1.      Sanja and Ben

•2.      Vicky and Josh

•3.      Kelly and Blaz

•4.      Becca and Mark

Ben and Josh introduced each member of the bridal party with a short description of who they are and how they are related/connected to the bride and groo

It was time for DJ Dave to call out the table numbers for the buffet line-up. After the dinner (by the way, food was great!) ceremony went well. It was time for the speeches.

First was Becca’s turn. She did a great job describing how the sisters grownup together.

Sanja, Neven’s sister, was next. She is a nurse at ICU in Royal Alexandra hospital. She lives only two blocks away from Sam and Neven and with her boyfriend Jeremy and her dog Rheya is a frequent visitor at Sam and Neven’s house. Having come to Canada from Croatia at a young age Sanja and Neven have been very close siblings and are very good friends as well.

Than Mark (Neven’s best man) had his speech and a toast to the groom. Neven and Mark know each other pretty much since Neven came to Canada and the Kahlina family started going to the Edmonton Croatian community gatherings and the Croatian church. They went to high school together; both lived in Calgary with a couple of other friends. They were each other’s wingmen while single. Now they are both getting married in the same year – Mark and Andrea Kemper are getting married later this year.

After Mark it was Vera’s and Zdenko’s turn to welcome Sam to the family. And they did (you can read his speech bellow).

Sam’s father Keith welcomed Neven to the Bagnall family…

At the end, Neven wanted to say few words too…

Ben and Josh wrapped up the speeches and introduced the slideshow that Sanja set up on the main display. The slideshow was something special. In 15 minutes we were introduced to Sam’s and Neven’s childhood with lots of memorable pictures.

When the slide show was finished DJ invited everyone to the dance floor for Bride and grooms first dance. This was followed by the dance for the wedding party, followed by bride’s dance with her dad and by that point everyone was welcomed to dance floor.

This is all for the blog. Hope you enjoyed reading it. I’m sure this wedding will give them something to talk about for the rest of their lives! 

Zdenko

Speeches

Best man:

 Good evening ladies and gentlemen.  My name is Mark Marinic. There are obviously two very important people here today, without whom very little of this would have been possible. Neven and Sam, when you guys look at each other I can see how much you love each other and today is definitely a testament to that.  When Neven asked me to be his man, I was very overwhelmed and honored, I mean who else would you ask?

Kidding aside, this day has been so incredible and special and I am so happy that you found the love of your life, I know you will have many happy years together.

 I have known Neven for over 19 years; ever since he came to Canada at the age of 13 I remember seeing him and his family at the community gatherings and at the Croatian church. As time went on, I started seeing him around more and more and thought “Yah this is a cool guy!” and we became friends and have been ever since.

Neven, one of the best memories I have of you is when you told me you were going to ask Sam to merry you. You were so excited and happy when you described this special moment to me.  I saw your face light up. I thought to myself “she was the one”.  

Look at us now, back in the old city again and both getting married in the same year! How did this happen???

I’d just like to say Neven, you are a very lucky man, Sam is beautiful, smart, funny, warm and loving and she deserves a good man like you! So thank God you married her before she found some else.

Sam, I did the very best that I could to make Neven who he is today, if he every gets out of line, just let me know!!

I would like to say to the bridesmaids how beautiful and stunning all of you look today! And thank you for everything you have done to help prepare for this special day!

And to the groomsmen, you guys clean up pretty good too! Who knew a shower and a tux could make us look so handsome!

Neven, a few words of advise I’ve heard along the way, number 1) Marriage isn’t a word, it’s a sentence, (pause for laughing) and number 2) Marriage is a three-ring circus – engagement ring, wedding ring, suffering.

Well, my speech is almost done but before I finish, would everyone please stand and join me in a TOAST to Neven, a lifetime of happiness and love. To Neven!!!

From the bottom of my heart and with all kidding aside, may your love survive the test of time, lasting forever! Each of us in this room wishes you a long life of love, laughter, and growth. Along with the good times, there will be tough times but together you will get through whatever hand life deals.

Along with the wedding party, I would like to propose a toast to the happy couple and wish a lifetime of love and happiness together. To Neven and Sam!!!

Father of the groom:

Dear family and friends! Good evening!

It is my pleasure to welcome friends and relatives of both families to share this very special day. As father of the Groom it is my privilege and real pleasure to welcome Sam’s parents, Cindy and Keith and all her sisters and brothers.

Special thanks to our guests who came from afar (UK, Scotland, USA (Oklahoma), Toronto, Vancouver), your effort makes our celebration that much more special.

Not that long ago, Sam asked me if I was going to give a speech at the weeding, to welcome her to our family. I was honored then as I am now, happy to finally, have this opportunity to say:” Sam, on behalf of our family I welcome you to our lives and our hearts.”  (I want you to be my friend on the Facebook!)

We love you and thank you for joining our family! I’m sure everyone will agree with me when I say you are beautiful and today your beauty is even more radiant than ever!!!

I remember the day Neven introduced you to us for the first time, it was right after you left that Vera and I looked at each other with a smile and unspoken thoughts: “Oh, we sure hope Neven falls for her because she is a “keeper”. It turns out our wish was granted.

Our Son Neven is standing here today; honest, determined, loving and loved, a respectful and respected young man who makes me proud to be his father. (I do forgive you for taking my car(s) without permission!)

Neven I am here to say today that both, your mother Vera and I love you unconditionally for everyday of your life and those feelings will stay with us forever. You made us even happier with finding Sam and bringing her to yours and our lives.

Since the day we were introduced we just love to say repeatedly: “Sam is the best “thing” that could happen to Neven”. She understands you, better than we ever could!

Sam stays calm and is very persistent; she knows what she wants and how to get it (done). Whatever it is, to our surprise, Neven is listening! Well, most of the time. Right Sam!?

It appears they assigned their chores quite equally: Neven takes care of the remote control, computer games, Beamer, barbeque and beer. Sam takes care of the rest!? Nobody’s complaining…… Not yet!

We love YOU both very much!

Toast: Please all rise and join us in a toast to the bride and groom:

“May your lives and this marriage be a symbol to us all, of the love in your hearts and the joy that will last forever.”

We wish you and your guests to have a great time tonight! Enjoy!

Groom’s speech:

Ladies and Gentlemen, family and friends, thank you all for being here to share this special day with us. We have been planning this day for a long time and it has turned out to be everything we have imagined and hoped for.

Sam and I met two and a half years ago at a friends going away party and from the first few dates it was clear that we were a perfect match. She has just enough patience to put up with my sometimes immature ways and I……well…..I’m just lucky to have her. Her family has accepted me as one of their own and my family has done the same with her. As a matter of fact sometimes I think they like her more than me.

Guests

We would like to thank all of our guests, friends and family for showing their support today and for sharing this special day in our lives with us. We would like to offer special thanks to some guests who have traveled from far away to be with us today and even apologize that we have not been able to spend more time with them but as you all know this day required a lot of work and organizing.

We would like to thank:

Lorraine, Geoff, Emma and Daniel Hodson as well as Jennifer Clegg whom are here visiting us from England.

Jan and Bob Bagnall from Scotland.

Simon and Amy Bagnall from Arkansas.

Ljiljana Mironovic from Toronto.

Branko and Zlata Vukic from Vancouver.

Amanda Kelloway from Vancouver.

Rob Gora from Vancouver.

Karmyn, Chad and Abi Graham from Okotoks.

Guests not present:

Unfortunately, it’s not been possible to have everyone we love here with us today, but we know they’re here with us in spirit & they’re not only in our thoughts today, but more importantly they’re with us in our hearts.

Parents 

We would like to thank both sets of parents as we wouldn’t be where we are today if it wasn’t for them. We want to thank them all for the love and support over the years and for everything they have done to help make this day special for us.

To my Mum & Dad….

Thank you for all the advice you have given me, for putting up with me and pointing me in the right direction. Although I wasn’t always an obedient kid and had a tendency to do the exact opposite of what I was taught I think it’s safe to say now that I turned out OK. I’m sure you will have a lot of advice and suggestions to pass on to Sam as she will surely need to be armed with patience and Love going forward with her life with me.

Mum, Dad I love you very much, hold your heads high you’ve done a great job!

To Sam’s parents

Thank you for all your love and support and for giving Sam a great start in life. I believe that I’m also meant to thank you for putting up with her in her childhood and teenage years, however when I asked her for some embarrassing snippets of information for this part of my speech, I got the reply: ‘I’m perfect, I didn’t do anything wrong when I was a child’!!….

Of course I haven’t just gained a wife today, but also a family. Thank you to all of them for making me feel so welcome. Most of all, thank you for bringing Sam up to be the woman that I have married.

Mark and groomsmen

I’ve known Mark or Marko for about 18-19 years or so… and both Sam and I are very pleased to hear that Mark & Andrea have decided to get married later this year. I can only hope to be able to return the favor of helping with your wedding as well as you have helped us with ours. I think it needs to be mentioned that the bachelor Party was one for the history books and Mark with the help of all the groomsmen did a wonderful job planning a day filled with fun and exciting events.

I would also like to thank Blaz, Josh and Ben for everything they have done for us and for their support and love. Since Ben is getting married to Jenn later this year and Josh and Jenna will be tying the knot soon also I guess the pressure now falls on Blaz’s shoulders to take the next step….

Many thanks for all your support today…

Becca and Bridesmaids

We would like to thank Becca and the Bridesmaids who I am sure you will all agree look amazing today for their love and support. They have done a brilliant job planning and helping out with the wedding and making sure Sam didn’t run off somewhere at the last minute.

Sam

I now come to the most important person in my life – my wife!

Honey, it’s been a long time coming and I can’t stop smiling! Simply put…. ‘You look absolutely stunning, you take my breath away!’ I’m just so proud to be your Husband… Thank You for choosing me to spend the rest of your life with!

They say, ‘To be happy with a man, you must understand him a lot and love him a little. To be happy with a woman, you must love her a lot and not try to understand her at all.’ It works for me.

We have so many plans to make throughout our lives together but, whatever happens, I know that we will be together forever and that is all that matters in this world. I love you simply because you are you. That’s why I know for the rest of my life I will always be in love with only you!

The bride: Samantha Bagnall Kahlina

Sastavio: Vanja

Trenutno aktualno u Zagrebu
Koliko vidim po novinskim izvještajima, jučerašnji prosvjed biciklista u organizaciji “Sindikata biciklista” je podigao popriličnu prašinu.

Snimio: Vanja

Skupilo se oko tisuću biciklista i to je zaista impozantna brojka (da nisam bio spriječen, bio bih i ja tamo, zajedno sa djecom!), a čini mi se da je prosvjed naišao i na dostojan medijski odjek … Slušao sam jučer javljanja slušalaca uživo na “Radiju 101″, čitam danas komentare po webu … i vidim da nitko nije ravnodušan, mišljenja su vrlo različita. Neki vozači i neki pješaci predbacuju da je biciklista previše, pješaci ih ne žele vidjeti na pločnicima, vozači ih ne žele vidjeti na kolnicima, misle da je biciklističkih staza već sad previše i da biciklisti zagušuju grad …

No, iako je biciklista u Zagrebu sve više i više, još uvijek ih je puno manje nego u velikoj većini zapadnoevropskih gradova (u Kopenhagenu se gotovo 40% gradskog prometa odvija na biciklima!) … a za ovu gužvu kod nas zaslužne su ipak ponajviše gradske vlasti zbog loše organizacije prometa. 

Naravno, za ovakve užarene rasprave odgovorni su dijelom i sami biciklisti, oni koji se voze kršeći prometna pravila, bilo to prelaženje semafora na crvenome, vratolomna jurnjava po pločnicima, neodgovorna vožnja po kolniku … a dijelom i vozači i pješaci, oni koji zauzimaju biciklističke staze ili pak oduzimaju prednost biciklistima (recimo, kod skretanja kad ne propuštaju bicikliste na stazi ili pak na kolniku).

No, mene u ovom trenutku ne zanimaju rasprave tko je kriv za sadašnju situaciju, već kako čim prije i bolje naći izlaz iz ove situacije – i ja se vozim biciklom, nekad sam, nekad sa djecom, nekad po predgrađu, nekad po centru grada, i svojim očima vidim sve probleme na koje nailaze biciklisti i želio bih čim prije učiniti vožnju sigurnijom i bržom. 

Po slovu zakona, običajima i stvarnoj situaciji, biciklistima zaista nije mjesto na pločnicima koji u pravilu (barem u centru grada) nisu dovoljno široki za prolazak pješaka i biciklista … no, grad je odgovoran da osigura prometna rješenja (bilo u obliku biciklističkih staza, bilo predloženih ruta kroz manje prometne ulice) kojima će omogućiti biciklima sigurnu i koliko je god moguće direktnu vožnju u najvažnijim smjerovima. 

U puno su navrata spominjani primjeri problematične vožnje biciklom po Ilici, Maksimirskoj, Ozaljskoj, Savskoj, kažnjavanje biciklista koji se voze po pločnicima u ulicama po kojima je vožnja po kolniku izuzetno opasna … no, svaku od ovih problematičnih točaka je moguće vrlo lako riješiti i potrebna je samo dobra volja, malo razmišljanja i nešto malo para za obilježavanje najboljih smjerova. Ajmo sad vidjeti mogućnosti u svim ovim situacijama, jednu po jednu:

1. Ilica – vožnja po pločniku je nemoguća i tu nema spora. Vožnja po kolniku također ne dolazi u obzir, što zbog tramvaja, što zbog gustog automobilskog prometa. No, postoje paralelni pravci koje bi grad trebao označiti i propagirati: zašto ne označiti biciklističku stazu kroz manje prometan Prilaz Đure Deželića (recimo, nauštrb jedne prometne trake), zatim Međimursku, Prilaz Baruna Filipovića, Gradiščansku, a nakon toga podvožnjakom Zagrebačke ulice i dalje paralelnim malo prometnim ulicama južno od pruge, sve do Vrapča, Gajnica, Podsuseda. O dijelu ovog prijedloga sam već pisao OVDJE.

2. Maksimirska – zaista ne vidim niti jedan razlog da se na dijelu od Bukovačke do Dubrave ne označi biciklistička staza po pločniku, a za ostatak do Kvatrića osigura paralelni pravac kroz ulice južno od Maksimirske (Štoosova, Rakovčeva) koji bi se odmah nastavio na već postojeće staze kroz Martićevu.

Isto tako, Branimirova pruža idealne uvjete za uređivanje staze koja bi vodila od centra grada sve do Dubrave i Sesveta i to ne nužno uz samu cestu već kroz inače neiskorišteni koridor uz i ispod pruge. Pogledajte OVAJ moj post!

3. Ozaljska – također je nepogodna i za izgradnju biciklističke staze po pločniku, a i za vožnju po kolniku. No, nudi se vrlo zgodan paralelni pravac sjeverno od nje o kojem sam već pisao OVDJE.

4. Savska – i kod nje je isti slučaj, nema uvjeta za stazu, a vožnja po kolniku je opasna. No, zažto ju ne zaobići ili istočno (Martinovka, Vrbik, Cvjetno naselje) ili zapadno (Šarengradska, Knežija)? 

Koliko mi se čini, obje strane, grad i biciklističke udruge, su fokusirani na pitanje biciklističkih staza, biciklisti kažu da ih je premalo i da ih treba graditi puno više, a grad kaže da je to skupo i da nema svugdje uvjeta za njih. I obje strane imaju pravo. Ali ne vide, pogotovo grad, da se nameće jedno drugo rješenje koje ne iziskuje puno sredstava i može se brzo staviti u pugon, a to je trasiranje biciklističkih ruta kroz manje prometne ulice koje povezuju glavna prometna odredišta. Tu nema troška označavanja staza linijama po ulici, već samo izdavanja prikladnih planova grada odnosno označavanja ruta na terenu (može čak i samo oznakama na tlu) … primarno je pitanje kako pronaći najbolje pravce i kako ih približiti biciklistima i pokazati im da se njima može sigurno i brzo doći do cilja. Ja sam u svojim postovima već dao ideje za neke pravce i radit ću to i ubuduće, a volio bih kada bi ovakav način rješavanja pitanja biciklističkog prometa kakav se i inače prakticira u drugim gradovima sa puno više biciklista od Zagreba bio uveden i u Zagrebu.

U Grazu, recimo, nikad ne vozim bicikl po pločniku i rijetko ikad vidim nekoga s biciklom na njemu, već se većina biciklista vozi upravo tim preporučenim biciklističkim rutama koje izbjegavaju glavne prometnice, dalje od gustog prometa, buke, smrada (pogledajte moje biciklističke putopise iz Graza OVDJE i OVDJE!). Vjerujem da je to moguće napraviti i u Zagrebu, uz nešto truda i dobre volje gradskih struktura, ali i biciklističkih udruga koje bi isto mogle pogurnuti i ovakve prijedloge! 

Komentari
• Drago mi je da su podigli prašinu. U Ljubljani sam vidio puno staza za bicikliste, ima i karta i posudba bicikala. (gogoo)

• mislim da je ovo prvo proljeće da uopće neću izvaditi bic iz spremišta

jednostavno se ne usudim voziti po cesti dulje od 50m, ma koliko “neprometna” bila. U ovoj raspravi ne zauzimam niti jednu stranu, ja sam ponajprije pješak (mislim, prvo sam naučila hodati, jel, a tek onda voziti bicikl, pa puno kasnije i auto , a onda i ostalo dvoje, iako nažalost puno vremena provodim u autu.

Smatram da, uz puno bahatih vozača koje njegujemo već godinama, sad imamo i puno bahatih biciklista. ja nemam ništa protiv toga da voze pločnikom (gdje nema staze), ali nemoj se onda zabijati u mene i trubiti mi – NEMAŠ na to pravo. ja NIKAD ne hodam po stazi, a jednom mi se dogodilo da sam presjekla stazu da dođem do semafora (ćošak petrovaradinske i zg avenije, vanja ziher zna) i biciklist me za dlaku pokosio – da me pobrao, ne bih preživjela. otad jako pažljivo pogledam i lijevo i desno kad moram presjeći stazu. Malo više tolerancije sa sve 3 strane ne bi škodilo, a vanja, tvoji prijedlozi su fenomenalni . jesi ti to uopće predočio gradskim ocima!? (agramerka)

• agramerka, bio sam u Gradskom uredu za razvoj i strateško planiranje, oni surađuju sa EU tijelima i rade na dugoročnoj koncepciji razvoja prometa u gradu, uključivo i biciklistički … i naišao sam na zainteresirane slušaoce i čini mi se da su razumjeli moju poruku i dali su niz komentara, čini mi se da im se prijedlog svidio.

No, ovdje se sad radi o sadašnjem trenutku, kako u NAJKRAĆEM roku učiniti nešto za poboljšanje uvjeta za bicikliste i smanjivanje opasnosti ZA SVE, bicikliste, pješake, automobiliste, a sve to uz najmanje moguće troškove. Za to mi se moj prijedlog čini trenutno najpogodniji, potpuno razumijem da grad ne može u par mjeseci izmisliti biciklističke staze koje su potrebne … no, sigurno se može dati prijedlog manje opasnih pravaca koji se PREPORUČAJU za bicikliste i promovirati ga među građanstvom – to sigurno ne košta puno, samo treba sjesti za stol, obići ulice, razmisliti, odvagnuti, dogovoriti – i to je to.

A o opasnostima na pločniku, koji je jednako opasan i za pješake i za bicikliste kad se po njima vozi velikom brzinom i bez tolerancije za druge sudionike u prometu, tu zaista nema drugog lijeka od međusobnog uvažavanja, niti 1000 kilometara biciklističkih staza ne pomaže ako nema minimuma kulture u prometu kod svih nas koji smo na ulicama. (nepoznatizagreb)

• super je da si iznio prijedloge i da su te saslušali, ali ja kao vječni pesimist ne vjerujem da će se stvari brzo pokrenuti s mrtve točke. baš to što ti kažeš, treba razmisliti, obići te punktove i ulice, prezentirati to građanstvu itd. – tj treba biti konkretan i treba RADITI… a naše glavešine samo sjede i trkeljaju u prazno, neće se oni pomaknuti još 50 godina vidjet ćemo… agramerka)

• Ovo je primjer kako probleme treba rješavati. Svaka čast ).

Ali, zašto uložiti malo razmišljanja i puno truda kad je jednostavnije prepucavtai se tko je kriv. No, držim fige ). Tvoj tekst bih najradije slala okolo da svi vidimo da se problemi mogu riješiti, kakvi god bili. Pameću i tolerantnošću ). (ZlicaOdOpaka)

• Hvala, hvala!. Da ne bude zabune, nisam ja izmislio taj koncept, on postoji već bar desetak godina u gradovima zapadne Evrope, samo ga sad treba primijeniti u našim prilikama i onda, sa protokom vremena i priljevom financija, polako dorađivati, dodavati nove staze, dosljedno spuštati rubnjake, izgrađivati pristupne rampe gdje su potrebne (mostovi preko potoka Črnomerca npr. ili pak izlaz iz Gagarinova puta na Slavonsku aveniju), pronalaziti prečice ili obilaske kojima se izbjegavaju nesigurna mjesta … ma, mogućnosti zaista postoje! (nepoznatizagreb)

• Mala dopuna – na Prilazu baruna Filipovića postoje bic staze; nadam se da nisu “nestale” u međuvremenu, i to na južnoj strani, ne uz kolnik, već uz nogostup (John Doe)

Serbus i najte kaj zameriti.

Sastavio: Zdenko Kahlina

13. Memorijalna Biciklistička utrka
U subotu 14. travnja 2012 je održan XIII. Memorijal poginulim bojovnicima Domovinskog rata iz grada Zagreba 1991.-1995. u biciklizmu. Utrka je startala na zagrebačkoj Kustošiji, a cilj je bio na Medvedgradu.

Matija Kvasina prvi na Medvedgradu

Nakon svečanog otvorenja 13. Memorijala poginulim bojovnicima Domovinskog rata Grada Zagreba, u organizaciji Udruge dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba i tehničkog organizatora biciklističkog kluba Zagreb a pod pokroviteljstvom Gradskog Poglavarstva grada Zagreba, označen je start biciklističke utrke.

Na startu su se pojavili biciklisti iz zagrebačkih klubova te iz Svete Nedelje i Stubičkih Toplica. Iako je bila najavljena kiša, srećom, utrka je odvožena po suhom i oblačnom vremenu. Nakon kraće komemoracije poginulim braniteljima točno u 09:20 sati s Trga Siječanjskih Žrtava u Kustošiji startalo je 56 biciklista, završilo 50 biciklista koji su vozeći zagrebačkim ulicama 25 kilometara obilazili spomenike Domovinskom ratu.

Uz policijsku pratnju biciklisti su prvo napravili krug po ulicama Zagreba te Ulicom Sveti duh do Himpera, odakle je i službeno startala utrka.

Na startu se našlo 56 biciklista Kod Himpera, odakle je i službeno startala utrka

Natjecali su se biciklisti iz BK Dinamo, BK Ivanić Grada, BK Tuškanac, BK Stubaki, BK Lokomotiva, BK Ciklus, BK Kalorija, BK Dubrava, BK Rogla, BK Lovorika, BK Rijeka i BK Zagreba, Perfa, Kalorija, a u kategorijama: juniori, kadeti, veterani, početnici i rekreativci.

Sve kategorije startale su zajedno. Od početka se odmah odvojio Matija Kvasina i solo vožnjom prvi stigao na cilj. Iza njegovih leđa vodila se utrka trojice stubičkih biciklista, mlađeg seniora Pavela Potočkog i dvojice juniora Zvonka Balaška i Marka Franjkovića. Na kraju je drugi stigao Potočki ispred Balaška i Franjkovića nakon iznimno teškog završnog uspona podno Medvedgrada. Najboljima su nakon utrke podijeljeni pehari, medalje i novčane nagrade pored Oltara domovine.

Matija je kao prvi prošao ciljem na Medvedgradu

Pavel Potočki – izraz lica pokazuje kako je bilo teško

Startalo: 56 biciklista, odustalo: 5 biciklista
Dužina staze: 3,5km Himper – Medvedgrad (Oltar Domovine), po gradu 25 km zatvorene vožnje.
Prosjek: 17,897 km/h. Organizacija odlična!
Gl. sudac Gordan Kernc

Nagrade su na Oltaru Domovine na Medvedgradu, nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća uručili, Dopredsjednici Siniša Šukunda, Krešimir Marko Artuković, te Predsjednik BK Zagreb tehnički organizator utrke Mladen Lojen i Žarko Juratek i Ivan Lažeta iz NO UDHOS.

Rezultati po kategorijama:

Ukupno: 1. Matija Kvasina (Loborika Favorit), 2. Pavel Potočki (Meridiana Kamen), 3. Zvonko Balaško (Kalorija)
Seniori: 1. Matija Kvasina (Loborika Favorit)
U 23: 1. Pavel Potočki (Meridiana Kamen), 2. Janko Benger (Loborika Favorit)
Juniori: 1. Zvonimir Balaško (Kalorija), 2. Marko Franjković (Kalorija)
Kadeti: 1. Paolo Vuga (Perfa), 2. Petar Potočki (Kalorija), 5. Karlo Očko (Perfa), 8. Martin Zajec (Perfa)
Početnici A: 1. Fran Majoli (Perfa), 2. Blaž Čajko (Stubaki), 4. Leonard Vincelj (Perfa), 6. Damir Čančar (Perfa)
Početnici B: 1. Viktor Potočki (Kalorija)
Rekreativci: 1. Damjan Ivšak (Stubaki)

Podjela nagrada pobjednicima

Juniori: 1. Zvonimir Balaško (Kalorija), 2. Marko Franjković (Kalorija) 3. Silvije Tomac (Ciklus) Cvjetna djeca iz BK Ciklusa (Zagreb)

R E Z U L T A T I
XIII MEMORIJALA POGINULIM BOJOVNICIMA DOMOVINSKOG RATA IZ GRADA ZAGREBA 

RED.   PREZIME I IME KLUB
1. KVASINA Matija LoborikaFavorit
2. PAVEL POTOČKI Kamen Meridija.
3. BALAŠKO Zvonko Kalorija
4. FRANJKOVIĆ Marko Kalorija
5. BENGER Janko Loborika Favorit
6. JELIČIĆ Josip Sv. Nedelja
7. RIBIĆ Dean Ciklus
8. VUGA Paolo Perfa
9. TORRE Petar Soli Dachau
10. PILSKI Milo Tuškanac
11. TOMAC Silvije Ciklus
12. VALEC Matej Zagreb
13. IVŠAK Damjan Stubaki
14. POTOČKI Petar Kalorija
15. BRBOT Branimir Roda
16. TRAJKOVIĆ Marko Dubrava
17. MAJOLI Fran Perfa
18. DOVRANIĆ Dario Ivanić
19. PLUKAVEC Jurica Zagreb
20. KLARIĆ Dinko Lokomotiva
21. KRNIĆ Ivan Tuškanac
22. BELOBRAJDIĆ Dominik Dubrava
23. LYPOLT Hrvoje Ciklus
24. JOZINGIvica Kalorija
25. POTOČKI Viktor Kalorija
26. OČKO Karlo Perfa
27. BLAŽ ČAJKO Stubaki
28. HORVAT Nino Sv. Nedelja
28. ĆURIĆ Stipe Zagreb
30. ZAJEC Martin Perfa
31. VLAŠIĆ Hrvoje Ciklus
32. ANTOLOVIĆ Ranko Sokol 1887
33. ŠIMUNIĆ Robert Lokomotiva
34. PERNAR Milan TK Zagreb
35. GVOZDANOVIĆ Filip Sv. Nedelja
36. VINCELJ Leonard Perfa
37. KVASINA Filip Kalorija
38. ĆURĆINSKI Denis Dinamo
39. RUSAN Radovan Lokomotiva
40. ČANČAR Damir Perfa
41. PODSEDNIK Richard Tuškanac
42. OREŠČANIN Dražen Sokol 1887
43. MILAS Zoran Tuškanac
44. EDVIN Šafranko Lokomotiva
45. KALUĐEROVIĆ Sara Sv. Nedelja
46. MIHOCI Borna Lokomotiva
47. LAZIĆ Sven Lokomotiva
48. NOVAKOVIĆ Ivan Ivanić
49. GAJSKI Dragutin Lokomotiva
 

Sastavio: Krešimir Dujmović

TAK NEMAM TE RAD
Budući da se hrvatska metropola pretvara u uglađen srednjoeuropski gradić s odmjerenom dozom staklenih fasada, počišćenim ulicama i reguliranim javnim ponašanjem, možda je pravo vrijeme za baciti pogled u ne tako davno doba, kada su se ljudi vozili na otvorenim tramvajskim vratima, kupovali kikiriki i koštice pred kinima i na stepenicama na Dolcu nabavljali žilete i kamenje za pete.

Otvoreni vagoni Samoborčeka su dio zagrebačke povijesti

Čudna je ta urbana nostalgija. Nitko zapravo ne bi htio da se prošlost vrati, a ni ovo kako je danas nije nešto…

 Nema više ‚saobračajaca’ po raskrščima (Masarykova 1955 godine)

 Čistači cipelana ulicama

Čistači cipela
Problem Zagreba danas je to što ekipa nema gdje zaprljati cipele. Kako drukčije objasniti nestanak legendarnih čistača obuće? A možda je fora u tome da sjaj više nije u modi. Pasta za cipele, tko to više stavlja? Kak ogod, većini bi ljudi u 2012. bilo neugodno da im netko u javnosti četka šuze. Ipak su u tom činu malo preočito demonstrirane klasne razlike koje su zapravo dublje nego ikada. Uostalom, biti čistač cipela na Jelačić placu nekada je bila časna funkcija koja se nasljeđivala od koljena na koljeno.

Kumice s košarama na glavi
U nepovrat povijesti lansirana je i većina zagorskih kumica koja bi se vlakom dokoturala u Zagreb rano ujutro sa svojom dnevnom ponudom na glavi. Zelenjava, sir, vrhnje, jaja, što god da je priroda iznjedrila u okolici Zagreba, danas je više-manje trgovački institucionalizirano i završava na Zelenoj tržnici otkud prodavači s tržnica nabavljaju robu za svoj štand. Jednom kada dođete na plac, svejedno je kupujete li kod lika u prvom redu s lijeva ili trećem redu s desna. Svi praktički imaju klonirani inventar. A nekad, nekad si znao da Kata iz Zlatara ima najbolje vrhnje svih vremena i da ga čuva za tebe jer ga od nje kupuješ već pet godina. Odnos o kojem nitko rođen u kapitalizmu unazad pedeset godina nema blagog pojma.

Pulferaši su nestali u današnje doba

Stajanje na tramvajskim vratima
Možemo cendrati da u zagrebačkim javnoprijevoznim sredstvima nekada nije bilo klime, ali hej… bilo je otvorenih vrata u vožnji. Zagrepčani, kao da su se rodili u San Franciscu, uskakali bi u kola u pokretu dok je vozač uzaludno pokušavao zatvoriti vrata. Ne ide. Nema veze. Vozilo se dalje. Danas se vrata neće zatvoriti ako je netko na metar od njih, pogotovo ako se zateknete u njemačkom tramvaju ili autobusu, no sjeća li se itko da je netko nekad stradao jer je pao s otvorenih vrata? Brzine su ionako bile takve da možeš skočiti s tramvaja i nastaviti hodati.

To je bila ‘gužva’ u tramvaju

Danas u tramvajima nema više konduktera

Kondukterke su prošlost – kontrolori su današnjost!

Kikiriki, koštice, kiseli bomboni
Hrvatski prijelaz na tržišnu ekonomiju značio je prije svega manjak odličnog kikirikija i koštica u javnoj sferi. Tko se to sa suzom u oku ne prisjeća neobrijanih čiča što su pred kinima prodavali vlastoručno napravljene smotuljke s grickalicama ili obojane lizalice koje su u najbolju ruku imale okus karijesa? Kokičarsku industriju monopolizirali su kinematografi i sve čekamo da će biti uopće zabranjeno jesti kokice izvan multipleksa.

Prosjaci
Naći prosjaka u Zagrebu koji će zadržati lokaciju dulje od pet minuta danas traži talent Shelocka Holmesa, a desetkovani su i maloljetni žiceri koji obilaze stolove po centru. Znači li to da danas nitko u metropoli nema pravo biti bez love, tj. da smo svi financijski zbrinuti htjeli–ne htjeli? Naravno, nije da smo nešto nostalgični za malim Romima koji užicanim bakšišem pune rezervoar za mečku djedovog vjenčanog kuma, ali higijensko čišćenje ulica definitivno nije uklonilo problem. Grad koji ne pruža priliku za darežljivost, osim u smislu precijenjenih parkirnih mjesta i službe za premještanje vozila i nije previše zanimljiv.

Autobusi na kat više ne voze od Črnomerca do Podsuseda

Alki bircevi
Što je u osamdesetima bio standardni izgled gradske birtije – limeni šank, prečka za nogu, 0,5 deci konjaka i meni ispisan bijelim plastičnim slovima koja se umeću u crnu pozadinu – u devedesetima je preimenovan u termin ‘alki birc’, oliti alkoholičarski. Par preživjelih mjesta postalo je omiljeno okupljalište alternativaca i pankera, no do danas su netragom nestali. U kakvoj se mizansceni nekada cugalo, možda se još može doživjeti u bircu Tomislav, u jednom od rijetkih mjesta gdje se toči tamno istoimeno pivo. Zagrebu će trebati još neko vrijeme da napravi puni kulturološki krug, tj. da aveti socijalističke prošlosti postanu überkul dizajnersko rješenje. U Berlinu se mahom otvaraju restorani s interijerima i jelovnikom iz nekadašnjeg DDR-a. No nas zanima nešto drugo. Hoće li ikad više konobarice nositi borosane?

I promet Ilicom danas drugačije izgleda

Konobarice u borosanama
Osamdesete su među inima bile godine tupih žileta i higijenskog pristupa posluživanju cuge. Legendarne ortopedske cipele za žene borosane složene su za medicinske sestre i čistačice, no nekako su se progurale u konobarsku djelatnost. U alki birtijama dupli je konjak radničkom narodu redovito servirala polubrkata žena u radnom kostimu i neizostavnim borosanama. Nitko se, doduše, nije detaljnije pozabavio fenomenom dlaka slijepljenih uz najlonke, a koji je bez greške krasio noge svih vlasnica medicinsko-konobarskih cipela.

Bibliobusi
Nestala je također i literatura na kotačima. Bibliobusi su nekada punili parkirališta škola i razvozili knjige za nadobudne školarce kojima je bila veća fora posuditi knjigu iz autobusa nego iz knjižnice. Ili još bolje, bila im je daleko veća fora posuditi je nego pročitati. U bibliobus se išlo posuditi knjigu jer je interijer bio fenomenalan. Zamisli da se furaš u pokretnoj knjižnici od jednog do drugog kraja svijeta… Bila je to mašta Julesa Vernea materijalizirana na par metara od škole.

Bibliobusi više ne postoje – danas svi koriste ‘Google’

Naslikane reklame
Posljednji krik marketinga u osamdesetima još se uvijek može razgledati na Slavonskoj aveniji u smjeru Savice. Preciznije, na nadvožnjaku kod nacionalne sveučilišne biblioteke. Oprana kišom, vjetrovima i godinama, još stoji oslikana reklama za zubnu pastu Plidenta. Zagreb još tu i tamo podsjeća na ingenioznu preteču džambo-plakata. Nekako shvaćamo. Proizvodi su u socijalizmu bilo toliko vječni da se isplatilo oslikati čitavu fasadu i reklamirati ih tako sljedećih deset godina.

Đukica – ulična legenda u Zagrebu

Gradski frikovi
Zagreb je nekada bio ponosni vlasnik nekoliko živopisnih likova koji su obilazili Bogovićevu i Cvjetni trg, prilazili stolovima, pričali s vašom šalicom, golubovima ili tjemenom. Nestali su valjda zajedno sa prodavačima žileta, dimnjačarima i kolporterima s Jelačić placa. Nestao je i mitski prosijedi djedica koji je brutalno zavijao violinom kod Name u Ilici i kojem bi dao lovu samo da stane na pet minuta. Baš kao i pankeri sa Strossmayerovog trga. Mi smo ostali, ali što nam je ostalo?

Zagrebačko kupalište ‚Babinjak’ je ostalo samo na slikama

Danas nema više konjskih taxija (kao 1954 godine) na Glavnom kolodvoru

Serbus i najte kaj zameriti.

Izvor: Portal Dalje.com, Fotografije: Matija Habljak

Špica na Tkalči – prije neki dan
Špica u Tkalčićevoj ulici takoder je bila jako dobra i sa jako puno zgodnih djevojaka koje su prolazile kraj našeg fotografa te mu se smiješkale.

Špica na Tkalči

Zamišljene, nasmijane, zaokupljene, opuštene, same ili društvu prijateljice – cure sa zagrebačke špice uhvaćene su u sunčanom danu, jednom od posljednjih koji se uspješno izmigoljio zagrljaju nadolazeće jeseni. I dok su pokušale uhvatiti ugodne sunčeve zrake, s nostalgijom se možemo prisjetiti blagonaklonosti ovoga ljeta. Međutim, ono je vidno gotovo, stoga se nemojte ustručavati baciti još jednom pogled, jer suknjice, gole noge i osunčani ten još dugo nećemo vidjeti.

Špica na Tkalči

Sunce koje je zagrijalo Zagreb nakon što je prošli vikend pljuštala kiša, izvuklo je naše špicerice u centar grada. Ali izvukle su naše špicerice i ljetnu garderobu- kratke hlačice, haljinice, minice, sandale, majičice preko jednog ramena…

Sudeći prema broju djevojaka koje su bile u odjeći plavih i bijelih tonova, postaje jasno kako špicerice prate modne časopise koji mornarske boje ističu kao must have. Doduše, plavo- bijele prugice i ne stoje najbolje svim djevojkama, posebno onima koje nisu previše pazile na prehranu tijekom zime, ali su u trendu. To je najbitnije.

Špica na Tkalči

No, neke su spremno dočekale ljetne dane i skidanje viška odjeće. Dok je većina djevojaka već poprimila malo tamniju boju, da li u solariju ili već negdje na moru, neke su pokazale kako zaista nemaju granica. Jedne su solarij zamijenile domom, dok su se druge spremno razgolitile i pokazale svoju bjelinu, na rukama i nogama.

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Špica na Tkalči

Fotografije: Matija Habljak

Sastavio: Branimir Lozej

Isplati li se biti biciklist u Zagrebu?
Dolaskom proljeća, sunčanijih i toplijih dana, mladi su Zagrepčani iz svojih garaža, spremišta ili stanova izvukli svoje bicikle i… bla, bla, bla! Dosadan početak, slažete se?

Pa se sad ti vozi po stazi za bicikliste…

Upravo zato ni nećemo započeti s tim floskulama. Probleme zagrebačkih biciklista ispričat ćemo vam kroz priču jednog Zagrepčanina, koji je želio ostati anoniman, a zbog lakšeg razumijevanja zvat ćemo ga Ivan.

Prosvjed biciklista u Zagrebu

“Vozio sam se biciklom sa posla iz smjera Buzina prema centru grada. Bilo je već mračno tako da sam imao upaljena svjetla (prednje bijelo i stražnje crveno, sve po zakonu). U Novom Zagrebu, ispred Brodarskog instituta odjednom sam osvijetlio malo dijete (3-4 godine) i refleksno zakočio svom snagom, zbog čega je stražnji kraj ‘poletio’ i prebacio me, dakle pao sam s bicikla. Budući da se sve dogodilo u sekundi, nisam bio siguran jesam li udario dijete ili ne. Kad sam ustao mali je plakao, a majka djeteta je dotrčala i počela još više vrištati (dakle nije vodila dijete za ruku nego je hodala po drugom kraju staze).

Htjela je da zovemo hitnu, što sam naravno i učinio, a hitna automatski zove i policiju. U tom trenutku nisam odmah registrirao da je dječak cijelo vrijeme ostao stajati na nogama, a jasno je da bi od udarca bicikla i odraslog čovjeka pao na pod. Hitna je standardno dijete odvela na pregled, mene je policija legitimirala, dala da pušem (0,0 promila), fotografirala bicikl i sve ostalo standardno. Krajem večeri sam zvao bolnice, ali nisam uspio dobiti informaciju da je dijete primljeno bilo gdje, kasnije se ispostavilo da nije imao nikakvih ozljeda. Ovaj događaj je dakle splet nesretnih okolnosti koji je svom srećom završio dobro po dječaka.“, početak je Ivanove priče. No, ona i njegove frustracije tek počinju.

Mišljenje suda: Svi su biciklisti divljaci
“Frustracija počinje dolaskom na sud. Komentar sutkinje čim je vidjela da sam skoro naletio na dijete je da ‘se svi mi biciklisti vozimo k’o divljaci’, što je najobičnija predrasuda, a stvarno uvijek dodatno pazim kada prolazim kraj male djece.

U optužnom prijedlogu su me teretili za nanošenje ozljede i kršenje članka 112. i 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Nalazi iz bolnice su pokazali da dijete nisam ozlijedio pa sam bio oslobođen optužbi za ozljede i za 51. članak (tu piše da moram prilagoditi brzinu kako bih mogao zakočiti na vrijeme), ali su me proglasili krivim po članku 112. gdje piše: ‘Vozači bicikla dužni su se kretati biciklističkom stazom ili biciklističkim trakom, a ako one ne postoje, što bliže desnom rubu kolnika’.

Mjesto na kojem se situacija dogodila je biciklistička staza, neocrtana, ali označena znakom. Poslije Avenue Malla ocrtana staza prestaje, stavljen je znak i onda je opet ocrtano od semafora za skretanje prema Travnom. Ja sam, dakle, vozio biciklističkom stazom u krivom smjeru. S druge strane ceste, gdje bi bilo logično da postoji znak – ne postoji. To znači da je netko, tko je planirao biciklističku infrastrukturu, predvidio da će oni koji putuju u smjeru prema Sloboštini i Buzinu voziti po biciklističkoj stazi, ali kad se budu vraćali natrag voziti uz desni rub kolnika Avenija Većeslava Holjevca.

Policija na stazi za bicikliste

Sve navedeno sam potkrijepio slikama i mapama spornog dijela staze, ali nije imali nikakvog utjecaja na sutkinju. Presudila je da sam kriv, i dužan platiti 100 kn sudske troškove i 300 kn jer sam prekršio 112. članak Zakona. Na to sam se naravno žalio i nakon cca. godinu dana dobio ponovno presudu da sam kriv i dužan platiti isti iznos. Platio sam na kraju, jer očito se više ne mogu žaliti na presudu koju je donijela komisija od 3 suca (bez moje prisutnosti), ali sam se osjećao pokraden“, rekao nam je naš biciklist. Ovakvi i slični slučajevi na području Zagreba nisu rijetkost.

“Mladić od 25 godina kažnjen jer nije imao kacigu koja je obavezna za mlađe od 16, djevojku na označenom biciklističkom prijelazu udario je auto koji je imao trokut, a policija je kaznila djevojku. Ima toga…“, rekao nam je Vladimir Halgota iz Sindikata biciklista. Od njih smo saznali kako mnogi od prekršaja biciklista proizlaze upravo zbog vrlo loše biciklističke infrastrukture u Zagrebu.

Stup na biciklističkoj stazi u Zagrebu / FOTO IVAN PAVLIŠ

Bolje jedna garaža nego 100 metara staze
Već je otprije poznata gradska politika koja ne prepoznaje prednost bicikla kao prijevoznog sredstva. Gradnja podzemnih garaža u samom centru Zagreba odvija se vrlo brzo, svi potrebni papiri dobivaju se vrlo jednostavno, a čak se i smjerovi prometa u nekim ulicama mijenjaju kako bi se podredilo izlasku upravo iz tih novih podzemnih garaža. Da ne navodimo i gradnju besplatnog parkirališta za automobile odmah uz Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski. No, uzevši sve to u obzir, gradu je draža jedna nova podzemna garaža nego barem sto metara biciklističke staze.

“Većina pažnje i novca ide na poboljšanje uvjeta za motorni promet i time se taj promet potiče, raste i subvencionira, unatoč dokazanim ograničenjima takve politike. Grad jednostavno nema prostora za toliko automobila, niti na cestama niti na parkiralištima; takvo upravljanje prostorom i novcem naprosto nije racionalno. U prvom redu javni prijevoz, a onda i bicikli, su jedino održivo rješenje za upravljanje gradskim prometom. U takvoj situaciji, biciklističke staze se ne uguravaju na pločnike ako na njima ostane mjesta, nego se prvo osigurava prostor za javni prijevoz i široke i udobne biciklističke staze, a tek onda se preostali prostor uređuje za motorna vozila“, kazao nam je Halgota. Inače ovako razmišljaju u velikim europskim gradovima, ali i u nekim manjih Hrvatskim. Varaždin je najbolji primjer jednog grada koji daje prednost biciklistima.

Beciklin, kako ga Varaždinci zovu, simbol je grada, a mnogi stanovnici vezani su za njega. Uz Varaždin, ističe se i Koprivnica, Osijek te Čakovec. Zašto se u Zagrebu ne bi uvela ista politika… javni prijevoz, bicikli pa onda svi ostali.

Nisu nam ni zakoni bajni
Uz probleme s infrastrukturom, biciklisti se kažnjavaju i zbog tehnički neispravnih bicikala, posebice zbog nedostatka prednjeg i stražnjeg svjetla te svih potrebnih katadioptera, tj. mačjih očiju na biciklu. Izbjegavanje ovakvih kazni vrlo je jednostavno…opremite svoj bicikl potrebnim svjetlima. Kako bi izbjegli “radar“ prometne policije, uz sva potrebna svjetla, pripazite na pješake dok se krećete nogostupima. Iz Sindikata biciklista savjetuju i da je najbolja preventiva od kazni pažljiva i obazriva vožnja.

“Na taj način neće privlačiti pozornost prometnih policajaca koji se osim u rijetkim slučajevima ipak češće fokusiraju na opasnije sudionike u prometu. Mislimo da policija uz represivno djelovanje protiv biciklista, koje nije uvijek promašeno, može za sigurnost biciklista učiniti mnogo i drugim akcijama, poput ciljanog sankcioniranja vozača koji na kolniku agresivnom vožnjom ugrožavaju bicikliste i time ih tjeraju na nogostupe među pješake. Nemamo dojam da je policijska aktivnost prema biciklistima veća nego prije.

Dapače, neke policijske uprave diljem Hrvatske, poput koprivničke, već godinama imaju povremene akcije usmjerene na bicikliste, koje ne uključuju samo kontrole i kažnjavanje, nego i promociju sigurne vožnje, poklanjanje svjetala i slično“, rekao nam je Halgota. Možda je jedan od najvećih problema zakon. Naime, tijekom izrade Zakona o sigurnosti prometa biciklisti nisu ni u jednom slučaju bili u fokusu. Tim se Zakonom biciklisti marginaliziraju, a taj njihov potlačeni status iz dana u dan Sindikat biciklista želi promijeniti.

ZET-ova stanica na biciklističkoj stazi u Zagrebu / FOTO IVAN PAVLIŠ

“Zakon u vezi sigurnosti biciklista nije dovoljno dobar i ne predviđa iznimke za situacije koje se u stvarnosti dešavaju. Ljudi često iz samoobrane voze nogostupima uz izrazito prometne avenije poput Slavonske, istočno od Hrvatske bratske zajednice, ili Držićeve, pa ako znaju da je i takva opravdana praksa nelegalna, smanjuje se respekt prema zakonu jer znaju da nije prilagođen stvarnom svijetu. Tako postupno dolazi i do ignoriranja onih odredbi koje imaju smisla, poput one o svjetlima, čime se ne štiti nitko“, kazao je Halgota. Tu se javlja ona zanimljiva činjenica. Zakonom je propisano da se biciklist mora kretati kolnikom uz desni rub, ako biciklistička staza nije označena znakom ili ako nije iscrtana na pločniku. Zamislite prometnu gužvu u gradu na gore navedenim prometnicama, a vi jednostavno ne želite kršiti zakon i samim time ugrožavate svoj život, ali i usporavate već usporenu prometnu gužvu. Koje je rješenje? Promijene zakona, ali i promjene u razmišljanju gradskih čelnika. Prema mišljenju Sindikata biciklista, promjene u Zakonu mogu se očekivati tijekom ove godine, a njihov je pristup vladajućima, kako i sami kažu, “iza scene“.

I policija parkira na stazi za bicikliste

Što je jeftinije: bicikl, auto ili ZET?
Dok se tako biciklisti bore s mnoštvom nelogičnosti u Zakonu, svi se Zagrepčani bore s poskupljenjem svih načina prijevoza. Nedavna poskupljenja svih vrsta goriva učila su automobile jednim od najskupljih načina odlazaka na posao. Uz gorivo, poskupio je i javni gradski prijevoz. Takav val poskupljenja učvrstio je dodatno bicikl na poziciji najjeftinijeg načina prijevoza.

“Kretanje biciklom jest najjeftinije jer jednom kad ga kupite, vozite bez troška. No isto se može reći i za godišnji pokaz javnog prijevoza: jednom kad ga kupite, više o tome ne brinete. Cijene na godišnjoj razini su usporedive. No, moramo naglasiti da smatramo štetnim poskupljenje javnog prijevoza jer nije za sve građane uvijek moguće ili prikladno koristiti bicikl. Uz ovako skup javni prijevoz, građani će biti skloniji za takva putovanja uzeti automobil, čime doprinose lošoj situaciji u gradskom prometu“, kazao nam je Halgota. No, ako uzmete u obzir sve probleme s kojima se biciklisti svakodnevno susreću, dolazimo do pitanja: Isplati li se imati bicikl, ako ga po većem dijelu grada ili ne možemo voziti ili je preopasno za vožnju zbog nedostatka staza? I…kako početi rješavati sve te probleme i davati odgovore na sva ta pitanja. Halgota iz Sindikata ističe kako je neophodan zaokret u gradskoj politici planiranja gradskog prometa.

Umjesto da se sve vrti oko omogućavanja što bržeg i nesmetanog kretanja sve većeg broja automobila, njihovu upotrebu ne treba poticati, nego raditi na zdravijim i održivijim alternativama: javni prijevoz, hodanje, bicikl. To može poslužiti i kao antirecesijska mjera, jer takav pristup je dugoročno daleko jeftiniji i isplativiji. Zato, tehnički ispravan bicikl u ruke, oprez i pažnja u vožnji po propisima i pokažimo gradskim vlastima da zavređujemo bolje Zakone i više biciklističkih staza. I naravno, što manje priča poput Ivanove s početka.

NOVE BICIKLISTIČKE STAZE
Sindikat biciklista: “Možemo ih očekivati vrlo skoro. Nažalost, možemo. Kažem ‘nažalost’ jer propisi o tim stazama su tako loši i puni propusta da staze koje nastaju na ovaj način bolje da se uopće ne rade jer ne pružaju nikakvo stvarno poboljšanje biciklistima koji ionako u strahu od auta voze pločnicima, no velika većina biciklista zna da su na gostujućem terenu i sukladno tome se ponaša. Ako na te pločnike nagurate i žute crte kakve viđamo po gradu, samo stvarate dodatni konflikt među pješacima i biciklistima jer se prostor na silu oduzet pješacima proglašava teritorijem biciklista koji se onda uzrujavaju ako ih netko ometa u kretanju. To nam ne treba. Tek kad stupe na snagu propisi koji su u korak s najboljim praksama iz Danske i Nizozemske, tek onda se možemo veseliti novim stazama u Zagrebu.“

TEHNIČKI ISPRAVAN BICIKL
Zakon kaže da je tehnički ispravan bicikl onaj s prednjim bijelim i stražnjim crvenim svjetlom. Uz svjetla, bicikl mora imati mačje oči na pedalama i kotačima. U situacijama kada je vidljivost smanjena preporuča se i nošenje reflektirajućih prsluka. Isto tako prije vožnje provjerite ispravnost kočnica, napumpajte gume i, ako ste mlađi od 16 godina, uzmite kacigu.

Princ na bijelom biciklu…

NAJČEŠĆE KAZNE ZA BICIKLISTE
1. Zbog tehnički neispravnih bicikala
2. Prelazak zebre bez silaženja s bicikla
3. Vožnja nogostupom na kojem nema biciklističke staze
4. Ignoriranje semafora
5. Vožnja stazom u suprotnom smjeru
6. Vožnja kolnikom u suprotnom smjeru

Serbus i najte kaj zameriti.