ČEGA SMO SE IGRALI KAO MALI
digg del.icio.us TOP
  Posted February 22nd, 2012 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 12 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Sjećate se onih “kockanja” sa slikicama iz životinjskog carstva?
Čega ste se vi igrali kad ste bili mali? Koja vam je bila najdraža igra? Igračka? Ova tema u meni budi nostalgiju za djetinjstvom, kada nikad, ama baš nikad, nije bilo dosadno… uvijek smo se igrali neke igre, postojeće ili one izmišljene

Igra: čovječe-ne-ljuti-se

 Mislim da nam je bilo puno ljepše i veselije djetinstvo nego šta je danas našoj djeci ili ovim novim generacijama – djeci naše djece. Danas kad gledam svoje klince, totalno bez ideja i mašte, krenem im prenositi baš te igre, kojima smo se mi igrali, a oni postanu oduševljeni.

 U mojoj mladosti svi smo neprekidno igrali nogomet. Nogomet se igrao u školi, u parku poslije škole, na ulici ispod ulične rasvjete po noči, po zimi u dvorani… Uz nogomet, najviše smo se igrali skrivača (grupno), pa lanca-probijanca u parku ispred kuće.

 Sjećate se onih “kockanja” sa slikicama iz životinjskog carstva (tapkanje), slikicama nogometaša, ili sa aluminijskim čepovima od mlijeka (mlijeko se tada prodavalo u staklenim bocama). Samo da vas podsjetim: nekak smo sa poluzatvorenim dlanom morali te slikice/čepove preokrenuti udarcem po njima…

 Životinjsko Carstvo – Josip Kraš – 1958 godina

 Igračaka bas nismo imali puno, ali nisu nam niti faille. Svi smo se igrali najviše vani. Malo sam razmišljao i sjetio se kako je to bilo super kad smo bili mali, cijeli dan vani na zraku više-manje, starci viču s prozora: “ruuučaaak”. Sjećam se da smo se jako voljeli pikulati, igrati lovice, graničara, školice, skrivača, lastik (postojalo je sto načina igranja lastika). Penjali smo se po drveću u ulici, po zidovima, skakali sa zidova ko može bolje doskočiti, verali se po autima u dvorištu; vozili slalom biciklima između stolova na placu, car je bio onaj tko je imao Pony bicikl… kad su došle rolšuhe, onda smo se rolšuhali…

Legendarni Pony bicikl

 Ovom ću prilikom spomenuti samo igru skrivača koja se znala protegnuti u vječnost: Milko s broja pet tako se  dobro skrio da ga do večeri nismo uspjeli pronaći i zapravo, nikada ga nitko nije ni pronašao. Nikad više, velika misterija našega doba i našeg susjedstva…

 Jedan prijatelj mi je rekao da se sjeća ovih igara: grupa traži grupu, kukala, penjanja po stablima u kvartu, branja cvijeća, tj. ruža (koji su lijep, nezaboravan, “danas više ne možeš ga osjetit” miris imale), “crna kraljica, jen, dva, tri”. To su bile one vanjske igre. Uz naravno – sjedenje na zidiću. Baš sam nedavno čuo da ima pjesma o tom sjedenju na zidiću… Sjećam se i telefona, a zamisli kako je danas teško djeci objasnit, kad me pogledaju u čudu s pitanjem: “a kako to da niste imali mobitel?”. Znam da bi sjedili u hladu dvora, baš po ovakvim nesnosnim vrućinama, preko ljetnih praznika i igrali se s  njima. I da, pitanja čija je najljepša, pa tuga, zavist, a nekome i sreća…

Pikule

 Evo liste igri, kojih sam se uspio sjetiti:

 Guranje kotača ili obične žice (rajfanje)

  • Radili smo i vozili “terezine”: niska drvena daska, sa kotačima – kuglagerima. Vozi se nizbrdo… Prednji kotači su bili na jednoj poprečnoj daski koja se micala lijevo-desno, pa smo tak kormanili.
  • Rolšuhe (one rolšuhe na 4 kotača, bez cipela)
  • Gvinterice sličuhe bez cipela. Moje sličuhanje je počelo sa gvintericama, kaj je brzo poklopalo moje gojzerice. Naprijed su bile pakne koje su se haklale na đon, a stražnje su imale špice kaj su se upiknule u pete. Naravno, jedno i drugo je bilo od kože koja je sa vlagom gubila čvrstoču. Kad je došlo do toga, zeli smo špage koja je kasnije zamijenjena od proizvođača sličuha sa remenjem. Istu sudbinu su imale i rolšuhe u svojem razvoju. Ja sam još ko klinac imal i jedne i druge i rolal sam se ispred HN Kazališta, a klizali smo se u parku koji su poljevali s vodom prek noći da se moremo besplatno šličuhati. Kasnije su na igralištu lokosa u Tuškancu otprli led u zimskoj sezoni.

 Rolšuhe sa 4 kotača, bez cipela

Gvinterice sličuhe bez cipela

 Lanca-probijanca. Za ovu igru nije bio bitan broj igrača. Dapače, što više to bolje! Evo pravila igre: Za početak, uz zanimljivu brojalicu podijelite igrače u dvije skupine. Svi igrači u svojoj skupini stvore lanac držeći čvrsto spojene ruke. Birajući “najslabijeg” igrača protivničkog lanca, pozivaju ga da probije njihov lanac na onom mjestu, koji sam odabere. Ukoliko uspije, odvodi jednog igrača u svoju skupinu, u protivnom (ako ne probije lanac), ostaje pridružen skupini kojoj je pokušao probiti lanac. Igra se nastavlja sve dok svi igrači nisu dio jednog lanca. Osim potrebne snage, brzine, spretnosti, dobre procjene i ponešto sreće, neophodno je imati puno prijatelja, lijep dan te ponešto prostora u parku!

  • Pikulanje
  • Vrteli smo hula-hop”

hula-hop

  •  Kamenje za piljkanje – imali smo igračkih kamenje, pikule, kamenje za piljkanje”. To je ono kad bacaš u zrak kamenčice, pa prije nego padnu na zemlju moraš “ukrasti” kamen sa zemlje, pa još uvijek stignuti uloviti ovaj iz zraka.
  • Kauboja i indijanca po šumama i poljima.
  • Doktora…
  • Lovice
  • Školice
  • Skrivača – Kad smo se igrali skrivača izgovarala se rugalica:
    -Okoš bokoš prdne kokoš, pita baja kolko tebi treba jaja!
  • Graničara, tko bliži do crte…
  • Care Care Gospodare koliko je sati?
  • Gumi-Gumi

Gumi gumi je igra koja se igra već od davnina, osobito je popularna među djevojčicama. Postoje određena pravila za gumi gumi. Evo kako se igra gumi gumi… Igra s elastičnom trakom napetoj u visini gležnja, koljena ili više, obično između dvije djevojčice ili između dva stupa, drveta i slično. Izvodile su se različite figure koje bi davale broj od 0 do 10. Svaka performansa trebala je biti izvedena po određenim pravilima.Gumi-gumi se u početku igrao u parovima po dvoje. Nešto kasnije pojavio se “trokut”, pa se igralo u 2 grupe po troje ili u nedostatku “igračice” jedan je kraj bio pričvršćen za drvo ili za penjalicu.

  • Radili smo kućice u šumi…
  • Sela i gradova…
  • Pravila sam kolače od blata.
  • čovječe-ne-ljuti-se. Čovječe ne ljuti se je bio klasik među društvenim igrama predviđen za 4 i više igrača. Cilj igre je smjestiti figurice u sigurno polje prije tvojih suigrača.
  • Najsretniji pionir!
  • Svi mi smo se kao mali igrali s pišom u kadi…
  • oduzimanje polja… to je ono što mi je ful ostalo u sječanju.
  • Crvene kraljice jen, dva, tri… Moja me kćer podsjetila neki dan da se igramo “crvene kraljice jen,dva,tri..” jer sam joj to jednom pokazala pa je to opet odnekud iskopala.
  • Smrznuti likovi… jedan koji “žmiri” kad se iznenada okrene, nesmije te uloviti da se mičeš. Tko prvi dodje do toga koji “žmiri” je pobjednik igre.
  • igranje s karabitom. Naime, mi dečki bi ga pronašli (stariji su ga skrivali) i stavljali ispod starih lata, kantica, najčešće onih u kojima su bile boje.To je pucanje nama bilo zanimljivo, ali roditeljma nikako!
  • Krokodile, krokodile mogu li prijeći rijeku??

 Prve Barbice su u Zagreb došle iz Trsta 1959 godine

 Barbie iz Trsta – Kod kuće bi bila aktualna Barbie i to ona iz Trsta naravno, čija je barbie imala svijetliju i dužu kosu ta je bila glavna u društvu… hahaha (moja naravno nije). Pa ona njihova robica, pa oblačenje onih minijaturnih komadića i davanje inozemnih imena.

  • Papirnate lutkice – Pa onda one papirnate lutkice što se izrezuju pa im mijenjaš haljine sa glavama većim od tijela.
  • plastičnim telefonima na žicu – A obožavali smo se igrati s onim plastičnim telefonima na žicu, pa bi jedan bio u dnevnom boravku a drugi u spavaćoj sobi i to je bio doživljaj od razgovora.
  • Ringe-ringe-raja Igra gdje djeca plešu u krugu i čučnu prema stihovima pjesme. Zatim ustaju, pa plešu dalje:

Ringe, ringe raja
Puna zdjela jaja
Jedno jaje – muć!
A vi djeco čuč!

  • Sandokan
  • Ide maca oko tebe…
  • Štrumfovi na TV

 Štrumfovi – popularni crtići na TV

 Muški su igrali to kad se naguze pa ovaj jedan skače preko svih, dok svi ne popadaju… kako se to ono zove nemrem se sjetit…

  • Špriherica - Pucali smo iz ‘špriherica’ koje smo sami napravili. Špriherica je praćka napravljena od žice s gradilišta ili gume iz gaća. Pročitajte na kraju ovoga bloga kako su nekadašnji fakini, štemeri i niškoristi čuvali svoje kvartove i nišanili sve što se miče.
  • Fanta smo se igrali na proslavama rođendana… to je kada se prazna boca zavrtila u sredini, pa onda na koga se okrenula, moral je poljubiti nekoga, ili ići na balkon „brojiti zvijezde“!

Picegin se igra u vodi do koljena

 Picegin - Osnovna pravila su vrlo jednostavna: pet igrača u moru dubokom deset do dvadeset centimetara (ako je more dublje, to samo usporava igru i umanjuje atraktivnost) raspoređenih u peterokut međusobno udaljenih šest–sedam metara, dodaje se loptom udarajući ga dlanovima, nastojeći pri tom da lopta ne padne u more. Kutija Šibica

  •  Šibice – U nedostatku drugih rekvizita iskazivala se maštovitost djece i u tome što su znali napraviti igru gotovo ni iz čega. U ovome slučaju bila je dovoljna prazna kutija šibica. Tu kutiju bi se stavilo na kraj stola i odbijalo udarcem palca. Ako bi kutija pala na slikovni dio površine računalo bi se 10 bodova, ako na bočnu stranu 100, ako pak u visinu dobijalo bi se najvisi broj bodova tj. 1,000. Okrene li se kutija naopako, dakle na neslikovni dio, značilo bi 0 bodova

Nikako se ne mogu sjetiti kak se zvala ona igra gdje smo imali mali komadić drva i dugi štap sa kojim smo ga “pucali” što dalje od početnog mjesta. Pobjednik je bio onaj koji je najdalje napucao taj mali komadić drva. Dakle, imali smo jedan dugački štap i jedan mali, koji je bio zašiljen na obadva kraja. Sa dugim štapom smo opalili po jednoj strani onog malog štapića, dok je bio na zemlji, zbog toga jer je bio zašiljen, dignuli smo ga tim udarcem u zrak, pa smo ga onda još jednom opalili (u zraku) da leti što dalje… tko je napucao taj mali “pinklec” ili kako se to već zvalo, najdalje, bio je pobjednik. E sada, kako se ta igra zvala?

  • Slagali smo Rubikovu kocku
  • Staklarski kit i staklene cjevčice! – “pucali” smo sa kruhom, kojega smo prvo u ustima navlažili, pa onda sfrkali u malu kuglicu, koju smo ispucali kroz staklenu cjevćicu…
  • Okoš bokoš prdne kokoš…ne znam što bi to bila rugalica, ali nama je to bila klasična brojalica. Jedan po jedan ispada, a na kraju ostane onaj koji biva izabran za nešto.
  • Brojalica: en-ten-tini sava-raka-tini… pa par-nepar, fli -fla-flu.

 Danas se djeca neznaju igrati; svuda je samo nasilje, kud god se okreneš, a nemaju pojma niti kako se družiti s drugom djecom, a da se ne potuku. Žalosno, ali istinito. Mislim da su djeca u današnje doba previše zaluđena tehnologijom…

 E da, i mi smo se subotom ispred dućana igrali čekanja friškog kruha oko 12h. Dućkas u kvartu je subotom radio do 13h (ili 15), a nedjeljom uopće nije radio, pa je trebalo kupit kruh za nedjelju tak da je uvijek 20-ak klinaca čekalo Klarin tamić s kruhom.

 Igrali smo se i “jedan, dva, tri” s autićima, tak da se kredom nacrta staza na asfaltu pa se udarcem kažiprsta gura autić po stazi, s time da ne smiješ izletit sa staze, ne smiješ napraviti “tuć” (sudarit se s drugim autićem), niti stati na “prepreku”. Svaki igrač je u jednoj “rundi” imao tri poteza, a u slučaju jedne od navedenih grešaka morao si se vratiti na prvu “startnu” crtu koja je iza mjesta nesreće.

 Špriherica

Čini se da su te praćke od žice, koje su dolazile u standardnoj varijanti veličine kojih osam do deset centimetra te u mini izdanju koje je više bilo plod kolekcionarske strasti i želje za što ljepšom izradom, ušle u arsenal kvartovskog oružja s pojavom gradilišta po urbanim, ali i prigradskim zonama. Odjednom, u ustaljeni ekosustav gradskih naselja dolaze kamioni, čelične konstrukcije, stiroporne plohe i gomila žica, kablova i kakvih sve ne potencijalnih pomagala u osvajanju teritorija za stasajuće Indiana Jonese i Rambo klince.

 Moderna Pračka – modernija i snažnija verzija špriherice

Žice s raznobojnom izolacijom izgledale su predobro da bi se potrošile samo na prozaične ciljeve, poput električnih instalacija zgrade. Tu negdje nastaje ideja špriherice, praćke sastavljene od debelog komada žice koji se potom okomito omatao tankim žičicama raznih boja, što je špriherice činilo pravim umjetničkim minijaturama te je bilo važno da izgleda jednako dobro, ako ne i bolje, nego kako gađa.

Guma za katapultiranje izvlačila se iz gaća i čarapa koje su se stezale i rastezale pomoću bijelih traka u kojima je bilo skriveno po par redova tih dragocjenih gumenih crvuljaka. Još jedno od hvalevrijednih umijeća bilo je kako ih sve povaditi bez da puknu, da ne bi završili s gomilom prekratkih i neupotrebljivih komada nečega što je trebalo katapultirati vaše opako žičano streljivo.

Municija špriherica nije bila ni kamen, niti pikula, niti čavao, nego komad žice savijen u slovo ‘u’, iako je njihov efekt na goloj koži žrtve imao naviku proizvoditi produženi samoglasnik ‘aaaaa’. Pogodak špriha iliti špihera prilično je bolan, tako da se nije mogao shvatiti tek kao dio zaigrane pakosne provokacije, kao kad bi kome opalili čvrgu. Zato se prije svega upotrebljavao kao sredstvo međukvartovskih ratova i ozbiljnog upozorenja pojedincima koji su se predugo zadržavali na ‘zabranjenim teritorijima’.

Recimo, u slučaju da se penzić predugo klatio kroz ulicu lokalnih bandita, požurili bi mu korak salvom šprihova po cjevanicama. Dakako, poanta gađanja šprihericom bila je da vam žrtva ne može uzvratiti. Bilo da nišanite nekoga skriveni iza prozora zgrade ili autobus u prolazu.

Špriherica je bila toliko moćan stroj da je predstavljala opasnost ponajprije za njezinog vlasnika. Pogotovo ako je bila manja. Pogodak u vlastiti palac bila je neka vrsta kazne tog bogomdanog oružja svima koji su ga se usudili koristiti bez prikladne vještine. Tada bi šmrkavi nanositelji boli na trenutak upoznali patnju svojih žrtava, što ih, dakako, ne bi spriječilo da nastave sa žičanim terorom po susjedstvu.

S onu stranu svih indijanskih vatri, macoli, grudi, pljuca, lukova i strijela, špriherica je stajala kao ultimativni djelitelj pravde među klincima. Gdje je danas nestala, nemamo pojma. Vjerojatno više nije toliko napeto peckati nekoga komadom izolirane žice nakon što ste na Playstationu pobili, povadili utrobu i dezintegrirali face legiji mutanata s bacačem plamena i setom bazuka. Uostalom, i ‘motanje’ je u imaginaciji dječurlije danas dobilo sasvim drugo, iako ništa manje leteće, značenje.

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

12 komentara to “ČEGA SMO SE IGRALI KAO MALI”

  1. Comment by ZarJeBitno:

    SLucajno sam naletio na ovu temu, bas mi je drago zbog tog i mogu rec da me ful vratila u djetinjstvo kada nismo znali sta je to mobitel, nismo imali kompjutere, facebook, youtube, a jedina stvar sta smo gledali na televiziji su bili pokemoni u 20:00. Doma nas nikad nije bilo, zapravo uvijek smo bili doma, ulica nam je bila dom (ne u losem smislu); lopatice, vodeni baloni, pracka, lopta i malo dobre volje koje je uvijek bilo je sve sto nam je trebalo. Uvijek smo znali gdje je ko, ako nismo znali kucali smo po vratima i dolazili po nekog nenajavljeni i nikad nismo smetali :)

    Hvala puno :)

  2. Comment by Zinka Canjuga:

    Još uvijek mi odzvanja u ušima ko se nije skrio magarac je bio,iza pika nepali ja idem….

    …igrali smo se: lanca probijanca, došla majka s kolodvora, neka puca, što da radi ovaj fant, kauboja i indijanaca, crne krajlice, a lovili smo se po cijelom kvartu, a skrivača… gdje nas sve nije bilo, već bi i otišli doma a neki od nas su se još skrivali…. a ‘bela’ se obavezno kartala u dvorištu, znali su je i stari i mladi.. koja vremena? svezanih očiju smo pogađali i koji se broj tramvaja okreće kod ekonomskog fakulteta ili kod ulaza u Maksimir, ko pogodi najviše brojeva dobil je za cici mici na šibici…

  3. Comment by VLADIMIR ŠIMUNIĆ:

    Interesantna tema, kao i sve koje pišeš, a posebno one iz našeg djetinstva.
    Ovdje me zainteresirala slika PICIGINA, snimljena je na plaži u Svetom Filipu i Jakovu, to je mlađa generacija mojih susjeda, ja sam tu igrao još prije 30 godina sa njihovim roditeljima. Javi mi ko ti je poslao sliku, dali neko ko je bio u kampu ili neki filipjanac. Uglavnom plažica je pješčana i stvorena za picigin

  4. Comment by Zinka Canjuga:

    sjetila sam se danas u tramvaju na putu do doma još jedne igre koju smo se igrali kad smo bili djeca i stalno sam ju pjevušila da ne zaboravim stihove ,igrali smo se ide maca oko tebe
    Posjedali bi se uokrug, a maca bi u ruci nosila kamen,i trčala oko nas dok bi mi pjevali
    ide maca oko tebe
    pazi da te ne ogrebe
    čuvaj Mijo rep, nemoj biti sljep,
    ako budeš slijep otpast će ti rep
    na zadnje taktove pjesme maca spušta kamen iza nečijih leđa i počne trčati uokrug,a nova maca ju mora uloviti,ako ju ulovi ispada iz igre,a ako ne sjeda na njeno mjesto i sve ide ispočetka…

  5. Comment by Jurica:

    Se setim kak sam se z vnucecom igral “taftaca” kaj mu se fest svidja. Znate ono, skrivate se (skrivali smo se po vuglecima i vu temi da te nitko ne skibi) i ondak si, kad si skibil “neprijatelja” zavikal “taf, taf gotov si!”
    I tak vu nedogled, kak je ko pobedil vu partiji. Ne znam ak se secate te igre?

    Danas se klinci opce ne igraju na vulici, nema nigdi nikoga… mrtvaja. Pa mi smo se igrali po cele dane na vulici, a i sorali smo se vulica protiv vulice. Dobil si kakvu mengu v tintaru (neko ti je z mengom malo glavu otvoril pak si isel na sivanciju ili si dobil flaster, a pred tim ti je sestra z jodom ranu zalila da si vriskal kak Kekec, tak je peklo), starejsi fakin te je flisnul za vuho il ti z nogom dal vritnjak ak nisi slusal i bormes si ckomil, doma nisi nis rekel, jerbo bi te jos i stari nalemal kaj mu sramotu delas po cesti i med susedima. I klinci smo si navek medju sobom bili dobri i jedva cekali drugi dan posle skole da odjurimo na igranje. Ovo danas je kajgodizam.

  6. Comment by Prof.Jurica Grakalic Dr.h.c:

    Dragi Zdenko bilo je jos tih igara recimo: Care govedare, Kafe-kafe, Ko to puca, (vec spomenuta igra sa komadom drveta koje je bilo zasiljeno sa obje strane i odbacivalo ga se sa vecim stapom i tko ga dalje odbaci taj pobjedjuje, ta se igra zove KIC (tvrdi c), pikulanje smo zvali i pindjulanje sa staklenkama, kamenim pindjulama i zeljkama (kuglice iz kuglagera) sve velike pindjule zvali smo bajse. Cesto puta su nas stariji fakini prekinuli u pindjulanju i pobrali nam pindjule rekavsi :”Gracka placovina!” i ostal si bez njih. Ak si imal starijeg buraza onda se je on pobrinul da si pindjule dobil nazaj, a ak ne onda si plakal i otisel doma. Priljubljeno je bilo i gumbanje, igranje sa gumbima razlicite velicine. Jasno cesto puta su slijedile i batine jer smo znali porezati gumbe sa kaputa i hlaca, a gumba iza II.S.R. bas i nije bilo. A kaj se “tulifona” dotikavle napravili smo si telefone iz starih okruglih plehnatih kutija od paste za cipelise. Z jedne strane si probusil poklopec nutra porinul spagu i zavuzlal ju, kestulu zaprl isto tak i na drugoj kestuli. Spaga (zica) je bila tolko duga kolko si trebal da si si mogel sprehati sa recimo susedom na drugom balkonu. To je bilo nekaj a ne denes nekvi mobiteli itd.
    Naigral sam se kosarice z vnucecom pa idemo nekaj v kljun deti. Bok i laku noc, Jurica

  7. Comment by Kristijan:

    U centru Zagreba kasnih 80-tih.

    1. Bicikli (bmx, FBP, Pony tu i tamo koja specka)
    2. Pikulanje (dvorište OŠ )
    2. Špriherice (Ratovi haustora :) )
    3. Puhaljke (plastične cijevi (Kemoboja) + bobice sa parkova (Tomislavac, Štros)
    4. Dvije vrste nogometa sa pikulama (sve ručni rad, šoping 0 bodova)
    1) Drvena ploča sa ucrtanim terenom i zabijenim čavlima u formaciji
    2) Ručno rađeni golovi od maketarskih letvica a za mrežu komad zavoja
    (ti golovi su bili divota za vidjet..)

  8. Comment by Kristijan:

    E da, pito si di je nestala špriherica ?
    Naravno klinci se igraju na kompovima ali stari moj nema ni žice.
    Da je sad želim kupiti ne znam di bi je našao.
    Nema više žice sa bakrom u komadu sad su sve sa onim nitima…
    :D

  9. Comment by Zdenko Kahlina:

    E, sada si me podsjetil na nekaj kaj sam i ja imal. To igraliste – hokeja/nogometa, na drvenoj ploci, spaga kao ograda i cavli kao ‘igraci’ u polju. Mami smo krali drvene kvacice, pa smo ih razdvojili na pola, i tu jednu polovicu onda koristili za ‘pucanje’ pikule po terenu. Super igra!!! Kompletno sam zaboravil tu igru, a sam sam radil to sve na drvenoj ploci… joj, kak smo imali maste…. danasnji klinci sve dobiju gotovo iz ducana od plastike!!

  10. Comment by Zvonko Trbuha:

    Igra “Care Care Gospodare koliko je sati?” je vjerojatno ista, kao “Koliko je, kume, sati? ” Pet konjskih, osam zajčjih itd..” odgovarao je “Car” ili “kum” i onda je igrač, koji je bio na redu, učinio te korake. Zadatak je bio doći čimprije do ciljne crte.A bilo je i vraćanja nazad.

    “Neka puca…” igralo se tako, da su svi igrači bili sagnuti u krugu oko lopte. I kad je vodja igre rekao “Neka puca, neka puca…(izmišljeno ime, koji si je svaki sam odredio)”, prozvani je zagrabio loptu, a ostali se razbježali, da ih ne pogodi loptom. “Neka puca, neka puca-Masna Štruca!” I onda je dobio negativni bod onaj koji je zagrabio loptu ili pobjegao.
    A igra kipova? Svaki je izabrao sebi, kakav će biti kip.I kad ga je “uključio” prodavač, odigrao je svoju “mimičku točku”, a kad ga je “uključio” kupac “kod kuće”-izmlatio ga je. Bedasto jednostavno, a rado smo se toga igrali.

    Zapravo čar tih kolektivnih igara je bio u tome, da smo se ravnopravno igrali zajedno dečki i curice, veliki imali, čak bez svađanja!

    A kazališne predstave u nečijem dvorištu? Zavjese i kulise od plahti ukradenih iz ormara i obješenih na štrike za veš. Pripreme za predstavu su nas zaposlile za nekoliko dana, a onda je obično-čak i premijera otpala! Zbog raspada ansambla ili zbog toga što se svima nije dalo naučiti uloge ili-jer nam je sve skupa dosadilo!
    Da, i mi smo radili i grali “stolni nogomet” satima i danima-pravi turniri!

    A Monopoli? sami smo ga radili na listu iz bloka br. 5. I crtali na njemu slike gradova. Pariz je obavezno predstavljao Eifelov toranj. Naravno, izgledao je kao bušački toranj za naftu!
    Sami smo radili i “pikado”. Sa špicom iz čavla.

    Kako se zvala ona igra : nacrtaš na zemlji krug i gađaš ga nožem i zauzimaš površinu, kako se nož zapikne u zemlju.

    A “rombači”, dečki? Svih izvedbi, od drvenih do metalnih. S različitim kotačima. Najbolji su bili iz “kuglagera”! Kak je to fino ružilo! Samo, to je bila povlastica onih, koji su stanovali “u gradu”, pogotovo na ulicama na nizbrdici. oni su si mogli priuštiti i “trkaće automobile”: daska na kuglaregima, kormilarilo se tako, da se snogama pomicalo letvu s prednjim kotačima. Mi s periferije probijali smo se sa svojim drvenim kotačima kroz debelu prašinu, šoder ili blato.

    Naoružanje: osim špriherica tu su bile i puške i revolveri “na gumu”. Jedan takav primitivni samostrel. Samo, kamen iz njega te je dobro trefil. I još jedno “ubojito oružje” (stvarno opasno). Luk i strijela. Samo, strijela je bila čelična šipka iz kišobrana. Naravno, dobro zašiljena! Navodno za lov na vrapce i golube…

    Mislim, da svi uživamo u toj šetnji kroz svoje djetinjstvo. A gospon Prof.Jurica Grakalic je dal dobru ideju-prenašajmo to na svoje unuke! Kak stari Indijanci mladom rodu svoje plemenske tradicije!

  11. Comment by Zdenko Kahlina:

    Dragi Zvonko… znal sam ja da ima jos igri koje nisam spomenuo…. je sve je tak kak ste naveli… svega se sjecam. One ‘trkace automobile’ koje ste spomenuli, to smo mi decki iz grada zvali ‘terezine’! E, kak sam juril po mojoj ulici Kraljevec, a tek kad smo kroz sumu otisli na strmi Tuskanac, pa sisnuli dole sve do kina ‘Slobode’… to je bila mladost-ludost!

  12. Comment by Salko:

    Ljudi dragi, čitajuči ovo sve, zaključio sam da sam imao najljepše djetinjsvo. Rođen 1950 na Savskoj cesti. Blizu železnica, kupalište na Savi… Sava puna riba, trešnjevački plac, tvornica keksa Josip Kraš, dječja igrališta – uređena i ona u parku kod bolnice u Šarengradskoj… A Tito mlad. Divota!!!
    Bio sam bez ičega, a imao sam sve!!! Lijep pozdrav!!!

Leave a Reply