Trle kao staro vino!
digg del.icio.us TOP
  Posted December 18th, 2011 by Zdenko  in Biciklizam | 13 komentara

Sportske legende

Sastavio: Zdenko Kahlina
Tuzlanski ‚Zmaj’ blista punim sjajem i nakon 40 godina u sportu!
Kada me nedavno moj stari prijatelj iz sporta Hajrudin Trle – zamolio da napišem par riječi o mojim sjećanjima i anegdotama iz vremena kada smo zajedno nastupali na utrkama, prvo što mi je palo na pamet, je bila etapna utrka ‘Putevima AVNOJ-a’ 1976 godine.

Tuzlanski ˝Zmaj˝- Hajrudin trle

Naime na toj utrci koju sam ja pobjedio, Trle je uveliko sudjelovao u mom uspjehu, iako ne baš svojom voljom. Evo kako se to dogodilo :

Posljednja etapa utrke Putevima AVNOJ-a 1976 godine:
Na početku 12 km dugačkog uspona na Mrakovicu (legendarna Kozara), prva grupa je imala 2 minute prednosti. Frelih je forsirao od početka uspona, a ja sam bio u “fotelji”. Nakon što se Frelih umorio, povukao je Horvat (Astra), a za njim su krenuli Gazdić (Kragujevac) i Hajrudin Trle (Tuzla). Trle je bio naročito agresivan jer je svakako želio pobjedu na svom terenu: na vrhu Mrakovice.

Dolazeći prema cilju, svi drugi su popustili i ostali daleko iza nas. Uz mene je jedino ostao Hajrudin Trle. Jedan kilometar prije cilja smo uhvatili i odmah ostavili mladog Horvata. U posljednjih 300 metara prije cilja, Trle je povukao, napravio prednost i imao pobjedu u ‘džepu’. Međutim krivo je “odmjerio” posljednji zavoj oko spomenika na Kozari, morao je zakočiti, pa sam ga i sam iznenaden “poklonom” prešao pred samim ciljem i neočekivano pobijedio etapu. Tako sam ja umjesto Trlea postao “Junak Mrakovice”.

 Jedina zajednička slika: Zdenko i Trle 1985 godine

Dvije godine kasnije, ja sam završio svoju takmičarsku karijeru, a mladi Hajrudin Trle je tek tada izrastao u kvalitetnog biciklistu, reprezentativca tadašnje Jugoslavije.

Prošlo je puno godina od kada smo Trle i ja startali zajedno na jednoj od utrka, ali mi smo i dalje dobri prijatelji. Ustanovili smo da imamo zajedničku ljubav prema životinjama (psima) kao i prioritet prema familiji. S obzirom da ja živim već dugi niz godina u Kanadi, naše druženje održavamo uz pomoć interneta i Facebook-a.

Slijeva: Husejn Kasumović, dugogodišnji trener i dobar Trleov prijatelj, Trle Hajrudin, Čanić Vinko, Mazić Ivica.

 1974 god ekipa Jedinstva sa Trletom i trenerom Kasumović Husejnom

Nisam pratio sve njegove uspjehe u godinama koje su sljedile, ali dovoljno je bilo 5 minuta tražiti po internetu da se pronađe sve ovo što slijedi. Naslovi u štampi govore sami za sebe:

Selektor nadmašio takmičare: Trle kao staro vino!
Tuzlanski ˝Zmaj˝ blista punim sjajem
Bicikl je njegov život
Hajrudin Trle: Selektor s biroa rada

Bicikl je njegov život, pa i danas kao veteran, učestvuje na mnogim velikim takmičenjima. Zanimljivo je istaknuti da je u konkurenciji elite, Hajrudin Trle, inače selektor reprezentacije BiH, u kasnim pedesetim godinama i dalje bolji od mnogih mlađih vozača. Trle i dalje učestvuje na mnogim biciklijadama i to ne samo u funkciji vozača nego i kao organizator. Uz sve to obavlja i funkciju selektora biciklističke reprezentacije BiH.

Trle je rođen je u Tuzli 7. Svibnja 1956 godine. Staklar je po struci, a poslije posljednjeg rata u Bosni, završio je višu trenersku školu 1998 godine u Tuzli – smjer nogomet. Na njegovu žalost i razočaranje, smjer je bio nogomet, a ne biciklizam, pošto biciklizma nije bilo na izboru. 

Trle: Do cilja po svaku cjenu…

Počeo je voziti već 1970 godine kao početnik. Takmičio se onako lokalno u Tuzli i okolici sve do 1973 godine, kada je pobjedio svoju prvu utrku – kriterij za kontraše u Osijeku. U toj godini je pobjedio još sedam utrka i tako je iduće 1974 godine prešao na specijalku i kod juniora po Bosni nizao pobjedu za pobjedom. Već iduće godine (1975) je zauzeo četvrto mjesto na brdskom prvenstvu države u Zagrebu. Vozilo se na Sljeme, a pobjedio je Ropret ispred svog klubskog druga Udovića. Trle bi se još bolje plasirao, ali mu je u sprintu za drugo mjesto noga ispala sa pedale. 

Trle, na utrci Kroz Jugoslaviju 1976 godine na Vlašiću

Oslobođenje Beograda 1977 godine: Arsovski, Kastelic i Trle

Trle sam objašnjava: – Što se tiče pobjeda u karijeri bilo ih je dosta. Neznam točni broj… ipak znam da odprilike imam oko stotinjak prvih mjesta, a na postolju (što znači plasman među prva tri na utrci) sam sigurno bio preko dvjesto puta. Sve ukupno medalja, pehara, diploma, priznanja, zahvalnica, plaketa i raznih trofeja imam oko 400 komada. Za pobjede ne mogu brojati pokale, jer u ono vrijeme, trener je sve nosio u klub, tako da ja imam nešto malo toga, otprilike 70 do 80 posto od ukupnog broja nagrada.

Inače ja još uvijek vozim utrke u BiH sa seniorima. Znao sam da vozim sa seniorima do zadnje dvije godine, gdje imaju sad neki amateri – rekreativci – kadeti i veterani od 30 godina i vozimo svi skupa. To ja neki puta pobjedim… možeš to sve da vidiš na ovogodišnjem Dunavskom kupu, koji se vozio u Vinkovcima – Srbiji, Mađarskoj i kod mene u Tuzli.

Vozio sam i Balkanijadu u Banja Luci te bio 16 na cestovnoj utrci. Dužina utrke je bila oko 170 km u ‘elit’ kategoriji i na toj utrci sam bio najstariji sa 47 godina. Mislim da sam nastariji vozač koji je ikada uspješno završio tako tešku Balkanijadu.

Hajrudin Trle, selektor biciklističke reprezentacije BiH

Trle nikada nije završio svoju karijeru. Još i dan danas vozi i uporno se natječe u raznim kategorijama. Ipak 1990 godine je vozio svoju posljednju veliku utrku – Kroz Vojvodinu. Do početka rata 1992 godine, vozio je onako radi svog vlastitog zadovoljstva i nastavio je kada je rat prestao. 1993 godine formirao je klub u Tuzli, pod imenom ‘Zmaj od Bosne’. Te godine vozio je utrku, koja se zvala ‘Ratne Olimpijske igre’. Čak i za vrijeme rata nastupao je na nekoliko utrka, pogotovo 94, 95 i 96 godine. U to doba, Trle je bio glavni inicijator organiziranja cestovnih prvenstva države, gdje su nastupali vozači iz Tuzle i Zenice.

Utrka Kroz Srbiju 1977 godine: Fumić, Bobovčan i Trle (u dresu BK Zagreb metalia Commerce-a)

Poslije rata 1996 godine, ponovno se uključio u ozbiljnije treniranje, pa su već iduče godine usljedili veći uspjesi. Te godine izabran je za selektora BiH u svim selekcijama, funkciji na kojoj je ostao još do današnjih dana.

Trle i Tomo Benković 1977 godine

Putevima AVNOJ-a 1977 godine: Trle i Tanasije Kuvalja

Hajrudin Trle na postolju,

Svjetsko prvenstvo veterana biciklista.
Jedini predstavnik BiH Hajrudin Trle u Austriju putuje o svom trošku
Selektor biciklističke reprezentacije BiH i direktor Biciklističkog kluba ˝Zmaj od Bosne˝, Tuzlak Hajrudin Trle jedini je predstavnik Bosne i Hercegovine, koji već godinama predstavlja BiH na Svjetskom prvenstvu veterana biciklista, koji se svake godine održava u Austriji. I na svako međunarodno takmičenje Trle putuje bez društvene podrške i isključivo o svom trošku.

˝Nisam mogao podnijeti da zastava BiH izostane sa prvenstva. S obzirom na decenijsku tradiciju i uspjeh biciklista sa područja BiH, odlučio sam da sam finansiram svoj odlazak˝, rekao je Trle. Svjetsko prvenstvo veterana biciklista u Austriji trajalo je od 23.do 30. augusta ove godine.

Najtrofejniji BiH sportista Hajrudin Trle: “Ja odustati ne znam!”

Evo šta je najtrofejniji BiH sportista Hajrudin Trle izjavio ove godine u ekskluzivnom interviewu za Bosniapress.

Hajrudin Trle, selektor reprezentacije BiH u biciklizmu, direktor, trener i takmičar najtrofejnijeg BiH kluba BK “Zmaj od Bosne”, i aktivni biciklista, po povratku sa Svjetskog prvenstva za veterane u Austriji, odlučio je podijeliti sa nama utiske sa SP, ali i ogorčenje činjenicom da današnje društvo ne mari ni za rezultate, ni doprinose jednom od najtežih sportova današnjice – biciklizmu. Najtrofejniji bh. takmičar, upitan o samim detaljima trka koje je vozio u Austriji, rekao je:

“Na prvoj trci, brdskoj, bio sam 9., a da sam imao treninge od barem 7 dana, imao bih i medalju. Držao sam se dobro, ali kako smo išli više, bilo mi je sve teže, nisam imao vazduha… Mi naime treniramo 300 do 600 metara nadmorske visine, a tamo ja startam sa 700 – 800 metara i vozim do 2000. Bilo je jako teško i nisam mogao da dišem, pluća su mi pucala, ali sam se borio kao lav.

I oni su se čudili kad su mi davali medalju, kako jedan Bosanac i Hercegovac da dođe 9., u najtežoj disciplini…

“Gledali su me kao vanzemaljca!”
Kad sam došao na hronometar, drugu trku, to je bilo stvarno… prvo je bilo smiješno, jer su mi se ljudi smijali, zatim bilo je tužno, bilo je žalosno! Ipak na toj trci bio sam jedina osoba koja je bila sretna i radosna! Osvojio sam 26. mjesto.

Takvo vrijeme i takav rezultat postigao sam sa nikakvom opremom, koja nije za hronometar, sa opremom koja je samo za drumske trke, moj bicikl je bio zadnju u odnosu na sve gore. Ali srce je moje bilo veće nego njihovo, moja želja! Svi su me promatrali sa toliko respekta, 26. mjesto bez opreme za hronometar, bez treninga za ovu disciplinu. Ja sam se i pripremao za druge dvije trke, za hronometar mi nemamo ni uslove ni opremu, pa se za te trke i ne spremam. Bilo je žalosno, smijali su mi se kada su vidjeli sa kakvom ću opremom voziti, a kasnije su se propinjali na prste da vide ko je taj Hajrudin Trle koji je bez opreme osvojio 26. mjesto. Gledali su me sa puno respekta, gledali su u mene kao kakvog vanzemaljca! Čak mi je i prišao jedan od najvećih svih vremena, čestitao mi, kao što je uradio još jedne godine, tada mi je rekao kako sam ja, zbog sve te opreme pobjednik, a ne Kanađanin! Ponudio mi je da naredne godine vozim s njihovom opremom, a ja sam to odbio iz razloga što nemam uslove i opremu da se pripremam, tako da ne bih znao ni koristiti njihovu opremu. Ipak, sve mi je to bilo dokaz moje moći nad njima, jer znam da su se pitali: kakvo bih ja vrijeme ostvario da sam imao opremu i uslove za treninge, kada sam ovako došao 26.! 

Ekipa BiH 2011 godine

Kad je u pitanju drumska trka, od nje sam očekivao najviše … Imao sam dobar rezultat, odvajali smo se, svi su zaista jaki, mi prema brdima ostvarujemo prednost, oni nas love na ravnom… Tog dana sam bio u jako velikom iskušenju, taj dan bio je jedan od najtoplijih, kažu da je u Austriji bilo 42 stepena, ako je u zraku 40 onda je na asfaltu 60 stepeni.

Meni su noge još uvijek bile pečene odozdo, od šprinterica, vrućine, pločica, vodu sam više koristio da ublažim vrućinu nego utolim žeđ. Ubrzo sam potrošio što sam imao vode, imao sam 2 biljona vode, brzo sam ostao bez toga,  mislio sam da ću se uspjeti nekako “ogrebati”, dobiti, đavola! Bio je i jedan prijatelj moj, Slovenac, zadnjih dvadesetak kilometara, pitao sam njega za kap vode, on mi je rekao “Trle vjeruješ da nemam ni ja, sad će na prevoju biti moja žena i ona će mi dodati vodu pa ću ti dodati”, međutim pri davanju ona mu je ispala i ostao je bez vode…ne znam kako je on “preživio” on ipak ima ljude gore koje zna, poznaje i jezik, vjerovatno se snašao…

Ja sam jednostavno bio kao riba na suhom u odnosu na sve, oni su bili ribe u vodi, ja riba na suhom. Zaista u posljednih dvadesetak kilometara dolazilo mi je da odustanem, ali čim na to pomislim, pomislim: ko sam? šta sam? koga predstavljam? Ja da odustanem, nema teorije! Samo mrtav!

Uspio sam doći u vremenu prvom, došla nas je jedna velika grupa na stint, nisam znao ništa, tek sam na rezultatu vidio da sam 31. u vremenu prvom. Mogao sam da budem mnogo bolji da sam imao pokretnu stanicu. Ovako sam bio sam, nije bilo nikog da me podrži ni sa jedne strane. Evo, gledam u ovu čašu vode preda mnom, ona mi je značila tada sve… Kad kažeš 31. u svijetu na drumu, kažu : eh, šta je to?! A to je bila takva lutrija, jer da sam imao ovu čašu vode, sve se moglo okrenuti, mogao sam uzeti medalju!”

“Nisam tražio podršku, znao sam da je ne bih dobio!”
Razgovarajući sa Hajrudinom Trletom o podršci koja mu je pružena za odlazak na Svjetsko prvenstvo, rekao je: 

Trle na startu kronometra

“Nisam ni od koga tražio podršku jer sam znao da je neću ni dobiti. Nisam imao snage da je tražim. Ja sam se ranije obraćao predsjednicima ovim i onim… misliš da ti neko bar odgovori?! Nema teorije! A kamoli da te podrži! Jako sam razočaran, svake godine idem na Svjetsko prvenstvo za veterane, o svom trošku, o trošku porodice, svojih prijatelja koji me čekaju i u Minhenu, i u St Johanu, i u Beču i svugdje.

Imam ekipu jako dobrih prijatelja. Imam i dobru podršku ovdašnjih naročito elektronskih medija. Od države podrške nemam. A kakva je država koja ne mari za sport, za obrazovanje, za kulturu. Ja predstavljam ovu državu. Među mnogobrojnim zastavama, njih 91, stoji i zastava Bosne i Hercegovine. I jedini čovjek koji je, žao mi je što to moram reći, jedini iz islamskog svijeta. Sam sam bio kao musliman. Ja sam. Nigdje nikog. Ja sam i bio tamo da predstavljam svoju državu. Zato mi je i krivo na tu državu. Ranije je država znala vrednovati rad, disciplinu, rezultat, a sada se vrednuje samo nerad, nerad, nerad… i ko je kome bliži.

Opet kažem, ja predstavljam ovu državu! Nije mi pomogla ni u jednom segmentu. Recimo za hronometar, za koji nemamo ni opremu, pa za pripreme, da sam imao pripremu od barem sedam dana na Vlašiću ili Jahorini, da neko kaže: evo, idi i pripremi se Trle, ti si u ovom sportu aktivan već 41 godinu… ne treba Trletu hotel, meni treba soba da ne kisne i ne kapa, i hrana – šta god je ja se ne bunim! Ma kakvi! Ili kad sam primao medalju za osvojeno 9. mjesto u brdskoj trci, pri dodjeli medalja, onaj je više puta rekao “Hajrudin Trle, Bosna i Hercegovina!”, meni je došlo da kažem: znaš šta, ne spominji mi tu državu!

Žao mi je što tako moram reći, ali umjesto te države radije spomeni tamo nekog Matiju, moju kćerku Editu, zeta mog, ili Dušana, a ne tu državu BiH, ja od te države nemam ništa! A sve sam učinio za tu državu, počev od tog glupog rata, gdje sam proveo 52 mjeseca u vojsci… I danas sa ovom djecom činim čuda! Ja se toliko dajem za taj sport, da ispašta moja porodica… Države nigdje! 

Organizator, vozač i sve šta treba – Hajrudin Trle

“Nas uvijek ima petnaest spremnih za trku!”
Podrška? Hajrudinu Trletu, njegovoj supruzi Magbuli, kćerki Editi u Beču, kćerki Lejli koja je studira ovdje, mom unuku Fabiu, mom zetu Djuku, hvala dragom bogu, ne treba ništa! Ali mi treba – mom Čoriću,  mom Joviću, mom Radovanoviću, Hadžiabdiću, Igoru, jednom i drugom Rijadu, Damiru, da ne nabrajam… nas ima 24, nas uvijek ima 15 spremnih za trku! Meni za njih treba da neko obezbijedi, ma niko da da gumu, a kamoli točak… Pa ova država daje, zna se i kome, onima koji nisu nikad ostvarivali rezultate, država im kupuje opremu… Ne da kupi meni, ne ni klubu, neka kupi Biciklističkom savezu BiH dva tri bicikla, dobra, sa opremom, npr. za hronometar, da se ne sramotimo u svijetu. Ili uzmimo sa druge strane sve to.  

Trle – stari borac

Evo, uzmimo npr. Formulu1. Nemam ja ništa protiv F1, to su sportisti i prije svega to su hrabri momci, oni imaju mukotrpne treninge i fizički su izuzetno dobro pripremljeni, ali mi nemamo prije svega tog sporta u našoj državi. I on tamo prenosi svaku trku F1, a Tour de France, kao provjereno najgledanija sportska manifestacija na svijetu, nju ne prenosi niti jedna televizijska kuća, ni državna, ni federalna ni kantonalna. Tek onako šturo ako mediji prenesu ko je pobjedio koju etapu. Tour de France, a da ne govorim Giro u Italiji sad što se vozi, niko je ni ne spominje. Ima ljudi koji gledaju na drugim kanalima, znaju o tom sportu i nekim vozačima više nego ja, prate to, ja to ne mogu pratiti puno zbog svojih treninga i obaveza. Npr. Tour de France Eurosport prenosi pet sati, a naša televizija ne može ni da pročita pobjednika.

Nisam ja protiv drugih sportova, protiv npr. te F1, ali ljudi ovdje u BiH nikad neće ni šaraf napraviti za tu  F1, a kamoli da imamo formulu. Pa zar ne bi trebalo pogurati naše aktivne sportiste, bicikliste, da i oni mogu nekome biti uzor, kao neki Džeko, neko kao što je Amstrong, koji je u svijetu biciklizma iznad svih. Drugi sportisti u favorizovanim sportovima, imaju svoj tim, a u biciklizmu ti si sam, i zamisli pobijediš etapu u Tour de Franceu, pa kakav je to sportista. Još niko nije objasnio kako se ti momci oporave poslije vožnje jedne etape i onda nastavljaju drugu. Svuda u svijetu prvaci se poštuju, nose ljudi obilježja da su prvaci… kod nas? Ja sam vodio djecu na Svjetsko prvenstvo u Finskoj, vozač imao 14 rezultat. Došli ovdje, kažu šta 14? Pa Hidajet sa 14. mjestom pobijedio ih 94 i to njima ništa? Pa dajte mi rezultate u takmičenjima drugih sportova? Jesu bolji? 

Intervju za Bosniapress

“Mi odemo na takmičenje sa kesom sendviča, vratimo se sa kesom medalja!”
Mi smo u sportu koji nema podrške, a imamo rezultat. Na našim televizijama ni da spomenu odlazak na SP, a kamoli da snimaju neku našu trku ovde, mi pravimo trku 25. maj, poprate ovdašnji elektronski mediji, tuzlanska televizija, kantonalna, tuzlanske novine. Ma jedva smo jednom dovukli federalnu televiziju da dođe. A uvijek ima prostora za nekog novog fudbalera, uvijek kao čudo od djeteta, a moj Čorić je veći nego sad sva Sloboda. Naša Sloboda izgubi od nekog Rudara iz Prijedora, a mi odemo, odemo u Banja Luku, i šamaramo, odemo na prvenstvo, uzmemo osam medalja. Odemo u Sanski most, uzmemo sve! On ode u Prijedor i izgubi! Kad pogledam i na pripreme, pa vidim to su hotelski smještaji, karantini, sramota! Umjesto da znaju raspolagati sredstvima, uzmu mlade domaće igrače, stvore svoj tim, oni – karantin! Mi kad idemo na prvenstvo, ne tražimo hotelske smještaje, već privatne, snalazimo se kod prijatelja… Mi ako se ne snađemo za smještaj, poranimo u četiri ujutro, pa pravo iz auta na stazu! I nismo nezadovoljni. Ovi se šepure, odmaraju, i onda kao- izgubili, šta ćeš, baš ga briga što su izgubili, a mi sebi jedemo ruku ako izgubimo. A onda naša oprema, pa to je sve demode, pa u našem klubu nema  bicikla mlađeg od četiri godine, sad ljudi voze jedanaest, dvanaest zuba, a mi vozimo devet – deset. Sve zarđalo, samo srce nije!

Ja krivim državu za odnos prema sportu, iza mene je trebala stajati država. Pa nisam ja od juče, ja sam aktivno u biciklizmu 41 godinu, ja svijetla obraza predstavljam taj sport, ja ne tražim korist za sebe lično, tražim za klub, za tu djecu, moje vozače, mog Jovića, Čorića, Hadžiabdića, da ih ne nabrajam dalje… ja imam u klubu vozače iz raznih gradova, nije važno ko je ko i odakle. Pa da imamo podršku, gdje bi nam bio kraj! Meni srce puca kad vidim, ne zbog mene, jer moja karijera je velika, već zbog ove djece… Kod mene u klubu bar 70% sebe vozači sami sebe finansiraju, kupuju sebi opremu…  Kada mi organizujemo trke, mi sami markiramo stazu! Ne plaćamo ništa jer i ne možemo! Samo sudije u karavanu plaćamo. Dakle, bez sredstava, a takvi rezultati! Pa mi smo poznati kako odemo sa kesom sendviča i vratimo se sa kesom medalja!” 

Trle: Gdje bi nam kraj bio, kada bi imali podršku!”

O takmičenjima u narednom vremenu Trle je rekao:

“Jović je otišao na trku u Vojvodinu, vozi za ekipu iz Niša. Mi putujemo u subotu uveče da prespavamo kod mojih prijatelja da bi mogli u nedjelju voziti Dunavski kup. U Dunavskom kupu je preko 200 vozača iz 7 država, mi smo drugi u ekipnom iza velikog Partizana, ja sam 3. pojedinačno, bio sam 2., ali nisam mogao voziti neke trke zbog odlaska na SP pa sam pao na treće mjesto, a i moji vozači ostvaruju zavidne rezultate u pojedinačnom dijelu.

Iza nas stoje rezultati, i to značajni. To su takvi vozači, a bez uslova za rezultate. Jović dakle ide u trku kroz Vojvodinu mi idemo u nedelju da vozimo u Novom Sadu… Pa mi nemamo uslove da se i odvezemo na sve trke, time automatski gubimo bodove, pa onda još dođu ekipe sa dvadeset vozača, kako god voze uzmu puno bodova, nas je malo a ipak smo drugi… Od 17 vozili smo 12 trka. Pa zamisli da smo mogli voziti svih sedamnaest. Partizan vozi sa 17 vozača, 11 kadeta i 6 seniora, nas četiri, pa samo na toj utrci uzmu 500 bodova više nego mi! E to je problem te podrške koja nedostaje! Jer znam ko smo i koliko možemo, umjesto da se ponose nama i našim rezultatima, podrže nas prevozom ili smještajem, mi se borimo sami i i tako ćemo uspjeti! Pa da imamo podršku – gdje bi nam kraj bio!”

Za Bosniapress razgovarala: Amna Salihspahić.

Reprezentacija BiH 2011 godine: Miroslav Lakić, Igor Andjić, Hajrudin Trle, Dragiša Jović i Dragoslav Brko Radovanović

Zdenko: Na kraju još jedna mala anegdota o Trleu. Sjećam se još jedne anegdote sa priprema u Poreču (ne sjećam se točno koja je to godina bila), tamo negdje oko 1976 godine. Svi tadašnji najbolji biciklisti boravili su na proljetnim pripremama u hotelu Dijamant u Poreču. Svi smo mi uglavnom bili u hotelu sa klubskim trenerima ili nekim iz vodstva kluba, na „pansionu“ – dnevnoj ne baš dobroj sportskoj ishrani. Trle je bio na pripremama sam bez neke pratnje (i kontrole), pa je jeo „po narudžbi“, mnogo bolju hranu nego svi mi koji smo bili na pansionskoj ishrani. Trle je takoder često častio svoje biciklističke prijatelje sa pičem poslije večere, jer je imao otvoreni račun u hotelu. Naravno kada je jednog dana (na kraju priprema) došao njegov trener iz Tuzle, mislim da je imao „malo“ problema objasniti sve te troškove.

Trle sa Bilijem

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

13 komentara to “Trle kao staro vino!”

  1. Comment by Trle Hajrudin:

    Šta reći nego samo jedno veliko hvala, ti istinski prijatelju Zdenko, na ovome veličanstvenom tekstu i slikama sa kojim si me podsjetio na nezaboravne dane i naša prijateljstva koja hvala Bogu su još uvijek na visini i neraskidiva.

  2. Comment by Dragan Juros:

    Pravo je zadovoljstvo ovako nesto procitati.Znam da je to ona prava istina bez hvalospjeva.To moze napisati samo veliki sportski novinar, pravi prijatelj.Pozdrav.

  3. Comment by Otto Eter:

    “Fantasticno..Dirljivo.. Izuzetno.. Stvarno recima se ne da opisati.. Ovakav tekst se moze napisati samo za stvarno izuzetne ljude kao sto je Trle..”

  4. Comment by Kemal Hadziabdic:

    Svaka cast za ovaj tekst jer suvisno je ista vise reci. Istinska mi je cast sto poznajem Hajrudin Trle-ta, a jos veca zato sto je on moj trener…

  5. Comment by Adem Pobric:

    Drago mi je vidjeti da TRLE nije sam u svojoj svakodnevnici… I DA IMA PODRSKU I IZVAN BOSNE…
    BIO JE I OSTAO NEIZBJEZAN U BOSANSKOM BICIKLIZMU. I TO TRAJE VEC SKORO 40 GODINA…
    BIO SAM PRISUTAN GODINAMA PORED TRLETA I UVJEK JE BIO NEKO NA KOGA SAM SE MOGAO OSLONITI. SVAKA CAST NA UPORNOSTI I VOLJI…
    POZDRAV SVIMA …POGOTOVO STAROJ GENERACIJI 70-TIH GODINA

  6. Comment by Sulejman Mulic:

    „Bravo Hajrudine Trle“ , „ Bravo majstore „ ili „ Bravo šampione „

    Svaka priča, bilo privatna, lična, bilo priča čovjeka sa samim sobom, bilo da pričamo u porodici ili u društvu, čini mi se kao nužna i neophodna, jer čovjek negdje mora svoju muku, radost ili doživljaj da ispriča i da olakša teret koji nosi.
    Podjednakim žarom i iz sličnih razloga zbog kojih sam započeo ovu priču pokličem “ Bravo Hajrudine Trle!”, „ Bravo majstore“ ili „Bravo šampione“, iskazujem poštovanje. Kako izreći „Bravo“ , a da ta „mala riječ“ dobije zasluženu snagu.
    Junak naše priče Hajrudin Trle, još uvijek među najboljim biciklistima Priča je nalik onim izmišljenima, iz sladunjave literature, ali za promjenu – ova je istinita!!!! Prije svega, Hajrudin je sportista, ali ne onakav kakve očekujete!
    Kada se nekome kaže da ima „veliko srce“, uglavnom je riječ o metafori koja naglašava kvalitet određene osobe. A u doslovnom smislu riječi, „veliko srce“ označava sportsko ili atletsko srce, koje je karakteristično za sportiste, mada mogu da ga imaju i ljudi van sporta koji se bave teškim i zahtjevnim fizičkim zanimanjima.

    Jedno takvo srce ima i naš junak, naše kratke priče Hajrudin Trle, još uvijek moj, tvoj i naš komšija, drug, sugrađanin, kolega, biciklistički dragulj, ali i brižni suprug, otac, djed.

    Pohodio je biciklističkim trkama bivše nam zajednicke države, Evrope i Svijeta

    Nije dodirnuo zvijezde poput, Eddy Merckx ali je srećan što ga je biciklizam kao sport činio sretnim, ispunjenim i zadovoljnim, ostao je još uvijek drag i poštovan moj kolega i dobar drug…

    Za neke biciklizam je samo sport,ali za Trleta je biciklizam život.
    Srdačno,
    Mr.sci. Sulejman Mulić, prof.

  7. Comment by Nik Nikic:

    Legende ne čine titule, osvojena mjesta, nego ono nešto što čovjek ima i nosi u sebi, a prenosi na druge, svu dobrotu svoje duše, koja ostavlja dubok trag u drugim osobama.Takva legenda je naš Hajrudin!

  8. Comment by Borisav Jovanovic:

    Zdenko odlicna prica za g-dina Trleta. Nema svi smo mi biciklisti isti. Boli me sto je svuda ista pesma, nema osnovnih sredstava da se vozi, a kamoli ucestvuje na trkama a da to bude onako kako zelimo.

    Trle svaka cast za hronometar i onu pricu za casu vode. Eh, to je taj biciklizam, neces da odustanes da ti nebi bio neko drugi, tj onaj koji odustaje!

    Trletu sve najbolje i puno zdravlja i srece.

    Zdenko, divne price postavljas, sve skoro citam ;) i odusevih se.

    Skromnost je vrlina, a u svakoj prici ide nekako taj kvalitet ! Stariji biciklisti ( Vi iz SFRJ) su posebno bili skromni, materijalno, ali veliki srcem i dusom!

  9. Comment by Adnan Derlic:

    Hajrudin Trle je ziva velicina koja jos uvijek traje. Prvu pobjedu je ostvario u godini u kojoj sam se ja rodio a u posljednjih nekoliko MJESECI nikad nije bio drugi niti treci… uvijek samo prvi.

    Primjer: 2014 godine nas je u kat. masters pobijedio hronometar brzinom 39 Km/h
    2015 godine nas je u istoj kategoriji pobijedio brzinom 41,5 …

    sta reci

    Ovakvih ljudi nema mnogo. Hajrudin Trle je jedan jedini … Zmaj od Bosne naseg vremena.

  10. Comment by hajrudin:

    Kad god čitamm ovaj tekst koji je s velikom ljubavlju i znanjem o našem viteškom biciklizmu pisao naš potparol iz generacije Zdenko Kahlina, imam osječaj da se podmladim a isto tako kad čitam ove komentare vidim da stvarno još vrijedi se boriti i vozito sa ovim mladima, jer vidim da im treba da uče od nas starih – posobno me je očaro ovaj zadnji komentar od mog vrlog prijatelja Adnan Derlica.

  11. Comment by Ivica Mazic:

    Poseban pozdrav Zdenku i cestitke na divnoj web stranici, fotografijama, pricama, uspomenama … Trle je nepopravljivi Trle, vidjamo se svake godine kad idem “kuci”. Obicno mi obezbijedi bicikl da bih mogao voziti za vrijeme godisnjeg odmora da ne bih izgubio “Kanadske kilometre”. Ne daj se Trle, trenutne zdravstvene probleme ces pobijediti kao sto si pobjedjivao na biciklu i zivotu! Zdenko cujem od KRESE da relativno cesto posjecujes Toronto/Mississaugu. U mojoj garazi ima dovojno “specijalki” pa ne bi bilo lose da se pridruzis … samo ponesi cipele, a mozda i to ne treba.
    Pozdrav Ivica

  12. Comment by Zdenko:

    Ivica, Lp!
    Hvala za ovaj komentar… kada navratim u Ontario sigurno se javljam! Trle je legenda – Vitez na biciklu!

    pozdrav!
    Zdenko

  13. Comment by Husein Selimovic:

    Svaka čest za ovo, stvarno moj trener zaslužuje da se ovako nešto napiše o njemu, i čast mi je što mi je trener Hajrudin Trle.

Leave a Reply