kustošijanac EMIL OSREČKI
digg del.icio.us TOP
  Posted September 18th, 2015 by Zdenko  in Biciklizam | 5 komentara

PRIČE IZ AJNŠLISA

Sastavio: Zdenko Kahlina

Još jedna biciklistička legenda iz Kustošije
Nedavno je na moj blog preko interneta ‘naletio’ Saša Osrečki, sin poznatog zagrebačkog bicikliste iz posljeratnog razdoblja, koji je nastupao negdje od 1942/43, pa sve do 1965 godine. Saša, koji je i sam bio državni prvak u biciklizmu 1984 godine, mi se javio sa par riječi pohvala o mojim blog stranicama, a ja sam ga odmah zaskočio pitanjima o njegovom ocu.

Biciklistička legenda iz Kustošije Emil Osrečki

Naime već duže vremena sam prikupljao materijale o bivšim ‘asovima’ zagrebačkog biciklizma, gdje je Emil Osrečki, svakako zauzimao visoko mjesto. Ja se Emila sjećam iz pričanja mojega oca, koji je također vozio utrke u to posljeratno doba. Emila sam osobno upoznao tamo negdje u 80-tim godinama, kada se vratio iz Belgije u Zagreb, pa se kao funkcioner ponovno vratio zagrebačkom biciklizmu i postao članom BK Zagreb Metalia-Commerce u kojemu sam i ja bio. Sjećam ga se kako je u klubu uvijek bio uz popularnog ‘Canu’ i svakog ponedeljka bi obavezno svratio na utrke na trkalištu, gdje bi pomagao savjetima mlade vozače. Volio je putovati, pa je nekoliko godina za redom putovao sa klubskom ekipom ‘Zagreb Metalia-Commerce’ po mnogim utrkama širom Hrvatske i Slovenije.

Emil Osrečki je bio rođen 01.04.1927, a umro je 15.12.1998. Rođen je i odrastao u Kustošiji u Zagrebu. Već su njegov otac, Stjepan i svi stričevi, Filip, Rudolf, Janko, Milan i Drago biciklirali. Svi su vozili za biciklistički klub Sokol, koji je u to doba prije II Svjetskog rata, bio najjači klub u gradu. Emil Osrečki se počeo baviti biciklizmom u vrijeme II Svjetskog rata. Tada se u biciklizmu vozilo jako puno raznih disciplina, koji se danas na žalost više ne voze.

Emil Osrečki, juniorski državni prvak 1943 godine, sa lovorovim vijencem oko vrata. 

Emil Osrečki i Milan Poredski

Ekipa Fotokemike: Stanko, Emil Osrečki, Marijan Novak, Ožanić.

Evo kako Saša opisuje ta vremena, po pričanju svog oca Emila:
- Moj djed je vozio utrke uglavnom na biciklu sa velikim prednjim kotačem. Toga je još poslije I Svjetskog rata bilo kod nas. Poslije, negdje oko 20-tih godina više nije. Onda su bile normalne cestovne utrke, koje su se vozile po izuzetno lošim cestama, utrke na trkalištu, utrke na tandemu, na quadrociklima (4 vozača), te su kasnije dolazile utrke sa motornim vodstvom. Od generacija mog djeda, najbolji su bili Rudo i Janko Osrečki.

Iz Kustošije potječe većina naših najboljih biciklista iz tog doba. Josip Pavlija je 1920. i 1921. godine osvojio Cestovno državno prvenstvo. On nije bio samo vrstan vozač, već je odgojio i brojne druge poznate bicikliste. Tako je jedan od najboljih hrvatskih biciklista, August Prosenik, započeo svoju športsku karijeru u Hrvatskom klubu biciklista Sokol u kojem je Pavlija bio tehnički vođa.

Josip Pavlija                                                                                        August Prosenik

Iz Kustošije su još bili i vrsni vozači, Josip Šolman, Antun Metelko, Branko Bogović, Marijan Novak, Emil Osrečki i mnogi drugi. Josip Šolman pobijedio je u dvije etape utrke Trst – Varna a 1945. bio je cestovni prvak Hrvatske. Emil Osrečki je bio prvi u cestovnoj vožnji na državnom prvenstvu 1950. godine. Stanovnici Kustošije budno su pratili aktivnosti i uspjehe biciklista. Mnogi su ih željeli poznavati, nalaziti se u njihovom društvu ili biti u prilici počastiti kojeg poznatog biciklista.

Josip Šolman                                                                                                    Emil Osrečki

Saša nastavlja svoju priču:
- Ja se tate Emila naravno ne sjećam dok je bil biciklista. On je bio 1927 godište. Počeo je biciklirati 1942/43 kao junior i bavio se biciklizmom sa prekidima sve do 1965 godine. Prekidi su bili: regrutacija u NDH vojsku krajem II Svjetskog rata, poslije rata regrutacija u Jugo vojsku (dio u Skopju – tenkista, a dio u Beogradu, kada ga je ondašnji major Artur Takač povukao da vozi za BK Partizan). Neznam koliko se onda služilo, mislim čak 2 ili 3 godine. A ja sam se rodil 1968 godine.

Emil Osrečki

Emil Osrečki najbolji rezultati:
Za to razdoblje imam samo podatak da je Emil Osrečki 1943 bio juniorski cestovni prvak NDH. Započeo je u Građanskom. Poslije je vozio za Slaven, Jedinstvo i Fotokemiku. Bio je stalni reprezentativac, kako za NDH prije rata, tako i kasnije za FNRJ. Najbolji plasmani su mu bili:

1943. Prvenstvo Zagreba na trkalištu na 3000m – I mjesto (piše uz rezultat: kao junior pobjedio prvorazredne Horvateka i Šoraka).
1944. Natjecanje u korist pomoći – III mjesto
1944. Natjecanje na trkalištu na 4000m – II mjesto iza Šolmana
1944. Prvo prvensto NR Hrvatske na valjcima – IV mjesto
1949. Cestovno momčadsko prvenstvo – I mjesto sa ekipom Jedinstvo
1950. Prvenstvo Jugoslavije – I mjesto pojedinačno na cesti
1950. Utrka Beč-Zagreb (407km) – V mjesto
1951. Kriterijum u Beču – IV mjesto
1951. Na međunarodnoj utrci II etapa Prvomajske utrke Sl.Brod – Srem. Mitrovica (135km) – I mjesto
1955. Kroz Jugoslaviju VI etapa, Maribor-Zagreb (148km) III mjesto

Ekipa Fotokemike, za koju su vozili kustošijanci. Na slici su s lijeva na desno: Josip Pokupec (mehaničar), Branko Pokupec, Darac, Drago Ožanić, Emil Osrečki i Marijan Novak.

U našoj obitelji je bio i dedin šogor August Prosenik, ali i zet strica Milana, Marijan Novak. Marijanček (tak su ga svi zvali) Novak je bio petorostruki prvak Jugoslavije, isključivo u utrkama na pisti.

Ekipa BK Jedinstvo: Osrečki je drugi s desna. Prvi s desna je Slavko Sambol.

Emil Osrečki ‘super domestique’
Znam od pričanja drugih da je Emil Osrečki bio jako ambiciozan, i jako požrtvovan za kapetana momčadi, svejedno da li je to bio Poredski, Šolman ili bilo tko drugi. Ak’ je dobio “zeleno svijetlo”, pokušao je sam svoju sreću, tako je 1950. bio i državni prvak. Tu je bio u bijegu i sam je došel na cilj. Bil je po naravi jako tvrdoglav, tak’ je i u utrkama “grizel”, kak’ bi sam rekel, “grizel sam dok nisam governal pregrizel ili dok mi nisu noge pukle”. Najčešće su ga koristili za lov bjegunaca po brdima. Na ravnom nisu imali puno koristi od vožnje u njegovom ajnšlisu, jer je bil mali. Nisu se imali gdje sakriti iza njega. Svi su bili u biti veći od njega, pogotovo Šagud (iliti Suxs kak su ga zvali). Na ravnom je bil zadužen za rasturanje grupe sa stalnim “skokovima” i pokušajima bijega.

Emil Osrečki u dresu FNRJ

Emil Osrečki – izraženo prijateljstvo među vozačima

- Tata mi je spomenul da je vozil i sa tvojim tatom (Petar Kahlina), ali mislim da je bil mlađi od njega. Tvoj je već bil prvorazredni, dok je moj tata tek bil junior. Ali su se oni svi znali i jako dobro slagali. To kaj su bili iz različitih klubova nije bilo bitno. Naravno da je bilo konkurencije, ali ne pod svaku cijenu. Svi su oni bili prijateljí i znali su se i van utrka sastajati, već i samo zbog toga kaj su večina bili iz Kustošije. Bili su susjedi i zajedno su odrasli.

Glavno sastajalište je bilo pred dučanom Augusta Prosenika. On je posle rata imal dučan sa biciklima i opremom u Kustošiji. Naravno da je bilo pojedinih svađa među vozačima, tipa poznate svađe Šolman/Pokupec ili Meniga protiv cjelokupnog kluba Sokola, pa poslije i prema vlastitim vozačima, koji nisu htjeli imati veze sa tom svađom. Ipak, večina su se super slagali.

Emil Osrečki u dresu FNRJ nakon utrke

Jednom biciklista, uvijek biciklista
I kak imaš napisano u jednom svom blogu, ‘jednom biciklista, uvijek biciklista’, je 100% točno. 1965. je tata otišel u Njemačku, trbuhom za kruhom, pa je poslije završio u Belgiji. Uvijek je pomno pratio biciklizam, pogotovo profesionalni na televiziji. Televizija ga inače nije zanimala. Ili je bil negde sa svojim pajdašima, ili je nekaj čital ili ispunjaval križaljke. Ak’ je kaj gledal na telki, bili su to dokumentarci o I ili II svjetskom ratu, o životinjama… Filmovi ga nisu interesirali. Ali ak’ se prenašala kakva utrka ili Tour ili Giro (belgijanci su bili zaluđeni biciklizmom, pa je često bilo prenosa), mogla se hiža srušiti nebi ga dobil proć od ispred televizora.

I kad bi dolazili u Zagreb i kad god bi sreo nekog vozača, prešli bi na pijaču i onda bi tak spre-rešetali sve utrke od početka do kraja. Taj dan više nisi mogel računati sa njime.

Dok sam bil mali, tata mi je pričal kako su utrke vožene tamo 20-tih, 30-tih godina, kada su vozili moj deda i njegova brača, a onda je to bilo još familijarnije. Osim strica Janka i nešto malo stric Ruda (Rudolf), nitko nije vozil velike utrke. To su bile uglavnom trke koje su se vozile iz ili oko Kustošije, jer je svaka kuća u Kustošiji valjda imal bar jednog biciklistu.

Jedino su dolazile još utrke na trkalištima. To se vozilo ‘na nož’ i nije bilo milosti. Niti između brače Osrečki. Ali posle cilja je to uvijek bilo ‘narodno veselje’. Tu se nije pitalo jesi iz Sokola ili iz Orla, ili nekog drugog kluba. Tada su cijele obitelji zajedno slavile, okrenuli su ili janjca (ak’ ga je bilo) ili vola na ražnju… svejedno. Vina je navek bilo. To se slavilo i pjevalo do ranog jutra. Rijetko tko je od njih imal vremena trenirati. Svi su već rano u životu morali počeli raditi. Moji Osrečki su svi osim strica Drageca radili na željeznici. Tada je bilo jako puno posla na željeznici i pol Kustošije je tamo radilo. Svi vozači su se međusobno znali kak iz utrka, tak i iz kvarta, a tak i sa posla. Točno kak jedna familija. To si mi danas nemremo zamisliti niti predočiti. Sasvim drugi svijet.

Poredski vodi, a sljede ga  Strain i Osrečki… za vrijeme utrke.

PRIČE IZ AJNŠLISA
Oni kaj su vozili veće utrke, pogotovo internacionalne, bili su tretirani k’o bogovi, bez obzira na plasman. Kad je takav došel doma imali su opet razlog za slavlje. Opet bi se organizirala veselica. Ali tog natjecanja izmedju brače Osrečki, tipa: ja sam bolji od tebe, toga nije bilo. Dapače, ako je stric Ruda imal kvar na biciklu i nije mogel odmah popraviti ili nije imal kintu za kupiti taj dio koji mu fali, moj deda bi mu posudil svoj bicikl. Danas si čovjek misli, pa kaj, zakaj nebi. Bicikl je onda bil skup i tak su se i ponašali prema njemu. Čuvali su ga i pazili na njega, ko da je neznam kaj. Danas ljudi ne paze niti na svoj auto kol’ko su onda pazili na bicikle. Poslije, kada je tata onda vozil na utrkama pa se dobro plasiral, svi su stričevi bili ponosni na njega.

Emil Osrečki (u sredini) sa Šagudom (desno) na čelu grupe

Nekih baš anegdota u vezi trka se u ovom trenutku nemrem setiti. Bilo je loših cesti, puno kvarova i padova. Tata je jednom opal tak da si je arkadu razbil. Krvaril je prek desnog oka, da nije niš videl na to oko. Cijela obrva mu je visila prek oka. Stric Janko je bil u pratnji u starom Mercedesu cabrio i dal mu je mokru krpu i rekel nek si stavi na oko. Tata si nije niš mislil i stavil je mokru krpu. Istog trena je još jedamput opal sa bicikla. Krpa je naime bila natopljena rakijom, a on je mislil da je bila natopljena vodom. To ga je tak peklo na otvorenoj rani, da je opet opal.

Emil Osrečki vozi sa razbijenom arkadom

Velim, na žalost neznam nekih anegdota iz samih utrka. Znam za priče koje su se privatno dešavale van utrka. Ipak znam za jedan slučaj, kada je išla etapa neke utrke prek Vršića, u Sloveniji. Bila je neka grupa u bijegu. Tata je bil zadužen dovući glavnu grupu, odnosno svog kapetana Milana Poredskog do bjegunaca, pa su vozili, Emil, Milan i Šagud (Suks) na čelu glavne grupe. Šagud kada je videl da više nemre, se hitil sa biciklom na cestu u jednom zavoju. Još se dodatno, namjerno izdužil kol’ko god je mogel. Bil je već i ovak visok i još se rastegnul kolko je išlo, samo da ovi iza njega nisu mogli pokraj njega proći. Tak je grupa morala stati i dok su opet krenuli, već su tata i Poredski bili daleko naprijed. Nakon utrke je Suks bil ponosan na sebe, pa je rekel: ‘jesam ih sve zajebal, sad svi znaju tko je Šagud’.

Bilo je teško voziti, ali je bilo i puno lijepih trenutaka. Najviše je ostalo prijateljstvo koje je prešlo granice klubske pripadnosti. Prijateljstvo za uvijek. Bez obzira kaj su se raštrkali po cijelom svijetu, Belgija, Kanada, Australija i sl.

Emil Osrečki kao penzioner, sa Caneom (Franjo Grabušić) i Ivanom Mesarom (desno).

Saša je nastavio tradiciju
Znači, biciklizam je pratio sve naše generacije Osrečki familije. Može se reči da nam je ‘u krvi’. Isto sada, iako ja nisam niti dugo vozil, niti bio te kvalitete, sam sebe znam uloviti kak sedim pred televizorom i buljim u Tour ili Giro. Mojima nije jasno kaj je tak fascinanto u tome. Onaj koji nije vozil ili pomno pratil utrke to vjerojatno niti nemre razmeti.

I tako još jednom jabuka nije pala daleko od stable. Nekadašnji zagrebački biciklistički prvak Emil Osrečki, dobio je početkom 80-tih godina dostojnog zamjenika u sinu Saši. Naime Saša, koji je rođen 1968 godine, je krenuo stopama oca u biciklističkom klubu ‘Zagreb Metalia Commerce’. Otac Emil je u to vrijeme već odavno prestao sa takmičenjima, pa je redovito dolazio na trkalište u Kranjčevićevoj da navija za svog nasljednika Sašu.

Evo kako Saša opisuje svoj početak u sportu: ‘Uz tatu sam i ja zavolio biciklizam. Uvijek smo gledali zajedno utrke na telki, čak smo odlazili zajedno na utrke. Kod nas u Belgiji je svako malo bila nekakva utrka u blizini, a i velike utrke su znale proči blizu naše kuće. Za klinca je to bil doživljaj vidjeti Merckx-a ili De Vlaeminck-a iz bliza. Imal sam bidon od Hennie Kuipera (nizozemski vozač). Hitil sam ga kad smo se selili natrag u Hrvatsku. Budala. Sad bi morti kaj dobil za to na Ebayu :-)

- Čim smo se 1982 doselili u Zagreb, upisal sam se u BK Zagreb Metalia-Commerce, nastavlja Saša. Znam da me stari vodil na prvi trening. Išli smo od Zaprešića prek Brlekovog Brega prema Harmici, pa u Laduć. Možeš si mislit’ kak’ sam zinul kad sam videl Brlekov Breg. Kod nas u Belgiji, ‘di sam odrasel nije bilo bregova. Sve ravno. Pital sam da li ima koja druga cesta oko tog brega. Stari se smijal. Rekel je “to nije breg, to je mačji kašalj”. Nisam došel niti do pol brega, sišel sam s bicikla i ustanovil da to definitivno nije sport za mene. Pa ‘ko je izmislil breg? Kad gledaš utrke na telki, vidiš da se oni muče, al’ svi dojdu i na najveće brege. Nekak izgleda lako. Je vraga. Riknul sam već na Brlekovom. Nisam više htel čuti za biciklizam, ali me stari nagovoril da onda probam na pisti. Garantiral mi je da tam nema brega :-) . Tak sam ipak dalje vozil i naravno da mi nije krivo sada. Godinu i pol kasnije sam bil Prvak Zagreba na Sljeme, pa sam se pital kak nisam mogel taj prvi put na Brlekov. Nije mi to nikak jasno…

Saša je odmah skrenuo pažnju na sebe, jer je bio jedan od najboljih mladih juniora u klubu. U toj kategoriji je zapravo u Zagrebu bio bez premca. Slavio je na prvenstvu Hrvatske u Varaždinu u vožnji na kronometar, a još vrijedniji uspjeh postigao je u Kranju na državnom prvenstvu na pisti, osvajanjem naslova prvaka Jugoslavije u kriterijskoj vožnji 1984 godine.

Saša Osrečki (u sredini): prvak Jugoslavije u kriterijskoj vožnji 1984 godine

U to doba išel sam u Jezičnu Gimnaziju u Križanićevoj (onda se po Šuvaru zvalo Obrazovni Centar za Jezike). Ak’ sam imal prijepodne školu, išel sam popodne na trening ili obrnuto, popodne škola pa ujutro na trening. Legendarni ponedjeljak na pisti je bio genijalan. Vikendom utrke. Super. Sada više niti neznam dal’ sam prestal voziti 1985 ili 1986. Uglavnom je jedan od razloga bila svađa mene i Bogovićevog sina, nakon jedne Prvomajske utrke u Šibeniku. Neznam niti dal’ sam bil službeno suspendiran od kluba, ali sam poslije htio preći u Lokomotivu, kaj naravno nije išlo unutar sezone ili me nisu pustili. Uglavnom sam cijelu tu sezonu zgubil.

Poslije sam još malo sam za sebe treniral, al’ to više nije bilo to. Tak sam sve manje vozil bicikl. Trebalo je i u školi više zapeti. Em je mene sve manje zanimalo, em niko nije pital za mene. Tak je to zamrlo. Ljubav prema biciklizmu je ipak ostala i dok je trajalo je bilo jako lijepo. Rado se sjećam tog kratkog vremena intenzivnog biciklizma. Čak sam si prije par godina kupil KTM trkači bicikl, a nigdar se još na njemu nisam vozil. Nisam mogel ne imati bicikl.

Danas Saša živi u Austriji i radi u banki kao osobni bankar u Steiermärkische Banci u Grazu.

Eto, toliko o Emilu i Saši Osrečki. Bila je to prava biciklistička familija, koja je prenosila ljubav prema biciklu iz generacije na generaciju. Kako Saša sam prizna, kupio si je bicikl, jer nije mogao zamisliti život bez bicikla. Jedino, u današnje doba svi smo toliko zauzeti, da je sve manje vremena za sport i razonodu…

Saša je pronašao slijedeće podatke o rezultatima ostalih biciklista iz obitelji Osrečki:

1922. Utrka oko Brežica (ca 52km): III Rudo, VI Stjepan
1922. Kustošija-SvNedjelja-Stupnik-Jaska-Plješevica-Samobor-SvNedjelja-Kustošija (80km) – I Rudo
1922. Tandemutrka Kustošija-Celje (110km) – III Rudo/Šešok Drago
1922. Start/Cilj Kustošija – III Rudo
1922. Trkalište: 800m I Rudo
1922. Trkalište: Tandem – I Rudo/Šešok Drago
1922. Trkalište: Handicap utrka – II Rudo
1923. Trkalište: 4000m – III Janko
1923. Oko Brežica (ca 50km) – II Rudo
1923. Kustošija-Brežice-Kustošija – III Rudo
1923. Tandemutrka Kustošija-Kostanjevci-Kustošija (100km) – III Rudo/Šešok
                                                                                                                                 – V Janko/Markan
1923. Podsused-Zaprešić-Brežice-Bregana-Samobor-SvNedjelja-Rakitje (52km) – IV Janko
1924. Tandemutrka Rakitje-Krapinski Most (50km) – I Janko/Dukanović
                                                                                                           – III Milan/Godler
1925. Oko Brežica (52km) – V Milan
1925. Utrka “Perun” Maribor – IV Rudo
1926. Trkalište nepoznata disciplina, samo se navodi da je I mjesto osvojio Janko
1926. Državno Cestovno Prvenstvo 136km – V Janko
1926. Prvenstvo Hrvatske i Slavonije 100km – II Janko
1927. Tandemutrka 60km – I Janko/Vranarinčić
1927. Utrka sa motornim vodstvom – I Janko
1927. Prvenstvo kluba – V Milan
1937. Utrka na 100km – X Drago

I na kraju, zahvaljujem Saši na pomoći u sastavljanju ove priče iz povijesti zagrebačkog biciklizma!

Serbus i najte kaj zameriti!

 

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

5 komentara to “kustošijanac EMIL OSREČKI”

  1. Comment by VLADIMIR ŠIMUNIĆ:

    Pozdrav Saši iz Lokomotive, rado se sječamo obitelj Osrečki, Emila pravog znalca i zaljubljenika u biciklizam.

  2. Comment by Sacha Osrecki:

    Hvala Vlado, Lijepi pozdrav iz Graza Sacha

  3. Comment by Veljko Osrečki:

    Hvala vam na ovim objavama. Da se predstavim. Moje ime je Veljko Osrečki, sin sam Ede i unuk Rudekov. Saša mi je malo dalji bratić, zahvaljujući internetu smo u kontaktu. Gledam dedine medalje al na njima ne piše za koje ih je utrke dobil, zaradil. Tak da vam se još jedamput zahvaljujem na ovoj objavi, a isto i tebi Saša. dečki bok.

  4. Comment by Zdenko Kahlina:

    Veljko pozdrav, drago mi je da si se javil. Da nije bilo Sase, nebi nitko vise znal o svim tim utrkama i rezultatime koje su postigli svi Osrecki. Zalosno je kako se proslost brzo zaboravlja… zbog toga ja vodim ovaj moj blog, da podsjetim na te stare heroje, koji su tak brzo nestali i danas ih se rijetko tko sjeca. S obzirom da sam slozio – napisao, vec nekoliko prica o biciklistickim legendama iz proslosti, zanimljivo je da iz 20-tih i 30-tih godina proslog stoljeca ima vise podataka, nego na primjer iz novijeg doba: 70-tih ili 80-tih godina. Sve se prebrzo zaboravlja… vjerojatno rezultat brzog razvitka tehnologije i komunikacije, pa je vazno samo ono kaj se dogodi ‘danas’… pozdrav!

  5. Comment by Dubravko Sambol:

    Ova objava me doista izuzetno obradovala. Naime na slici ekipe “Jedinstva”, drugi sa desne strane je Emil Osrećki, a prvi sa desne strane do Emila je moj otac Slavko Sambol.

    Moj otac je bio godište 1922. a prestao je aktivno biciklirati 1954. po mojem rođenju. Međutim jako dobro se sjećam njegovih priča o utrkama zajedno s Poredskim, Šolmanom, Osrećkim s kojima je bio i jako dobar prijatelj, a Poredski mi je trebap biti krsni kum, ali je te godine pobjegao, prije mog rođenja iz ondašnje Juge i završio u Canadi.

    Ovim putem lijepo molim ako bilo tko ima još kakvu fotku iz tih vremena da mi pošalje u Inbox. Biti ću mu posebno zahvalan.
    Ja nažalost nemam niti jednu fotku mog oca iz tih vremena, a vidio sam ih jako puno, ali gdje su završile nakon smrti moje mame, ne znam.
    Unaprijed se svakom najljepše zahvaljujem ako se nađe još koja fotka mog oca.

Leave a Reply