Jurjaves
digg del.icio.us TOP
  Posted June 26th, 2017 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 3 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Ljubomir Škrinjar

Zagrebački park Jurjaves – je zapravo poznati Maksimir!
I da odmah na početku objasnim: ‘Jurjaves’ je ime za park Maksimir, a ‘Jurjevac’ je obelisk u tom istom parku, spomenik u obliku piramide, koji je postavio nadbiskup Haulik u Dolini dalija povodom završetka radova u parku 1843. godine, i koji je po Hauliku dobio ime Jurjevac.

U vrijeme svečanog otvaranja, 1843. godine, zagrebački park Jurjaves (Maksimir) bio je najveći i najljepši perivoj u jugoistočnoj Europi, kojim je prošetao i car Franjo Josip I. 1852. godine.

Ulaz u ‘Jurjevac’ – 1871 godine.

Danas je, iako je izgubio mnoga svoja prvotna obilježja, uvršten u popis svjetske baštine i zaštićeni je spomenik prirode i spomenik kulture. Široj javnosti je uglavnom nepoznato, jer naša anacionalna ljevica izbjegava to spomenuti, da su nam park Maksimir u nasljeđe ostavila dvojica zagrebačkih biskupa (Vrhovac, Alagović), te prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik.

Park Maksimir uređivan je od 1794. do 1843. godine, odnosno do smrti nadbiskupa Haulika 1869. godine. Idejni začetnik parka, i prvi koji je počeo s krčenjem teško prohodne stoljetne šume hrasta lužnjak, u kojoj su uz vukove obitavale i divlje svinje, bio je biskup Maksimilijan pl. Vrhovac (+1827.). Zacrtao je osnovne konture parka, a navoženjem zemlje formirao je veliki brežuljak, središnju točku parka gdje se danas nalazi Vidikovac, i 800 metara dugu aleju od brežuljka do državne ceste Zagreb – Beč (od 1900. godine Maksimirska cesta), pa je perivoj prozvan njegovim imenom Maksimir.

1852. Pogled s Vidikovca na Gornje i Donje jezero, prošireni ribnjak između Vidikovca i “Maksimirske ceste”.

Aleksandar Alagović (+1837.) je naznačio položaj jezera (ukupno šest) i uredio brojne puteve za šetnju koji se zrakasto šire od Vidikovca. Uredio je i današnji park Ribnjak kod Zagrebačke katedrale.

Juraj Haulik (+1869.) ostavio nam je Maksimir kakav danas imamo. Prva dva jezera spojena malim vodopadom i drvenim mostićem iznad njega (Gornje i Donje, odnosno Prvo i Drugo jezero), stvorio je proširenjem ribnjaka koji se nalazio između Vidikovca i “Maksimirske ceste”. Iz Beča je doveo carsko-kraljevskog arhitekta (projektirao je Ljetnikovac, Vidikovac, Švicarsku kuću, Mirnu kolibu, Narodni hram, Hram prirode, Brezovu kolibu, Ombrelu (kišobran), Kameno sjedište i “Latern-tempel” tj. Paviljon Jeka), vrtnog arhitekta i kipara (Napuljski ribar, Žetelica, Majka Božja, Dječaci, Križ). Nakon Haulikove smrti polako su nestajale znamenitosti staroga parka.

2011. Gornje ili Drugo jezero

2011 godine – Vidikovac visok 17 metara je izgrađen u razdoblju 1841 -1842.; obnovljen 1991. godine.

2011 godine – ansambl ‘Animato’ u Maksimiru

Na Vidikovcu su održavani nedjeljni promenadni koncerti sve do oslobođenja 1945. godine. Tradicija je obnovljena prije nekoliko godina. Proteklog ljeta posjetitelje je salonskom glazbom zabavljao zagrebački profesionalni ansambl Animato, sastavljen od diplomiranih glazbenika (Muzička akademija): Martina (1. violina), Lara (2. violina), Tomislav (klarinet), Vanja (flauta), Vesna (klavir), Oleg (kontrabas), Lovro (violončelo) i Nikolina (vokal). Zemlja smješka, Grofica Marica, Mala Florami… Danas su u Zagrebu, nažalost, u modi nomadske cajke.

Tiha koliba je izgrađena 1842. godine. Slika Tiha koliba iz 1864 godine.

1864 godine – Švicarska kuća

Švicarska (“Tirolska”) kuća je izgrađena 1842.; u prizemlju je bio lugarev stan, a na katu Haulikov salon s rezbarenim drvenim stropom i “slikarijama na staklu prozora”. Na fotografiji vidimo i uređeni golubinjak, a na nizbrdici iza kuće uređen je prvi zoološki vrtić (zverinjak) u Maksimiru – “prikupljeni su jeleni i košute”.

Golf u Maksimiru 1931 godine.

Švicarska kuća 2011 godine.

1934 godina – Dolina dalija

Posljednja prvenstvena golf utakmica na osam rupa održana je 1934., a golf-klub Zagreb se nakon toga ugasio.

2011 godine – Dolina dalija

Obelisk Jurjevac 2011 godina.

Obelisk, spomenik u obliku piramide, postavio je nadbiskup Haulik u Dolini dalija povodom završetka radova u parku 1843. godine, i koji je po Hauliku dobio ime Jurjevac.

Paviljon Jeka (“Latern-tempel”), simbolički posvećen planinskoj nimfi Eho, jedini je očuvani paviljon iz Haulikova vremena. Ovaj dvanaestostranični paviljon s deset polukružnih prozora i dva ulaza izgrađen je 1845. godine kod Prvog jezera i današnjeg ulaza u Zoološki vrt. Zbog naglašenih akustičkih svojstva odbija zvukove što posebno veseli djecu. Ovakvi paviljoni bili su “in” u ondašnjim europskim parkovima.

Paviljon Jeka (“Latern-tempel”), 2010 godine.

Neogotička kapelica Sv. Jurja, sa zvonikom na preslicu(!), izgrađena je 1864. na mjestu srušenog Narodnog hrama.

Kapelica Sv. Juraj 2011 godine.

Mogila u izgradnji povodom tisućgodišnjeg hrvatskog kraljevstva. Mogila, spomen-humak, na mjestu gdje se prije nalazio paviljon Ombrela, podignuta je 1925. godine povodom obilježavanja i proslave tisućgodišnjeg hrvatskog kraljevstva. U temelje humka stavljeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, a građen je od grumenova zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojima se zbio neki važni povijesni ili kulturni događaj tijekom tisućgodišnje hrvatske povijesti. Od Mogile je poslije oslobođenja 1945. godine ostao samo brežuljak, a obnovljena je tek 1994. godine na inicijativu Družbe “Braće hrvatskog zmaja”. Vraćene su i spomen-ploče (na jednoj piše: “925 – Tomislav prvi krune se hvata s njome da kruni ponos Hrvata”), a stavljena je i nova: “1995 – Za ostvareni san Hrvata: slobodnu, nezavisnu i međunarodno priznatu hrvatsku državu. Sokola postavi Ministarstvo obrane Republike Hrvatske”.

Ljevičari su poslije oslobođenja 1945. promijenili i opaka stara imena ulica u Zagrebu: Ulica kralja Zvonimira u Ulica Crvene armije, Trg kralja Krešimira u Staljinov trg, Prilaz Đure Deželića u Prilaz JNA, itd. itd. Kažu, danas, “Mi smo se borili za Hrvatsku!”.

2011. Četvrto jezero

2011. Peto jezero (obnovljeno zajedno s Brezovom kolibom 2008. godine)

1924 godina. Mogila u izgradnji povodom tisućgodišnjeg hrvatskog kraljevstva.

Mogila 2011 godine.

Mogila, spomen-humak, na mjestu gdje se prije nalazio paviljon Ombrela, podignuta je 1925. godine povodom obilježavanja i proslave tisućgodišnjeg hrvatskog kraljevstva. U temelje humka stavljeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, a građen je od grumenova zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojima se zbio neki važni povijesni ili kulturni događaj tijekom tisućgodišnje hrvatske povijesti. Od Mogile je poslije oslobođenja 1945. godine ostao samo brežuljak, a obnovljena je tek 1994. godine na inicijativu Družbe “Braće hrvatskog zmaja”. Vraćene su i spomen-ploče (na jednoj piše: “925 – Tomislav prvi krune se hvata s njome da kruni ponos Hrvata”), a stavljena je i nova: “1995 – Za ostvareni san Hrvata: slobodnu, nezavisnu i međunarodno priznatu hrvatsku državu. Sokola postavi Ministarstvo obrane Republike Hrvatske”.

Ljevičari su poslije oslobođenja 1945. promijenili i opaka stara imena ulica u Zagrebu: Ulica kralja Zvonimira u Ulica Crvene armije, Trg kralja Krešimira u Staljinov trg, Prilaz Đure Deželića u Prilaz JNA, itd. itd. Kažu, danas, “Mi smo se borili za Hrvatsku!”.

ZOO Maksimir – 1926 godina.

Prvo jezero – 2011 godina.

Napuljski ribar – 2009 godina.

1847. uz južnu obalu Prvog jezera postavljen je Napuljski ribar (danas replika), djelo bečkog kipara Josipa Kassmana.

Maksimir portal – 1852 godina.

1864 godina.

1841. – izgrađena su glavna ulazna vrata: kolni ulaz u park je bio između dva velika kvadratična stupa (pilona) s velikim kamenim vazama, a do ovih pilona bila su dva manja, također s kamenim vazama, koji su bili ulazi za pješake.

Jurjevac 1871 godina.

1867. – je izgrađen novi portal – na velikim pilonima postavljene su skulpture dviju božica iz rimske mitologije, Flore (božica cvijeća) i Pomone, (božica voća i drveća). U sredini masivnog nadvratnika s atikom uokvirenom vitičastim ornamentom uklesan je natpis Jurjevac.

1880. – u potresu je srušena lukovita nadvratnica s natpisom.

1867. – postavljena je na “pješčanom trgu” skulptura Sv. Jurja, kipara A. D. Fernkorna. Poslije je Fernkornov Jura premješten na Akademički trg (današnji Strossmayerov trg) odakle ga je spomenik biskupa Strossmayera izgurao na Sveučilišni trg gdje se i danas nalazi.

1881 – 1913. Novi izgled ulaznih vrata nakon potresa

Maksimir portal 1935 godina.

1914. – obnovljeni piloni i lukoviti nadvratnik s atikom, samo su sada umjesto natpisa Jurjavec uklesani stihovi Ivana Gundulića iz Dubravke.

Naši dosjetljivi “ljevičari”, u vrijeme njima omiljenoga zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca (od 1952. do 1962.), kultivirali su otrovni bršljan (Hedera helix) i njime prekrili Gundulićeve stihove i kardinalske insignije (prvotno prekrivene petokrakom), ali ne i rimske poganske božice Floru i Pomonu.

1960 godina – ulaz u ‘Park Kulture’

1932 godine – I ova slika zagrebačkog aerodroma na Borongaju (otvoren 1928.) govori ponešto o položaju Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon oslobođenja 1918.

1927 godine – Gradska mitnica na križanju Maksimirske i Bukovačke ceste; iza drveta u pozadini vidimo Haulikov Ljetnikovac.

Maksimir mitnica – Slika iz 1921 godine.

1892. – okretište konjskog tramvaja kod ulaza u park Maksimir; 1910. – do Maksimira počeo voziti električni tramvaj.

Zagreb je ove godine bio pun stranih turista, i da ste im u ruke tutnuli “Kažiput za urodjenike i strance” (tj. Turistički vodić iz 1892.) pročitati bi i ovaj naputak o razgledavanju gradske okolice:

“Od gradske medje u Vlaškoj ulici vodi ravna cesta, obrubljena drvoredi visokih jablana, na iztok. Bilo ovom cestom, bilo starom, koja kraj crkve Sv. Petra zakreće prema Petrovoj ulici i selu Lašćini, dolazi se za pola sata hoda do veličajnog perivoja maksimirskoga. Ovaj se rasprosto po dražestnih zelenih livada i ošumljenih hladovitih brežuljcih na više kilometara u dužinu i širinu. Do Maksimira vodi tramvway, tu je i gostiona.”

Maksimirska aleja - 2008 godine.

“Maksimir nas začarava svojom krasotom u svako doba godine, bilo to u sjaju proljetnog sunca, bilo u milinju biele mjesečine, ili u čaru ljetne večeri prije zalaza sunca, ili u biseru zimske snježi.”

Serbus i najte kaj zameriti.

Izvor:

http://www.hkv.hr/izdvojeno/reportae/lj-krinjar/9161-maksimir-etiri-godinja-doba-za-afrane-na-skrivenim-grobovima.html

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

3 komentara to “Jurjaves”

  1. Comment by Zinka Canjuga:

    Kako sam odrasla nedaleko Maksimira u Harambašićevoj ulici, Maksimir je za nas djecu koja smo odrasla u kvartu, odrasla na Bukovcu, Lašćini, Ravnicama, Jordanovcu, Naselku, Pešćenici… bio maleno carstvo naših dječačkih snova i igara, gdje smo provodili dane i dane u igri i smijehu.

    Moja sjećanja idu daleko u dane kad sam bila dijete i kad smo ljeta i zime, proljeća i jeseni, provodili u maksimirskom parku. U zimi bi uzeli rodle i po zaleđenoj cesti Crnčićevom ulicom pravac Maksimir, na ulaz kod crkve Svetog Jeronima… a zatim do Vidikovca i uživali sanjkajući se niz breg prema jezeru i tak po cijele zimske dane… roditelji bi nas vidli tek naveće, kad bi doma dolazili promrzli mokri, a nerijetko i sa kojom šljivom ispod oka jer smo se znali i fajn grudati.

    Moj tata se je sličuhal na jezeru skup s tetom i jedamput je led pukel, pa je zavšil u jezeru, a onda su se išli sušiti u kino, pa mu je kaput zgorel na peći koja se grijala na drva. Kad su došli doma dobili su po turu. Iza zime stiglo je proljeće a mi opet u Masimir na tobogan, ljuljačke, a nekad je tu bil i pravi Luna park sa pravom lokomotivom i vagonima i streljanom, gdje su fakini pucali nebi li pogodili koju ružicu za svoju curu. U proljeće je počelo i nogometno prvenstvo, pa sam nedjelje provodila na stadionu iza mogile – NK Maksimir, jer je moj tata tam bil trener i blagajnik, a gemišti su se navijačima točili iz hampera. Koja su to vremena bila!!

    Došlo je i ljeto, a mi opet u Maksimir na jezera… na kupanac da nam brže prođe dugo, toplo zagrebačko ljeto. Puno nas je proplivalo na jezerima. U jesen smo išli skupljati kestenje i pokoju gljivu a dečki su se penjali na stabla da bi otud gledali utakmicu Dinama. Tata me je znal voziti u čamcu, ispred zoološkog a poslije bi išli gledati životinje. Dok je moj tatek bil djete onda se je ispred vidikovca točila i kipuća limunada… Ne mogu zaobići ni našu slavnu fotografkinju Mariju Braut, koja je stajala sa svojim aparatom ispred ulaza u Maksimir i slikala posjetitelje, da nešto zaradi, a potom je fotografirala za svoju dušu i nastale su prekrasne slike Maksimira.

    Ispred ulaza je bilo i prvo okretište tramvaja, prodavao se tu cici mici na šibici i kokice, koje su donjele kumice s Bukovca friško pečene. Kad smo stasali, išlo se u park po prve poljupce… prva iskustva…

    Eto volim Maksimir, tu znam svaku stazu, svaki put… svako drvo… još uvijek osjećam miris šumskih jagoda i prvih ljubičica, mulj na svojoj koži od kupanja i kreket žaba… to je moj Maksimir… moje djetinjstvo… moja pripadnost Zagrebu i Maksimirskom kvartu…

  2. Comment by Zdenko:

    a kaj reci na ovo… prekrasan komentar, puno nostalgije za starim vremenima! Pozdrav Zinka i hvala za sve to memorije…

  3. Comment by Vera:

    Ja cu ove jeseni obavezno obnoviti uspomene iz Maksimira. Vjerujem da je proslo vec vise od dvadeset godina od kad sam zadnji puta bila u nasem najljepsem parku! Tko zna ako se nasa djeca cak i prisjecaju da su i oni odlazili tamo sa nama! Krasna prica i prikaz povijesti i nastanka tog zagrebackog dragulja!

Leave a Reply