Dubrava: Od predgrađa do grada
digg del.icio.us TOP
  Posted August 10th, 2017 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 2 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Kristian Strukić

Dubrava jedan od najstarijih kvartova u Zagrebu.
Zagrebačka Dubrava je istočni dio grada, istočno od parka Maksimira, zapadno od Sesveta (koje zapravo i nisu Zagreb, ali upravno jesu), a sjeverno od željezničke pruge.

Do prije tridesetak godina Dubrava je bila slabo naseljeno i siromašno zagrebačko predgrađe, na istočnom ulazu u grad, a danas je šaroliko urbaniziran dio Zagreba poznat po trgovinama Janjevaca, slastičarnicama Albanaca, obrtničkim pogonima Hercegovaca, danonoćnim aktivnostima i sa, možda neopravdano stečenim, ali sveprisutnim, osjećajem kako je riječ o opasnu dijelu grada u kojem ima i dosta kriminala.

Ispod mitova i legendi o Dubravi žive deseci tisuća ljudskih atoma koji jesu Dubrava: radnici što u pet ujutro idu na posao i gazde kojima posao dolazi doma, šverceri i slabo plaćeni prodavači u ovdašnjim dućanima, teški alkoholičari i vječni trezvenjaci, Bad Blue Boysi i Torcida, vukovarski prognanici i janjevački zlatari, skinsi i punkeri, penzioneri i oni čija karijera tek počinje, razočarani ratnici i uvjereni pacifisti, stanari koliba i stanari golemih nakaznih građevina ispred kojih su montirane kamere…

Jedino je heroja ulice sve manje. Oni, u posljednje vrijeme, ne traju dugo.

Naseljem prolazi Avenija Dubrava. Dubrava baš i nije bila “na cijeni”, a onda je prije desetak godina cijelom Avenijom Dubrava prošao tramvaj, glavna ulica je obnovljena i sve se dosta popravilo i postalo ugodnije za život.

Pogled iz zraka na Zagrebačku Dubravu

Živjeti u Dubravi
Jorgovanska i Konjščinska ulica nalaze se jedna nasuprot drugoj, a dijeli ih samo Avenija Dubrava. Više od Avenije, međutim, dijeli ih shvaćanje života kao takvog: premda su fizički udaljene dvadesetak koraka, između njih se prostrlo toliko suprotnosti da se čovjeku bez problema može učiniti kako se nalazi u dva totalno odijeljena svijeta koji se nikad neće razumjeti. Jorgovanskom ulicom nižu se napola raspadnute potleušice ispred kojih su rijetko parkirani automobili, a ako i jesu, onda je pitanje mogu li ta vozila išta drugo osim da budu parkirana; u Jorgovanskoj ulici nema rasvjete, nema ljudi, a psi noću bijesno laju; u Jorgovanskoj ima i birtija Tajland, a na ulazu u birtiju ima poveće raspelo koje gostu treba dati do znanja da ulazi u kuću gdje se štuje Sin Božji. Ne trudite se tražiti vezu između raspela i Tajlanda ili Tajlanda i Dubrave ili bilo čega…

Avenija Dubrava – mega plakat

Radije pogledajte čega u Tajlandu ima: u uglu kod šanka ima jedan poker-automat koji udarnički šamara ambiciozan mladić u zelenkastoj trenirci, ali ga karta ove večeri evidentno neće; tu je i glavna birtijska lola – tip u modernim bijelim cipelama i crnoj kožnoj jakni – koji ne pušta pivo iz ruke i pjesmu s usana, no čini se prilično dobroćudnim; imamo i tri-četiri dvadesetogodišnjaka, također u trenirkama, s tim da su već uglavnom pijani; tu je i totalno pijani muž kojeg žena stalno zove na mobitel, a on joj stalno ponavlja da ništa ne čuje i da će brzo kući; u jednom je separeu mladi zaljubljeni par što se drži za ruke; drugi separe zaposjela je gospođa u šezdesetima, čija je glava u jednom trenutku klonula na stol, dok joj je pored glave, poput nadgrobnog spomenika, ostala stajati velika boca Ožujskog piva. Tu je još, naravno, i mlađahna konobarica koja hitro otvara pive i “navija narodnu”. Pjesme se tematski kreću u rasponu od neuzvraćene ljubavi do svekolikog životnog poraza, a izvođači se kreću u rasponu od Cece Ražnatović do Željka Joksimovića. Gosti su se, uglavnom, u Dubravu jednom doselili iz Bosne, pa u Tajlandu daju oduška svom nakupljenom čemeru i izgubljenosti.

Glavna ulica – Avenija Dubrava

“Ubilo ga, pa šta. Taki je život”, odgovara hladnokrvno onaj mladić što vodi ljuti boj s poker-automatom kad smo ga pitali je li Dubrava – kako pišu metropolitanske novine – bure baruta koje samo što nije eksplodiralo i je li ubojstvo dilera Željka Bilena, te bomba pred kućom Petrita Atlije početak obračuna albanskih kriminalaca: obračuna za čije je poprište, prema istim izvorima, izabrana upravo Dubrava, opjevani kvart u istočnom dijelu Zagreba koji je odavno na zlu glasu. I nije da baš nema temelja za zao glas. U Dubravi je ubijen Zlatko Bagarić, čovjek koji je u Zagreb donio zadah frankfurtskog podzemlja s balkanskim predznakom, iz jednog kafića s poker-automatima u Dubravi krenula je gangsterska karijera Vjeke Sliška, koji je skončao kao Bagarić, u ovoj četvrti ubijen je Ivan Mirko Krpelnik, legendarni zagrebački kradljivac automobila, ovdje je – skupa s vlasnikom – u zrak letio mercedes Miljenka Žaje Krojfa, u Dubravi je jedno vrijeme bila baza odanih vojnika Vinka Žuljevića Klice, tu je i danas stanište jednog od opasnijih tipova zagrebačkog asfalta – Zefe Antića, na ulicama ovog naselja i danas je puno tvrdih momaka željnih bogatstva, a uz bogatstvo onda idu i bijesna kola i najzgodnije žene.

Istočni dio Dubrave je uredniji i prilično planski izgrađen. Početak Avenije Dubrava (istok, “Poljanice”).

“Jebeš ga, taki je život. Ne’ko mora bit i upucan”, nezainteresirano veli onaj dečko između dvaju uzaludnih udaraca po tipki poker-automata. U Tajlandu je sve tako: ovdje su ljudi pomireni sa sudbinom i ništa ih ne može osobito uzbuditi, osim eventualno kad mašina uporno daje manju, a oni još upornije tipuju na veću ili kad nakratko nestane muzike. Pjesme što govore o životnom čemeru, u kojemu se oni mogu prepoznati ili ga samo mogu razumjeti, jedino su što ove ljude donekle zanima i što ih povremeno navodi da se osjećaju živima.

Glavna ulica – Avenija Dubrava

U Konjščinskoj ulici birtije su rijetke, a i ono malo što ih ima nisu ni nalik Tajlandu. Tom ulicom čovjek se jedva probija, jer su i slijeva i zdesna poredane bezbrojne trgovine ispred kojih vise stotine kožnih ženskih torbica, remena, kožnih i ostalih jakni, traperica i ženskog donjeg rublja, cipela i tenisica, velikih i malih kufera… U Konjščinskoj su, ispred impozantnih građevina, parkirani skupi automobili i sve odiše trgovačkim duhom: ovdje nema sevdaha i traženja utjehe u rakiji i pjesmi; ovdje život kao da protječe u zbrajanjima dnevnog utrška i dovijanju kako povećati zaradu. Tu, naime, žive Janjevci, Hrvati s Kosova, koji su poprilično zatvoreni i nerado razgovaraju s ljudima za koje na brzinu procijene da nisu potencijalni kupci – počesto sumnjive – robe koju oni prodaju. Kad razgovaraju, onda se uglavnom žale na posao: nitko ništa ne kupuje, nemaju ljudi para, sjebaše nam znanje veliki trgovački centri, jedva se preživljava, dokle ovako… “Ma, nije Dubrava opasna, isto je kao i u drugim kvartovima. Samo što se o Dubravi više priča”, kazuje nam Zvonko dok u skladište unosi torbice što su cijeli dan provele na friškom zraku. Pa nastavlja: “Za poštenog čovjeka Dubrava nije opasna, jer se sav kriminal događa u zatvorenom krugu i zna se o kojim se ljudima radi. Problema imaju samo oni koji su dio tog kruga.”

Novi dječji vrtić, po mom skromnom mišljenju možda najljepši u Zagrebu.

Janjevci iz Konjščinske postali su javno poznati kad su 1990. ugostili Franju Tuđmana i u povodu njegove izborne pobjede ispekli mu ovdje nekoliko volova. “Janjevci su tada bili moćni i mislili su da mogu raditi što god hoće. Tada su bili bahati i vladali su Dubravom”, veli Filip Marki, Albanac koji se rodio u Dubravi i koji godinama drži kafić King u Grižanskoj ulici. “E, ali onda su došli Hercegovci, koji su bili još veći HDZ-ovci i još bahatiji od Janjevaca. Oni su došli s velikom lovom i počeli kupovati Dubravu, a Janjevci su popušili. Pa su zato sad razočarani u HDZ”, nastavlja on. U ovom potonjem uistinu ima pravo: svi Janjevci s kojima smo razgovarali s gađenjem odbacuju mogućnost glasanja za HDZ, a njihov je novi favorit Zlatko Tomčić i njegova Seljačka stranka. To bi mogla biti priča o konačnom prepoznavanju dvaju trgovačkih duhova koji su dosad, neznano zašto, plutali daleko jedan od drugoga. “Gospodin Zlatko Tomčić jedini je političar koji u posljednje vrijeme pokazuje interes za nas Janjevce. Jedini on obilazi naše proslave i nešto nam nudi. Svi drugi digli su ruke od nas”, kaže gospodin Josip, inženjer strojarstva koji je diplomirao u Prištini i koji dvadeset i dvije godine živi u Dubravi. Otprilike isto toliko godina bavi se proizvodnjom i pijačnom prodajom kojekakvih kožnih artikala. “Samo za HSS”, potvrđuje i Zvonko dok u skladište spušta poprsja plastičnih lutaka ukrašena čipkastim i push-up grudnjacima. “A onda ćemo fino batalit ovaj posao i svi u poljoprivredu…”

Tipična ulica u Gornjoj Dubravi

Ovakvih malih obiteljskih kućica ima puno u Dubravi

Napetosti između Janjevaca i Hercegovaca u Dubravi odavno su splasnule, pa već stasaju klinci rođeni u hercegovačko-janjevačkim brakovima. S Janjevcima i Albancima, kojih u Dubravi doduše nije ni približno toliko kao Hercegovaca ili domaćih Hrvata, stvari stoje ponešto drukčije. “S Albancima ne komuniciramo. Oni se drže svog jezika, pa zato ne možemo razgovarati i družiti se s njima. Osim toga, Albanci su na Kosovu napravili puno zla nama Janjevcima, a i još ga prave”, veli Zvonko. Njegovu priču, međutim, opovrgava dečko koji se preziva Palić, a student je treće godine ekonomije. “Mislim da to o mržnji između Janjevaca i Albanaca u Dubravi uopće nije točno. Evo, ja sam Janjevac, a moj najbolji prijatelj je Albanac. Tu priču forsiraju neki ljudi, uglavnom oni što su rođeni i živjeli na Kosovu, a mi koji smo se rodili u Dubravi, stvarno ne gledamo na te stvari. To su gluposti, kao što su gluposti da su svi Janjevci bogati i da svi nešto švercaju”, kaže on. Ni Palića, ni njegova prijatelja Vuzema, nije strah živjeti u Dubravi. “Ima u Dubravi svega”, veli Vuzem, “ima droge, ima dilera, al’ to su uglavnom oni sitniji. Mene je noću više strah u nekim drugim kvartovima nego u Dubravi.” Vuzem je, kaže, iz viđenja poznavao ubijenog Željka Bilena. “Znao sam ga kao Štefa, jer je glumio Štefeka Vrageca u ‘Smogovcima’. Nisam znao čime se bavi, niti me je to zanimalo. Svatko se ovdje nečim bavi.”

Salon cipela ‘Morandi’ u Dubravi

Poneki stanovnici ovog kvarta bave se i krajnje zajebanim sportovima: kad se noć spusti na Aveniju Dubrava i okolne ulice, cestama zagospodare kratko ošišani momci u neregistriranim nabrijanim autima i počinje dokazivanje na asfaltu. Dok luđački plešu po ulicama, iz njihovih automobila dopiru taktovi novokomponiranih melodija. Iste te momke preko dana možete vidjeti u uskim mahalama Gornje Dubrave kako u grupicama od po četiri-pet ubrzano hodaju odnekud prema nekamo i trude se izgledati poslovno i opasno. “Zadnjih je godina manje šoranja u Dubravi, a još je manje fer šoranja”, kazuje Filip Marki koji se dvanaest godina profesionalno bavio tae-kwon-doom, a sad klince iz Dubrave podučava boksanju i fitnesu u dvorani kod Leonarda Pjetraja: u toj dvorani svojedobno su trenirali Željko Mavrović i Mirko Filipović, a najnovijem hitu iz Pjetrajevih odaja ime je Mario Preskar, kojega je nedavno pod svoje uzeo Don King.

Osnovna škola s lijepim grafitom (a ne šarotinom).

“Kad velim da je manje fer šore, mislim na to da su potpuno iščeznule tučnjave šakama između zavađenih kvartova. Toga je prije dvadesetak godina bilo, a oni koji su se na ulicama tukli, poslije su zajedno išli na cugu i bili najbolji prijatelji”, sjeća se Filip prošlosti, a onda se prebacuje u sadašnjost: “Sad više nema šaka, u igri su pištolji i dvocijevke, sad se sve rješava na brzinu. U Dubravi ima puno momaka koji žele sve i žele odmah, a ne može, buraz, sve odmah. Moraš polako. To je kao kad mi tipovi dođu na fitnes, jer mjesec dana prije odlaska na more žele nabaciti mišiće. Ne ide to, jebi ga, ali ljudi su ljubomorni i čim vide da netko nešto ima, hoće i oni.” U Dubravi se, kaže on, obračuni manje događaju po nacionalnoj ili mentalitetnoj osnovi, a više zbog toga što netko nekoga prevari u kakvom krupnom kriminalnom poslu ili zato što netko nekome uđe u mafijaško leno. “Puno je droge, nikad je nije bilo ovoliko. Nemaš tu više normalne cure, sve su napušene. A kad trava prestane biti dovoljna, onda slijedi soljenje trave bijelim, kao da po marihuani padne snijeg. Ali tako je i u drugim kvartovima, samo što je Dubrava najveća i ima najviše bogatih ljudi i najviše teške sirotinje na jednom mjestu, pa to upada u oči”, kaže Filip Marki, dodajući da sve ostale priče o Dubravi spadaju u sferu urbanih mitova i legendi.

Plakati i reklame na fasadama kuća

A ispod mitova i legendi (što ih je, među ostalim, ispredao i ispreda HDZ-ov vokalno-instrumentalni sastav Prljavo kazalište) žive deseci tisuća ljudskih atoma koji jesu Dubrava: radnici što u pet ujutro idu na posao i gazde kojima posao dolazi doma, šverceri i slabo plaćeni prodavači u ovdašnjim dućanima, teški alkoholičari i vječni trezvenjaci, Bad Blue Boysi i Torcida, vukovarski prognanici i janjevački zlatari, skinsi i punkeri, penzioneri i oni čija karijera tek počinje, razočarani ratnici i uvjereni pacifisti, stanari koliba i stanari golemih nakaznih građevina ispred kojih su montirane kamere… Jedino je heroja ulice sve manje. Oni, u posljednje vrijeme, ne traju dugo.

I Dubrava ima svoj mall: Garden Mall

U Dubravi žive poznati pripadnici Zagrebačkog podzemlja: Josip Antić Zefo, Josip Glasnović Švabo, Ivan Brkić Pope, Miljenko Žaja Krojf, Sebastijan, Zoran i Roko Rodić, Braća Dodić, braća Topalović, pokojni Ivan Mirko Krpelnik, pokojni Mladen Šiškić, pokojni Omer Zahirović.

Izvor:
http://wikimapia.org/3742702/DONJA-DUBRAVA

Gornja Dubrava

Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada
Znadete li kako je 1940-ih izgledala mitnica u zagrebačkoj Dubravi? Želite li evocirati početke legendarnih Prljavaca, ili vidjeti kako je tekla izgradnja Pionirske željeznice? Premladi ste da biste uopće zamislili konjsku zapregu usred danas urbanog zagrebačkog naselja? Zanima Vas kako je izgledao Jugotonov pogon za izradu gramofonskih ploča?

U muzeju grada Zagreba od 14. svibnja do 31. kolovoza 2012. možete pogledati izložbu koja između ostalog uključuje popriličan zbir arhivskih i drugih fotografija. Svečano otvorenje održati će se u ponedjeljak, 14. svibnja 2012. u 19 sati u Muzej grada Zagreba, Opatička 20.

Izložbom „Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada“ predstavlja se područje smješteno na istočnom dijelu Zagreba, a koje administrativno postaje dio gradske cjeline krajem 1940-ih i početkom 1950-ih godina. Područje Dubrave prikazano je u današnjim administrativnim granicama s time da je naglasak stavljen na prostor uže Dubrave koji se nalazi između Oporovečke ulice i produžene Branimirove ulice.

Ulice u Gornjoj Dubravi

Izložba predstavlja ovo zagrebačko područje od trenutka kada ono počinje dobivati prve urbane vizure, tj. kada započinje njegova transformacija iz prostora na kojem se nalaze zagrebačka prigradska sela – odnosno predgrađa – do punopravne gradske cjeline. Ta transformacija predstavlja se kroz teme izgradnje provođene u skladu s povijesnim okolnostima koje su je pratile, zatim infrastrukture uključujući prometna i komunalna pitanja, također i privrede sa sadržajima trgovine, malog obrtništva i velikih privrednih objekata među kojima se ističu Jadran film, Jugoton (Croatia Records) i Tvornica autobusa Zagreb, kao i društvene teme od doseljavanja pa do organiziranja društvenog i kulturnog života kroz mjesta kao što su kupalište, kino, Narodno sveučilište, ali i kroz glazbu, sport itd.

Izložbeni sadržaji prate proces razvoja Dubrave od vremena kada je to bilo gradsko izletište i lovište prekriveno šumom sa seoskim naseljima pa sve do pripajanja četvrti Zagrebu te daljnjeg napretka unutar grada: od rijetko naseljenog prostora do područja na kojem živi gotovo 100.000 stanovnika. Vremenski to obuhvaća razdoblje od 1930-ih godina do danas.

Stvaranje urbaniteta i gradskog karaktera Dubrave kao jednog zagrebačkog kvarta, i to ne samo u segmentu izgradnje naselja već i u onom infrastrukturnom, privrednom i društvenom smislu, tema je ove izložbe.

http://www.fotografija.hr/zagrebacka-dubrava-od-predgrada-do-grada/18347/

Konjščinska ulica je poznata po brojnim trgovinama koje prodaju uglavnom robu ne baš originalnih marki

Ostatak Dubrave su obiteljske kuće i dosta “socijalističkih” zgrada iz 1970-ih, robne kuće, stambeni neboderi, tržnica, McDonalds.

Svi zagrebački kvartovi imaju vrlo izraženu samosvijest. Pogledajte ovaj natpis na ogradi…

Nije baš puno, ali da steknete bar neki dojam o gradu van Centra. Većina je ovakva, gdje je planska gradnja i nove zgrade sve je super, kafići, parkovi, dječja igrališta, a ostatak su često uske uličice u kojima se teško mimoilaze dva automobila.

Izložbeni sadržaji prate proces razvoja Dubrave od vremena kada je to bilo gradsko izletište i lovište prekriveno šumom sa seoskim naseljima pa sve do pripajanja četvrti Zagrebu te daljnjeg napretka unutar grada: od rijetko naseljenog prostora do područja na kojem živi gotovo 100.000 stanovnika. Vremenski to obuhvaća razdoblje od 1930-ih godina do danas.

Stvaranje urbaniteta i gradskog karaktera Dubrave kao jednog zagrebačkog kvarta, i to ne samo u segmentu izgradnje naselja već i u onom infrastrukturnom, privrednom i društvenom smislu, tema je ove izložbe.

Sastavio: Kristian Strukić

http://www.ns-dubrava.hr/otvorenje-izlozbe-zagrebacka-dubrava-od-predgrada-do-grada/

Iz povijesti Dubrave
O najstarijim razdobljima povijesti današnjega zagrebačkog, pa tako i područja Donje Dubrave, svjedoče raznoliki arheološko-povijesni nalazi iz prapovijesnih i ilirsko-keltskih vremena.

U kasnoantičko doba, u prvim stoljećima poslije Krista, dok se nalazilo pod rimskom vlašću, to su područje nastanjivali Varciani, jedno od novoformiranih plemena toga vremena. Jugoistočno od današnjega grada Zagreba, nedaleko od Donje Dubrave, na lokaciji sadašnjega Šćitarjeva, punim se gradskim životom razvijala Andautonija, rimski municipij (grad sa samostalnom upravom) sagrađen po tipičnom obrascu rimske urbane arhitekture, a upravna nadležnost koje se prostirala i nad današnim područjem Donje Dubrave. Stoga nije nikakvo čudo da je prigodom istraživanja terena u Donjoj Dubravi otkriveno i proučeno više arheoloških lokaliteta s nalazima ostataka života iz rimskog razdoblja. U Trnavi Resničkoj hrvatski je političar, književnik i povjesničar Ivan Kukuljević pl. Sakcinski, obavljajući prva arheološka iskapanja u Zagrebu, pronašao temelje rimskih građevina (1873.), a kako su se na tom mjestu križale ceste – od kamenoloma u Črnoj vodi (kod Markuševca) u pravcu Šćitarjeva i od Podsuseda i Stenjevca preko zagrebačkog područja do Bratovštine (današnja Vukomerečka cesta) i dalje prema istoku – čini se da je tu bio mansio, odmorište za putnike. Iste je godine otkopao i jedan tumul (zemljani ovalni humak – grob) noričko-panonskog tipa. U tom je naselju također pronađeno i brončano poprsje mladića iz 3. st. Na lokalitetu Dubrava – Remiza (prigodom gradnje novoga tramvajskog spremišta 1979.) pronađeni su ostaci spomenute rimske ceste koja je vodila od Črne vode prema Bratovštini i dalje prema Šćitarjevu i savskim pristaništima, a na mjestu današnje Auto-kuće Baotić otkopan je grob iz ranocarskog razdoblja (1-2. st.).

U 7. st., u vrijeme naleta barbarskih plemena, zajedno s propašću rimske vlasti nestaje i Andautonija i njeno značenje u ovim krajevima, a počinje naseljavanje Hrvata. Prva stalna hrvatska naselja na ovom prostoru nastaju u 10. stoljeću.

Sve do 13. st. područje Donje Dubrave potpadalo je pod CASTRUM ZAGRABIENSE, tj. Gradec. Od tog se vremena već spominju imena nekih današnjih naselja, a donedavnih sela kao što su Čulinec, Resnička Trnava, Resnički Gaj i Retkovec, u kojima su živjeli kmetovi zagrebačkog biskupa, Kaptola i kanonika. Osim uobičajenih seljačkih poslova i ispunjavanja kmetskih obveza, obavljali su i radove na osiguravanju od savskih poplava.

Naselje Dubrava nastaje na prostoru njegova današnjeg šireg središnjeg dijela (sjeverno i južno od ulice Dubrava) koji je bio nenastanjen i obrastao šumom – a kako se hrast nazivalo i dub, odatle kasnijem naselju i ime. Tu sve do četrdesetih godina 19. st. nema niti jednog stanovnika. Tada počinje raskrčivanje i nastanjivanje Dubrave koja se prvi put nalazi na popisu naselja 1842. sa svega devet stanovnika u tri kuće, a 1862. iskrčen je i pretvoren u oranice, livade i pašnjake znatan dio toga prostora (sjeverno i južno od glavne ceste uzduž potoka Štefanovca i Trnave), od kojega najveći dio pripada posjedu zagrebačkog Kaptola, a manji drže seljaci iz obližnjih sela. Južno, u Donjoj Dubravi, tada nema još niti jedne kuće. Tijekom druge polovice 19. st. broj stanovnika Dubrave lagano se povećava na 15-25.

U 19. st. čitavo je područje Donje Dubrave pripadalo općini Resnik. U Resniku je bilo i sjedište župe i osnova škola.

Zemlja je tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća postala individualno vlasništvo seljaka (kao posljedica raspadanja feudalno-kmetskih odnosa, kupovinama i agrarnom reformom). Sela se postupno šire, povećava se broj stanovnika, a drvene se kuće polako zamjenjuju zidanima.

Pred II. svjetski rat oblikuje se i širi, u njegovu današnjem jugozapadnom dijelu, novo naselje Dubrava koje se ubrzano pretvara u središte prema kojem gravitiraju sva okolna sela. Zagrebački Kaptol u Donjoj Dubravi provodi parcelaciju svoga posjeda koja se ovdje ne odvija u toj mjeri pravilno kao u Gornjoj Dubravi. Parcele prodaje privatnim vlasnicima, a prve kuće na njima podižu se tek 1937. U to se vrijeme formira i uređuje glavna ulica. Četrdesetih se godina gradi, prema regulatornoj osnovi, željezničarsko naselje (današnja Slavonska ulica – između Vukovarske i Osječke). Tek se uvođenjem tramvaja Dubrava jače povezuje s gradom.

Nakon II. svjetskog rata slijedi ubrzana gradnja, a osnovnu fizionomiju naselju određuje gradnja privatnih obiteljskih kuća.

Nove zgrade u Aveniji Dubrava

Neposredno nakon rata na području današnje četvrti Donja Dubrava djeluju mjesni narodni odbori Čulinečka Dubrava, Resnički Gaj i Zagrebačka Dubrava. Potkraj 1947. područje MNO Zagrebačka Dubrava, koje svojim većim dijelom obuhvaća prostor Gradske četvrti Gornja Dubrava, pripojeno je Gradu Zagrebu, odnosno tadašnjem III. rajonu Maksimir. Dvije godine kasnije u sastav Grada ulaze i dijelovi područja mjesnih narodnih odbora Čulinečka Dubrava i Resnički Gaj. Od 1952. cijelo područje Donje Dubrave, zajedno s južnim dijelom Gornje Dubrave, pripada perifernoj gradskoj općini Dubrava. Godine 1955. osnovana je Općina Zagrebačka Dubrava za cijelo područje obiju današnjih susjednih četvrti te naselje Resnik koje je danas u sastavu Gradske četvrti Peščenica – Žitnjak. Ta je općina 1962. pripojena Općini Maksimir koja se, pak, 1967. spaja s drugim zagrebačkim općinama, čime Grad preuzima ulogu općine. Prigodom ponovnog osnivanja općina u gradu Zagrebu, 1974., područje Donje Dubrave ulazi u sastav Općine Dubrava koja se proteže praktički u istim granicama kao i Općina Zagrebačka Dubrava iz 1955., ali sada bez naselja Resnik. Općina Dubrava u tom obliku postoji do ukidanja općina u Gradu Zagrebu 31. prosinca 1990.

Do 1994. na području Donje Dubrave bilo je devet mjesnih zajednica: Čulinec, Donja Dubrava, “Ivan Mažuranić”, Novi Retkovec, Resnički Gaj, Poljanice, Stari Retkovec, “30. svibnja 1990.” i Trnava. Dijelovi područja bivših mjesnih zajednica Poljanice i Stari Retkovec, sjeverno od ulice Dubrava, danas su u sastavu Gradske četvrti Gornja Dubrava. Gradskoj četvrti Donja Dubrava pripada i manji dio bivše Mjesne zajednice Maksimirska naselja (istočna strana Mandlove ulice).

Mitnica u Dubravi – pogled na potok Štefanovec i dio današnje Konjščinske ulice, 1942., MGZ 26.052

Trgovina – gostiona u Ulici Dubrava br. 6 (kuća izgrađena 1936.), 1941., MGZ 26.055

Avionski snimak Studentskog grada, snimio Milan Pavić, oko 1959., MGZ 21.020

Grupa “Prljavo kazalište” u Dubravi, 1978., presnimak, arhiva Knjižnice Dubrava

Radovi na Pionirskoj željeznici, snimio Milan Pavić, 12. studenoga 1948., presnimak, HDA, 1422, A-758/8

Prešaona gramofonskih ploča, 1963., presnimak, ustupio Veljko Lipovšćak

Kamermani na setu, presnimak iz promotivne knjige Jadran in Profile, 1986.

Serbus i najte kaj zameriti!

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Dubrava: Od predgrađa do grada”

  1. Comment by Zinka Canjuga:

    Čitajući napis o Dubravi sjetim se daleke 1962 godine kada su se naši kumovi odseli u Dubravu, za mene je to bilo kao da su otišli na kraj svijeta. Tamo smo išli na cjelodnevni izlet, jer je u ono vrijeme to bilo kak bi mi rekli “tri dana jahanja”. Prvo tramvaj do okretišta, pa onda autobus, zatim još dobar komad zu fuss. Kad bi stigli prava uživancija. Pes Rex, sve puno jagoda, ribizla, kruška, trešanja a po zimi nas je Rex vozil na rodlama. Prava periferija. Gdje su još bila i žitna polja i kokošinjici, a našel se i koji kojčak s pajcekom. Danas kad na tom istom mjestu živim, nebi mjenjala Dubravu. Blizu centra a opet imamo svoj mir i tišinu. Infrastruktura je više manje izgrađena, a među kućicama još uvijek vlada susjedski duh.

  2. Comment by Audrey Mcelfresh:

    Keep functioning, fantastic job!

Leave a Reply