Cvitko Bilić naš biciklistički Mozart
digg del.icio.us TOP
  Posted June 26th, 2014 by Zdenko  in Biciklizam | 3 komentara

Sportske legende

Sastavio: Zdenko Kahlina

Od Loborike do lovorike
Cvitko Bilić je i dan danas poznato biciklističko ime u Istri, ali i širom Hrvatske. Šampion velikih razmjera, pobjednik mnogih biciklističkih utrka na domaćem terenu, kao i u inostranstvu. Cvitko Bilić nastupao je u periodu od 1958 odine, pa sve do kraja 1974 godine.

Cvitko Bilić (rođen 19. listopada 1943)

Cvitko je svojim rezultatima nadmašio svog prethodnika također legendu, Nevia Valčića. Zanimljivo je da su obojica potekli iz istog sela: Loborike u Istri. Nevio je bio deset godina stariji od Bilića, koji je rođen 1943 godine. Selo Loborika je inače pravi biciklistički rasadnik talentiranih biciklista. Skoro u svakoj kući su imali po nekog biciklistu. Osim ove dvojice iz Loborike su bili Egidio Bilić, Romano Bilić, Luciano Valčić (sin od Nevia), Dean Vitasović, današnji direktor i predsjednik isto tako uspješnog kluba ‚Loborike-Favorit’, kao i mnogi drugi.

Cvitko Bilić je po svim rezultatskim pokazateljima bio najbolji biciklist u povijesti bivše Jugoslavije. U mnoštvu iznimnih rezultata izdvajam njegove dvije pobjede na utrci ‚Kroz Jugoslaviju’ (1965 i 1971), dvije pobjede na utrci ‚Kroz Srbiju’ (1971, 1973), pobjedu na utrci ‚Kroz Hrvatsku i Sloveniju’, pobjedu na utrci ‚Alpe-Adia’, te pobjede na utrkama u Alžiru, Italiji i Austriji.

Ekipa Siporex-a iz Pule 1969 godine. Slijeva: Antun Remar, Petar Tomašić, Kirac Budimir, Korenić Miro, Cvitko Bilić i Milivoj Pocrnja.

Cvitko u bijegu sa Jožetom Valenčićem i Siegfrieldom Denkom za vrijeme ‚Alpe-Adria’ 1971 godine.

Njegova najbolja sezona je vjerojatno bila 1971 godina, kada je u jednoj sezoni ostvario ‚hatt-trick’, pobjedama na utrkama ‚Kroz Jugoslaviju’, ‚Kroz Srbiju’ i ‚Alpe-Adria’. Bilić je te godine također pobjedio na puno jednodnevnih utrka. Sjećam se kako je 1971 godine punih sedam etapa utrke ‚Alpe-Adria’ i 700 pređenih kilometara, vodio ravnopravnu borbu ‚rame uz rame’ sa Tirolcem Siegfriedom Denkom. Bilić je tada, nakon gotovo 18 sati vožnje savladao tog Austrijanca za samo jednu jedinu sekundu!

U razmaku od samo 10 dana, Cvitko Bilić je te godine pobjedio na utrkama ‚Alpe-Adria’ i ‚Kroz Srbiju’, a njegov klub ‚Siporex’ je bio uvjerljivo najbolja klubska ekipa. Sezonu je nastavio sa pobjedom na utrci ‚Kroz Jugoslaviju’, samo nekoliko tjedana kasnije.

Ekipa Jugoslavije 1969 godine: Franc Hvasti, Tone Kunaver, Laszlo Pavlik, Radoš Čubrić, Rudi Valenčić, Franc Škerlj i Cvitko Bilić.

Na utrci ‚Kroz Jugoslaviju’ su te 1971 godine nastupali najbolji amateri svijeta, na čelu sa jakom reprezentacijom SSSR-a, koju je predvodio mladi Gorelov. Na toj utrci su još vozili nizozemac Kuiper (kasniji Olimpijski pobjednik i svjetski prvak kod profesionalaca), Sorensen (Danska), jaki Poljaci… Bilić je stalno bio među vodečima, da bi u 10. etapi, koja se vozila u duljini od 20 km od Kraljeva do Čačka – na kronometar, pobjedio sve protivnike i na kraju zasluženo osvojio žutu majcu pobjednika na cilju u Beogradu.

Cvitko Bilić sa Rudijem Valenčićem

Prvenstvo Jugoslavije 1971 godine: Cvitko Bilić drugi, Tone Kunaver prvak!

Cvitko Bilić je 1971 godine osvojio tradicionalni trofej ‚Zlatni kotač’, koji je najboljem jugoslavenskom biciklisti dodjeljivalo poduzeće ‚Jugobicikl’. Bilić je te godine na službenoj rang-listi BSJ uvjerljivo zauzeo prvo mjesto sakupivši 123 bodova. Drugo mjesto na listi zauzeo je Bilićev vjenčani kum Rudi Valenčić sa 88 bodova.

Osvajač ‚zlatnoga kotača’ 1971 godine

Ipak njegova najveća međunarodna pobjeda u karijeri je ona na Gran Premio di Liberazione 1974 godine u Rimu, kada je pobjedio u solo vožnji ispred 300 najboljih amaterskih vozača na svijetu. Ta jednodnevna utrka održava se svake godine na 25. travnja, još od 1946 godine, da označi godišnjicu pada Benito Mussollinija. Po mnogima je ta utrka bila ‚Proljetno prvenstvo svijeta’, jer je uvijek na svom startu okupila najbolje amaterske vozače svijeta..

Cvitko Bilić je također ostvario odličan rezultat na poznatoj međunarodnoj etapnoj “Utrci budućnosti”, u Francuskoj pod imenom ‚Tour de’l Avenir’. On je 1966. na toj utrci izborio odlično 7. mesto. Njemu je trebalo da predje 1,963 km samo 13 minuta više nego pobjedniku.

Bolji od Cvitka na istoj utrci je do tada jedino bio Ivan Levačić nekoliko godina ranije. On je na “Trci budućnosti” (Tour de l’Avenir) održanoj 1961 godine, na kojoj je u 14 etapa trebalo preći 2.209 km, zauzeo peto mesto u vremenu koje je bilo samo 11 minuta i 45 sekundi slabije od vremena pobednika. Stazu dugu više od 2.200 km, Levačić je prešao vozeći prosječnom brzinom od 36,75 km/h. Punih 37. godina kasnije, naš Radoslav Rogina iz Varaždina, je postigao još bolji rezultat osvojivši drugo mjesto 2003 godine.

Cvitko Bilić pobjednik Alpe-Adria 1969 godine. Do njega su Franc Škerlj (lijevo) i Rudi Valenčić (desno)

Samo par tjedana kasnije: Pobjednik utrke ‚Kroz Jugoslaviju’ 1971 godine, ispred poznatog Rusa Gorelova (na slici lijevo).

Cvitko je sudjelovao i na trima Olimpjiskim igrama: u Munchenu 1972 godine i u Mexico City-ju 1976 kao biciklist, te u Seulu 1988 godine kao savezni kapetan i trener Jugoslovenske reprezentacije. Od 1961 do 1974 godine bio je neprikosnoven vozač, broj jedan, na tlu nekadašnje države. Cvitko Bilić je osvojio trideset titula prvaka Hrvatske i Jugoslavije, u utrkama na cesti, kronometru, ciklokrosu i dohvatnim vožnjama. Ipak nikada nije uspio osvojiti prvo mjesto na najvrednijoj utrci: cestovnom prvenstvu države. Najbolji rezultat je ostvario 1971 godine, kada je izgubio ‚za dlaku’ tu utrku na domaćem terenu. U njegovoj Puli su ga taktičkom vožnjom nadmudrili vozači ljubljanskog ROG-a, tada najboljeg kluba u državi, koji su dozvolili bijeg svog vozača Toneta Kunavera, a Cvitko se morao zadovoljiti pobjedom u sprintu grupe za drugo mjesto.

Buket cvijeća za pobjednika: Pocrnja, Vidmar i Cvitko Bilić uz Stjepana Ljubića, još jedne biciklističke legende.

PRIČE IZ AJNŠLISA
Ja se također jako dobro sjećam Cvitka Bilića, jer sam mu se kao klinac divio te uvijek želio postati biciklista kao on. Bio je jedan od mojih idola u vrijeme dok sam sa svojim ocem odlazio gledati cilj utrka koje su završavale u okolici Zagreba. Međutim kada sam 1969 godine počeo nastupati u seniorskoj konkurenciji, ubrzo sam se vozio rame uz rame sa Cvitkom. Naravno Cvitko je tada bio na vrhuncu svoje snage i još uvijek je pobjeđivao utrke, a ja sam dolazio na cilj sa velikim zaostatkom. Ipak, bila mi je čast voziti sa njime.

Kasnije, početkom 70-tih godina stvari su se bitno promijenile. Sjećam se posebno nekoliko utrka na kojima sam se ravnopravno nosio sa Cvitkom, te na kraju čak bio bolji od njega. U to doba (1972 – 1974), Cvitko je već bio pri kraju svoje duge i uspješne karijere.

Trener Edi Rajković
Cvitkov legendarni trener od samih početaka, pa sve do kraja karijere je bio poznati Edi Rajković iz Pule. Bio je to dobro uhodani dvojac ‚Bilić – Rajković’, koji je promovirao ime pulske tvornice ‚Siporex’ i istoimenog kluba širom Jugoslavije, pa i cijele Evrope. BK Siporex je sa Cvitkom Bilićem na čelu, bio jedna od najboljih i najuspješnijih ekipa u državi. Od ostalih članova ekipe, sjećam se posebno spličanina Milivoja Pocrnje, kao i poznate trojke iz Varaždina: Remar, Tomašić i Kolarić. Nekoliko godina za redom, Rajković je odvozio varaždinske talentirane vozače u Pulu, gdje su uz njegovu trenersku stručnost ubrzo postajali vrhunski biciklisti.

Bilo je još biciklista u obitelji Bilić
Iz Cvitkove šire obitelji biciklizmom se bavio i Egidio Bilić. Nisam siguran točno u kakvom srodstvu su njih dvojica bili. Mislim da je Egidio bio Cvitkov bratić, a bavio se biciklizmom početkom šezdesetih godina. Ne sjećam se kakve je rezultate postigao, ali znam da je bio dobar biciklista.

Mladi Cvitko sa ekipom Siporex-a na startu. Do Cvitka je Milivoj Pocrnja, a do njega je Egidio Bilić, pa Flego Mario i Urošević Žika.

Malo ljudi se sjeća (kao ja), da je Cvitkov mlađi brat Romano također bio biciklista. Tamo krajem šezdesetih godina Romano je vozio samnom. Mislim da je bio otprilike godinu dana stariji od mene. Sjećam se kako je pobjedio u Krapini na Omladinskoj utrci u maju mjesecu 1968 (?) godine. Ipak njegova karijera je trajala vrlo kratko. Mislim da je Romano stradao nesretnim slučajem, svega par godina nakon prestanka sa biciklizmom.

Niti rampa ga nije mogla zaustaviti. Cvitko Bilić, Slavko Žagar, Janez Zakotnik, Ivan Bobovčan i Eugen Pleško na utrci ‚Kroz Hrvatsku i Sloveniju’ 1974 godine.

1972 Memorijal Vida Ročića
1972 godine vozili smo utrku Memorijal Vida Ročića. Ta jednodnevna cestovna utrka vozila se na stazi od Zagreba do Delnica u spomen na nesretno stradalog legendarnog biciklistu Vida Ročića. Mi zagrebaši, smo se posebno spremili za tu utrku, jer je naš sponzor kluba, firma ‚Metalia-Commerce’ bila posebno zainteresirana za tu utrku. Ja sam u ekipi dobio zadatak da forsiram po brdima, a naš tada najbolji vozač u klubu, Eugen Pleško, je kontrolirao Bilića, koji je bio favorit za pobjedu. Tako sam ja skakao i osvajao ‚brdske bodove’, dok je Pleško ‚nervirao’ Bilića, vozeči se stalno na njegovom kotaču. Bilić je bio prisiljen loviti, pa smo se na zadnjem brdu prije Delnica (Velikom Vodenjaku), odvojili Pleško i ja, i ostavili za sobom Cvitka Bilića. Bio je to veliki uspjeh našega kluba, kao i moj osobni uspjeh.

Cvitko je mogao i sprintati… Bilić, Kahlina i Pleško sprintaju na kriterijskoj utrci ulicama Zagreba 1972 godine.

1972 godine, utrka Kroz Jugoslaviju
U drugoj etapi utrke Kroz Jugoslaviju, vozilo se od Beograda do Novog Sada. Na cilj je došla kompletna grupa svih učesnika utrke. Na ulasku u grad, tamo negdje na mostu preko Dunava, otprilike dva kilometra prije cilja, kada sam bio negdje oko sredine grupe, Bilić me je tražio da mu napravim mjesta, kako bi se on probio kroz grupu prema naprijed. Ja sam ga pustio, ali sam odmah išao iza njega i ‚preuzeo’ njegov zadnji kotač. Kada je on započeo svoj sprint po lijevoj strani, ja sam bio zajedno sa njim. Presjekli smo cijelu grupu, te se spustili na desnu stranu ceste. Sada smo već bili prvi i drugi od cijele grupe u kojoj su bili svi najbolji sprinteri (Van Dongen, Esclassan, Pleško, Kuvalja…). Ja sam čekao do 200 m prije cilja i kao pravi sprinter tek onda započeo svoj sprint. Ciljnu crtu sam prošao prvi sa prednosti od dvije dužine bicikla… tako mi je Cvitko izvrsno poslužio kao ‚vodonoša’, te me ‚navukao’ do pobjede.

Novi Sad 1972 godine Kroz Jugoslaviju 2. etapa: Van Dongen, Kahlina i Bilić

1974 godine ‚Putevima AVNOJ-a’, etapna utrka po Bosni.
Tu utrku sam pobjedio u punoj konkurenciji, svih tadašnjih najboljih jugoslavenskih biciklista, uključujući i Cvitka Bilića. Jedna etapa mi je posebno ostala u sjećanju, kada sam zajedno sa svojim klubskim kolegom Bobovčanom iskočio iz grupe, te smo se nas dvojica vozili na nekih 20 sekundi ispred grupe sve do cilja. U toj grupi otraga, najaktivniji su bili upravo Bilić, Hvasti i Kuvalja; dojučerašnji šampioni i reprezentativci, a sada na zalasku karijere. Na kraju utrke, koju sam ja pobjedio, Cvitko Bilić je zauzeo treče mjesto u generalnom plasmanu.

Naši Olimpijci za Munchen 1972 godine: Jože Valenčić, Janez Zakotnik, Bosiljčić predsjednik BSJa, Radoš Čubrić, Eugen Pleško i Cvitko Bilić.

1974 godina – Vječna ljestvica
U to doba, tadašnji predsjednik BSJ Stjepan Ljubić, vodio je ‚Vječnu tablicu’ najuspješnijih biciklista Jugoslavije. Iako pri kraju svoje karijere, Cvitko Bilić je još uvijek bio uporan. Premda su ga mnogi već odavno otpisali, dugonogi Puljanin se nije predavao. Čekajući svoj 31. rođendan, kod nas bezrazložno zadnji ‚rok’ za oproštaj s biciklom i utrkama, Bilić je dočekao svoj trenutak 1974 godine. Iako još nije želio priznati da se ‚vječni’ bodovi teško zarađuju, skupo plačaju – potocima znoja, tisućama pređenih kilometara po suncu i kiši, nije se predavao. U toku godine sakupio je dovoljno ‚vječnih’ bodova, pa da dostigne i prestigne na ‚vječnoj tablici’ Ivana Levačića. Cvitko je tada imao 154 bodova a Ivan Levačić dva manje. Tako su njih dvojica službeno ‚zauvijek’ ostali najuspješniji biciklisti sa prostora bivše Jugoslavije. Nakon Ljubićeve smrti (1986 godine) i kasnijeg raspada Jugoslavije, nitko više nije vodio takvu tablicu bodovanja najuspješnijih biciklista u Hrvatskoj. Šteta, jer bi bilo zanimljivo znati, dali su nove generacije današnjih biciklista bolje od svojih prethodnika…

Cvitko Bilić uz Brunu Bulića – svog nasljednika u Istri.

Epilog
Bilić je sve sporije okretao pedale, u njegove misičave noge uvukao se umor. 1974 godina je bila njegova posljednja uspješna sezona koju je, mora se priznati, odvezao u velikom stilu.

Nakon završetka svoje takmičarske karijere, Cvitko se jedno vrijeme povukao kompletno iz sporta. Ipak nije dugo mogao bez biciklizma, pa je u 80-tim godinama postao savezni selektor i trener u Biciklističkom Savezu Jugoslavije. Raspadom države, ostao je bez te funkcije nakon nekoliko godina, te se od tada pojavljuje samo u lokalnom klubu ‚BK Loborika’, za kojega je bio jedan od osnivača. Za svoja sportska dostignuća Cvitko Bilić je primio mnogobrojna međunarodna i državna priznanja, među kojima su mu najdraža bila ona od grada Pule.

Cvitko prima masažu na cesti par minuta prije starta etape

Nemoguće je nabrojiti sve Cvitkove pobjede, jer ih je bilo jako puno, ali evo liste nekih njegovih najznačajnijih pobjeda, kojih se ja sjećam.

Rezultati

1961 – Juniorski prvak drzave u cestovnoj voznji
1965 – Pobjednik Kroz Jugoslaviju
1967 – Pobjednik Jadranska Magistrala
1967 – 2. mjesto u sedmoj etapi Tour de l’Avenir (Francuska)
1967 – 6. mjesto u generalnom poredku na etapnoj utrci ‘Tour de l’Avenir’ (Francuska)
1968 – Pobjednik Jadranska Magistrala
1968 – Olimpijske igre Mexico City cestovna utrka 25. mjesto
1968 – Olimpijske igre Mexico City Ekipno na 100 km 16. mjesto ekipa Jugoslavije
1969 – Pobjednik na utrci ‚Nagrada Veterana’ u Ljubljani.
1970 – Pobjednik Jadranska Magistrala
1970 – Prvak drzave na cesti u utrci na kronometar
1970 – Pobjednik utrke Zagreb – Durdevac
1971 – Pobjednik Kroz Srbiju (pobjednik druge etape)
1971 – Pobjednik Kroz Hrvatsku i Sloveniju
1971 – Pobjednik Alpe-Adria
1971 – Pobjednik Kroz Jugoslaviju (pobjednik 10. etape na kronometar)
1971 – Pobjednik na utrci ‚Nagrada Veterana’ u Ljubljani.
1971 – Prvak drzave u ciclo-krosu (Pula)
1971 – Pobjednik medunarodne utrke ‚INA-Naftaplin’ od Zagreba do Nagykanizse.
1971 – Pobjednik memorijala Vida Rocica od Zagreba do Delnica
1972 – Olimpijske igre Munchen Ekipno na 100 km 21. mjesto ekipa Jugoslavije
1973 – Pobjednik Kroz Srbiju
1973 – Pobjednik memorijalne utrke ‚Mate Ostojic’ od Delnica do Zagreba
1973 – Prvak drzave na cesti u utrci na kronometar
1973 – Prvak Hrvatske na cesti po bodovima na kraju sezone
1974 – Pobjednik ‚Otvorenja Sezone’ u Puli
1974 – Pobjednik ‚Gran Premio Sonacome’ u Alziru (pobjednik dvije etape)
1974 – Pobjednik ‚Gran Premio di Liberazione’ u Rimu
1974 – Pobjednik Kroz Hrvatsku i Sloveniju

Cvitko Bilić 2012 godine – pomalo umoran od slave.

Cvitko Bilić sa mladima 2004 godine

Prezentacija knjige “Cvitko Bilić – Iz Loborike po lovorike”

U izdanju izdavačke kuće MEDIT iz Pule upravo je objavljena knjiga “Cvitko Bilić – Iz Loborike po lovorike”, monografija o istaknutom sportašu i sportskom djelatniku Cvitku Biliću, našem najboljem biciklisti svih vremena.

Cvitko Bilić uz neke od svojih brojnih trofeja

O njegovom životopisu, bogatoj sportskoj karijeri, uspjesima na evropskim i svjetskim prvenstvima, sudjelovanju na olimpijadama i njegovom doprinosu biciklizmu pišu novinar i biciklistički stručnjak Rudolf Segnan i profesorica Tatjana Segnan. Tekst je popraćen brojnim novinskim isječcima, raritetnim fotografijama, diplomama, priznanjima i ostalim svjedočanstvima o uspješnoj dugogodišnjoj karijeri Cvitka Bilića. „ Svaka rečenica i dokument koji su u ovoj monografiji zabilježeni neka ostanu … zbog prošlosti, a na znanje budućim pokoljenjima. Uspjesi, upornost i talent ovog čovjeka vrijede svakog divljenja i pohvale“ (iz osvrta Manuele Hrvatin). Izdavanje monografije omogućili su Istarska županija, Općina Marčana, Općina Pula, Turistička zajednica Istarske županije, savezi sportova Grada Pule i Istarske županije , Pulasport i ostali sponzori. Monografija “CVITKO BILIĆ – IZ LOBORIKE PO LOVORIKE” obima 176 stranica u tvrdom uvezu, formata 19 x 27 cm, tiskana je u tiskari Kerschoffset u Zagrebu u nakladi od 500 primjeraka u izdanju izdavačke kuće Medit iz Pule. Predstavljanje monografije održat će se u subotu, 11. veljače 2012. u 11 sati u Puli, Carrarina 1 – Zajednica Talijana Circolo.

Uslijedila je prezentacija knjige o istarskom sportašu kojeg nije potrebno posebno predstavljati – biciklističkoj legendi iz Loborike Cvitku Biliću za kojeg je Tomislav Ravnić, koji je napisao uvod knjige, kazao da je naš biciklistički Mozart. Knjigu su predstavile Manuela Hrvatin, koordinatorica projekta i Biserka Vranić iz nakladničke kuće Medit. Sam Bilić zahvalio je brojnim okupljenima, gotovo punoj dvorani Circola, koji su unatoč snijegu i buri došli na prezentaciju.

Poznati klubski dresovi iz prošlosti ali i iz današnjeg doba.

- Ova knjiga zaokružuje moju karijeru koja je prije 36 godina završila, barem što se natjecateljskog dijela tiče, a ujedno je i priča o svim onih ljudi koji su mi u životu pomogli. Kao prvo bih zahvalio Manueli Hrvatin koja se pobrinula da ova knjiga ugleda svjetlo dana, te Josipu Čikadi kojem zahvaljujem na trudu i druženju tijekom nastajanja knjige. Zahvala ide i autorima Rudolfu Segnanu njegovoj ženi Tatjani Segnan. Hvala mojoj supruzi Dragici koja me pratila tijekom sportske karijere, ali i tijekom one duže, karijere života, s osmjehom na licu i poljupcem na usnama. Pedalirajući sam došao do prvog milijuna, ali ne u kunama, već u kilometrima, kazao je Bilić.

O knjizi i u njihovom udjelu u njoj govorili su svi gore spomenuti, a o samom su sportašu, anegdotama iz njegovog života te važnosti primjera Cvitka Bilića kao uzora za mlade bicikliste govorili su i Ivica Gržinić, Bruno Bulić i Mirko Urošević koji je autor osvrta knjige i koji je o Biliću snimio dvije televizijske emisije. Bilića su pozdravili i pulski gradonačelnik Boris Miletić, te načelnik općine Marčana Marijan Kostešić.

Konačni poredak utrke Kroz Jugoslaviju 1965 godine: Cvitko Bilić (2.), Radoš Čubrić (1.) i Rudi Valenčić (3.)

Olimpijci: Cvitko Bilić, Dragiša Ješić savezni trener, Janez Zakotnik, Radoš Čubrić 1972 godine.

Pobjednici utrke Kroz Jugoslaviju: Drago Davidović (1937), Veselin Petrović (1954), Nevio Valčić (1958), Ivan Levačić (1961), Franc Škerlj (1963, 1967), Cvitko Bilić (1964, 1971) i Radoš Čubrić (1965, 1970).

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

3 komentara to “Cvitko Bilić naš biciklistički Mozart”

  1. Comment by trle:

    Sta reci ovdje a da jos nije receno… samo mogu da zazelim nasem velikom CVITKU da ga zdravlje sluzi i da se sa nama druzi jos puno godina. Zivjeo CVITKO i nas ZDENKO, koji nas sve obraduje sa svojim pisanjem o nasim vitezovima na dva tocka!

  2. Comment by vera:

    Zdenko, tvoja ustrajnost, entuzijazam i neugasiva ljubav za biciklizam se nazire u svakoj rijeci, tvoji zapisi doprinose da se nasa biciklisticka proslost nikada ne izgubi u zaboravu!

  3. Comment by Mikoš:

    Autor teksta mi je jednom prilikom čestitao rečima:”Majstoru nad majstorima.”
    Da li je u pitanju bila kurtoazija ili uverenje to on zna. Pišem i govorim ono što mislim.
    Moguće je na ovo i celovitije sagledati. Netačno je da je navedeni (Bilic) tri puta pobedio trku kroz Srbiju – već dva puta. Čini mi se da je izneto 30 titula prvaka države samo na časnu reč
    Netačna je tvrdnja da je pobeda G.P Liberacioni ispred 300 najboljih amatera sveta. Najveći broj čine italijanski klubovi i obzirom da je dan pre starta je uvod i zagrevanje za “Giro dell Regioni”. Amaterske reprezentacije voze s pola snage a posebno zbog velike gužve na malom krugu od 5km prepunom krivina. Nikako pasti. Prema tome sasvim je drugačije ako je samo jednodnevna trka.
    Navedenu trku je pobedio i R. Pintarić pa nije u najužem krugu. A.A je bila samo regionalni nivo.

    Navešću da mi je stari saobraćajac ispričao za poznatog domaceg biciklistu kako je pobedio veliku međunarodnu trku. Kad solista zamakne za krivinu Ljig-Rudnik uhvati se za njegov motor. Hoću reći da se na domaćim drumovima svašta događalo što nije poznato širem krugu. Šlep na ind,hronometru 1988g. je odlučio za odlazak u Seul, a ovaj selektor je vraćao neke dugove svom starom prijatelju. Ima neposrednih svedoka kako su kasnije za Pulu putovale kačice sira itd. kao kompenzacija. Respektujem ” Tour del Avenir” rezultat, ali niko izuzev mene nije mogao da ode na takvu pozornicu i da razvali elitu i lomi ishod trke. Ja sam to vise puta činio sa najpoznatijim profesionalcima. Takav se nije pojavio. Ko zna koliko puta su napisali ko je između ostalog i najtrofejniji.
    Za bivšeg selektora koliko mi je lošeg učinio (a i kako je vozio) mogu reći kako ispravno radio tako mu Bog dao.

Leave a Reply