Draškovićeva
digg del.icio.us TOP
  Posted January 22nd, 2017 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 2 komentara


Purgerska nostalgija

Sastavio: Ljubomir Škrinjar

Draškovićevom ulicom između uništenja i zaborava
Dr. Eugen Laxa, javnosti poznat iz “slučaja Sanader”, piše u predgovoru Mužićeve knjige Masonstvo u Hrvata:

“Hrvatsko masonstvo kojemu je temelje položio grof Ivan Drašković u 18. stoljeću, bilo se odnarodilo te je bilo postalo, nažalost, nositeljem madžarskog, a poslije i srpskog imperijalizma. S obzirom na niz masona u rodu Draškovića, vrlo je vjerojatno, da je i prvak ilirskog pokreta grof Janko Drašković bio član pariške lože Philanthropes reunis (L’union philantropique)…

Moderno masonstvo, koje je za nas najzanimljivije, počelo je potkraj prošlog stoljeća, upravo u vrijeme, kada se počela javljati jugoslavenska ideja u cijelom svojem romantizmu i kada je propaganda Kraljevine Srbije, preko prečanskih Srba i Srpsko-hrvatske koalicije, pomagane od Khuena, bila utuvila u glavu mnogima u hrvatskoj inteligenciji da više nisu Hrvati već Jugosloveni, dotično da su samo dio troimenog naroda. Mužić sjajno i detaljno opisuje sve epizode toga duhovnog vala, koji je sve jače prodirao u mozgove naših ljudi, a posebno mladih generacija…

U zagrebačkim ložama bile su zastupane sve grane privrede, slobodnih profesija, sudstva i uprave. I prema krnjem popisu članova, vidi se da su gotovo svi bili ugledni i sposobni ljudi. Velika je šteta, a možda i tragedija, što u nas ima u velikom broju renegata i ljudi koji ne znaju što su, a takvi su bili, u golemom broju naši masoni. Namjesto da pomognu svojoj zemlji, oni rade na njezinu uništenju. Samo da sebi olakšaju poslove i karijeru, oni tako svojoj domovini kopaju grob.”

2011.

Draškovićeva ulica je jedna od mlađih zagrebačkih ulica. Proteže se od križanja Vlaške do Branimirove ulice, odnosno željezničke pruge i nekadašnje industrijske zone Zagreba. Tramvajska pruga Vlaška/Draškovićeva – Ribnjak – Medveščak – Gupčeva zvijezda puštena je u promet 1931. godine.

1910.

1891. – tramvajska pruga s ugibalištem u Draškovićevoj ulici (linija Zapadni kolodvor – Trg bana Jelačića – Kvaternikov trg)

1910. – tramvajska linija Draškovićeva – Boškovićeva-Klaićeva-Zapadni kolodvor

1924. – tramvajska pruga produžena od Boškovićeve do Branimirove

2011.

1920.

2011.

1911. Križanje Draškovićeve i Jurišićeve ulice

Puževa (danas Jurišićeva) ulica bila je poznata po smradu iz klaonice, ali i po tome što su u njoj, na prostoru današnje Glavne pošte Zagreb 1, purgari brali najbolje puževe u Zagrebu.

2011.

1925.

2011.

1982. Trg narodnog heroja Jože Vlahovića iz vremena premijerke Milke Planinc

Redovi, gužve i neredi ispred dućana zbog nestašice toalet-papira, kave, ulja, šećera, praška za pranje, žice, čavla, banana … bonovi za najviše 40 litara dizela ili benzina mjesečno, redukcije struje, naizmjenična vožnja “par-nepar” (prema zadnjem broju na registarskoj tablici vozila), plaćanje novčanog depozita za svaki ponižavajući prijelaz državne granice SFRJ…

2011.

*Podsjetnik za mlađe čitatelje:
Milka Planinc -”Šarplaninc” nakon sloma hrvatskog proljeća naređuje uhićenje Budiše, Veselice , Čička, Gotovca, Šošića, Tuđmana i drugih.

“Milka Planinc je zaslužila poštovanje” reče Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović 2010. godine. Nostalgija na nekadašnje jugoslavenske dane pod Titovim vodstvom kada je glas partijca vrijedio dvostruko više od mojeg, a sloboda putovanja u inozemstvo bila ograničena. Pravedno.

1957. “Drveni neboder” arhitekta Drage Iblera

2011.

Istočno od Draškovićeve ulice, na početku Martićeve ulice, izgrađen je “Drveni neboder”, a nedaleko od njega održana je 1922. godine međunarodna gospodarska izložba – Četvrti Zagrebački zbor (prvi nakon I. svjetskog rata), i ovdje će ostati sve do 1936. kada se izložbeni prostor seli na Savsku cestu.

2011. Ratkajev prolaz i Martićeva ulica

1932. Ratkajev prolaz i pogled na Zagrebački zbor u Martićevoj ulici. Zagrebéčki Zbor nalazio se na prostoru omeđenom Martićevom, Klaoničkom (Bauerovom) i Tomašićevom ulicom.

“Mali Vatikan” još nije izgrađen (1926 – 1930.) i zato u pozadini fotografije vidimo Široki Breg (jedan od negdašnjih naziva današnje Šalate).

1922. Martićeva, Zagrebački zbor, lokacija nekadašnje vojničke jahaonice

1900. Vojnička jahaonica zatvorenog tipa (označena žuto) i Gradska klaonica iza nje

1929. “Jahaonica” (žuto) i lokacija Gradske klaonice (roza) koja je 1928. preseljena u novu zgradu u Heinzlovoj ulici.

“Džamija” na Trgu kralja Petra Prvog Karađorđevića Oslobodioca još nije izgrađena.

*Izgradnju džamije u Zagrebu potaknula je još 1912. Družba Braće Hrvatskoga Zmaja.

2011. Ugao Breščenskoga i Bauerove (kč.br. 19 – 29) gdje se do 1928. nalazila Gradska klaonica.

1862. – zbog nesnosnog smrada, osobito u ljetnim mjesecima kada bi presušio potok Medveščak, premještena je klaonica iz Kurelčeve/Jurišićeve ulice na novu lokaciju južno od vojničke bolnice i vojarne u Vlaškoj ulici. Od nove Gradske klaonice prokopan je kanalizacijski kanal do korita potoka Medveščaka (nešto južnije od današnjeg križanja Bauerove i Zvonimirove ulice), a ulica je po klaonici nazvana Klaonička.

1930.

1927. – Trg Burze; izgrađena palača Zagrebačke burze, arh. Viktor Kovačić (lijeva zgrada)
1941. – Trg münchenskih žrtava
1945. – Trg narodnog heroja Jože Vlahovića
1990. – Trg Burze
2000. – Trg hrvatskih velikana

2011.

1990.- lijevo Hrvatska narodna banka (prije Narodna banka Hrvatske) i desno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (prije Republički sekretarijat prosvjete). Sofisticirani oblik terorizma nad Hrvatskom i hrvatskom kulturom.

U svim našim povijesno-financijskim osvrtima navodi se da je Zagrebačka burza osnovana 1919. godine za Kraljevine SHS. Nije išlo u prilog Beogradu da prizna da je Zagreb imao burzu („Sekcija za promet efektivima i robom”) već 1907., odnosno da za osnivanje burze nije dobio odobrenje Beograda – piše prof. M. Kolar-Dimitrijević u znanstvenom radu „O osnutku i radu Zagrebačke burze do 1945. godine”.

„Na burzu su se odmah navalile mnoge nevolje. Što se je točno dogodilo s burzom (1907-1908.) teško je točno zaključiti, ali mislim da pritisak dolazi od strane Mađara i od strane Srba. U proces nestanka Zagrebačke burze bile su uključene moćne sile, koje su uvjetovale i tražile ponašanje u korist stranog kapitala… U kolovozu 1922. pomoćnik ministra financija postaje dr. Dušan Plavšić. Ovaj nekadašnji činovnik Prve hrvatske štedionice, pa činovnik Jugoslovenske banke i direktor Balkanske banke poduzeo je sve da Hrvatskoj oduzme pravo raspolaganja devizama i da joj ograniči slobodni uvoz robe iz prostora bivše Monarhije… Zagrebačka burza 1945. prestaje s radom. Arhiv burze namjerno je uništen da bi se zatrli svi tragovi gospodarske aktivnosti i uspješnosti hrvatskih gospodarstvenika.”

Pozorniji čitatelj pronaći će u ovom radu niz zanimljivih povijesnih podataka (primjerice, prvu burzu u srednjoj Europi, han, izgradio je 1436. Gazi Husretbeg u Sarajevu), i imena od kojih neka korespondiraju i s današnjim vremenom.

1900. Višejezični slikovni rječnik za djecu na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku (Hartmann-Kugli)

Do velikog potresa 1880. imao je Zagreb samo jednu modernu školsku zgradu izgrađenu 1877. na Kaptolu. Bila je to „Obospolna niža pučka škola na hrvatskom jeziku” (danas Osnovna škola Miroslava Krleže). Podatak da je Odluka o uspostavi te škole potpisana 1839., a realizirana tek 1877., govori nam zašto je hrvatski jezik još i danas mnogima trn u oku.

“Ostale škole bijahu smještene većinom u privatnim kućama, koje bi se za tu svrhu najnužnije preudešavale. Nakon potresa podiže grad dvije nove školske zgrade, u Samostanskoj (danas Varšavska) i Krajiškoj ulici.”

1900. “Mala zorna obuka sa hrv. njem. i franc. riječima” u nakladi židovskih poduzetnika Hartmann-Kugli iz Zagreba, Ilica 30.

Etničke zajednice otvarale su svoje škole i isključivale hrvatski jezik iz uporabe. “Dapače, Nijemci i Mađari su školovali djecu u svojim matičnim zemljama. Isto su radili i Srbi. Preko organizacije Srpski privrednik, osnovane 1897., koja je imala oslonac u Srpskoj banci u Zagrebu, omogućivano im je otvaranje trgovine i obrtâ te su na taj način potiskivali Hrvate iz tih djelatnosti. I Židovi su imali svoje posebne škole. Njihov postotak u trgovačkim akademijama u zemlji te doškolovanje u inozemstvu bio je izvanredno visok. Dakako o tome se nije mnogo pričalo ni pisalo, no onaj tko je gledao što se događa u Hrvatskoj mogao je zapaziti tu pojavu i njezino neprestano jačanje.”

1901. Moderna obospolna Pučka škola za Vlašku ulicu (nekada OŠ Otokar Keršovani, a danas OŠ Ivan Merz)

1900. – nakon pripojenja Laščine i Žitnjaka pučanstvo Zagreba broji preko 60.000 duša; u Zagrebu je bilo dvadeset i sedam škola.

S obzirom na opsežni gradski teritorij i razvučeni mu oblik, “a pučanstvo se brzo množilo (god. 1892. polazilo je pučke škole 3589 djece, a god. 1900. 4202 djece), trebalo je za izvanjske dijelove gradske, naročito za mjesta Sv. Duh, Trnje i Laščina izgraditi nove obospolne seoske pučke škole .” 1896. izgrađena je škola Sv. Duh (ugao Sv. Duha i Kuniščaka), a 1898. škola Trnje (ugao Školske i Trnjanske ceste).

1902. – Broj školskih sposobnjaka iz Laščine i sjevero-istočnih predjela gradskih tako je znatan, a i udaljenost ovih krajeva od najbližih škola na Kaptolu i u Draškovićevoj ulici tako velika (djeci treba po jednu uru i više), da je upravo nužno sagraditi za ove predijele novu školu. Zaključeno je 1902. da se ima na Laščini graditi nova škola od 10.000 kruna.

2011. Osnovna škola Josipa Merza

1902.

2011. Ispod križanja Draškovićeve i Đorđićeve ulice teče potok Medveščak.

1913. Viša djevojačka škola s Kraljevskom zemaljskom ženskom stručnom školom

1909. – nova zgrada Više djevojačke škole s Kraljevskom zemaljskom ženskom stručnom školom izgrađena na istočnoj strani Draškovićeve ulice, na Sajmištu. Prve školske godine upisano je 417 učenica.

1921. – određeno da se školska zgrada preda na uporabu Klinici za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1948. Traumatološka bolnica, danas Klinika za traumatologiju Zagreb.

2011.

1910.

1885. – Zagreb je dobio Boškovićevu ulicu

1910.- 1926. – tramvaj vozi Boškovićevom ulicom (Draškovićeva-Boškovićeva-Hebrangova-Klaićeva-Zapadni kolodvor)

2011.

1878. – prvo sustavno imenovanje donjogradskih ulica

Manje je poznato da je i biskup Maksimilijan Vrhovac imao do 1945. svoju ulicu u današnjoj Draškovićevoj. Naime, Draškovićeva na potezu od Boškovićeve do Branimirove zvala se Vrhovčeva ulica.

2011.

1928. Križanje Vrhovćeve, Hatzove, Radišine i Solovljeve ulice

Što danas znamo o zakladi “Hrvatskog radiše” (desna zgrada na gornjoj fotografiji) po kojoj je jedna ulica u Zgrebu nekada nosila ime?

1928. – ulica koja se proteže od Vrhovčeve do Trga kralja Petra Prvog Karađorđevića Oslobodioca nazvana je Radišina ulica
1946. – Ulica Božidara Adžije
1990. – Ulica kneza Mislava

Zaklada “Hrvatski radiša” utemeljena je 1903. pod imenom Društvo za namještanje naučnika u obrt i trgovinu u Zagrebu. Cilj društva bio je omogućiti školovanje i poboljšanje položaja mladim hrvatskim obrtnicima i trgovcima, te imati što veći udio u gospodarstvu Hrvatske kojim vladaju stranci.

“Za hrvatsku djecu ostajala su samo najslabije plaćena zanimanja. Naravno, uzrok je tome uglavnom bio u nedostatku njihovog školovanja u praktičnim zanimanjima i nemogućnosti da budu konkurentni onima s višim kvalifikacijama koji znaju strane jezike i imaju iza sebe obiteljski ili bankovni kapital. San o odlasku u svijet, daleko od tužne zbilje u vlastitoj zemlji sve je češći.”

Za vrijeme vladavine Hrvatsko-srpske koalicije Društvo nema podršku vladajuće elite, jer je prevladavalo mišljenje da je društvo isključivo katoličko i hrvatsko s obzirom na činjenicu da su u prvoj fazi njegova ustrojavanja svećenici imali vodeću ulogu (utemeljitelji Društva, 11 zagrebačkih obrtnika, izabrali su Matu Ilijaševića, župnika crkve sv. Petra u Zagrebu, za predsjednika osnivačkog Odbora).

1952.

Društvo je poslovalo s većim ili manjim uspjehom, promijenivši ime 1913. u Hrvatski privrednik, a 1918. u Hrvatski Radiša. Materijalna moć Hrvatskog radiše ojačala je tek oko 1930. zahvaljujući pomoći američkih Hrvata, osobito hrvatskog iseljenika Paška Baburice, koji je kao čileanski industrijalac pomogao osnivanju Zadruge za štednju, kredit i osiguranje, i izgradnju prvog zakladnog doma “Hrvatskog radiše” 1926. godine u budućoj Radišinoj ulici.

Tek sredinom 30-ih godina “Hrvatski radiša”, a s njim i hrvatski gospodarstvenici, nakon uspostave gospodarske suradnje s Trećim Reichom, europskom velesilom, dolaze u poziciju utjecaja na gospodarstvo u Hrvatskoj. Nova vlast u svibnju 1945. ukinula je Društvo i uništila bogat arhiv “Hrvatskog radiše”. Uništenje ovog arhiva, kao i arhiva Zagrebačke burze svakako nije slučajno.

2011. Križanje Draškovićeve, Hatzove i ulica kneza Mislava i kneza Borne

2011.

2011.

Spomenik Benedikta Kotruljevića (1416 – 1469.), Hrvata iz Dubrovnika, postavljen je ispred poslovnice PBZ-a i hotela Sheraton na uglu ulica kneza Mislava i Borne. Njegov rad “O umijeću trgovine” (Della mercatura et del mercante perfetto) prvi u svijetu opisuje poduzetništvo i njegovo funkcioniranje te cjelovito prikazuje dvojno knjigovodstvo.

1911. Tvornica pisaćeg pribora Penkala-Moster d.d.

Krenemo li Branimirovom od Draškovićeve prema istoku doći ćemo do ostataka bivših tvornica zagrebačkih židovskih poduzetnika: Union (J.Kraš) vlasništvo Slavka Deutza i Julija Koeniga, izgrađena 1911.; Penkala (N.Dimić) vlasništvo Eduarda/Slavoljuba/ Penkale i Edmunda Mostera, izgrađena 1911.; Prva hrvatska tvornica ulja (Zvijezda) vlasništvo obitelji Alexander, izgrađena 1916. Razvoju tih, a i kasnijih tvornica, zamah je davao židovski dionički kapital, posebno Hrvatske eskomptne banke.

2011. “Nada Dimić” (Penkala-Moster)

1895. – Bóroševa vulica (Gavro Bóroš, ministar zaslužan za izgradnju zagrebačkog Glavnoga kolodvora, ili “mađarskog otoka u Hrvatskom moru” kako su ga onda neki zvali);
1918. – Cesta B
1928. – Ulica kneza Branimira

1950? Okretište tramvaja ispred Tvornica ulja – Zagreb Crvena zvijezda u Branimirovoj ulici

2011.

2011. Branimirova tržnica i nekadašnje okretište tramvaja na Kanalu.

Kanal je u memoriji tisuća Zagrepčana i Hrvata ostao u neugodnom sjećanju nakon oslobođenja 1945.

(Nastavlja se)

Ljubomir Škrinjar

Serbus i najte kaj zameriti.

Izvor: http://zagrebtv.org/en/component/easyblog/draskovicevom-ulicom-izmedu-unistenja-i-zaborava?Itemid=199

 

Follow Zdenko on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Draškovićeva”

  1. Comment by ruza:

    Okbo

    Odusevljena sam, toliko istinito. Super stivo.

    Ma, Zdenkec ne znam kak bi bez tvoga vugleca. Moram ti ponovo reci FALA, nastavi!!!!
    Tvoj vuglec je za mene i te kako potreban dusevni vitamin.

    Sretno u Novoj 2013oj!!!

  2. Comment by zinka canjuga:

    Idem tak ja jutros na posel, i skinem se z jedanajstice u Draškovićevoj. Čekam četvorku koja kasi kao i obično, sve po starom. Uvučem se pod strehu haustora i sjetim se priče o Draškovićevoj. Prepustim se sjećanjima. Tak kratka ulica a tak lijepe spomene budi u slikama iz mog zagrebačkog života.. Nekad davno tu bi silazli s tramvaja kad je još postojal prijelaz .Karta sa crvenom linijom po prek na koju je kondukter obavezno lupal svoj štambilj. Stanica na kojoj bi se obavezno posvadili moji roditelji kad bi išli na izlet prijateljima u Gračane. Mami se furt nekam žurilo i stalno je jambrala kaj još nema četrnajstice, a tati se tak i tak nije nikam žurilo jer gemišti mu ne bu ju pobegli ovak i onak. Ljepo si je pozvali taxi, i mi skup s njim ,a mama je i dalje u Draškovićevoj čekala svoj tramvaj za prelaz.
    Tu na vuglu bila je i gostionica gdje smo išli na gablec kad sam radila u Narodnoj banci Hrvatske. Imali smo bonove i tu ih je bilo najlakše potrošiti, uz dobru hranu. Danas je tu prodavaonica cipela. Na ovoj strani još je i frizer, obrtnik kaj uramljiva slike, na vuglecu je bila banka , pa sad još jedna prodavaonica cipela. Gledam prek puta. Tu je danas pekara Draškovićeva, pekara Dubravica i Mlinar.Trgovina donjim vešom Dević, odličan .hrvatski proizvod a ne uvoz iz Kine ili Turske. Tu vrijedi slogan Kupujmo hrvatsko. Nalazi se tu i kineski fast food, .cvićarnica, mjenjačnica, Pahuljica prodavaonica aštafirunga.I srčana Hitna koja je to od uvijek kao i apoteka. Na čošku je Konzum a tu je nekad bila jedna od najboljih slastičarna u Zagrebu Grohar, još se i sad u zraku može osjetiti miris sveže ispečenih kremšnita, koje su nas zagrepčane uvijek vukle tam. Prek puta na čošku s Jurišćevoj bil je prava domaća gostionica, sa našom hranom od fileka do rajžleca, uz obaveznu jutarnju kavu i gorki pelinkovac. Uz nju frizeraj. Na katu smo se išli na brzaka frizirati kad nam je gorilo tlo pod nogama i trebal nam je friz. Bio je tu i Slovenijales, pa Zeko s dječjom obućom i odjećom. Prek puta kafić Astorija gdje se išlo tokom dana na pijaču kad nam je posla bilo prek glave. Bli je to otmjen kafić sa isto takvom klijentelom. Malo dalje Trauma.Tu mi je operirali petu pokojni doktor Đurić kaj je bil dečko iz moje ulice Harambašićeve i dugogodišnji lječnik nogometnog kluba Zagreb Svaki dan se toga sjetim iz tramvaja. Na broju 52 živel je moj školski kolega Robert Somek, poznati zagrebački arhitekt, koji je napravil križ i pozornicu prilikom dolaska pape Ivana II na zagrebački hipodrom. Nažalost njega više nema al djela i sjećanja ostaju. Još je njegov tatek s mojom išel u razred, pravi zagrebački fakini. Nekad je na čošku bil i luna park, danas hotel ,a ono kaj me najviše boli srušeni KRAŠ, ponos svih purgera i to ne mrem nikak preboljeti. Moja mama se okreće u grobu kad to vidi, jer Kraš na uglu Draškovićeve i Branimirove je bil njen život i život njenih žena kraševka.I evo me na kraju ulice,.Još samo da dođe četvorka pa de uđem u tramvaj,jer mi je već dosadilo stajati ispred Bipe parfumerije sa skupim parfemima ,a nađe se tu i jeftine kozmetike.Još jedan pogled na Šloserove stube i evo mi tramvaja. Ulazim da se prepelam kratkom ulicom ,al tak zanačajnom u mon životu.Draškovićevom. Prisjećam se sve do skretanja u Branimirovu a tamo me obuzeše neke nove misli i sjećanja.

Leave a Reply