Zagrebački biciklizam kroz povijest – 1. Dio
digg del.icio.us TOP
  Posted January 14th, 2017 by Zdenko  in Biciklizam | Jedan komentar

Iz povijesti sporta

Izvor: Zagreb Moj Grad

Ljudi koji su pisali povijest biciklističkog sporta u Zagrebu – 1. nastavak
Biciklizam u Zagrebu, jedan je od naših najstarijih organiziranih sportova, ima vrlo bogatu prošlost. U ovom dijelu govori se o povijesti i ljudima koji su je pisali…

Od Svjetske izložbe u Parizu 1867. godine i dvokolice, koju je u Zagreb donio zagrebački trgovac Ladislav Belus, u Zagrebu je vožnja biciklom činila dio prometa. 1885. godine osnovano je Prvo hrvatsko društvo biciklista, a 1891. godine izgrađeno je prvo biciklističko trkalište. Današnje žute trake po Zagrebu dokazuju da je taj sport još uvijek popularan kod naših sugrađana.

U prvom njemačkom udžbeniku za vožnju biciklom, izdanom 1869. godine, pisalo je i ovo: ‘Osnovno pravilo je tijelo treba što mirnije smjestiti na sjedalo, a zatim zadržati ranvotežu. Sve ostalo ce rješavati mehaničko pokretanje nogu.

Ta se osnovna spretnost usavrši najprije radom nogu. Kasnije se nauk nastavlja bez rada nogu na nekoj blažoj nizbrdici vožnjom u pravcu, a zatim se, malo po malo, izvode zavoji i razne figure – vožnja po luku, po zamišljenoj kružnici i slične promjene smjera na obje strane, poput klizača na klizaljkama’.

Visoki bicikl za dvoje – tandem!

To pravilo njemačke pedagoške metodike učenja vožnje biciklom ima itekako osnove ako se zna da je prednji kotač bio znatno veći od stražnjeg, da je osovina s polugama za zametak pedala bila na prednjem kotaču, da se sjedilo više od zemlje nego danas, jer je sjedalo bilo naprijed, gotovo na velikom kotaču i da su gume bile tvrde (punjene). Zračnice su kotačima dodane tek 1888. godine! Nije bilo jednostavno održati ravnotežu! A bogme ni bezopasno!

Potrebe za školom i knjigama naglo su rasle – bicikli su krenuli u osvajanje planete Zemlje!

Otac bicikla
Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. godine jedna od senzacija je bio bicikl od Francuza, oca i sina kolara. Otac Pierre i sin Ernest Michaux izložili su dvokolicu Celerifere. Imala je metalni okvir, zametak pedala, lanac i tvrdu gumu na kotačima. Kolari Michaux su uspjeli – kolarska radionica je ubrzo prerasla u tvornicu dvokolica i djelova za njih, a kolari su se uvrstili među tvorničare. I u povijest biciklizma Ernest Michaux je upisan kao ‘otac bicikla’.

Prva zagrebačka tvornica dvokolica ‘Iliria’, vlasnik Ivan Dirnbacher

I ovdje počinje naša povijest suvremenog biciklizma. S pariške Svjetske izložbe 1867. godine zagrebački trgovac Ladislav Belus (1835. – 1900.) donosi dvokolicu Michaux, parišku senzaciju, u Zagreb. Treba odmah reči da je u isto vrijeme i Karlovac dobio takvu dvokolicu i to iz Pariza, a donio ju je mjesni trgovac Petar Lukšić.

Vožnja biciklom bila je već početkom 80-tih godina 19. stoljeća dio prometa u Zagrebu, ali i u Karlovcu, Samoboru, Varaždinu, Jastrebarskom te u selu Jurketinec kraj Varaždina. Ti su prvi biciklisti uz užitak morali podnijeti neudobnosti: vožnja na tvrdim gumama bila je ‘patnja’ i po gradskim ulicama, a kamoli po lošim cestama izvan grada. Ponekad je, uz neugodnosti, bilo i opasnosti. Morali su se braniti od građana… ‘jer su svojom brzinom za djecu opasnost…’

Izvan gradova nije se sve završavalo na povicima negodovanja i prijetnjama. Znala je doletjeti i poneka kamenica ‘jer je to brzo đavolje vozilo uplašilo konje, pa su se i kola znala prevrnuti…’ Posjednik Josip Mikšić iz sela Jurketinca završio je u bolnici s prostreljenom nogom. U njega je pucao poljočuvar, koji je vidio ‘da se neko čudo, kojemu je preko živice virila samo glava, čudno kreće i ljulja…’

Englez JAMES MOORE je bio pobjednik prve biciklističke utrke na svijetu – 31. maja 1868. godine.

Prvo hrvatsko društvo biciklista
U svijetu se, uz promet biciklom, širio i sport, a glasovi o tim natjecanjima stizali su i u Zagreb. Utrka Pariz – Rouen 1869. godine završila je i brzinskim rekordom vožnje na biciklu s visokim prednjim kotačem, na tvrdim gumama – 12 km i 480 m/sat! Zar je onda čudno da je ljude strašilo ‘takvo brzo prometalo’ na ulicama i cestama!

Sljedeći presudni međaš u razvoju bicikla je rješenje Engleza Johna Kempa Starley-a: on je 1885. godine stavio zupčanike i izjednačio oba kotača, prednji smanjio, stražnji povečao. Zagrebački su biciklisti promptno reagirali – pojavili su se i ‘niski’ bicikli na ulicama grada.

Povijesno dalekosežnije je bilo osnivanje u Zagrebu Prvog hrvatskog društva biciklista. Vlasti su rad tom društvu odobrili 26. lipnja 1885. godine i taj je datum prihvaćen kao početak biciklističkoga sporta u Zagrebu i u Hrvatskoj. Za prvog predsjednika izabran je zagrebački trgovac Franjo Sollar (1859. – 1924.), oduševljeni biciklist, sportski djelatnik, vrsni organizator natjecanja i izgradnje trkališta. Iste godine 1. hrvatsko društvo biciklista (HDB) tiska knjižicu ‘Pravila – Vozni propisi’. U časopisu Povijest sporta (broj 135, prosinac 2005.) prof. Zdenko Jajčević u članku ‘Kotač se nije dao zaustaviti’ izvlači iz tih pravila ovo: ‘Svaki biciklista mora imati na vozilki zavor, sviralicu i zapadom sunca upaljenu svetiljku. Sviralicom daješ znak tek kod oštrog zavoja na uskih staza ili nočju. Nepotrebno sviranje ili zvonjenje strogo se zabranjuje’.

Već 1886. godine hrvatsko društvo biciklista u Zagrebu priređuje utrku oko Zrinjevca. Natjecalo se u korist fonda za izgradnju Hrvatskoga gledališta – Hrvatskoga narodnog kazališta. Natjecatelji su plačali startninu, a u programu su bile dvije skupine: niski bicikli (2,400 m) 3 forinte i visoki bicikli (zvali su ih velosipedima) 20 kilometara, 5 forinti startnine. To je u ono vrijeme bila prilično visoka startnina, ali je i svrha bila plemenita i vrijedna! U toj prvoj biciklističkoj utrci u povijesti našega organiziranog biciklističkog sporta predsjednik 1. HDB-a Franjo Sollar sudjelovao je vozeći niski bicikl!

Klub biciklista Hrvatskog Sokola
U Zagrebu je 1887. godine Hrvatski Sokol osnovao svoju sekciju, Klub biciklista Hrvatskog Sokola. Taj drugi zagrebački biciklistički klub kasnije djeluje kao ‘HBK Sokol 1887′. Biciklizam je sve popularniji, sportski dio sve življi. A sam bicikl nije bio jeftin – 1886. stajao je tri prosječne mjesečne plače. Koliko se razvijao i koliko se bicikala više prodavalo, cijena je padala i već 1909. godine bicikl košta manje od jedne prosječne mjesečne plače. Vožnja biciklom postaje dio društvenoga i sportskoga života.

Upravo je nevjerojatno koliko su naši preci bili predani vožnji biciklom, koliko su bili izdržljivi i hrabri. Pionirima sportskoga turizma na biciklima mogu se smatrati tri zagrebačka studenta: Samoborci Erik Alexander, Mirko Bothe i Mirko Kleščić. O njihovom podvigu objavljen je u knjižici ‘Povijest sporta u Samoboru’ (Samoborski muzej povodom Univerzijade 1987. godine), reprint članka dr. Franje Bučara. Naslov je ‘Prvi hrvatski biciklisti, izlet na visokim biciklima’. Nakon uvodnoga dijela o počecima biciklizma u Zagrebu i opisa visokoga bicikla, naglašavajući da kotači još nisu imali pneumatike (zračnice), da su gume bile tvrde, a vožnja naporna, ali ističe dr. Bučar, da su pasionirani, vjesti vozači i na takvim dvokolicama odvažno kretali na duge zahtjevne ture.

Bilo je to doba, kada su se ovakvi bicikli još uvijek mogli vidjeti po ulicama grada. Na gornjoj slici su članovi 1. hrvatskog društva biciklista i pioniri biciklističkog turizma: Erik Alexander, Mirko Bothe i Mirko Kleščić.

‘Tako nam je sačuvana fotografija triju vrlo pasioniranih članova 1. HDB-a… Bilo je to 1887. godine kada su mladi vozači brucoši Erik Aleksander (kasnije ravnatelj Srednje tehničke škole u Zagrebu), Mirko Bothe (kasnije zagrebački privrednik) i Mirko Kleščić (kasnije ljekarnik u Samoboru) krenuli na visokim kotačima na podulji put. Krenuli su putem prema Karlovcu, u Dobru, na posjed Mate Snellera, pa preko Delnica, Bakra, Rijeke, Opatije dalje sve do Trsta. Vratili su se preko Logateca u Ljubljanu i preko Krškoga u Zagreb. Narod još nije vidio takvo čudo od bicikla, pa su putnici doživjeli mnogo avantura na svojoj turneji koja je trajala mjesec dana.

U Dobri je učitelj doveo cijelu školu da vide bicikliste. U Delnicama su ljudi izvjesili zastave kao da je bila kakva narodna svečanost. Cijelim putem su uživali veliko gostoljublje…

U Trstu su ih primili pod svoje okrilje članovi tamošnjeg Veloce Club triestino, koji su ih vodili do talijanske granice po cijelom južnom Tirolu. Putem su lakše stradali Bothe i Kleščić, a kada su došli kući u Zagreb, bili su tako umorni da je, primjerice Erik Alexander prespavao puna 32 sata.

Prve zračnice
I konačno presudni pronalazak u povijesti bicikla – 1988. godine Škot, veterinar i inžinjer John Boyd Dunlop (1840. – 1921.) proizveo je prve zračnice (pneumatike). Kažu da je htio obradovati svoju kčer i učiniti joj vožnju biciklom udobnijom. Kčer se obradovala, a cijeli je svijet dobio prelijepi poklon. I ništa više nije moglo zaustaviti da bicikl ne postane, malo po malo, pučko vozilo i sportska strast i radost.

Taj porast nije mimoišao ni Zagreb. Bilo je sasvim očito da je vrijeme za gradnju biciklističkoga trkališta. Najprije ga je 1891. godine izgradio Hrvatski biciklistički klub ‘Sokol 1887′. To prvo trkalište izgrađeno je na današnjem Rooseveltovom trgu, a tada se govorilo da je ‘na Ciglani do Vojničke ceste’. Treba naglasiti da je HBK ‘Sokol 1887′ gradio taj sportski objekt u gradu Zagrebu vlastitim sredstvima. Staza je bila duga 333 m. U nezaobilaznoj literaturi vezanoj za prošlost gradnje sportskih objekata ‘Sportska arhitektura u Zagrebu’ (tiskana 2005. godine) autorica dr. Ariana Stulhofer navodi da ‘… nacrti, planovi niti fotografije toga trkališta nisu do sada nađeni. Međutim na dnu naslovne stranice programa međunarodnih utrka koje su održane u kolovozu 1895. godine navedeno je da veći dio sjedala jest nakriti, što znači da je to prvo trkalište imalo nekakvu tribinu…’

Trkalište ‘Sokola 1887′ u Maksimiru – utrka na ‘visokim’ biciklima.

To trkalište (sagrađeno 1891. godine) bilo je pune 4 godine središtem razvoja biciklističkog sporta u Zagrebu. Na toj stazi 25. lipnja je održano 1892. godine prvo trkališno Prvenstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Vozilo se 5,000 m. Prof. Zdenko Jajčević piše: ‘Uz 3,000 gledalaca utrku je pratio i hrvatski ban Khuen Hedervary’. To prvenstvo nije bilo jedini povijesni prvijenac 1892. godine. Već 14. kolovoza iste godine priređena je prva cestovna utrka od Zagreba do Petrinje. Osam biciklista je vozilo niske bicikle, četvorica visoke. Startnina je bila jedna forinta. Pobjednik na niskom biciklu Vilko Boršić, član zagrebačkoga kluba ‘Sokol 1887′ prevozio je stazu dugu 56 km za 2 sata i 30 minuta.

Nagrade za prva dva mjesta bile su pozlačene i posrebrene kolajne. Ta je utrka imala veliko značenje za širenje biciklizma izvan gradskih mitnica i to ne samo kao sporta i razbibrige, nego kao i jednostavnog, jeftinog vozila. I u programu Tečaja za učitelje gimnastike što ga je priredio i vodio u Zagrebu dr. Franjo Bučar u razdoblju od 1894. – 1896 godine, biciklizam je bio dio redovne nastave.

Savez hrvatskih biciklista
Kada se svjetski biciklizam 1892. godine u Londonu ujedinio u Svjetski biciklistički savez (International Cycling Association – ICU), tadašnji poklonici biciklizma u nas su sljedili, kao i uvijek prije toga, zbivanja u svijetu i već su se 14. travnja 1894. godine udružili u Savez hrvatskih biciklista. Osnivači su bili: prvo HDB, Sokol 1887 i Slovan (sva tri iz Zagreba), Naprijed (Karlovac), Sokol (Sisak) i VKB (Varaždin). Sjedište saveza bilo je u Zagrebu. Za prvog predsjednika Saveza izabran je neumorni, biciklizmu odani Franjo Šollar.

Na trkalištu kod Koturaške ceste 1899 godine

Drugo trkalište u Zagrebu gradi 1896 godine. ‘Prvo hrvatsko društvo biciklista’, koje je bilo osnovano 1885. godine, na prostoru iza Glavnog kolodvora, južno od današnje Koturaške ceste. Ovalna staza bila je duga 500 m, a dobar dio sjedečih mjesta je bio natkriven. Zbog gradnje gimnazija, Hrvatski klub biciklista ‘Sokol 1887′ je morao 1895. godine napustiti svoje prvo trkalište. Novo izgrađuje u Maksimiru 1897. godine, na križanju Maksimirske ulice i Svetica. To novo trkalište Zagrepčani su jednostavno zvali ‘Sokolovo trkalište’. Ovalna vozna staza bila je duga 333.33 m. U zavojima je staza postupno dignuta do 3 m visine. Pri projektiranju primijenjena su su sva onovremena iskustva i saznanja, postivao se princip ekonomičnosti. Jednostavno rečeno – gradilo se solidno, a novac se nije rasipao. Trkalište je bilo građeno posebno impregniranom hrastovinom, gornji sloj vozne staze bio je zaliven katranom, pijesak u tom sloju otežavao je proklizavanje, vožnja je postajala sigurnija i brža. Tribina je bila 20 m duga, pod uzdignutim dijelom staze bile su klubske prostorije, sobe za trenere, oko trkališta je bila drvena ograda, lijepi ulaz, dvije kućice – blagajne. Unutar glavne staze je bila pomočna staza – vježbalište. Gdje god je moglo biti bilo je zelenilo, živica ili drveće. I time je trkalište preraslo u velodrom, koji je bio otvoren 30. svibnja 1897. godine. Ujedno je ‘Sokol 1887′ slavio i 10 godišnjicu svog postojanja.

Članovi zagrebačkog Kluba biciklista ‘Sokol 1887′

U predragocjenom almanahu ’80 godina biciklističkog sporta u Hrvatskoj’ (Sportska štampa 1965. godine) Stjepan Ljubić piše: ‘Prigodom proslave 10. godišnjice ‘Sokola 1887′ priređene su međunarodne utrke na ovom trkalištu uz sudjelovanje biciklista iz Ljubljane, Graza, Praga, Beča i Budimpešte. U propagandnoj povorci navečer je, prije same utrke, bilo 130 vozača.

Najbolji zagrebački vozači u to vrijeme bili su Adolf Fritz, član ‘Sokola 1887′ i Nikola Košćec, član ’1. hrvatskog društva biciklista’, koji je nastupao pod pseudonimom Marcel Roza.’

Ovaj podatak potvrđuje da je bilo u nekim krugovima i otpora biciklima, jer se smatralo da je ‘jahanje na biciklu’ u nekoj nepriličnoj odjeći nedopustivo odraslom, ozbiljnom građaninu. Zato su neki biciklisti razborito posegnuli na natjecanjima za ‘krinkom pseudonima’.

Udruženi u Savez, biciklistički su djelatnici u nepunih 5 godina uspjeli osnovati još 8 novih klubova u Hrvatskoj, među kojima 1898. godine i četvrti zagrebački klub – Touring club Zagreb.

Utjecaj širenja biciklizma osjetio se i u obrtništvu. U samom se početku bicikle kupovalo u inozemstvu. No i ti su se kvarili i trebalo ih je popravljati. Poduzetni zagrebački bravar Ivan Dirnbacher već je 1890. godine svojim bravarskim uslugama dodao i popravke bicikala. A već 1896. godine Ivan Dirnbacher je vlasnik prve zagrebačke tvornice u čijim je pogonima i ‘popraviona dvokolica svih sustava’. Obje su fotografije nepoznatoga snimatelja u knjizi Branka Ranitovića, ‘Zagreb 1900.’

A prof. Zdenko Jajčević dodaje i ovu vrijednu činjenicu: ‘Na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu 1896. godine, pod nazivom ‘International Exhibition at the Royal Aquarium of London’ Dirnbacherov bicikl ‘Croatia’ dobio je prvu nagradu.

Koturaši iz prošlog stoljeća. Utrka veterana prigodom otvorenja trkališta u Črnomercu, 1926. godine.

Žute linije po Zagrebu
Zanimanje za biciklizam opada početkom 20. stoljeća. Povijesničari sporta to tumače sve većim zanimanjem pučanstva za nogomet i automobilizam. U tom teškom razdoblju u Zagrebu se 1904. godine osniva ‘Koturaški klub Orao’ i njegovo djelovanje podiže opći elan.

Amblem kluba KK Orao iz 1904 godine

Začetnik ideje o osnivanju KK Orao bio je Emil Meniga (1880. – 1959.), jedan od najboljih biciklista tog vremena. Meniga je počeo 1895. godine na stazi na Koturaškoj cesti, kada je imao samo 15 godina. Bio je poznat na međunarodnim trkalištima, njegova je karijera bila impresivna, a njegovo iskustvo dragocjeno za renesansu zagrebačkog biciklizma. Uz njega se isticao Franjo Gregl (1891. – 1916.), također jedan od najboljih. Oni su nastavili putem koji su zacrtali pioniri zagrebačkog biciklizma, generacija koja ga je obilježila krajem 19. stoljeća: Mihail Mercep, Ivan Mihalić, Ferdinand Budicki, a nastavili Josip Pavlija, Stjepan Ljubić, Nikola Bošković, Stjepan Grgac, August Prosenik, Vid Ročić… Ukratko, biciklizam u Zagrebu ima dugu i lijepu prošlost, da oni koji su je stvarali očekuju da ih se spomene prvom prilikom.

I za kraj ovog prvog dijela priče o biciklizmu (nastavak slijedi!), izvadak iz knjige ‘O vožnji na biciklu’, koju je 1904. godine objavio dr. Fran Gundrum (9.11.1856. – 24.7.1919.), liječnik koji je pisao o sportu kao putu do zdravlja i za zdravlje.

‘Zaista nema danas sporta koji se tako rasprostranio i koji je tako obljubljen od svih slojeva pučanstva, kao baš taj biciklistički sport, a ima nade da će tijekom vremena još više maha preoteti’.

Žute linije po našem gradu svjedoče da se i današnji građani Zagreba nadaju i bore za svoj dio gradskoga prostora!

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Izvor: Zagreb Moj Grad,
Povijest Zagrebačkog Sporta
Napisala: Milka Babović
Izvor fotografija: Branko Ranitović ‘Zagreb 1900′, Stjepan Ljubić ’80 godina biciklizma u Hrvatskoj’

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Zagrebački biciklizam kroz povijest – 1. Dio”

  1. Comment by Ivan:

    Tak mi se svida blog da sam ga morao “Share”
    Nemoj kaj zamerit. Bok, Ivan

Leave a Reply