Zagrebački biciklizam kroz povijest – 2. Dio
digg del.icio.us TOP
  Posted January 18th, 2017 by Zdenko  in Biciklizam | 4 komentara

Iz povijesti sporta

Izvor: Zagreb Moj Grad

Ljudi koji su pisali povijest biciklističkog sporta u Zagrebu – nastavak
Biciklizam u Zagrebu, jedan je od naših najstarijih organiziranih sportova, ima vrlo bogatu prošlost. U ovom dijelu govori se o povijesti i ljudima koji su je pisali…

Nakon razdoblja osnivanja novih klubova, sve brojnijih korisnika bicikla, sve je više sportskih natjecanja, početkom 20. stoljeća za biciklizam počinje razdoblje stagnacije. Nogomet i automobilizam postaju sve omiljeniji. Automobil k tome postaje znak ‘društvenog ugleda i prestiža’.

Povijest biciklizma u Zagrebu

No, sve to nije moglo ugroziti biciklizam, korijeni su bili zdravi i duboki, osim toga bicikl je pučko vozilo, mnogi koji nisu mogli ni pomišljati na automobile mogli su uživati vozeći se biciklom! Ne treba smetnuti s uma činjenicu da je svijest o zdravstvenoj vrijednosti kretanja bivala sve viša. U tom su prosvječivanju liječnici odigrali vrlo važnu ulogu. Jedan od tih prosvjetitelja i promicatelja čuvanja i unapređenja zdravlja bio je liječnik dr. Fran Gundrum (1856. – 1919.). U njegovom obimnom opusu knjiga i predavanja, je knjiga ‘O vožnji na biciklu’ (tiskana 1904.). Zaista danas nema mnogo sportova koji su tako rasprostranjeni i tako obljubljeni od svih slojeva pučanstva, kao baš taj biciklistički sport, a ima nade da će tijekom vremena još više maha preoteti… To se i zbilo! Nade dr. Gundruma su se ostvarile!

Ferdinand Budicki (1871. – 1951.)
U povijesti biciklizma bilo je izuzetnih sportaša, promicatelja, vrsnih organizatora. Jedan od njih je bio zagrebački bravar i trgovac Ferdinand Budicki (1871. – 1951.). Spominje ga se kao preteću našega automobilizma, što je Ferdinand Ferdo Budicki svakako bio. Prvi se 1901. pojavio u Zagrebu za volanom Opela, 1906. je bio osnivač Prvoga hrvatskog automobilskog kluba u Zagrebu. Mi ovdje želimo otkriti ‘biciklističku vezu’ Ferdinanda Budickog, kojega je u svom članku prof. Zdenko Jajčević nazvao ‘pustolovom na biciklu’.

Čitamo:
Strastveni biciklist i pionir automobilizma u nas, Ferdinand Budicki ostvario je 1897. nesvakidašnji podvig. Za osam mjeseci Budicki je prevalio cestama Evrope i Sjeverne Afrike 17,000 kilometara. Poslije je otputovao u Sjevernu Ameriku gdje je na biciklu otišao na Svjetsku izložbu u Chicago.

Na startu

Emil Meniga (1880. – 1959.)
Začetnik ideje o osnivanju KK Orao bio je Emil Meniga, jedan od najboljih biciklista tog vremena. Meniga je počeo 1895. godine na stazi na Koturaškoj cesti, kada je imao samo 15 godina. Bio je poznat na međunarodnim trkalištima, njegova je karijera bila impresivna, a njegovo iskustvo dragocjeno za renesansu zagrebačkog biciklizma. Daleke 1909. godine osvojio je naslov prvaka Južnih Slavena. Bio je također prvi pobjednik brdske trke na Sljeme. To je bila prva trka na Sljeme za koju se zna, a održala se daleke 1907 godine. U to doba, još nije bilo asfalta, pa su trke u cijelosti vožene po šljunku, a tek kasnije su na svakoj serpentini postavili kocke. Danas je staza u cijelosti asfaltirana (nema više kocki), pa je time postala puno brža.

Emil Meniga

Meniga je nakon završetka svoje karijere, poklanjao (prelazni) pehar pobjedniku budućih trka na Sljeme. 1944 godine Josip Šolman (iz Zagreba) je postigao tri uzastopne pobjede na Sljemenu (1942, 1943, 1944), pa je pehar prešao u njegovo trajno vlasništvo. Meniga je nakon svoje uspješne takmičarske karijere, jedno vrijeme bio predsjednik kluba, a poslije je dugo godina ostao u klubu kao funkcioner.

Amblem kluba KK Orao iz 1904 godine

1930-tih godina čelnici kluba su bili Emil Meniga, Vlado Šorak, Filip Jurčić i drugi. Najbolji vozač kluba “KK Orao” krajem 1930-tih godina bio je Josip Šolman. On je bio juniorski prvak kluba 1937. godine, a 1938. godine je postao seniorski prvak. Josip Šolman i Rudo Prašnik su bili najuspješniji vozači „KK Orla” u 30-tim godinama. U to doba vozači kluba su još bili: Drago i Dušan Davidović, Josip Jaklić, Cakanić, Kabarni, Božo Kovač, Joža Klobučar, Robert Župančić i drugi.

Josip Pavlija 1921 godine

Josip Pavlija (1893. – 1969.)
To je mogao ostvariti samo onaj koji je bio sportaš dorastao svim izazovima onovremenih putovanja biciklom! Zato nas ne smije iznenaditi podatak što ga navodi Zvonimir Zorko u članku o Josipu Pavliji prvom prvaku države nakon Prvoga svjetskog rata: ‘Josip Pavlija rođen u Zagrebu 6. listopada 1893. godine po zanimanju mehaničar, zanat je izučio kod Ferdinanda Budickog (1871. – 1951.) poznatog i čuvenog automehaničara, pionira automobilizma, letača balonom i bicikliste’.

Po onovremenom običaju, nako što je završio naukovanje, 19-togodišnji Josip Pavlija odlazi u svijet – većim djelom ‘trbuhom za kruhom’, ali i zbog želje za daljnjim učenjem. Dvije godine radi i usavršava se u Grazu, u tvornici Puch. Po povratku u Zagreb, 1914. godine počinje se u slobodno vrijeme baviti biciklizmom kao sportom. Učlanio se u društvo Sokol. Prva cestovna utrka – 100 km od Celja do Zagreb – 21. rujna 1919. godine bila je i prvo prvenstvo drzave nakon Prvoga svjetskog rata. U jednoj televizijskoj emisiji sada već sijedi sportaš, slikovito je opisivao sve neravnine, svu prašinu, sve opasnosti od nepredvidivih ‘sudionika u prometu’, misleći pri tome na pse i goveda. Pa ni guske na cesti nisu bile poželjne, a bilo ih je! Posebno se zabavljao sječajući se kako je tu prvu cestovnu prvenstvenu utrku riješio u svoju korist i to na jednoj strmini ‚skupio sam svu hrabrost i jurio pod breg’…

I sljedeće je dvije godine Josip Pavlija bio cestovni prvak: 1920. godine na stazi Zagreb – Ljubljana i 1921 godine na stazi Ljubljana – Zagreb. Bio je poznat i u međunardonoj biciklističkoj konkurenciji. O njemu i njegovoj natjecateljskoj vrijednosti govori i ova zgoda: na start međunarodne cestovne utrke Beč – Graz – Beč, dugoj 390 km je zakasnio! Start je po običaju bio točno u ponoć, a Josip je zaspao! Krenuo je za karavanom biciklista punih 7 minuta kasnije. U cilju u Beču, nakon 15 sati i 30 minuta vožnje bio je TREČI! Tko je ikada imao imalo natjecateljskoga biciklističkog iskustva dobro zna kakav je to bio podvig! Njegova osobna zbirka trofeja i priznanja govorila je samo po sebi mnogo.

Josip Pavlija je natjecanja napustio 1923. godine. Radio je u svojoj mehaničkoj radionici, u Gornjoj Kustošiji. Bio je specijalni biciklistički mehanički obrtnik. Popravljao je bicikle i motorbicikle. Uživao je glas vrsnoga majstora. Biciklizam je tada bio amaterski sport i obitelj se moglo uzdržavati samo radom. Kasnije je u Ilici 250 otvorio radionicu i prvu prodavaonicu bicikala i pribora u tom dijelu Zagreba.

Ostao je vjeran biciklu do kraja života. Imao je 77 godina kada ga je na uglu Ilice i Zrinjskog trga u Kustošiji srušio nepažljivi automobilist. Na veliku žalost mnogih u našem gradu Josip Pavlija je umro od posljedica te nesreće 27. srpnja 1969. godine.

Josip Pavlija i Gustav Prosinek bili su obojica iz Kustošije

August Prosinek (1916. – 1975.)
August Prosinek kao 15-godišnjak je došao u Zagreb izučiti mehaničarski zanat kod brače Ivana i Antuna Strbana u Kustošiji. Antun Strban je bio višestruki motoristički prvak Jugoslavije. Prosenik se 1933. godine učlanjuje u biciklistički klub ‚Sokol 1887’, u kojem je u to doba Josip Pavlija bio tehnički voda kluba.

August Prosenik – pobjednik prve utrke Varšava – Prag 1948 godine

Već 1934. godine August Prosenik (s 18 godina) osvaja juniorsko prvenstvo Jugoslavije. I jos dva sljedeća. Godine 1936 (sa 20 godina) osvaja seniorsko prvenstvo države. Time se kvalificirao za Olimpijske igre u Berlinu 1936 godine. U pojedinačnoj cestovnoj utrci na 100 km zauzima 13. mjesto, od 100 natjecatelja, koliko je startalo na toj utrci. U tom trenutku je to bio daleko najveći uspjeh naših biciklista na Olimpjiskim igrama, gdje su naši prvi puta nastupili 1928. godine u Amsterdamu. Nakon OI 1936. godine u vrlo zahtjevnoj utrci ‘Oko Rumunjske’, gdje su nastupali i profesionalci, Prosinek je bio šesti. Zatim je pobjedio na prvenstvima Jugoslavije 1937. i 1940. godine. U vremenu Drugoga svjetskog rata bio je neupitno među najboljima.

Nakon rata, sada već 30-togodišnjak, August Prosenik je na vrhuncu sportske karijere. 1946. godine pobjednik je utrke ‘Oko Rumunjske’, 1947 godine nakon pobjede na utrci ‘Beograd – Budimpešta’, na Balkanskim igrama je član pobjedničke trojke Milan Poredski – August prosenik – Antun Strain. Pobjedio je 1948. godine na prvoj ‘Utrci mira’ koja se vozila od Varšave do Praga. U toj jakoj međunarodnoj utrci pobjedio je unatoć tri kvara na gumama. Te 1948. godine August Prosinek je preživio tešku prometnu nesreću i time je zaustavljena njegova sjajna sportska karijera. Umro je u Zagrebu, 22. srpnja 1975. godine. Sahranjen je u rodnom mjestu Jesenice na Dolenjskom.

Đuka Đukanović
Do današnjih dana nije se zaboravilo to vrijeme‚ kada je Kustošija bila središte ne samo zagrebačkog i hrvatskog, nego jugoslavenskog biciklizma’.

Ekipa kraljevine Jugoslavije (imena mi nisu poznata)

To su riječi Stjepana Ljubića-Vojvode. A on je znao o čemu govori, bio je čovjek takvoga kova, koji se nije razbacivao riječima. Iz Kustošije potječe večina naših najboljih vozača izmedu dva rata. Nakon Josipa Pavlije prvak je takoder član Sokola, Đuka Đukanović. (prvak 1922, 1923 i 1924 godine). Gotovo svi kasniji biciklistički prvaci bili su iz škole iskusnoga Josipa Pavlije, pa je tako i mladi August Prosenik prošao kao početnik Pavlijinu školu…

Poziv na Tour de France
Nakon uspješnih nastupa na međunarodnim višednevnim etapnim utrkama, posebno 1935. i 1936. godine ‘Oko Rumunjske’, našima je stigao poziv za nastup na utrci ‘Oko Francuske’ (Tour de France) 1936. godine. Budući da su Stjepan Grgac, Rudolf Fiket i Stjepan Ljubić (svi iz Zagreba) i Franc Abulnar (iz Ljubljane) bili amateri, dobili su za taj nastup posebne licence (dozvole). To je bila skupina ‘neovisnih vozača’ (independenti). Taj kompromis je dopuštao da profesionalci i amateri nastupaju zajedno. Kada su puno kasnije (1965. godine) osnovani posebni savezi za amatere (FIAC – Fedaration Internacionale Amateur Cyclisme) i (FICP – Fedaration Internacionale Cyclisme Profesionale) kategorija nezavisnih vozača je ukinuta.

Već je sam poziv organizatora bio priznanje, ali sam nastup na utrci ‘Oko Francuske’ 1936 godine nije bio poseban uspjeh. Bila je to teška kušnja: Stjepan Ljubić, Rudolf Fiket i Franc Adulnar su morali odustati u prvom dijelu zbog (rampe) vremenskog zaostatka. Stjepan Grgac je ostao sam, bez ekipe. Završio je 14. etapu od Motpelliera do Perpignana, savladao 2,900 km od ukupnih 4,300(!!!), ali je ipak morao napustiti utrku. Za samo dvije minute je prokoračio granicu od tri sata zaostatka za vodečima. Pravila su bila jasna, tehnička komisija rigorozna – dan kasnije Stjepan Grgac je putovao iz Perpignana za Zagreb.

Stjepan Ljubić na slici desno – naš prvi profesionalac

I dan danas se poznavaoci našeg biciklizma slažu sa člankom/izvještajem i znalačkom trezvenom analizom koju je napisao Stjepan Ljubić i sam sudionik istog ‘Toura’: ‘Neuspjeli pokušaj sudjelovanja na Tour de Franceu je najveći uspjeh naših biciklista (do tada)’. A u požutjelim brojevima Jutarnjeg lista tih dana 1936 godine uporni kroničar pronalazi uzbudljiva, rječita, slikovito opisana izvješća, što ih je tim novinama poslao Stjepan Grgac. Iako nije došao do cilja u Parizu Stjepana Grgca dočekali su u Zagrebu kao sportskog junaka! Očito su naši djedovi i očevi imali u sebi plemenitog sportskog duha, nisu priznavali jedino pobjedu, cijenili su predani sportski napor!

Stjepan Grgac

Stjepan Grgac (17.09.1909. – 15.12.1960.)
Stjepan Grgac ima značajno mjesto u povijesti našeg biciklizma. Rođen je u Novakima kraj Zaprešića, 17. rujna 1909. godine. Radio je kao službenik a bicikl mu je prirastao srcu već u ranom djetinjstvu.

Stjepana Grgca je vrsni poznavatelj biciklizma Stjepan Ljubić Vojvoda i sam vrhunski biciklist i novinar, označio “najboljim hrvatskim koturašem svih vremena”. S pravom! Impozantan je niz njegovih izvanrednih rezultata na domaćim i međunarodnim utrkama, o čemu svjedoče novinski naslovi i fotografije te velika zbirka pokala, medalja i drugih vrijednih nagrada koje je osvojio, a koje se čuvaju u kući obitelji Grgac u Kundekovoj 7 u Ivanić-Gradu.

Sportska karijera Stjepana Grgca trajala je od 1927. do 1939. godine. Vozio je za svoj matični klub “KK Sokol”, koji je kasnije promijenio ime u “KK Sokol 1887”, a bio je i standardni, ako ne i najbolji član reprezentacije ondašnje Jugoslavije. Sedam je puta bio cestovni prvak Zagreba. Imao je nepunih 20 godina, kada je 1929. godine pobjedio u 210 km dugoj cestovnoj utrci Graz – Semmering – Graz u Austriji. Prvenstva Jugoslavije na cesti je osvajao 4. puta (1930, 1932, 1933 i 1939 godine).

Bio je najbolje plasirani član reprezentacije na utrci “Oko Mađarske” 1934.godine, treći na utrci Beč-Graz (192km) 1934., drugi na utrci “Oko Rumunjske” (2,247km, 12 etapa) 1935. Posebno mjesto u njegovoj karijeri predstavlja nastup na Tour de France 1936 godine, kada je kao član reprezentacije Jugoslavije odvezao 14 najtežih etapa utrke, ali je zbog vremenske rampe morao odustati. Tako je postigao rezultat kojeg desetljećima nakon Stjepana Grgca nije dostigao ni jedan biciklist s ovih prostora.

Umro je 15. prosinca 1960. godine. Prerano! Preživio je mnogo padova vozeči bicikl, a pad sa krova susjedove kuće, dok mu je pomagao pokriti kuću, bio je smrtonosan.

Cestovno prvenstvo države – Lista prvaka između 1919 – 1940 godine.

Poslije Tour de Francea
Ta preteška kušnja na Tour de Franceu 1936 godine bila je korisno iskustvo i ujedno poticaj organiziranju etapnih utrka kod nas. Dotada na tlu Jugoslavije nije bila priređena niti jedna etapna utrka. Inicijativa se rodila među zagrebačkim biciklistima. Problem je bio tko će biti organizator/pokrovitelj jedne takve utrke. U svijetu su to bili sportski listovi: za Tour de France pariski ‚L’Equipe’, za Giro de Italia sportski dnevnik ‚Gazzetta dello Sport’ iz Milana. ‘Trka Mira’ imala je pokrovitelje ‘Rude pravo’ iz Praga, ‘Tribuna ludu’ iz Varšave i ‘Neues Deutschland’ iz Istočnog Berlina.

Prijedlog neumornog Stjepana Ljubića o pokroviteljstvu prihvatio je tadašnji glavni urednik sportskog tjednika ‚Ilustrovane Sportske Novosti’ inž. Vladimir Bičanić. Prva etapna utrka ‚Kroz Jugoslaviju’ organizirana je od 28. do 30. svibnja 1937. godine. Start je bio u Zagrebu. Dužina staze je bila 500 km. Startalo je 15 vozača, a vozilo se u tri etape:

1. etapa: Zagreb – Karlovac – Ljubljana 190 km.
2. etapa: Ljubljana – Celje – Maribor 140 km.
3. etapa: Maribor – Varazdin – Zagreb 170 km.

Novac za organizaciju i provedbu prikupljen je reklamama, budući da su se trgovci i proizvodači bicikla, guma i dijelova iz Hrvatske i Slovenije, listom odazvali i tako pomogli. Pobjednici prvih triju utrka ‚Kroz Jugoslaviju’, prije početka Drugoga svjetskog rata bili su svi redom zagrebački biciklisti:

1937 godine: August Prosenik (Sokol)
1938 godine: Drago Davidović (Orao)
1940 godine: Nikola Pančev (Orao)

Reprezentacija Hrvatske na utrci Trst – Varna 1945 godine. S lijeva stoje: Milan Poredski, Branko Bat, Josip Pokupec, Mirko Horvatek, Antun Horvatek, Josip Šolman, Ivan Rebrović, čući Janko Osrečki.

Po onoj narodnoj ‘Dobro je zapjevati, ali treba znati kada sviralu za pojas zadjenuti’, ostajemo dužni mnogima koje nismo spomenuli. U najboljoj namjeri ostavljamo nastavak za neku drugu priliku, ali svi oni koji su u zagrebački biciklistički sport ugradili dio sebe, nadajmo se da neće nestati u zaboravu!

Nadam se da će mnogi zagrebački biciklisti iz današnjeg doba, pronaći ovaj moj blog i pročitati dio povijesti biciklizma u Zagrebu!

Serbus i najte kaj zameriti.

Izvor: Zagreb Moj Grad,
Povijest Zagrebačkog Sporta
Napisala: Milka Babović
Izvor fotografija: Branko Ranitović ‘Zagreb 1900′, Stjepan Ljubić ’80 godina biciklizma u Hrvatskoj’

Zajašiti visoke bicikle nije bilo lagano

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

4 komentara to “Zagrebački biciklizam kroz povijest – 2. Dio”

  1. Comment by Zeljka Latincic:

    Imam komentar odnosno ispravak. Na slici Reprezentacija Hrvatske na utrci Trst-Varna 1945 krivo je upisano ime. Nije Stjepan Solman nego je Josip Solman

  2. Comment by Zdenko:

    Hvala Zeljka… budem popravio cim stignem…

  3. Comment by Zeljka Latincic:

    Hvala Zdenko

  4. Comment by Ivan:

    Bravo Zdenko, odlican blog.
    Pozdrav, Ivan.

Leave a Reply