Naše kanadsko putovanje – 1. dio
digg del.icio.us TOP
  Posted August 2nd, 2013 by Zdenko  in Travel | 2 komentara

Putovanja

Sastavile: Lidija i Nikolina

Ljetovanje u Kanadi
Nakon tri godine maštanja te višemjesečnih psihičkih, financijskih i inih priprema konačno je osvanuo dan Nikolinina i mog odlaska u Kanadu u posjet sestri mog tate (mojoj teti) i njezinoj obitelji. Kako smo preživjele put do Kanade, što smo sve vidjele u Edmontonu i okolici te kako nam je bilo na proputovanju kroz Kaliforniju, doznat ćete u ovoj putopisnoj trilogiji.

Ali prvo malo o nama. Ja sam Lidija. Živim u Suhopolju gdje radim kao učiteljica njemačkog jezika u osnovnoj školi. Moja prijateljica Nikolina je iz obližnjeg predgrađa Virovitice zvanog Čemernica. Kao što žabu nije teško natjerati u vodu, tako ni nas kao zaljubljenice u putovanja nije bilo teško nagovoriti na posjet Sjevernoj Americi.

Svjetske putnice – blogerice Lidija i Nikolina

Od Hrvatske do Kanade
Odbrojavajući posljednje trenutke do početka izbivanja iz roditeljske kuće te sam noći s 5. na 6. srpnja uspjela provesti svega nešto više od pet sati u carstvu snova, dok se moja dvije godine mlađa prijateljica Nikolina za daleki put naoružala sa samo četiri sata sna. Budući da smo obje poznate kao vrsne spavalice kojima je za normalno funkcioniranje potrebno barem devet sati druženja s krevetom, ustajanje u ranu zoru teško je palo našim uspavanim mozgovima, no uzbuđenje zbog nesvakidašnjeg puta dalo im je snage za razbuđivanje i stoičko podnošenje svih peripetija koje su nas čekale tog petka.

Još je bio mrak kada smo napustile svoje kuće i uputile se prema Zagrebu

Zahvaljujući ekstremno brzoj vožnji mog tri godine starijeg brata Lea za manje od dva sata stigosmo iz desetak kilometara od Virovitice udaljenog Suhopolja, koje napustismo u 4 sata, do zagrebačke zračne luke gdje je već na ulazu Nikolinino pospano oko sokolovo snimilo poznatog bivšeg mladog i zgodnog hrvatskog tenisača Marija Ančića. Dodatno razbuđene tim ugodnim prizorom prionusmo na preuzimanje naših krajem travnja preko interneta kupljenih karata. Da se ne prepustimo uspavljujućem djelovanju umora te ne propustimo priliku za živciranje, pobrinuo se zagrebački kompjuter koji je Nikolini izdao sve potrebne karte do Calgaryja, a meni je do krajnjeg odredišta uputio samo prtljagu, dok je mom visočanstvu dodijelio samo kartu do Frankfurta u kojem nas je čekalo presjedanje za Calgary.

Nikolina na aerodromu u Zagrebu

U očekivanju ukrcavanja na avion

Utješene činjenicom da se takvo neizdavanje karata često događa bacile smo se na dosadno iščekivanje polijetanja aviona Croatia Airlinesa koji nas je u 9:10 odigao od hrvatskog tla i na šest tjedana rastavio od rodne grude.

Ukrcavanje na avion ‘Star Alliance’ u Zagrebu

Bio je to inače moj prvi let avionom. Je li me bilo strah? Ni najmanje. Nesreće vrebaju na sve strane, i to više na zemlji nego u zraku iz kojeg se avioni baš i ne ruše svaki dan. Pošteđene bilo kakvih razmišljanja o potencijalnim prijevremenim nepredviđenim i nekontroliranim slijetanjima na tlo posvetile smo se promatranju suncem obasjanih ili oblacima zastrtih krajolika te laganom uzdrmavanju glavnih stanovnika svojih lubanja koje se moglo osjetiti pri skretanjima, uzdizanjima i spuštanjima velike metalne ptice u čijoj smo unutrašnjosti s po šest sjedala u redu odvojenih hodnikom zauzimale dva susjedna sjedala 15E i 15F pored prozora uz desno krilo.

U avionu… Let’s go to Canada!!!

Moju namjeru da pojedem kod kuće pripremljeni sendvič omele su ljubazne stjuardese koje su nas nedugo nakon polijetanja na naše veliko iznenađenje zaposlile konzumiranjem lisnatog tijesta sa sirom i začinima te ispijanjem soka prije nego što su nas obdarile Magdinim paprenjacima. Nismo se još ni snašle kad se naš zračni autobus u 10:30 spustio na kišnim kapima prekriveno njemačko tlo.

U najvećoj europskoj zračnoj luci dočekalo nas je izgubljeno muvanje u potrazi za osobom od koje ćemo saznati na kojem od hrpetine šaltera mogu dobiti svoju kartu za Calgary koja mi nije mogla biti izdana u Zagrebu. Kako potraga nije rezultirala nikakvim uspjehom, bila sam prisiljena telefonom nazvati informacije te gospođi, koju sam zbog buke i tihog tona jedva čula, na njemačkom objasniti svoj problem. Sva sreća da sam studirala njemački jezik pa sam bez poteškoća mogla obaviti razgovor!

U potrazi za informacijama

Kad mi je konačno priopćeno na kojem ću izlazu moći dobiti kartu, pohrlile smo onamo u nadi da ćemo se nakon preuzimanja karte moći prepustiti ležernom šalabajzanju po dugim hodnicima frankfurtskog aerodroma te zgražanju nad visokim cijenama njihovih “fancy shmancy” trgovina, no od toga smo odustale kad smo saznale da će Condorovi zaposlenici na spomenutom šalteru biti tek sat i pol prije polijetanja aviona, a do tog vremena dijelilo nas je gotovo dva sata čekanja. “Oduševljene” tim razvojem događaja srušile smo se na obližnje fotelje i upustile u intenzivno vrebanje izlaza kojim će nas zaposlenici njemačke aviokompanije Condor propustiti u utrobu svoje letjelice.

Joj, što ‘volimo’ čekati po aerodromima!!!

Baš dobro da nas kao okorjele nepušačice i zagrižene protivnice pušenja u tom neugodnom načekivanju nije mogao ometati otrovni dim cigareta ostalih putnika jer je pušenje u prostoru aerodroma dopušteno samo u specijalnim skučenim pušačkim kabinama. Da je barem tako u svim javnim prostorima u cijelom svijetu – počevši od lijepe naše Hrvatske!

Samo se vi trujte, ali bez mene…

Kad smo napokon dočekale 13:50, započela je obratna procedura ulaska u avion od one zagrebačke. Naime u Zagrebu smo prvo dobile karte, a onda prošle skeniranja, dok su nas ovdje prvo čekala skeniranja pa onda provjera ili u mom slučaju nabava karata. Uglavnom nakon mase nepovratno izgubljenih živaca u 15 sati smo se uspješno ukrcale u Condorov Boeing 767-300 gdje su nas unatoč našoj bojazni da će nas, s obzirom na dodijeljena sjedala 44 A i 44C, dijeliti sjedalo viška na naše ugodno iznenađenje dočekala dva posljednja susjedna sjedala uz prozor s lijeve strane aviona. Iako pri kupnji karata nismo izdvojile ni eura za rezervaciju susjednih sjedala, imale smo sreću da smo u oba zrakoplova sjedile zajedno, i to čak u oba do prozora.

Naša sjedala bila su opskrbljena jastučićima za spavanje, a Nikolinino i dekicom koja je mene mimoišla zbog očito pehovski nastrojenog dana, no kako mojoj ugrijanoj suputnici nije bila potrebna, nismo od stjuardese naručile još jednu, nego mi je Nikolina ustupila svoju kojom sam odmah prekrila svoja zimogrozna ramena kako bih ih zaštitila od puhanja rashladnog sustava. Za 15:20 predviđeni pokret aviona započeo je šest minuta kasnije, a nakon petnaestak minuta vožnje po tlu u 15:40 vinusmo se u visine put sjevernoameričkog kontinenta.

Odlazak iz Njemačke

Tijekom plovidbe ovom puno većom prekooceanskom letjelicom u kojoj su sjedala bila raspoređena u tri reda s po dva sjedala uz prozor te tri u sredini gostoljubive njemačke stjuardese počastile su nas s pet rundi pića, dvije runde obroka te čokoladicom s rižom čime su poremetile naše kod kuće pripremljene prehrambene planove.

Večera je servirana u avionu

Za razliku od manjeg aviona koji nas je zrakom dopremio do Frankfurta gibanje ovim avionom nije izazivalo nikakva ljuljuškanja u našim glavama te nam je uz povremena drmanja uzrokovana turbulencijama pružalo osjećaj vožnje autobusom. Cijelim putem prema zapadu pratilo nas je sunce koje je nam je kroz čudno raspoređene sićušne avionske prozore povremeno otkrivalo prekrasne zračne, vodene i zemaljske krajolike zadivivši nas tako primjerice oko 19:30 snijegom prekrivenim Grenlandom.

Približavanje bijelom Grenlandu

Snijegom zavijeni Grenland

Za razliku od svojih šutljivih i uspavanih susjeda Nikolina i ja nismo štedjele jezik većinu puta te smo naglas konstantno provodile detaljnu analizu dotad nikad viđenog živog i neživog svijeta koji nas je okruživao. Olakšavajuća okolnost pritom bila je činjenica da nitko oko nas nije razumio hrvatski. Osim međusobnim verbalnim pretresanjem svega i svačega gotovo deset sati dugo vrijeme leta ubijasmo i povremenim gledanjem dosadnjikavih filmova koji se puštahu na zajedničkim televizorima te slušanjem avionske glazbe po izboru.

Nikolina je jedno vrijeme čak pokušavala pričati na engleskom s nerazgovijetnim Indijcem s kojim ja, s obzirom na svoje traljavo poznavanje engleskog jezika, nisam ni pokušavala uspostaviti ikakvu komunikaciju. I dok je ostalim putnicima uspijevalo spavati u sjedećem položaju uz kojekakva mlataranja glavom, Nikolina i ja nismo se ni trudile uplovljavati u zemlju snova potaknute prošlogodišnjim uvelike neuspješnim pokušajima autobusnog spavanja na putu u Španjolsku.

Iako smo na tom lanjskom zemaljskom putovanju ispekle zanat dugog sjedenja na istom mjestu, od skučenog prostora aviona pred kraj putovanja počele su nas boljeti noge, naročito zato što su nam pod njima morale biti stvari jer nisu stale u čudni pregrađeni pretinac iznad naših sjedala. Budući da su hodnikom često patrolirale stjuardese u dvorbi putnika, sve rastezanje udova svodilo se na odlazak u tijesni WC ili ustajanje pored vlastitog sjedala.

Na sjedalima Condorova Boeinga – uz whiskey vrijeme brže prolazi…

Kad je kod stjuarda potvrdila razglasom objavljenu informaciju da se u Kanadu (kao što smo ispunile na izjavi za ulazak u zemlju) ne smije unijeti nikakvo meso, mliječni proizvodi, sjemenke te voće i povrće, Nikolina je počela šiziti jer si je, zbog opsjednutosti potencijalnom glađu te na internetu neobjavljenoj informaciji o postojanju tolike avionske gozbe u oba leta, ponijela hrpu baš tih zabranjenih prehrambenih artikala. Kamo s dva mesna sendviča, dvije banane, jabukom, posudicom s narezanim povrćem, posudicom s narezanim voćem, posudicom s kikirikijem???

Ja sam odmah počela zobati svoja dva komada kruha preostala od ručka s maslacem i sirom pa sam joj malo pomogla jesti njezino povrće. Budući da pokušaj nuđenja kikirikija suputnicima nije bio pretjerano uspješan, Nikolina je odustala od uvaljivanja ostalih svojih jestvina zrakoplovnim susjedima te je oko ponoći teškom mukom bacila svoj u Kanadi zabranjeni prehrambeni asortiman uz razmišljanje o tužbi Condora zbog nenajavljene neumjerenosti u jelu i piću koja ju je dovela do viška hrane. ;-)

Dolazak u Calgary kratko poslije kiše i ‘dugom’ u zraku

Prije samog slijetanja na silu potamanismo svaka još po jednu svoju bananu (uzalud jer na carini nitko nije ni zavirio u naše torbe), a onda se prepunog želuca 20 minuta prije predviđenog vremena ili u 1:10 po našem hrvatskom vremenu spustismo na kanadsko tlo u sunčani Calgary gdje nas je nakon uspješno ugrabljenih kofera (suprotno mom paranoičnom scenariju prema kojem smo vrlo lako mogle okusiti kako je to biti vlasnik trajno izgubljenih ili privremeno zalutalih stvari) dočekao moj tetak Zdenko te odbor za doček sastavljen od gostoljubivih, većinom umirovljenih volontera odjevenih u kaubojskom stilu. Ugođaj su upotpunjavali zvuci country glazbe koju su uživo izvodili Howdy strangersi.

Posljednji, mukom utrpani zalogaji u avionu

Pecanje kofera

Kofer upecan

Prvi koraci u Kanadi

Howdy strangers: Welcome to Canada!!! Lokalna dobrodošlica na aerodromu u Calgaryju.

Dvije Slavonke uz reklamu za ‘Stampede days’ u Calgaryju

Nakon kratkog aerodromskog naslikavanja u Calgaryju tetak nas je autom odvezao svojoj kući u tristotinjak kilometara udaljeni Edmonton gdje nas je čekala moja teta Vera.

Na zasluženo spavanje krepane od umora uputismo se nakon kratkog razgovora sa svojim domaćinima i teturajućeg tuširanja izvršenog bez uključenog mozga. Bilo je to u 7:15 po hrvatskom vremenu ili u 23:15 po lokalnom edmontonskom vremenu – dakle 28 sati nakon mog ustajanja. Posljedice poremećenog spavanja i premošćivanja vremenske razlike osjećamo i danas dok ovo pišemo, ali ne žalimo ni najmanje što smo se upustile u ovu kanadsku pustolovinu.

Što nas dalje čeka u prostranstvima sjevernoameričkog kontinenta, moći ćete pročitati u sljedećem nastavku priče ‘Naše kanadsko putovanje’. Stay tuned…

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Naše kanadsko putovanje – 1. dio”

  1. Comment by vera:

    Super sastavljeni blog a i ilustracije ne zaostaju! Vidi se da su nase gosce experti u lingvistici! Bit ce zanimljivo dalje citanje…….

  2. Comment by ruža:

    cure jako zanimljivo napisano… ja čekam nastavak, što je sa njim ????

Leave a Reply