Koturaši u Koturaškoj
digg del.icio.us TOP
  Posted January 26th, 2017 by Zdenko  in Biciklizam, Purgerska Nostalgija | Jos nema komentara

Purgerska nostalgija

Izvor: Prof. Ariana Štulhofer, Portal Zagreb.hr, Wikipedia.

Koturanje na nekadašnjim velodromima u Zagrebu…
Prošlost biciklizma u Zagrebu i Trnje imaju jednu zajedničku točku koja ih veže već duže od jednog stoljeća – Koturašku cestu. Sve je počelo biciklistički već davne 1867. godine kada je zagrebački trgovac Ladislav Belus otišao na Svjetsku izložbu u Parizu.

Koturanje na velodromima Zagreba

Tako se biciklizam rano dokuturao (otud i naziv Koturaška cesta) u naš grad. Prvi naši koturaši iliti biciklisti vozili su takozvane velocipede, čudne naprave s golemim prednjim kotačem i majušnim zadnjim, a vozilo se da bi se nogom odguravalo od zemlje. Koturaška cesta nosi to ime i danas, kad je izraz ‘koturaši’ mnogima tek zastarjela ili nepoznata riječ, a u gradskom žargonu poznata je i po šaljivoj uzrečici: ‘To će biti na križanju Vlaške i Koturaške!’

Bilo je to doba, kada su se ovakvi bicikli još uvijek mogli vidjeti po ulicama grada. Na gornjoj slici su članovi 1. hrvatskog društva biciklista i pioniri biciklističkog turizma: Erik Alexander, Mirko Bothe i Mirko Kleščić.

 Bilo je to vrijeme kada su Zagrepčani o biciklima znali samo ono što se moglo pročitati u novinama, osobito u onima koja su dolazila iz inozemstva. Znatiželjni i poduzetni Ladislav na Svjetskoj se izložbi nagledao mnogih čuda i ljepota, ali najviše ga je oduševio bicikl. I kupio je jedan, donio ga u Zagreb i silno začudio sugrađane. To nam je jasno kada se sjetimo izgleda bicikla iz tog ranog biciklističkog doba – silno velik prednji kotač, mali stražnji kotač i sjedalo visoko iznad tla, toliko visoko da je malo današnjih biciklista koji bi se usudili popeti na tu visinu, održavati ravnotežu i još pri tome okretati pedale.

Koturaši iz prošlog stoljeća. Utrka veterana prigodom otvorenja trkališta u Črnomercu, 1926. godine.

Već 1885. u Zagrebu, gradu od otprilike 36 tisuća stanovnika, osnovano je Prvo Hrvatsko Društvo biciklista, koje će sebi odmah urediti trkalište, a godinu dana kasnije već organizirati i prve koturaške utrke, i to oko Zrinskoga trga. Sam je sebi izradio bicikl i biciklizmom se bavio i famozni Ferdo Budicki, koji će na dva kotača preći cijelu Njemačku, Skandinaviju, Rusiju, Francusku i Španjolsku. U kronikama, Budicki, ostaje, međutim poznat samo po svom prvom automobilu, sa kojim se u Zagreb dovezao 1901.

Iz povijesti biciklizma u Zagrebu
U početku su se natjecanja održavala isključivo na biciklističkim trkalištima – velodromima. Rezultat velike popularnosti biciklizma su bila tri trkališta koja su podignuta u samo šest godina krajem 19. stoljeća: 1891. na današnjem Rooseveltovom trgu, 1895. na Koturaškoj cesti i 1897. u Maksimiru. Tako intenzivna, nikad više ponovljena, izgradnja građevina namjenjenih biciklizmu u Zagrebu svjedoči o velikom broju članova biciklističkih klubova tog doba i velikom interesu gledalaca, željnih dobrih biciklističkih utrka.

Prva biciklistička utrka ulicama grada Zagreba održana je 1887 godine. Utrkivalo se oko Zrinjevca, pa su zagrebačke dame mogle uživati u vještinama svojih kavalira. Nakon prvih utrka oko Zrinjevca zagrebačkim pionirima biciklizma vrlo se svidjelo utrkivanje i nadmetanje i već nakon četri godine, 1891. godine, Hrvatski klub biciklista ‘Sokol’ sagradio je na današnjem Rooseveltovu trgu prvo kružno trkalište. Samo godinu dana kasnije (1892.) održana je i prva prava cestovna biciklistička utrka u Hrvatskoj, kada su hrabri pioniri biciklizma bodro krenuli na dalek put – do Petrinje.

Sve to je dalo snažan poticaj biciklističkom sportu, pa je bilo sve više biciklističkih zanesenjaka i nakon godinu dana na tom trkalištu, održano je i prvo prvenstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Za titulu prvaka trebalo je priječi pet tisuća metara brže od svojih suparnika. Godine 1895. na biciklističku scenu Zagreba stupilo je i prvo Hrvatsko Društvo biciklista, koje je izgradilo novo trkalište na Koturaškoj cesti. Tako je Zagreb postao prvi, ako ne i jedini grad u široj i daljoj okolici, koji ima ulicu nazvanu po biciklu, odnosno po koturašima – naime tako se u ono vrijeme znalo reči za bicikliste.

Nekada su bile popularne biciklističke utrke sa motornim vodstvom

Na biciklističku kartu Zagreba Trnje se upisuje i 1932. godine kada je izgrađeno novo trkalište – Miramare. Na tom su se trkalištu, osim biciklističkih utrka, organizirala i razna druga natjecanja – u motorizmu, automobilizmu i jahanju.

Pogled na tribine stadiona HŠK Concordia za vrijeme odigravanja nogometne utakmice Građanski – Jugoslavija, 25. srpnja 1926. god., fototeka Hrvatski športski muzej

Trkalište na Rooseveltovom trgu (Ciglani)
Trkalište koje je izgrađeno na Ciglani do Vojničke ceste (današnji Rooseveltov trg i Srednjoškolsko igralište) izgradili su članovi Hrvatskog kluba biciklista Sokol. Trkalište je bilo dugo 333 metra, a članovi kluba su ga izgradili sa vlastitim troškom bez ičije pomoći. Na tom trkalištu je 25. lipnja 1892 godine priređeno Prvo prvenstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na 5000 metara, a utrku je zajedno sa tri tisuće gledatelja, pratio i hrvatski ban Khuen Hedervary. Trkalište je imalo djelomično nakrivenu tribinu.

Današnji Rooseveltov trg i Srednjoškolsko igralište

Jedan dio športskog igrališta se uređuje u obliku elipse prema uzoru na igralište u Görlitzu (Njemačka). Krajem 19. stoljeća na južnoj i sjevernoj strani uređuju se teniski tereni, tada jedini u Zagrebu do 1906. godine. Početkom 20. stoljeća na jugozapadnom dijelu uređuje se igralište za kriket, oko središnjeg igrališta uređuje se trkača staza, a obodno su zasađena brojna stabla divljih kestenova. 1905. godine igralište se proširuje na područje „Ciglane“ s kojeg se izmještaju vojne barake i u to vrijeme je jedino ograđeno športsko igralište u Zagrebu gdje se svakodnevno održava tjelesna nastava učenika osnovnih i srednjih škola.

HAŠK i “Academia“ 1905. godine dobivaju dozvolu za korištenje igrališta za potrebe svojih treninga. Zbog eliptičnog oblika teren nije odgovarao nogometašima, jer se nije moglo igrati preko krila niti izvoditi udarce iz kuta. 1908. godine teren se pretvara u pravokutni oblik zahvaljujući natkrivanju potoka Kraljevac i proširenju igrališta na zapad.

Zbog početka gradnje okolnih školskih zgrada (danas muzej Mimara) godine 1895 klub Sokol je morao napustiti svoje omiljelo trkalište, koje je kroz 4 godine postojanja bilo središtem razvoja našega sporta u domovini.

Tada je to, uz nogometno igralište HAŠK-a kod vodovodnog spremišta na Tuškancu, jedino nogometno igralište u Zagrebu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata na igralištu se podiže deset dugačkih vojničkih baraka koje ostaju sve do 1931. godine kada učenici Prve muške realne gimnazije s direktorom Pavlom Serdarom i profesorom tjelesnog odgoja Vladimirom Jankovićem pokreću akciju uređenja Srednjoškolskog igrališta. 1934. godine se prema planovima arhitekta Egona Steinmanna uređuju igrališta. Podiže se betonsko-čelična ograda dužine 500m i visine 100cm do 150cm. Središnje igralište se postavlja u smjeru sjever-jug dimenzija 65m × 100m te se koristi za veliki rukomet. Igralište je danas u javnoj upotrebi i koriste ga učenici okolnih srednjih i osnovnih škola.

Uspomena s biciklističkog trkališta na Koturaškoj cesti, 1899. god., fototeka MGZ

Stadion Koturaška, nekadašnji biciklistički velodrom
Klubski odbor Prvog hrvatskog društva biciklista sastao se u jesen 1894. godinu dana prije nego što su trebali napustiti velodrom na Rooseveltovom trgu (Ciglani), kako bi na vrijeme organizirali gradnju novog biciklističkog trkališta. Članovi i simpatizeri vrlo su ambiciozno i temeljito prionuli projektiranju nove trkače staze. Tako je klub uredio svoje novo biciklističko trkalište, drugo u Zagrebu, između Preradovićeve ulice i Savske ceste, pokraj Botaničkoga vrta, na zemljištu uz današnju Koturašku cestu, koja je svoje ime dobila po koturašima – starom nazivu za bicikliste.

To novo trkalište je bilo zemljano, dugo 500 metara. Glavni pristup za gledatelje je bio na sjevernoj strani, iz Koturaške ceste, dok su se tribine nalazile na suprotnoj strani, kako sunce nebi gledateljima smetalo za pračenje programa. Troškovi uređenja zemljišta iznašali su zajedno sa zgradama tadašnjih 30,000 forinti.

Zanimljivo je da je Stadion Koturaška, postao poznat još kao ‘Igralište Građanskog’, jer je ta sagrađena biciklistička staza bila oko glavnog nogometnog terena, kojega su koristili nogometaši ‘Građanskog’. Stadion se nalazio u Koturaškoj cesti u današnjem Trnju i imao je kapacitet za oko 10,000 gledalaca. Bio je to stadion koji su izgradili i koristili biciklisti od 1895 do 1924 godine, a u razdoblju od 1924 do 1945 godine je pripadao nogometnom klubu ‘Građanski Zagreb’. Poslije II Svjetskog rata i rasformiranja kluba ‘Građanski’, stadion su preuzeli nogometaši NK Dinama, koji su na njemu igrali sve do 1948 godine. Naime te godine su se preselili na današnju lokaciju kod Maksimira jer je tamo izgrađen ‘Stadion Maksimir’. Nakon što su se nogometaši odselili, igralište Građanskog je srušeno samo dvije godine kasnije (1950).

Koturaška cesta danas – nema više velodroma

Sokolovo trkalište u Maksimiru
Zbog klubskih nesuglasica, Hrvatski klub biciklista Sokol ubrzo prestaje koristiti velodrom uz Koturašku cestu i podiže 1897. godine vlastito trkalište na državnoj cesti Zagreb – Dugo Selo, nasuprot glavnom ulazu u Maksimir (tj. na križanju današnje Maksimirske ulice i Svetica).

Nacrt i lokacija biciklističkog trkališta Hrvatskog kluba biciklista Sokol u Maksimiru 1897 godine.

Na tom igralištu su trenirali svi zagrebački biciklistički klubovi, osim članova Prvog hrvatskog društva biciklista, koji su nastavili koristiti stadion u Koturaškoj ulici. Bila je to prva sportu namjenjena građevina na ledini južno od maksimirskog perivoja, koja je inicirala uređenje cijele livade Svetice u najtradicionalnije sportsko područje grada.

Sokolovo trkalište izvedeno je prema projektu inž. Gustava Hermanna, iz drvene građe, za razliku od starijih zemljanih trkališta. Glavnom je osi bilo orijentirano u smjeru sjeveroistok-jugozapad, te je najsjevernijom točkom dodirivalo Maksimirsku cestu, kako bi se i cestovne utrke mogle na njemu završiti. Dužina staze iznosila je 333.33 metara. Širina staze je bila 6.35 m. Vanjski se rub uzdizao na zavojima postupno do tri metra i bio je zaštićen solidno izvedenim 1 m visokim prislonom. Drvena konstrukcija trkališta izvedena je iz debelih hrastovih stupova. Sav je drveni materijal bio namočen u katran. Površina vozne staze dodatno je bila presvučena smjesom vručeg katrana i pijeska, radi sprečavanja proklizavanja, osobito po kiši.

Trkalište ‘Sokola 1887′ u Maksimiru – utrka na ‘visokim’ biciklima.

Tribina za otprilike 200 gledatelja bila je duga 20 metara, a za specijalne goste priređene su dvije lože. Ispod kosina vozne staze, smještene su klubske prostorije i sobe za trenere. Oko cijelog trkališta napravljen je jaki 500 metara dugački i 2.20 metara visoki drveni plot sa ukusno izvedenim portalom i dvijema kućicama sa strane, koje su služile kao blagajne. U sredini glavne trkače staze nalazilo se vježbalište, tj. Pomoćna staza okružena skupinama drveća. Taj središnji dio bio je predviđen za tenis i kriket. Sokolovo trkalište svečano je otvoreno međunarodnom biciklističkom utrkom 30. svibnja 1897 godine.

Trkalište Črnomerec; trkalište Miramare
Biciklističke utrke između 1921. i 1931. godine održavale su se na trkalištu Črnomerec – bivšem vojničkom vježbalištu. Trkalište Črnomerec nalazilo se na mjestu današnje tvornice “Rade Končar”. Kada se 1928. godine na tome mjestu počela graditi tvornica Siemens, na Trnju je 1932. godine izgrađeno novo trkalište – Miramare. To je bilo prvenstveno konjsko trkalište sa 800-metarskom stazom ovalnog oblika. Na tom trkalištu, osim biciklističkih utrka, organizirana su i natjecanja u motorizmu, automobilizmu i konjičkom športu, koji puta čak u istome danu!

Utrke koturaša na trkalištu stadiona Zagreba, na Trešnjevki, bile su jako popularne.

Na trkalištu Miramare u Trnju, otvorenom 21. kolovoza 1932. godine na mjestu današnjeg hotela Internacional, održavala su se natjecanja u različitim sportovima – motociklizmu, biciklizmu, automobilizmu, konjičkom sportu i atletici, sve do 1954 godine.

Nogometno igralište na stadionu Zagreba (na Trešnjevki), prije nego je sagrađena pista.

Stadion Zagreb
Danas u gradu Zagrebu postoji samo jedna biciklistička pista – ona na stadionu ‚Zagreb’ u Kranjčevićevoj ulici, na Trešnjevki. Ta nekada betonska pista, danas je prekrivena asfaltom, okružuje nogometno igralište na stadionu NK Zagreba. Pista je izgrađena 1955. godine prema projektu inž. Milana Zrinjskog iz Zagreba. Dužina kruga je 411 metara. U velikom požaru na stadionu 30.11.1977. godine izgorjele su u potpunosti drvene tribine na zapadnoj strani stadiona. Unutar tribina biciklisti ‚BK Zagreba’ su izgubili kompletni inventar: izgorjelo je skladište opreme i bicikla.

Iako se večina današnjih biciklističkih utrka preselila na ceste izvan grada, ova pista i dalje služi svojoj namjeni. Konstrukcija piste tijekom godina je nekoliko puta bila poboljšavana. Ipak, danas je stanje tog jedinog velodroma u Zagrebu dosta kritično. Trava polako preuzima asfaltnu biciklističku stazu oko nogometnog igrališta, koja nije obnavljana još od 70-tih godina.

Unatoč svemu, biciklisti iz svih zagrebačkih klubova kao i još neki gosti izvana, vrijedno kao i nekada i dalje odrađuju kilometre i nebrojene krugove po igralištu.

Zagrebački biciklisti se danas okupljaju na pisti u Kranjčevićevoj

BICIKLISTIČKI PONEDELJAK
Od mjeseca TRAVNJA pa sve do listopada, svakog ponedeljka poslije podne okupljaju se mnogi zagrebački biciklisti na pisti u Kranjčevićevoj. Tu se priča i prepričavaju svi događaji sa nedjeljnih utrka, dijele se čestitke pobjednicima, dogovaraju se treninzi tokom tjedna, spremaju se kotači za utrke i slično. Prije svake utrke obavezno se čuje zvono, koje poziva sve bicikliste na start utrke na ispadanje i kriterij. Danas je to već dio neke tradicije. Na pisti se uvijek voze barem te dvije discipline.

Biciklistički ponedeljak na pisti u Kranjčevićevoj

Tradicija okupljanja na trkalištu u toku tjedna traje već dugi niz godina. Danas više nema starog Ljubića, Canea, Bogeca, Mrkše, Kahline… nema glazbe, ali novi ljudi u biciklizmu i dalje organiziraju utrke na pisti. Svakog ponedeljka u Kranjčevićevoj ulici okupljaju se mnogi zagrebački biciklisti, da kao i uvijek izmjenjuju iskustva i da stiču nova saznanja o jednom prekrasnom sportu – biciklizmu. Na tribinama su malobrojni ali stalni gledaoci koji svakog ponedeljka poslije posla svrate u Kranjčevićevu pogledati bicikliste. Novinari redovito šalju svojim sportskim redakcijama izvještaje sa biciklističkog ponedeljka, koriste tu priliku da naprave intervjue sa najboljim biciklistima grada i nikada nije dosadno. Mlađi biciklisti pozorno gledaju starije, uče od njih, prate svaki njihov pokret.

Hrvatski građanski športski klub “Građanski”
1911. osnovan je Hrvatski građanski športski klub “Građanski”. Koturaši su trenirali ispočetka na terenu u Tuškancu, u blizini vodovodnog spremišta, a zatim na svom igralištu u blizini Koturaške. Teren je bio veličine 100×60 metara, s kružnim trkalištem dužine 500 m, a bio je ograđen drvenom ogradom. Poslije je po nacrtima inženjera Gjure Kastla sagrađena drvena zapadna tribina sa natkrivenih 1618 mjesta ispod koje su bile svlačionice. Teren je napušten početkom 50-tih godina.

Igralište Građanskog u Trnju – 1927 godine.

Koturaši Građanskoga’ 1943 godine su osvojili više prvenstava od nogometaša
Građanski se zbilja mogao ponositi svojim koturašima. Za koturaše Građanskoga, moglo se reči da nisu zaostajali za nogometašima, već su ih i nadmašivali. Osvojili su pet državnih prvenstava samo 1943 godine! Ovogodišnji koturaški državni prvaci su: Prosenik, Šolman i mali (Emil) Osrećki. Prosenik je državni prvak na cestovnom natjecanju, na trkalištu i u vožnji s motornim vodstvom. Šolman je brdski prvak i to već drugi puta za redom, a Osrećki je osvojio juniorsko trkališno prvenstvo države. Jedino državno prvenstvo, koje ove godine nije pripalo koturašima Građanskoga je cestovno prvenstvo juniora, koje je osvojio Šekoronja iz koturaškog kluba ‘Zagreb 1887’.

Poznati koturaš Emil Meniga – slikan na igralištu Građanskoga

Povijest biciklističkih događaja i sportskih igrališta u Zagrebu

1867 – Zagrebački trgovac Ladislav Belus donio je prvi bicikl u Zagreb.
1885 – Osnovano je prvo Hrvatsko Društvo Biciklista
1886 – prve utrke ulicama grada (Zrinjevac)
1891 – Hrvatski klub biciklista ‘Sokol’ sagradio je na današnjem Rooseveltovu trgu (Ciglani) prvo kružno trkalište u gradu.
1892 – Održana je prva cestovna biciklistička utrka od Zagreba do Petrinje
1892 – Održano je prvo prvenstvo Hrvatske na 5000 m na trkalištu na Rooseveltovom trgu.
1895 – Sokol napušta trkalište na Rooseveltovom trgu (Ciglani).
1895 – Prvo Hrvatsko Društvo biciklista izgradilo je igralište u Koturaškoj ulici – pod imenom Stadion Koturaška.
1895 – 1924 – Trkalište u Koturaškoj koriste biciklisti grada
1897 – Hrvatski klub biciklista ‘Sokol’ sagradio je Sokolovo trkalište u Maksimiru (na Sveticama).
1921 – 1931 – Biciklisti koriste trkalište u Črnomercu.
1924 – 1945 – Trkalište u Koturaškoj koriste nogometaši Građanskoga.
1932 – Izgrađeno je na Trnju trkalište Miramare.
1932 – 1954 – Biciklisti koriste trkalište Miramare na Trnju.
1945 – 1948 – Trkalište u Koturaškoj koriste nogometaši Dinama.
1950 – Trkalište u Koturaškoj je srušeno.
1955 – Izgrađeno je biciklističko trkalište na stadionu Zagreb u Kranjčevićevoj ulici.

Povijest sportskih (nogometnih) igrališta u Zagrebu
Glavni izvor za većinu informacija je već spomenuti članak Ariane Štulhofer iz časopisa “Prostor” iz 1995. pod naslovom “Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu”.

1903. godine osnovana su prva dva nogometna kluba, Prvi nogometni i športski klub (PNIŠK) i Hrvatski akademski športski klub (HAŠK). Oba kluba su ispočetka trenirali na starome gradskom sajmištu istočno od Draškovićeve, a HAŠK-ovci nakon toga prelaze na Zapadni perivoj (Marulićev trg), a potom 1905. na srednjoškolsko igralište (koje je sagrađeno 1896.)

Trkalište Črnomerec, fotografija iz 1931 godine

1906. PNIŠK uređuje svoj prvi nogometni teren u blizini Miramarske ceste, no ubrzo su ga, nakon samo jedne utakmice, morali napustiti. Nakon toga preuređuju zapušteni velodrom na Koturaškoj (otvoren 1895.) u nogometno igralište oko kojega je bila i prva atletska staza u Zagrebu dugačka 500 m. (Zbog tog velodroma i Koturaška ulica nosi svoje ime – “koturaši” je stari naziv za bicikliste.)

1910. osnovan je Hrvatski športski klub “Zagreb” (poslije dopunjen staleškim imenom “tipografski”) čiji je teren bio istočno od Savske ceste, uz Cvjetnu cestu. Poslije je to bio teren NK “Jedinstvo”, koje se kasnije prozvalo “Zagrebački plavi” (po istoimenoj ugostiteljskoj organizaciji), a taj klub se negdje krajem 80-tih udružio sa NK “Zagreb” čiji je to i danas rezervni teren uz koji su nedavno sagrađene vrlo moderne klupske prostorije.

1911. osnovan je Hrvatski građanski športski klub “Građanski”, trenirali su ispočetka na terenu u Tuškancu, u blizini vodovodnog spremišta, a zatim na svom igralištu u blizini Koturaške. Teren je bio veličine 100×60 metara, s kružnim trkalištem dužine 400 m, a bio je ograđen drvenom ogradom. Poslije je po nacrtima inženjera Gjure Kastla sagrađena drvena zapadna tribina sa natkrivenih 1618 mjesta ispod koje su bile svlačionice. Teren je napušten početkom 50-tih godina.

1912. osnovan je Hrvatski športski klub “Šparta”, igrali su prvo na gradskom sajmištu uz Draškovićevu, a nakon 1931. na igralištu uz Gradsku električnu centralu (današnji Hokejaški centar za hokej na travi u Zagorskoj ulici).

1912. HAŠK uređuje i nogometni teren na nadbiskupskom zemljištu u Sveticama (današnji ŠRC Svetice) u športski park sa atletskom stazom od šljake u dužini od 375 m i 5 teniskih terena. Osnovni plan načinio je dr. Branko Domac, a nacrte za drvene tribine kapaciteta 6000 gledatelja graditelj Emil Erfort.

1918. Hrvatski športski klub “Concordia”, uređuje vlastito nogometno igralište na Tratinskoj cesti (današnji stadion NK “Zagreb” u Kranjčevićevoj).

1920. HAŠK zakupljuje 10 jutara zemljišta u zaoadnom dijelu Maksimirskog perivoja uz Bukovačku cestu sa namjerom izgradnje novog modernog stadiona sa tribinama za 2500 gledatelja. No, zbog nedostatka sredstava samo se uređuju tribine na igralištu u Sveticama.

1923. član HAŠK-a i graditelj Ivan Babić izrađuje nacrte za novo igralište uz Bukovačku cestu koje bi, da je izgrađeno, moglo primiti 30 000 posjetilaca. Oko igrališta je trebala postojati i atletska i biciklistička staza te 50-metarski bazen, a pored njega je trebalo sagraditi i 12 teniskih igrališta. Na žalost, radovi nisu nikad započeli.

1932. pojavljuju se novi planovi za izgradnju igrališta uz Bukovačku cestu: Arhitekti Franjo Bahovec i Anton Ulrich izrađuju projekt za športski park na toj lokaciji koji bi sadržavao uz igrališta i dva bazena te više igrališta za manje sportove.

1940. se pojavljuje novi projekt za izgradnju igrališta uz Bukovačku cestu – arhitekti Drago Ibler i Ljudevit Gaj te graditelji Ivo Babić i Veljko Jamnicky izrađuju idejnu skicu za športski park sa nogometnim igralištem za 20 000 posjetilaca, 10 teniskih igrališta (uz centralni teren bi bile tribine za 5000 posjetilaca) te amfiteatralnim igralištem za ritmičku gimnastiku za 1500 posjetilaca pogodnim i za kazališne predstave.

1952. je otvoreno igralište NK “Lokomotiva” na Kajzerici (pročitajte više o tom igralištu na Kajzerici ovdje na Zdenkovom blogu.

1954. je izgrađen sadašnji stadion NK “Dinamo” u Maksimiru, po projektu arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta.

1965. je izgrađen športski park s otvorenim kupalištem na Sveticama u sklopu kojeg je i nogometno igralište okruženo atletskom stazom te igrališta za rukomet, odbojku i košarku.

Kao izvor informacija korišteni su članci od Prof. Ariana Štulhofer, Portal Zagreb.hr, Muzej Grada Zagreba (MGZ) od Željke Kolveshi kao i Wikipedia.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Leave a Reply