Male Alpe Žumberačke
digg del.icio.us TOP
  Posted April 8th, 2015 by Zdenko  in Biciklizam | Jedan komentar

PRIČE IZ AJNŠLISA

Izvor: Biker magazine

Samobor- Žumberak
“Postalo mi je već i šaljivo kako se svaki put spremam otići na neku vožnju koju želim opisati u Bikeru, a na kraju završim na sasvim drugom kraju Hrvatske. Nema veze. Možda je tako i bolje, ako ništa drugo barem je spontano. Vozim se već dugi niz godina i uvijek nekako ispadne da kad zima zakuca na vrata i temperature padnu blizu nule, ja završim na Žumberku.”

Putevima Žumberka

Imao sam nekoliko opcija, a prvotna je bila otići sa jednom jačom ekipom na Sljeme pa u Zagorje. Obzirom da sam proteklih nekoliko tjedana koristio svaki slobodan popodnevni trenutak kako bi uživao u prirodi nakon cijelog dana u uredu i pritom većinom završavao na Sljemenu obzirom da mi je ono najbliže, sa oduševljenjem sam dočekao poziv stare ekipe da sa njima krenem na Žumberak. Tog prohladnog jutra našli smo se kod Hoto vila, pomalo čudnog urbanog eksperimenta, pripremili bajkove i krenuli prema Samoboru.

Na cesti prema Samoboru

Ubrzo smo ulovili cestu koja vodi prema graničnom prijelazu kod mjesta Bregana i od tamo uz sam prijelaz nastavili lijevo za Žumberak i Eko selo. Nekoliko stotina metara nakon graničnog prijelaza uz lijevu stranu ceste lako je uočiti veliko raspelo sa izvorom pitke vode. Ovdje imate mogućnost napuniti spremnike za vodu ako ste to možda zaboravili učiniti kod kuće. Do ovamo smo se već lijepo ugrijali tako da je naša četveročlana ekipa krenula umjerenim ritmom uz riječicu Breganu. Prepustili smo se užitku smirujućih zvukova prirode i monotonom zujanju naših terenskih guma po glatkom asfaltu.

Žumberak i Eko selo

Cesta povremeno prolazi kroz manje zaseoke, ali je većim dijelom uronjena u dekolte dvaju obližnjih grebena između kojih teče spomenuta riječica. Lokalno stanovništvo uvidjelo je potencijal u prirodnoj ljepoti ovog kraja, pa su lukavo uredili parkirna mjesta, izletničke stolove i stolce, sjenice i manja igrališta za klasičan auto-roštilj rekreacije i izlete. Moram priznati da su mi te čudne građevine odvlačile povremeno pozornost sa ceste. Svako malo niknula bi neka drvena tabla zakucana za drvo sa raznim uputama o ponašanju i korištenju dotičnih površina. Čini mi se da su neke sadržavale i informacije o cijeni, ali me sve skupa nije dovoljno zainteresiralo da stanem i malo bolje proučim što se nudi. Cesta vodi lagano uzbrdo i nagib je svega par stupnjeva pa kilometri samo klize.

Park prirode… ribnjaci

Ubrzo dolazimo do poznatih ribnjaka i uzgajališta pastrve. Tu ono >>lagano<< naglo postaje strmo i uskoro se borimo sa prvom ozbiljnom uzbrdicom. Svatko uzima neki svoj ritam i povremeno se čekamo. U blizini Stojdrage na cca nekih šestotinjak metara nadmorske visine izlazimo iz magle i otvara nam se pogled na Samoborsko gorje i Žumberak. Cesta se malo zaravnava tek toliko da nas ponovo okupi i uskoro se ponovo penjemo uz brdo svatko u svom ritmu i u svojim mislima. Dok se tako penjem po tehnički manje zahtjevnim dionicama, misli mi slijede neki drugi put i vijugaju nekom svojom logikom. Razmišljam o nekim člancima koje sam pročitao o ovom kraju kako se ljudi žale na slabu cestovnu infrastrukturu navodeći to kao glavni razlog napuštenih sablasnih sela. Sve je manje mladih ljudi koji se žele baviti poljodjelstvom, vinogradarstvom i stočarstvom i umjesto starih zanata, odlučuju se za napuštanje rodnih mjesta radi odlaska u gradove.

Žumberačka sela smještena su na brežuljcima

Sva sela smještena su na brežuljcima iznad četiristo metara nadmorske visine. Takva mjesta je u povijesti bilo lakše braniti od Turaka. Danas ona zbog svog geografskog smještaja za vrijeme jačih zima ostaju i po nekoliko dana odsječena od civilizacije. Područje je isključivo ruralno te u svom sastavu nema niti jednog gradskog naselja. Na području Žumberka 1769. godine otvorene su prve dvije škole, zatim su se redom otvarale u svim većim zaseocima. Danas nažalost više ne radi niti jedna. Demografski trend Žumberka je negativan, ali ja iz svoje sebične perspektive brdskog bicikliste gledam na to sa nekog drugog pozitivnog aspekta.

Prva ozbiljna uzbrdica prema Stojdragi

U Budinjaku skrećemo sa glavne asfaltirane ceste na makadam

Uživam u prirodi i na samo trideset kilometara od hrvatske metropole odmaram duh i punim baterije od gradske strke. Mi ljudi stalno utječemo na okoliš i nastojimo ga promijeniti i prilagoditi sebi, a kad to učinimo do tih granica da se prvobitno stanje više ne prepoznaje, odlazimo na neko drugo mjesto u potragu za onim što smo izmijenili i putem izgubili. Dovoljno je udahnuti punim plućima pa da nas šume kestena i bukve napune kisikom, razbistre misli i utjeraju iskonsku sreću u srce.

Dok tako moje misli putuju nekim svojim putem ja sam u međuvremenu dopedalirao do sedamsto metara nadmorske visine i ulazim u Novo Selo Žumberačko. Iznad sela nalaze se ruševine starog grada Žumberka koji je izgorio u požaru 1793. godine, a po kojem je i cijela regija dobila ime. Tu se opet svi okupljamo i zajedno pedaliramo idućih nekoliko kilometara do Budinjaka. Brdo je popustilo i vozikamo se po grebenu.

U Budinjaku skrećemo sa glavne asfaltirane ceste lijevo na makadam i prolazimo pokraj novo uređene gostione gdje nas ljubazna domaćica zove da se ugrijemo. Iskušenje moje ekipe je preveliko. Jednostavno nisu u stanju othrvati se zovu toploga čaja uz pucketanje peći na drva. Nisam baš oduševljen tom pauzom jer iz iskustva znam koliko je poslije teško ponovno nastaviti započeto. No, u manjini sam pa se ne bunim. Čaj je bio odličan!

Dugi spust i ponovni dolazak na asfaltnu cestu

Nakon duže stanke nastavljamo dalje. Naravno sad nam je hladno, mišići su umorni i hladni i teško je ponovno uhvatiti ritam i krenuti. Makadam je fin i gladak poput asfalta pa zove na jaču brzinu. Počinje se spuštati i sva četvorica jurimo nizbrdo. Oprez je potreban jer se može dogoditi da vam u susret dođe automobil. Nakon duže jurnjave nizbrdo konfiguracija terena se mijenja i ispred nas je sad niz hupsera koji počinju uzimati danak na nekim članovima naše skupine u obliku grčeva.

Prvotni plan je bio okrenuti prema Japetiću (879 m), ali sad mi je sasvim jasno da to nećemo moći. Umjesto toga izlazimo ponovno na asfalt i sad slijedi samo spust do Samobor.

Vožnja mi se toliko svidjela da čvrsto odlučujem ponovno doći idući vikend, ali ovaj puta nema odustajanja, idem do najvišeg vrha Samoborskog gorja. Prošlo je sedam dana i nije mi bilo teško nagovoriti dva Marka da krenu sa mnom. Prvi dio znate, isti je samo što je kraće trajao. Tu nas jedan Marko napušta, dosta mu je i kreće za Zagreb. Drugi Marko je u izvrsnoj kondiciji, sprema se za Ironmana, pa nas dvojica hrabro nastavljamo dalje na mjestu gdje su drugi odustali. Slijedi dugačak makadamski spust sve do ispod četiristo metara nadmorske visine.

Na Japetić možete i drugom varijantom kojom ćete izgubiti puno manje visine nego što je ova za koju smo se naravno mi odlučili. Uskoro dolazimo do T križanja na makadamu i skrećemo lijevo prema Japetiću. Pred nama je uspon od nekih petsto metara visinske razlike koju treba svladati na putu dugom nešto više od sedam kilometara. Sami smo, nema nikoga. Kotač do kotača, rame uz rame, topimo preostale kilometre. Nakon nekih pola sata jačeg pedaliranja izbijamo na sam vrh.

Na vrhu Japetića nalazi se metalni vidikovac na koji se možete popeti i sa kojeg puca vidik na sve strane. Gledam okolo i komentiram: >>Marko, dobar smo mi to krug napravili, a dobro smo se i ispenjali….<< Bacam pogled na GPS i ustanovljujem da smo nabrali više od tisućuičetiristo visinskih metara. Od sada je sve nizbrdo do Samobora. Ako ste u međuvremenu ogladnili ili ožednili u blizini vrha nalazi se i planinarski dom Žitnica gdje se možete okrijepiti.

Povratak prema Samoboru

Pronalazimo markirani planinarski put br. 14 pomoću kojeg dolazimo ponovno do asfalta i dalje se spuštamo prema Šoićevoj pa za Smerovišće i naposljetku za Samobor. Obojica se slažemo da je ovo bila predivna vožnja, ali da ju nije za podcijeniti što se fizičke izdržljivosti tiče. Tehnički je zahtjevan samo dio sa vrha Japetića pa do Vučje drage gdje treba pripaziti zbog strmine terena, posebno ako je sklisko.

Ostatak staze ne zahtjeva od vas vrhunsku tehniku, ali je preporuka da ste u kategoriji ozbiljnijeg rekreativca jer će u protivnom iz vas iscicati i posljednji atom snage, a onda to više neće biti zabavno ili možda hoće. U svakom slučaju sa sobom obvezno ponesite koju bananu ili energetsku pločicu, onako nek’ se nađe. Vode možete dovoljno naći i putem, ipak se nalazite u kraju koji na svojih 350 kvadratnih kilometara ugošćuje 337 izvora i 260 vodenih tokova pa za vodu nema zime osim ako se zaledi. Sve u svemu vožnja namijenjena za one koji ne vole blato, a vole brze i dugačke šumske dionice lijepih makadama u kombinaciji sa asfaltom.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Male Alpe Žumberačke”

  1. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Bok Zdenko,

    puno puta sam iz Brežica pičil za Stojdragu i Budinjak i istim putem se vračal (prije slobodno sad prek dvije grane, al još samo malo do 1.07.) doma. Na žalost žumberačka sela su pusta,a zbog krutog života, bez cesta, liječnika, dugih zima, neimaštine, besposlenosti, ljudi su se iselili. Ostali su samo stariji. Nadam se da će ljepota toga kraja, mir, tišina, miomirisi šuma, valjda i cesta ponovono privući mlade ljude da se vrate na svoja ognjišta, da poprave i urede stare domačije, ali ne samo krajem tjedna (hrv.vikendom) nego za stalno. No za to je puno toga potrebno, a što sam gore naveo (ceste, radna mjesta/privreda, trgovine, liječnik, veterinar, razviti stočarstvo, šumarstvo, škole, telefon, voda itd).
    Opet jedna prirodna ljepota koja propada, a možda bi s druge strane novo naseljavanje uništilo prirodu Žumberka?….tko zna?

Leave a Reply