IZLAZAK SA MAJKOM
digg del.icio.us TOP
  Posted May 6th, 2016 by Zdenko  in Obitelj, Purgerska Nostalgija | 3 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Povodom godišnjice smrti moje majke
Moja mama je umrla prije šest godina – na sam majčin dan! Teško je vjerovati da je prošlo već toliko godina otkako je nema među nama. Nema dana da je se ne sjetim ili spomenem. Ovaj prikladni članak posvećujem sjećanju na moju majku.

Vjerujem u anđele
Izvor: Portal Mudre misli
Nakon 21 godine našeg braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, “Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme i sa tobom.”

DSC_6983Zdenko sa svojom majkom

Ta druga žena koju je moja supruga htjela da izvedem na večeru i u kino bila je moja majka. Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog moje troje djece, nisam bio u mogućnosti da je viđam baš često. Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.

„Šta nije u redu sine, jesi li dobro?!”, uzvratila je pitanjem. (Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše desilo.) Toga petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće.

Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primjetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoskim sjajem.“Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo.”, rekla je u dahu.

100_6152Zdenko i Zdenka

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali sa jako finim ambijentom. Dok smo ulazili, majka me je uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam uzeo da čitam jelovnik (ona je zbog slabog vida mogla da čita samo velika slova). Čitajući, podigao sam pogled i primjetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama. “Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali”, rekla je.“Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu, majko”, odgovorio sam.

Tokom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film. Kada sam je naveče odvezao kući rekla mi je, „Izaći ćemo opet, ali samo pod uvjetom da ja tebe izvedem.“ Složio sam se.

“Kakav je bio izlazak?”, upitala me je supruga kad sam stigao kući. “Vrlo, vrlo lijep. Mnogo bolje nego što sam očekivao”, odgovorio sam.

100_6146Zdenko sa ženom Verom i majkom Zdenkom

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog udara. Desilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku da joj ikako pomognem. Nakon određenog vremena, primio sam kovertu sa priznanicom od restorana u koji sam bio izašao sa svojom majkom. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano: “Platila sam ovaj račun unaprijed. Nisam bila sigurna da li ću i ja biti prisutna; no svejedno, platila sam večeru za dvoje… tebe i tvoju suprugu.

“NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.”

Tog trenutka sam najzad shvatio važnost riječi: “VOLIM TE.” I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo. *** Ništa u životu nije važnije od naše porodice. NIŠTA.

***Provodite više vremena sa onima koje volite, jer ovakve stvari ne mogu biti odgođene za “neki drugi put.”

CIMG0684Zdenka Kahlina, April 30, 1924 – May 9, 2010

Hvala svima onima koji se još uvijek sjećaju moje majke.

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

 

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

3 komentara to “IZLAZAK SA MAJKOM”

  1. Comment by zinka canjuga:

    dirljiva priča….sjetila sam se smrti moje mame za koju sam bila vezana… i dok sam je gledala onako izmućenu bolešću… na samrtnoj postelji rekla sam joj: mama molim te oprosti mi ako sam te nekad povrijedila ili učinila nažao, molim te oprosti mi jer ja tebi nemam što oprostiti… naprosto bila si divna mama… puna ljubavi prema nama i nikad nisi pogriješila… a da se može vratiti vrijeme vjerojatno bi opet bilo sve isto jer kad nekog izgubimo, tek onda shvatimo koliko nam znači, koliko ga volimo i koliko smo mi njemu značili…. zato snivajte u miru naše voljene mame…

  2. Comment by zinka canjuga:

    Vozeći se neki dan starom dobrom četvorkom kroz Draškovićevu ulicu na posao, odjednom me obuzeše emocije i osjetim kako mi kroz lice probija pokoja suzica.Daj velim sama sebi kaj buju ljudi oko tebe rekli.Gle budale rano vjutro cmizdri u tramvaju. Al ne znaju oni kaj je meni,Dok je tramvaj tak pelal kroz ulicu,sjećam se na ćošku Draškovićeve i Branimirove ulice dugo je stajala tvornica čokolade,bombona i keksa Josip Kraš , tu je je delala moja mama,punih 42 godine. polako su mi navirala sjećanja .Delala je mama cijeli svoj radni vijek male čokoladice Životinjsko carstvo, na koje su se stavljale sličice, koje smo mi djeca sa puno žara i ljubavi ljepili u album.Kad su sve sličice bile zaljepljene poslali bi album u Kraš i dobili paket slatkih proizvoda, kao nagradu za naš trud i kupnju Kraševih čokoladica. Delala je moja ma u tri smjene, i tu ostavila cijeli svoj život.Još uvijek osjećam miris čokolade na koji je mirisao njezin veš ,jer uz sve pranje taj miris je bio prisutan u meni kroz cijelo moje djetinjstvo i nije se moglel ničim izbrisat.Sjećam se kad bi mama išla u noćnu službu, sestra i ja stajale bi na prozoru kuće i tražile njene poljupce moleći ju da ostane doma, al niš od toga morala je ići delati .kakvo god vrijeme bilo čokolada je čakala na nju. I u početku sve je to delala ručno na normu. Jedne hladne zagrebačke zime . digla se mama iz kreveta sa pogledom na vekericu i skočila iz kreveta, misleći da već kasni na jutarnju šiftu. Na brzinu se obukla i izašla van na čiću zimu. A sneg do kolena, i još je neumorno padal. Išla tak ona kroz snijeg i zimu,došla do tramvajske stanice na uglu Harambašićeve i Zvonimirove,nekad zadnja tramvajska stanica,jer se tramvaj okretal oko grabe,tek poslije je tu sagrađen Ekonomski fakultet.Stoji ona tak,smrzava se i misli.Pa gdi je pri vragu taj tramvaj,već je trebal dojti, njega ni od kuda,još malo pa bum se smrznula, desetke nigdje.Gleda ona tak i misli pa dobro kaj sam ja sama na vulici , gdje su drugi,kaj danas nitko po ovoj hladnoći nejde delat. Pogleda sirotica na sat, kad ono tek pol dva u noći.Sam kaj ju šlagec nije strefnul,vjutro je krivo vidla na vekerici,a onda jadna opet natrag po tom snjegu doma na toplu kavu.Voljela sam u ići u Kraš,voljela sam tu staru tvornici a mama i njezine prijateljice dale bi mi i pokoju čokoladicu i sličicu životinjsko carstvo.Sve njene prijateljice i teta Dušanka i Razija i Dukica bile su super prave prijateljice.Kad bi se vraćale s posla cijeli bi tramvaj mirisal po čokoladi. A radile su tu i i njena sestra Boška i Ankica,kak da je Kraš obiteljska firma.Sjećam se naranđa bez kore,kaj je mama dnosila doma jer su se onada samo kore upotebljavale za čokoladu.Za te naranđe veže me jedna ljepa ljudska priča.Moj prijatelj iz razreda Zorica Željko imal je mamu kaj je isto delala sa mojom u Krašu, ali nažalost rano je umrla.I na obljetnici mature nas dvoje smo se nostalgićno sjećali tih golih naranđa ,koje su nam naše mame donosile.Jela bi i sva djeca iz ulice.Šiš kak smo ga zvali,bil je i glumac i redatalj, pa smo se dogovorili da bumo napravili nekakvu predstavu o Krašu i čelavim naranđama. Ali nažalost i moj Šiš,prerano umre i nismo uspjeli ostvariti našu želju.Uvijek kad se toga sjetim raslaćem se.Evo sad imamo 4O godina mature i voljela bi da je tu i da smo realizirali našu zamisao,kako bi nostalgično mogli pričati o tome.
    I zato je moj pogled danas iz tramvaja tužan,jer na mjestu tvornice danas soji kino,užas.Mogli smo ju sačuvati kao zaštićeni spomenik kulture, i dovoditi posjetitelje da vide kak se nekad delala čokolada u tvornici koja je osnovana davnih dana i zvala se Union .Nek je kino, al meni još uvijek sve miriše na moju mamu,na čokoladu koju je s toliko ljubavi cijeli svoj život pravila za mene za svu djecu i ljubitelje čokolade. Svi iz ulice su jeli maminu čokoladu i kekse jer njeno je srce bilo veliko i u tvorničkom dućanu kupovala je čokoladu,štapiće kekse i za svu djecu iz ulice.
    Hvala Ti mama,svaki dan si uz mene dok prolazim Draškovićevom i puna su mi osjetila Tvoje čokolade,

  3. Comment by Gordana:

    Poštovani gospodin Zdenko!

    Danas sam sasvim slučajno naišla na Vaš blog, jer sam htjela pročitat više o kvartovima Sigečica i Kanal. Kad sam našla kako ste detaljno napisali i stavili lijepe slike Kanala, sjetila sam se da sam već jednom čitala o Kanalu na Vašem blogu, i mogu Vam ovom prigodom napisat da na internetu nitko nije tako lijepo napisao o povijesti tih kvartova kao Vi, što je sramota za Internet, a svakako Vas je za pohvaliti da tako detaljno i s ljubavlju pišete o starim, pa i povijesnim zagrebačkim kvartovima. Tim više što, koliko vidim iz Vašeg bloga i Facebook profila, dugi niz godina živite u Kanadi.

    S puno ljubavi ste napisali o Vašoj mami, što me je baš dirnulo, jer ima jednu duboku, istinsku i ljudsku poruku i pouku: kako ne smijemo zaboraviti na druženje s obitelji, jer trenuci provedeni s obitelji su neprocjenjivi. Moja mama je zadnjih godinu dana bolesna, ne zna se još točno što je, pa sam pogotovo osjetljiva na ovakve teme. Kod mame se sumnja u tumor u trbušnoj šupljini. Ima 84 godine, nikad nije bila bolesna, osim staračkog dijabetesa i glaukoma, cijeli život je bila aktivna, poduzetna, radišna, a sad me njezina slabost i nemoć, svaki put šokiraju. Prekrasno ste opisali Vaš odlazak s Vašom cijenjenom mamom u restoran, a još dirljivije je što je mama nekoliko dana poslije umrla. I opet se potvrđuje pravilo o prolaznosti života i neminovnoj smrti naših najdražih…Evo, sad sam ja svoje misli, pa i intimne osjećaje, podijelila s Vama kao potpuno nepoznatom osobom, ali kad danas živimo u virtualnom svijetu – to je valjda potpuno normalno. Uostalom, možda se naše dopisivanje e-mailom pretvori u prijateljstvo – nikad se ne zna…Jedino Vas moram u nečemu ispraviti, što me je zasmetalo, jer naglašavate da pišete purgerski i sve je u tom stilu, što mi se sviđa, jer ja sam rođena Zagrepčanka, ali u članku o Vašoj gđi mami ste napisali riječ “uslov”, a hrvatski bi bio “uvjet”. No, to je zanemarivo s obzirom na Vaše lijepo, nadahnuto i pametno pisanje.

    Puno srdačnih pozdrava iz hladnog Zagreba!

    U Zagrebu, 16.11.2016.

    gđica Gordana Vinceković

Leave a Reply