Moja rodna kuća
digg del.icio.us TOP
  Posted November 14th, 2016 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 8 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Sedamdeset godišnjica postojanja kuće u kojoj sam se rodio na Trešnjevci!
Ovo je priča o kući u kojoj sam se rodio prije više od šezdeset godina. Napisao sam ju povodom sedamdesete godišnjice izgradnje kuće u Novoj cesti 73 i na lijepe uspomene koje moja obitelj nosi iz tog doba.

DSC_2649Moja rodna kuća u Novoj cesti br. 73 danas izgleda ovako.

Rodio sam se u Zagrebu 26.06.1951. godine u Zajćevoj bolnici. U to vrijeme smo živjeli u malom trešnjevačkom stanu u Novoj cesti br. 73 na trečem katu. Naravno ja se iz tog doba ne sjećam se skoro ničega, ali se sjećam mnogih priča koje su se pričale unutar obitelji iz doba dok smo živjeli na Novoj cesti. Prošlog ljeta sam se stjecajem okolnosti ponovno našao u mojoj rodnoj kući, po prvi puta nakon punih 58 godina !

DSC_2660Imena stanara koji danas žive na ovoj adresi.

DSC_2659Haustor kuće u Novoj cesti br. 73 pobudio je puno uspomena u meni. Ovdje su stanari, svi zajedno, nekada slavili praznike i druga kućna slavlja.

Naime na ‘moje web stranice (blog) slučajno je naletio gospodin Toni Koturić, koji je pročitao priču ‘Štreka mog života’ ovdje na ‘Zdenkovom vuglecu’. Iz te priče je saznao da sam se ja rodio u kući gdje on živi već cijeli svoj život, pa se dobro sjeća moje familije. Toni me je kontaktirao putem emaila i tako smo stupili u kontakt. Ja sam mu obečao da ću ga obavezno posjetiti kada dođem u Zagreb. Svoju riječ sam održao prošlog ljeta, te sam pozvonio na njegovo zvono u kući gdje sam se rodio. Kakvo uzbuđenje… srce mi je kucalo ‘sto na sat’. Nikada prije nisam stajao na vratima tog ‘mog’ haustora. Niti ne mogu opisati uzbuđenje koje sam osjećao u sebi tog momenta.

DSC_2657Domaćin Toni Koturić i Zdenko

Iz povijesti obitelji Kahlina
Moj otac se oženio 1943 godine za Zdenku Leskovar (mama je porijeklom iz Zagorja). Obitelj Leskovar je živjela na Trešnjevci gdje su imali kuću i gostionicu u Zagorskoj br. 22. Nakon svadbe moji roditelji su započeli zajednički život u malom stanu na trečem katu, u novoj zgradi na Novoj cesti, kućni broj 73, na Trešnjevci. U toj kući rodila su se obadva sina od Zdenke i Petra Kahlina: moj brat se rodio 1944 godine, a ja sam na svijet došao 26.06.1951. godine.

Iz doba dok smo živjeli u Novoj cesti poznata mi je priča o tome, kako je moj brat nosio za mene majčino mlijeko po ulici i to prolio, pa se bojao da ja ne umrem od gladi. Ustvari, ja sam sa 7 mjeseci imao jaku dizenteriju i svi su se bojali da ću umrijeti. Zbog toga nisam pio mlijeko od moje mame, nego od neke druge žene, koja ga je imal preveć. Poznato mi je da je u susjednom stanu stanovala obitelj Bosiljevac, koji su imali sina Zlatka. On je bio jako dobar prijatelj sa mojim bratom Marijanom i njih dvojica su proveli puno vremena igrajući se zajedno. To prijateljstvo se održava još dan danas iako moj brat živi u Kanadi, a Zlatko godinama živi u Njemačkoj (Stuttgart).

DSC_2650Na vrhu stubišta na trečem katu, nalazi se ulaz u stan (lijevo) gdje je moja familija živjela 1944 godine.

Dobar prijatelj Toni, koji je dugogodišnji stanar kuće u Novoj cesti broj 73, mi je otvorio vrata i uveo me u svoj lijepi komforni stan na drugom katu. ‘Tvoja obitelj je nekada živjela točno iznad nas, na trečem katu’, bio je njegov prvi komentar. Nakon toga su nam ljubazni domaćini (Toni i žena Gordana), pokazali svoj stan, ponudili nam kavicu i piće kako je to kod nas običaj. Onda smo započeli priču o kući kroz vremeplov sjećanja. Toni mi je ukratko opisao povijest te kuće, pa evo njegove priče:

Kuća u Novoj cesti br. 73
Vlasnik kuće bio je gospodin Miško Gašpert. Sagraditi kuću 1943 godine, sredinom drugog svjetskog rata u Zagrebu, pa još k tomu i Prvu tvornicu soda-vode i bezalkoholnih piča u dvorištu, bio je dokaz vjerovanja g. Miška Gašperta, u život, koji se otvarao pred njime. Kuća u Novoj cesti na broju 73 imala je šest stanova u tri kata. U dvorišnoj zgradi su još dodatno bila tri radnička stana i poslovni prostor za petnaestak radnika. U dijelu dvorišta bila je štala sa prostorom za šest konja, koji su razvažali soda-vodu i ostalo, po cijelom Zagrebu. Treba li reči da je do centralnog trga Bana J. Jelačića bilo manje od pola sata laganog hoda. Zagreb je tada imao oko dvijesto tisuća stanovnika i gotovo cijela opskrba grada obavljala se konjima i kolima. Gazda Miško raspodijelio je stanove svojim prijateljima, pa je tako jedan stan dobio i gospon Kahlina (Zdenkov otac) po ženidbi – kao svadbeni dar. Tako se obitelj Kahlina 1943 godine doselila u novu stambenu kuću na Novoj cesti.

DSC_2653CPrvi vlasnik kuće gospodin Miško Gašpert

Na uličnoj strani zgrade u prizemlju, ubrzo je otvorena gostiona, kao jedna od mnogobrojnih u okolici. Između Tratinske i Kranjčevičeve (200 m.) bilo ih je pet i sve su dobro poslovale na radost svekolikog pučanstva. Na vrhu zgrade nalazila se terasa sa koje se pružao prekrasan pogled na grad. Inače terasa je služila je za pranje i sušenje veša ali i za veselice, koje su stanari povremeno znali održavati. Na tavanu je napravljena sušiona mesa (pušnica), koja je sve do nedavno služila prvobitnoj svrsi. Mi stanari možemo reći da nam je to bila hraniteljica, sve dok pod starost nismo prešli na manje mesnu hranu.

DSC_2654A

1950 godina: Balkoni sa prednje strane kuće sa familijom Gašpert na balkonu.

DSC_2655

Balkoni sa pogledom na dvorište iza kuće

Stanari su bili sportaši
Dušu takvoj kući udahnuli su stanari. Svaki od stanova odzvanjao je dječjim glasom. Osim mene, devetero djece se rodilo u toj kući u toku prvih deset godina. Baby bum se nastavio i kasnije, ali više ne u tom broju. Stanari te kuće svojom osebujnošču, tada a i kasnije su pružili gradu djelić svoje povijesti. Uz gospodina Gašperta, vlasnika i tvorničara, u javnosti se pojavljivao i ‘gospon Pero’ (puno ime Petar) Kahlina, sa vrlo zapaženim nastupima, na tada vrlo popularnim gradskim biciklističkim utrkama. Njegova djeca, rođena u toj kući, su kasnije nastavila sa biciklizmom osvajati pobjede na domaćim i stranim utrkama.

U jednom stanu stanovala je i obitelj Lipošinović, čija su djeca godinama u nogometu bili prvotimci Dinama, a Luka i državne reprezentacije. Pokraj naše kuće stanovao je još jedan Dinamov igrač – Mesić pa si možete zamisliti kakvi su to bili ‘hakli’ nedeljom na školskom igralištu. U susjedstvu je bilo još nekoliko nižerazrednih igrača (Trešnjevka, Metalac…) kao i ostalih sportaša (boks, hrvanje). Kuća u Novoj cesti 73 odškolovala je i jednog svećenika, sada župnika crkve Bl. dj. Marije na Dolcu u Zagrebu. Također, kuća je nažalost, dala svoj doprinos i migraciji, pa je tako četvero djece potražilo životni put sve do mirovine – u inozemstvu.

Interesantno je i okruženje te kuće. U krugu od sto metara nalazila se škola, crkva, obdanište, tržnica, dvije pekare i dječje igralište. Sve to ispunjavalo je život nas djece. 

DSC_2651Pogled na nekadašnju prvu tvornicu soda-vode u Zagrebu, koja se nalazi iza kuće u Novoj cesti br. 73. Danas su tu stanovi.

Promjene nakon rata
Završetkom Drugog svijetskog rata, dolaskom novog životnog stila, i kuća je počela doživljavati promjene. Prvo je tvornica soda-vode izgubila svog vlasnika, a onda i kuća. Sve je to pomalo postajalo državno, odnosno – narodno. Gospodin Gašpert od vlasnika postaje radnik u vlastitoj tvornici, odsluživši višegodišnju kaznu u Gradiški. Kazna mu je izmišljena, kako bi mu se mogla konfiscirati imovina. Promjene koje su nastale takvim ponašanjem države, nama djeci iz kuće, a i susjedstva donesle su krasan Aero-klub, u koji smo se masovno učlanjivali. U njemu smo izrađivali modele jedrilica, aviona i umjesto gostionica, dobili smo prostorije gdje smo osvajali i državna prvenstva u modelarstvu. Klub je u svojim prostorijama imao i biljar salu, u kojoj smo mi dečki provodili puno vremena, a i prvi televizor (crno-bijela slika) gledali smo u njemu. Tvornica u dvorištu sve više postaje trgovina, a ne proizvodnja. Mijenjaju se navike zagrepčana i umjesto sode-vode sve se više – vino mješa sa Radenskom i Jamničkom. Tako umjesto špricera – prelazimo na gemišt.

DSC_2648Slikano 2013: Kuća u Novoj cesti br. 73 sa susjednom kućom – obadvije kuće imaju obnovljene fasade.

Mi mladi postajemo generacija Coca-cole i Cocte, umjesto dotadašnje šabese ili orandžade. Pedesetih godina grad Zagreb donosi uredbu o zabrani konjskih vožnji po gradskim ulicama, i od dvorišne štale postaje garaža sa dva, tri – kamiončića – trokolica. To je i bio posljednji udarac proizvodnji sode-vode u Zagrebu. Veliki je pojeo maloga. Koliko se sjećam, Pero (Kahlina) je u to vrijeme razvozio soda-vodu za gazdu Gašperta, sa jednom od tih njegovih trokolica.

Počele su promjene u kući ali i u nama stanarima. Nekadašnja tvornica soda-vode zamjenjena je garažom i deponijem Geološkog instituta, Aero-klub sa društvenom kuhinjom Crvenog križa. Miomirisi koji su izlazili iz kuhinje bili su stanarima špajz karta dnevnog jelovnika, a koji puta nam i popunjavali skromne kućne objede.

DSC_2653Toni još uvijek čuva stare slike iz 40-tih godina u svojem albumu

Vrijeme je na kalendaru počelo ispisivati desetljeća, a svaki od nas stanara svoj je život stvarao na sebi svojstven način. Međutim nešto nas je zadržalo sve do dana današnjeg. Kuća u kojoj smo se rodili i živjeli, povezala je naše živote i mi i danas ne možemo zamisliti dan bez zajedničke jutarnje kave ili zajedničkog komentiranja jučerašnjeg dana. Svi naši rođendani, imendani, naše mature, naše svadbe, a na žalost i karmine – kuća je povezala. Svi današnji stanari, djeca su Nove ceste, a i djeca njihove djece, bez obzira što su neka rođena u tuđini.

Lijepo je imati takve uspomene. One su dio našeg zajedničkog života, i sretan sam da danas, na sedamdeseti rođendan kuće, mogu sa ponosom zahvaliti svim stanarima na pažnji, koju su pružili ovom našem toplom Domu.

Na kraju, povodom sedamdesete godišnjice izgradnje kuće u Novoj cesti 73, i na uspomenu na njenog vlasnika gospodina Miška Gašperta, kao i na sve stanare kuće, šaljem svoja sjećanja, a živima i pozdrave!

Sa ljubavlju, Vaš Antun Koturić

Lijepo je opisao povijest ove kuće prijatelj Toni. Sa Nove Ceste moja obitelj se preselila na Kajzericu 1955 godine. Djed Franjo nam je tamo poklonio pola parcele, pa su moji izgradili kuću. 1959 godine smo sa Kajzerice preselili na Kraljevec, gdje sam ja odrastao, ali to je već priča za neki novi blog.

U Zagrebu nije bilo lagano živjeti u to davno doba. Kasnije kada je započelo  automobilsko doba, Novom cestom je jurilo svakodnevno sve više automobila. Danas ta poznata zagrebačka ulica skoro da nije za prepoznati. Napravljene su po dvije vozne trake u svakom smjeru, a parking je strogo reguliran. Ipak, uvijek kada tuda prolazim u autu prema Trešnjevačkom placu, pogled mi skrene na moju rodnu kuću. Fasada i krov su obnovljeni u novije doba, pa ju je lagano zapaziti u prolazu.

A ja sam sretan, jer sam konačno bio u mojoj rodnoj kući nakon više od 58 godina odkako sam ju napustio, pa mi je srce na mjestu !

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: , ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

8 komentara to “Moja rodna kuća”

  1. Comment by Breuer Nario:

    Poštovani gospodine Kahlina
    Jednom sam vam se javio povodom jedne dopune u postu a sada se javljam zbog sjećanja koje je odjednom došlo iz dalekog zaborava, kad sam vidio kuću ( crvena fasada ) koju opisujete kao kuću u kojoj ste se rodili. Ako i neće biti točno ono što ću vam iznijeti, možda će vas neki od podataka podsjetiti na neke ljude.

    Dakle radi se o 1962 godini, preciznije rečeno, stara godina tj. doček Nove godine. Jedno poveće društvo mladih ljudi, što kolega iz gimnazije u Dobojskoj ul. što njihovih prijatelja. Domaćice, dvije djevojke Sonja (crnka. pletenice) i Krunka (blondina, kratka kosa), tada gimnazijalke mislim 3 ili 4 razred. U stanu je bila samo baka, dok su roditelji bili vani. Otac, mutno se sjećam, dali poznati privrednik ili čak diplomata, uglavnom buđa. Stan, nisam siguran na drugom ili trečem katu, mislim trosobni, sjećam se samo manje djevojačke sobe. Molim Vas ako po bilo kojem podatku imate neko saznanje. Ispričavam se ako se pogrešno sjećam, ali ako to nije ta kuća onda sigurno neka u blizini slična ili lijevo ili desno…

  2. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Da dragi Zdenko, svaka naša zagrebačka kuća ima svoju povijest i ljude koji su u njoj stanovali. Isto tako i moja u Derenčinovoj gdje su se u našoj četvetokatnici doseljavale razne obitelji znane i neznane, a kroz moj stan su prodefilirale poznate osobe javnog života domaćeg i stranog ( glumci, muzičari, pjesnici, liječnici, režiseri, arhitekti, studenti itd). I opet moram naglasiti da sam pomalo lijen, jer sam svjestan da bih se morao prihvatiti pera, te sva ta moja sjećanja i sjećanja još živućih rođaka i susjeda, zapisati dok nije prekasno. Nadam se da će i to jednoga dana biti, a do tada primite lijepe pozdrav iz tmurnih i oblačnih Brežica, Jurica.

    Danas je dan kazališta diljem Evrope, pem v kazališče.

  3. Comment by Zdenko:

    Nario hvala za novi komentar… ne ne mogu prizvati nikakova prisjecanja na ovoj dogadjaj… premalo je podataka, a ove djevojke su mi nepoznate…

  4. Comment by Mirjana Mikic:

    Hvala Zdenko Kahlina vratio si me u djetinstvo!!

  5. Comment by ruza:

    Okbo Zdenkec, kak je to lepo napisano. Svako nase dvoriste ima ne price nego romane i veseli me kad ti tak nekaj lepoga napises. I ja bi, ali nazalost prezalosna prica, previse pokojnika. srcu dragih.

    Nazalost moja Savska 164 jos postoji, iako je bila za rusenje jos 1949, pa onda pak posle poplave (pukla je na pol)… al nazalost i dan danas sva rusevna stoji i neki drugi ljudi tam zive, cak u podrumima gdi se nekad drzalo vino.

    Izgleda gradske oce taj dio Safske ne smeta. No kak Mirjana Mikic veli, FALA Zdenkec kaj si me vratio u moje dvoriste i u djetinjstvo.
    Svako dobro i pak okbo!

  6. Comment by Jasmina Ćuk (Kolar):

    Ljepo je sve ovo pročitati ,ja sam bila mala kada su nas za vrijeme rata u tu kuću na Novoj cesti primili dragi naši Koturići,8 mj.smo živjeli tamo mama sestra i ja. Sjećam se te pušnice na tavanu dje se sušilo meso :) ) i još puno prekrasnih stvari…kuća je stvarno posebna .Pozdrav mojim Koturićima i Vama naravno :) )

  7. Comment by Toni Koturic:

    Poštovani gospodine Kahlina !
    Zovem se Antun Koturić, i već 7o godina živim u kući u kojoj ste se Vi i Vaš brat rodili. U Novoj cesti 73
    a ne 74 kako ste napisali. Stanujem u drugom katu, ispod nekadašjeg Vašeg stana. Slučajno sam naišao na Vaš blog, koji me je
    vratio u dane moga djetinstva. Zahvalan sam Vam na tome, jer sam sa Vašim tatom dnevno provodio sate u dvorištu, čisteći
    bicikle ili motor, na kojem me je za nagradu g. Pero znao provoziti. Od njega je moj tata kupio meni prvi bicikl (čini mi se Bijanki
    sa tabulari gumama na kojeg sam bio jako ponosan) Uz g. Peru upoznao sam biciklizam kao sport, kao i mnoge bicikliste one
    generacije (Poredski, Bat, Čelesnik, Bzik, Bogović, Levačić…, sjećam se i nekog Talijana iz Trsta Malabrocca ili sl. Kasnije me slučaj
    povezao i sa g. Vojvodom sa kojim sam radio na izdavanju nekih biltena i knjiga jer sam bio slagar u Vjesniku, pa sam to tehnički
    učinio. Vaš osebujan način pisanja, sleng, koji upotrebljavate, foto koji ste unijeli u blog, jednostavno su me prisilili, da vam se javim.
    U mojim godinama sretan je čovjek, koji se ima čega sjećati. Vaš otac, a i gđa. Zdenka često su u mojim mislima i dijelim sa njima
    jedno razdoblje moga života. Inače, kuća u kojoj smo živjeli ima dosta buran životopis. U dvorištu je bila tvornica sode-vode
    šabese, orandžade, u štalama se nalazilo 5-6 konja, koje sam znao pojašiti po ulici, Radilo je oko petnaestak radnika. Od onog
    vremena, danas u kući samo je prvi i drugi kat starosjedilački. U njima žive djeca rođena ovdje. Ja sam rođen u Trnju, u Bosutskoj
    a moji susjedi u katu žive u Stuttgartu, gdje i moj sin, boravi – više od 25 godina.
    Na kraju, g. Zdenko, bilo bi mi drago da se prilikom jednog vašeg dolaska u Zagreb, i osobno upoznamo. Sada imamo i mail adrese
    pa je to postalo jednostavno. Rezervirajte dva, tri sata da provedete na mjestu gdje ste proveli vaše prve godine života. Biti će mi drago.
    Vašoj mami, bratu Marjanu, Vašoj cijeloj familiji i Vama osobno u ove (može se već reč) preduskrsne dane, ja i moja supruga (koja
    već pedeset godina dijeli istu adresu) želimo sve najbolje. Uz lijepi pozdrav, Toni Koturić !

  8. Comment by zinka canjuga:

    Svaka rodna kuća ima svoju priču…pa tako i moja ….moje dvorište u Harambašićevoj broj 5.Puno je naraštaja, generacija prošlo kroz moje dvorište, koje je puno prekrasnih neispričanih priča. Svaki susjed imal je svoju vlastitu životnu priču .Ko djeca sjedili bi na hoklicama pozorno smo slušali svaku od njih. Još malo pa ću navršiti 60 godina ,i ništa ne volim više u ovom našem Zagrebu od mog dvorišta u Harambašićevoj. Pamtim sve sitnice pa i one najmanje iz svog zagrebačkog života provedenog u dvorištu moje rodne kuće .Bila je zima i padao je snjeg kad sam iz rodilišta Zajčeve 19 došla doma u toplinu svog djetinjstva i od tada kreće moja životna priča, koju ću vjerujem jednog dana ispričati i napisati u svojim zagrebačkim pričama. Valjda bum imala tolko vremena. I najtužniji dan bil je kad se moja rodna kuća rušila da bi se tam sagradil neboder zagrebačke banke. I danas kad prolazim svojom ulicom nekaj me stegne oko srca kad vidim da u mom dvorištu stoji još samo stara lipa i kesten koji odoljevaju vremenu, želeći ispričati priče iz dvoriša, baš kao i ja.

Leave a Reply