Trst (ni)je naš…
digg del.icio.us TOP
  Posted January 30th, 2014 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija, Travel | Jedan komentar

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Stare navike: Odlazak preko granice u shopping!
Odrasao sam u Zagrebu u doba kada smo redovito odlazili u kupovinu / shopping u Italiju. Bilo je to prije dosta godina. Tada je postojala uzrečica ‘Trst je naš’ podrazumijevajući, da ćemo tamo rasturiti dućane, odnosno sve pokupovati u Trstu. Jasno, koliko je to bilo moguće u ono vrijeme (kao i danas!) sa našim malim prihodima koje smo imali.

trieste24Poznata Piazza Unità d’Italia u Trstu

Još se živo sjećam tih odlazaka preko granice. Trst bih mogao nazvati prvim sporednim gradom svojeg djetinjstva. Na jednom takvom putovanju je započela moja ljubav sa curom, za koju sam se kasnije oženio! ( i još uvijek smo skupa!) Oduvijek se išlo u Trst. I kad su tablice bile par-nepar, i kad se kava skrivala po cijelom autu, a svi u istom sjedili u ganc novoj obleki, dok je stara ostajala pobacana tamo u kapitalističkim kontejnerima. Zauvijek ću pamtiti zavodljivi miris te švercane kave i novih traperica (Super Rifle!!), uvijek broj većih, da se duže nose, naravno. I zauvijek će mi ostati urezana ta borba lopova i žandara na granici. Uvijek se moralo nešto novo izmisliti, sakriti te male vrečice sa robom, da onaj carinik na granici ne otkrije i onda se veseliti kad bi se granica prošla. Pogotovo kad te stave sa strane i ništa ne nađu. Luzeri…

trieste09Poznata panorama na prilazu Trstu, nakon prelaska granice

panorama triesteTrst: centar grada

Bilo je trenutaka kad smo svi bili tako jadni jer ‘to si ne možemo priuštiti preskupo je, idemo dalje’. I nama djeci, a i roditeljima je ta situacija bila jednako mučna (a danas bi rekao da je njima bilo još teže). Ipak, vrlo često nakon cijelog dana hodanja, srama, jer su Jugoslaveni navalili i bacali okolo stare stvari i oblačili nove, doma smo se vraćali zadovoljni sa novim, šarenim, drugačijim stvarima. Posljednjih 20-tak godina, srećom, više nema potrebe odlaziti u kupovinu preko granice. Kod nas ima svega… samo treba imati love! Zvuči kao neki stari problem! Lol!

No ovog ljeta odlučio sam se ponovno napraviti izlet do Trsta i izbjeći turistički kaos u našim gradovima. Prema pričanju drugih znao sam da je ekonomija u Italiji jako patila, kad su prestali biti kupovna meka. Puno dućana u Trstu se zatvorilo, došlo je dosta malih kineskih predstavnika, uostalom kao i u Zagrebu… međutim, ono što smo tamo sada našli jako nas je iznenadilo.

trieste03Kanal uz ulicu Via Vincenzo Bellini

trieste02Trst: centar grada

Tršćani nisu nikad voljeli vidjeti naše obiteljske navale na njihove dućane. Iako su od nas i naše želje za njihovim sjajnim životima i oni lijepo živjeli. Voljeli su nas zvati žlavima, skjavima, šćavima i tjerati nas da odemo doma i ne trujemo njihov krasni zrak. Za njih smo bili sluge, robovi i niža bića. Za njih smo mi bili zaostali svijet, isto kao što smo se mi voljeli zgražati nad istočnim ženama u maramama. Mi smo svejedno, njihov Trst zvali svojim i uredno ga hodočastili.

Sve tamo do devedesetih. Onda su i Tršćani preko noći doživjeli svoje promjene. Konačno su dobili nazad svoj krasni Ponte Rosso. Bez štraca i vašarskih strahota. Ipak, mislim da im nije bilo drago. Pretpostavljam, ne znam.

trieste06Placevi kao Ponte Rosso više ne postoje…

I tako, vozili smo se opet u taj prvi sporedni grad djetinjstva. Do hrvatske granice u Istri nije se skoro ništa promijenilo. A onda, kroz Sloveniju se ne vozi više autocestom, nego sve nekim sporednim cesticama, tiho i šuljavo poput nekih drumskih razbojnika koje nitko ne smije vidjeti.

trieste21Pogled sa trga ‘Piazza Goldoni’ prema tunelu u ulici ‘Silvio Pellico’

trieste05Dokovi u Tršćanskoj luci

Između Slovenije i Italije nema više limenih repova, one kućice carinske, koje smo znali satima kibicirat iz kilometarskih kolona, se sad već pomalo raspadaju, Batta kraj granice je odavno nestala, a i oni grozni keramički lavovi i vaze isto tako… sve je na talijanskoj granici prohujalo i izbrisano. Ostale su samo rupe na fasadama tamo gdje su nekad svjetlile reklame. Pa si privlačim u sjećanje svu onu vrevu, i napirlitane dućančiće pred granicom u kojima je Dash jeftiniji nego u gradu, i radi kojeg su žene iskakale iz auta u koloni, da kupe još samo to, dok im izbezumljeni muževi dodaju gas za tih deset cm pomaka s mjesta. I sva ta obiteljska druženja, strepnje, svađe i ćakule u toj maloj limenoj kutijici, punoj sjajnog ulova i uzbudljivih novih stvari.

castello di miramare2Poznati dvorac ‘Castello di Miramare’ na zapadnoj strani Trsta

Eh, i najveća debilana zna biti tako romantična i posebna kada si dijete. Ili kad odrasteš, pa prizivaš dječje uspomene. Ili to nešto. Ne znam.

Osim što je izbrisao ostatke uspomena na romantiku švercanja, Trst je uredio i svoju rivu. Stavio si je nove kandelabere, ali iste kao nekad, posadio cvijeće, lijepo ga je vidjeti. Osim toga, ima još uvijek šarene dućančiće u kojima rade gospođe u četvrtoj životnoj dobi. Osim toga, sve je tako lijepo i sjajno, kad si samo u prolazu.

Neke stvari su se promijenile, neke nisu. Još uvijek radi ona BMW garaža u kojoj ostaviš auto s ključem na ulazu, pa ti ga onda oni odvoze, parkiravaju i dovoze. I gospođa u četvrtoj životnoj dobi ti naplati onda 1 euro… ili više, ovisi.

I nekako mi se čini da se tamo više ne vozi onako frenetično kao nekad. Kao da se sve usporilo, upristojilo, nitko se više ne zabija, ne trubi, ne šrkipi… čini mi se kao da su se svi oni nekadašnji živčani i isfrustrirani vozači preselili u Zagreb, pa sad tamo divljaju na četiri trake…

Sve na što u Trstu treba paziti ovih dana, jesu mopedisti koji napadaju kao nevidljivi komarci… Osim toga, Trst više nije grad histerične jurnjave za trapericama i cipelama za novu sezonu, to je sada grad za šetnju i kavicu na giardinima.

Trieštini (kako ih u Istri zovu) bili su mudri i okretni. Shvatili su da od same prodaje ne mogu preživjeti, stoga su strategiju razvoja grada okrenuli u nekom drugom smjeru. Danas na obali, u ulicama gdje smo nekad ulazili iz dućana u dućan, imaju male, lijepo uređene bistroe koji nude fine sendviče (od pogleda svakome slina curi). Neki osim gotove hrane prodaju hranu (domaću tjesteninu, salamine, sireve,.. sve one fine talijanske delikatese).

trieste08Sjesti na kavu je poseban užitak u Trstu

U jednoj pauzi između dva dućana, sjeli smo i na kavu. Kako li je samo ta kava tamo uvijek dobra? Zašto taj espresso tako fino miriši u Trstu? Niti šalica nije pokapana… Hmmm pa još i čokoladica… njami. Znam, reći ćete to je samo moja sjeta za davnim danima, ali…

Jasno muvali smo se malo i po dućanima, koji s obzirom na hrvatske cijene izgledaju (vrlo) prihvatljivo, dapače u nekim segmentima i jeftinije. Ponovo sam se nakon svih tih godina zapitao nije li došlo vrijeme da počnem cipele kupovati u Italiji, jer za cijenu ‘no-name’ cipela (koje nemaju neko prepoznatljivo ime) kod nas, u Trstu se može dobiti odlična, drugačija cipela u finom, lijepo uređenom dućanu s tradicijom prodaje više od 25 godina (bar koliko ja pamtim). O prodavačima i ljubaznosti, te mogućnost plaćanja karticom da ne govorim.

trieste07Po ulicama u gradu više nema gužvi

trieste19Po ulicama u gradu više nema gužvi

Za ručak smo ponovno sjeli u jedan bistro, privučeni masom ljudi koji sjede pod suncobranima na trgovima, jedu neke fine pašte, sendviče. Nas dvoje naručili smo par različitih bagueta (francuski kruh sa nekim prilogom) i salatom. Kad je konobar donio sve na stol, secirali smo sendviče jer smo htjeli sve probati. A svi su bili fantastični! Aranžiranje hrane ne treba ni spomenuti.

Tada sam tek uvidio kako su Talijani pametni i kako ‘Trst nije naš’. Istina i njih je muka natjerala da se promijene, da razmisle kako poboljšati svoj život i olakšati narodu. Iako su večinom katolici (pa u toj zemlji živi i Papa!) rade nedjeljom, imaju liberalniji zakon po pitanju umjetne oplodnje, a i zabranu pušenja iako su strastveni pušači (kao i svuda u Europi). Za razliku od njih koji su imali snage trgnuti se iz jada i prestali s kukanjem, mi se i dalje žalimo, prijetimo štrajkovima, prozivamo Vladu i tražimo potpore, govorimo, govorimo… u prazno. Umjesto da podržimo svoju ekonomiju i poduzetnike kako bi oni mogli podržati svoje radnike (a trenutno oni, izmučeni porezima i davanjima kao malo gdje u Europi, zadnjim grcanjem izvlače ovo malo privrede koja funkcionira), također pomognemo bolesnima (jer to nisu sami birali, bar ne na svjesnoj razini), mi i dalje podržavamo loše navike i nerad. Zašto pitam se?

trieste16Bez jugića na ulicama Trsta, više nema gužvi.

trieste23Panorama Trsta

Trst kao grad se možda uljepšao i upristojio, a za nas, nekad prezrene jugiće, pored granice se podigao novi kompleks jeftinjave. Pogurali smo se tamo s ostalim zemljacima i pokupovali sitnice za po kući: sto kila šečera, riže, ulja, čokolada i ostalih zaliha za slučaj novog rata i nismo dobili ‘ivu’ (povrat 19% poreza), jer je račun bio ispod 100 eura. Nakrcali smo gepek… pustio sam ženu da to uvježbano i stručno presloži, posloži, raspodijeli račune, da joj srce bude na mjestu i onda opet, sporednim slovenskim putićima nazad, na trenutak smo obnovili doživljaj na našoj granici. Hvala im da još uvijek postoje i uredno ispituju što mi to imamo, tek toliko da ne zaboravimo kako je imati zabranjena i nedolična stvar, i onda opet starim puteljkom kući…

Znam da niti van granica naše zemlje ne cvjetaju ruže, niti je sve tako divno i bajno, ima prosjaka i otkaza… Ipak čini mi se da vani u svemu postoji bolja mjera, za rad, za zabavu, za zalaganje. Stoga za kraj ovog osvrta, želim pohvaliti sve one vrijedne Hrvate koji svaki dan rade pošteno, trude se poboljšati svoju uslugu i dati sve od sebe da ugode nekome ili naprave nešto dobro, onima koji olakšavaju i pomažu svojim radnicima, onima koji brinu za okoliš, jedni za druge…  Nitko od nas nije otok, stoga zagrabimo li malo samo za sebe, to ne znači ništa, niti je dugoročno. Jedino zajedno, radom i trudom možemo nekamo stići, svi sretniji i zadovoljniji.

Ako ne vjerujete, idite u svijet pa ćete ubrzo sve shvatiti…

panorama trieste2Trst više nije naš ali je postao nekako ljepši!

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: , ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Trst (ni)je naš…”

  1. Comment by Mikoš:

    Nekoliko mojih sećanja na Trst.
    Poreč je bio decenijama baza priprema, a praktikovalo se da veća grupa biciklista ode u kupovinu u Trst. Nezaobilazna je bila Casa del Cicli Caponi. Pojedini sitni šverceri bi stali pred granicom dok su ih ostali čekali. Oni bi duboko izdahnuli a zatim vešto obmotali 2-3 para ‘farmerica’ oko trbuha, pa sve oblepili selotejpom i navukli dres preko toga. Najveštiji u tome je bio onaj iz Čačka. Trebali su izdržati desetak minuta u tom neugodnom položaju dok se grupno ne pređe granica. Pročitah u romanu da je preko te granice svojevremeno ilegalno prešao poznati avanturista i plejboj S.Marković, koji je harao u Parizu i družio s A.Delonom, Ž.Pompiduom, pa je zbog toga i stradao. On je to izveo na trci Alpe – Adria, priključivši se sa strane grupi i tako je stigao u Trst.

    Posle moje pobede otvaranja sezone u Poreču 1991g. otišao sam na ‘Giro del Calabria’. Po povratku dogodilo se da su se naša dva automobile razdvojila na autoputu i da su nam pasoši ostali u drugom autu, koji je imao izvesne probleme. Stigavši na granicu daleko pre drugih, otišao sam do Italijanskog policajca i objasnio mu problem a on nas je pustio da uđemo bez pasoša.

    Sećam se da je jedne godine Vlasta prodao nekome kočnice sa vlastitog bicikla i da se iz Trsta vratio kočeći sprintericom o gumu.

    Mislim da ljudi svuda opravdano gunđaju, jer je političko-kriminalna oligarhija skoro sve pokrala i očerupala kroz tzv. brzu privatizaciju, unesrećivši milione ljudi. To se može kvalifikovati kao ekonomski zločin, a vlade kao upravni odbori i čuvari te oligarhije, da bi sve u bescenje prešlo u strane ruke. Stranci su zavadili i skoro sve na kraju jeftino kupili. Profit se ne reinvestira već ide na stranu. Neokolonijalizam.
    Biciklizam omogućava da se čovek sačuva i ne pohaba u neveselom i odveć nezdravom svetu.

    Zdenko, da te nema trebalo bi te izmisliti, jer bi ovaj naš sport bez tebe bio daleko siromašniji.

Leave a Reply