50 godina zajedno: Bicikl i ja
digg del.icio.us TOP
  Posted January 10th, 2014 by Zdenko  in Biciklizam | 10 komentara

PRIČE IZ AJNŠLISA

Sastavio: Zdenko Kahlina

O biciklizmu i velikim životnim istinama
Znam da će mi malo tko vjerovati, ali imao sam već preko 10 godina, kada su me prvi put stavili na bicikl. Bio je to tatin plavi ‘Dijamant’, bicikl domaće proizvodnje, na kojem sam se u početku mogao voziti samo stojeći na pedali sa desnom nogom, a lijevu sam koristio da se odguravam od ceste… nešto slično kako su se dečki iz ulice vozili na romobilima u to vrijeme (jel znate kaj je to romobil?)!

Zdenko prvi trening 1964 godineZdenko na prvom treningu izvan Zagreba 1964 godine

Kasnije sam napredovao i usavršio tehniku vožnje na biciklu tako da sam se vozio onako ‘ispod rame’, tj. provukao sam nogu ispod gornje cijevi bicikla i ‘ukoso’ se vozio po šljunčanoj cesti ispred moje kuće. Otkrio sam radost okretanja pedala! Od sreće sam umalo ostao bez daha…

Bilo je to točno prije 50 godina, daleke 1964 godine. Imao sam tada nepunih 13 godina. Te godine poznata Liverpoolska četvorka, legendarni ‘The Beatles’ stigli su avionom u New York, te su nakon toga svojim nastupima osvojili Ameriku. Bio je to početak ‘beatlemanije’ u Americi. U Zagrebu je toga proljeća bila velika poplava, kada je Rijeka Sava preplavila pola grada. Želim reči, bilo je to jako, jako davno kada sam ja naučio voziti bicikl. Na žalost od tog prvog bicikla nemam niti jednu sliku. 

Od prvog dana sam zavolio bicikl i nikada mi nije bilo teško ‘skočiti’ do grada kroz tuškanačku šumu i mami donijeti sitnice iz dučana. U smjeru grada mi je sve bilo nizbrdo, pa sam uživao u brzinama koje sam mogao postizati jureći cestom. Često sam se ‘utrkivao’ sa našim lokalnim autobusom, koji me ostavljao u oblaku naftnog dima. U povratku sam po toj istoj cesti trebao savladati lagani uspon prema mojem malom naselju Kraljevcu. Uvijek sam ubrzao, kada bi slučajno sustigao nekog drugog biciklistu, tako da ‘projurim’ pokraj njega i pokažem mu tko je gazda. Već kao klinac imao sam takmičarskog duha u sebi!

P1040060Zdenkov prvi trkači bicikl bio je ‘Bianchi’ 1964 godine

Prva životna istina – veza između okretanja pedala, brzine i ravnoteže
Ubrzo sam otkrio prvu veliku životnu istinu – postoji očaravajuća veza između okretanja pedala, brzine i ravnoteže – natjerao sam tatu da zažali zbog toga što me naučio voziti njegov bicikl. Otkrio sam da voziti bicikl, znači imati slobodu. Najednom su mi inače nedostupne udaljenosti, postale prihvatljive. ‘Skoknuti’ do bake koja je živjela u Taborskoj ulici na Trešnjevki, bilo je pitanje od petnaestak minuta… pa kada sam već obišao nju, bio je red da obiđem i drugu baku u Zagorskoj ulici. Po šodranom puteljku preko Pongračeva sam ‘za čas’ bio na drugom kraju Trešnjevke. Kada bi se vratio kući, moji roditelji obično nisu imali poima, gdje sam ja sve bio u tih sat ili dva vremena, koliko mi je trebalo da obavim te dvije posjete na biciklu.

Oduvijek sam znao da je moj tata u svojoj mladosti, bio pravi biciklista, koji je vozio utrke. Njegove slike sa kriterijske utrke po Zrinjevcu su visjele na zidu da nas podsječaju na to doba. Imena Šolmana, Poredskog, Prosenika i drugih šampiona iz tog doba su mi bila dobro poznata. Moj sedam godina stariji brat je u to vrijeme isto počeo nastupati na pravim biciklističkim utrkama. Sa tatom sam često odlazio na cilj tih utrka, uglavnom u Podsusedu, gdje sam sa nestrpljenjem čekao dolazak grupe i završni sprint na cilju, da vidim kako će se moj brat plasirati. Malo po malo postajao sam ‘zaražen’ tim sportom, a da toga nisam bio niti svjestan.

Druga velika životna istina – sloboda!
Nije da sam imao želju da pobjegnem od kuće u tom uzrastu, ali sam uz pomoć bicikla po prvi put izašao iz dobro poznatog okruženja i postao svjestan druge velike životne istine – vožnja bicikla pojačava osjećanje slobode. Upoznavao sam nove ulice, parkove, igrališta… gradove. Nada da će roditelji biti ponosni na mene zbog takvih pustolovina, ispostavila se kao uzaludna… puno kasnije kada sam i ja postao roditelj, potpuno sam ih razumio.

SONY DSCZdenkov prvi bicikl bio je originalni talijanski ‘Bianchi’ kao ovaj na slici.

Treča velika životna istina – padovi!
U to doba sam doživio i svoj prvi ozbiljniji pad. Jednog dana, dok je moj brat u svojoj sobi crtao nekakve školske nacrte (išao je u tehničku školu u Klaićevoj), posudio sam iz garaže njegov bijeli ‘Alpes’ – pravi trkači bicikl, misleći da on neće saznati za to. Sa susjedom Mirekom Regvartom sam otišao na vožnju po Zelengaju i okolnim brdima. Mislim da smo bili sve do vrha Pantovčaka i Vile Vajs. U povratku je sve bila nizbrdica, pa smo se nas dvojica utrkivali po uskoj cesti. Tako smo došli do Zelengaja, gdje je kod dječje bolnice bio jedan veliki zavoj u kojega sam ušao sa prevelikom brzinom i završio u šumi pokraj ceste. Osim par ogrebotina i krvavog koljena, nije mi bilo ništa. Već od malih nogu znao sam stisnuti zube i trpjeti bol. Mi smo bili generacija koju su roditelji odgajali sa riječima: ‘budi muško i nemoj plakati!’. Brinuo sam samo za bicikl, na kojemu su se vidjeli tragovi moga pada. Ajoj, šta će mi reči brat!? Bila je prva misao koja mi je prošla kroz glavu. Znao sam da će biti ljut. Bila je to moja treća velika životna istina koju sam naučio – padovi su sastavni dio vožnje bicikla.

Zdenko_Kumrovec_19661965 godina – Ekipa Lokomotive na startu Omladinske utrke u Kumrovcu. Ja sam ovaj ‘mali’ u sredini.

Škola biciklizma – klubovi
Tako sam nekako ‘usput’ sticao saznanja o biciklizmu. Redovito sam odlazio na utrke, da navijam za brata. U to vrijeme svi biciklisti koji su nastupali na utrkama su bili članovi jednog od mnogih zagrebačkih klubova. Svi ti klubovi su održavali redovite klubske sastanke u toku tjedna. Moj brat je u to doba bio član BK Dinama, koji je svoje klubske prostorije imao na Zrinjevcu, iznad poznatog kafića ‘Splendid’. Dobio sam dozvolu od roditelja, da sa bratom mogu odlaziti na klubske sastanke, gdje sam još više ‘tonuo’ u biciklizam. Ubrzo sam poznavao sve dečke po imenu i zavidno sam gledao njihove bicikle. Naime pravi trkači bicikli su bili jako skupi (kao i danas), pa su jedino klubovi imali sredstva da nabave nekoliko bicikla samo za svoje najbolje vozače. Tako bi najbolji (po rezultatima u prethodnoj godine) vozili na lijepim klubskim biciklima, a svi ostali bi vozili nekakve ‘sklepane’ bicikle, složene od kojekakvih dijelova. Obično bi to bile teške željezne rame, na koje su onda dečki sami montirali talijanske dijelove.

DSCN3237Start kategorije ‘sub-juniora’ u Podsusedu – Tata daje zadnje savjete

S obzirom da se tada već vidjelo, kako imam veliki interes za biciklizam, tata mi je  kupio lijepi rabljeni zeleni ‘Bianchi’ bicikl. Bila je to prava trkača rama sa talijanskim  ‘Universal’ dijelovima, u koji sam se zaljubio na prvi pogled. Iako je rama bila malo prevelika za moj sitni rast, pa je sjedalo moralo biti nisko, onako skroz do rame, mogao sam taj bicikl voziti normalno sjedeći na njemu. Imao sam tada već negdje oko 13 godina. Pamtim kako su mi ljudi pričali da je dobro da se ‘istežem’ na biciklu, jer ću tako više narasti. Činjenica je bila da sam nogama jedva došao do pedala. Takav isti bicikl, ali potpuno novi (iz Italije) dobio je i moj najbolji prijatelj iz ulice – Vlado Kostešić, pa smo nas dvojica često odmjeravali snagu po obližnjim parkovima, a najviše na cesti u Kraljevcu ispred naših kuća.

Zdenko_Varazdin_1966Na startu u trapericama – Varaždin 1966 godine

Četvrta velika životna istina – cure ne ‘padaju’ na bicikle!
Kao i mnogi drugi dječaci u tim godinama, u to doba počeo sam obračati pažnju na curice iz razreda i ulice u kojoj sam živio. Sjećam se svoje prve ljubavi, koja je bila iz Kozarčeve ulice, a zvala se Renata. Na biciklu bi se spustio do parka blizu njene kuće, pa bi tamo proveli satima pričajući. Ipak ubrzo sam skužio, da ona i druge cure nisu baš zainteresirane za moj bicikl. Dok bi tako cure sjedile na klupi, ja bi izvodio kojekakve trikove na biciklu, a sve radi naklonosti djevojčica u čijem društvu sam bio. To je bila četvrta velika životna istina koju sam naučio. Vožnja bicikla nije najbolji način da privučete pažnju djevojčica.

Zdenko_No3_1969Zdenkovi juniorski dani

Peta velika životna istina – otkrio sam brzinu!
Ipak ja se nisam dao zbuniti. Nastavio sam uživati u svom biciklu, makar to značilo da sam morao žrtvovati cure. Nisko težište pogona i aerodinamičan položaj tjela pomogli su mi da otkrijem petu veliku životnu istinu – bicikl se može voziti jako, jako brzo. Postavio sam tada rekord svoje ulice koji, vrlo vjerojatno, važi i danas: dvadeset sedam sekundi od donje do gornje autobusne stanice u Kraljevcu. I tako, malo po malo počeo sam prelaziti ozbiljnije razdaljine i raditi prave treninge. Uz još nekoliko bezazlenih padova, već sam trenirao sve do Samobora, pa čak i po cestama u Zagorju.

Ponekad bi moj tata još uvijek išao samnom, naročito u Zagorje, jer smo tamo imali familije. On se vozio na bijelom ‘Alpes’ biciklu za pistu, koji nije imao kočnice. Sjećam se kako smo se jednom vračali iz Tuhlja, sa jednog takvog treninga, pa smo se za vrijeme vožnje dogovorili, da je cilj današnje ‘utrke’ (uvijek smo se utrkivali između sebe) ispred naše kuće u Kraljevcu. U to doba je vožnja biciklom po Ilici, koju smo morali presječi, bila zabranjena, pa smo nas dvojica gurali bicikle od Kačićeve do Britanskog Trga… nekakvih 200 metara. Međutim, tata me iznenadio, pa je prije vremena skočio na bicikl i odjurio prema Kraljevcu. Ja ga više nisam uspio stići, pa sam ljutit stigao doma i bacio bicikl na zemlju, jer sam se osječao prevarenim… ali najviše me ljutilo da sam izgubio. Bio sam tek drugi! Taj dan sam naučio da se u sportu uvijek treba boriti i biti spreman na sva moguća iznenađenja.

Zdenko_No1_1969Brzina se dobiva na trkalištu

Šesta velika životna istina – uspon na vrh
Na mome Bianchiju sam vozio svoje prve utrke u kategoriji ‘sub-juniora’. Tako su zvali kadete u ono doba. Na svakoj utrci bilo nas je svega troje, četvero na startu. Ja sam doveo u biciklizam i nekoliko mojih prijatelja iz ulice, vjerojatno zato da se bolje osjećam među poznatima. Trke su bile duge oko 30-40 km, a nastupao sam obično u opremi od moga brata, sve dok kasnije nisam od kluba Lokomotive dobio prvi klubski vuneni dres (crveni sa bijelom horizontalnom crtom po sredini).

Zdenko_Kumrovec_1968Omladinska utrka Kumrovec 1968 – Prva značajna juniorska pobjeda

Moj prvi klub za koji sam se konačno registrirao, bio je BK Lokomotiva, koja je imala prostorije u Crnatkovoj ulici. U to doba, predsjednik kluba bio je Miško Ormuž, koji je bio nekadašnji zagrebački biciklistički šampion i dobro je poznavao moju familiju. Miško je vozio utrke sa mojim tatom, a moj brat je također bio član Lokomotive u to vrijeme. Ipak prošlo je nekoliko godina prije nego sam i ja dobio svoj prvi klubski bicikl. Prva prilika se ukazala, kada je moj brat odlučio preseliti u Kanadu, pa je vratio klubu svoj plavi ‘Valy’ bicikl. S obzirom da je bicikl bio mali po veličini, bio je idealan za mene, jer su drugi dečki u klubu svi bili višeg rasta. Tako sam ja 1968 sezonu započeo na pravom ‘Valy’ biciklu sa Campagnolo dijelovima. Bila je to ujedno moja prva ozbiljna sezona u kojoj sam postigao nekoliko odličnih rezultata. Pobjedio sam na Omladinskoj utrci sa ciljem ispred Titove rodne kuće u Kumrovcu. Također sam zauzeo odlično drugo mjesto na juniorskom cestovnom prvenstvu Jugoslavije u Ljubljani. Tu je utrku pobjedio Antun Remar iz Varaždina, koji je bio nešto stariji od mene.

Tako sam uz pomoć dobrih rezultata upoznao šestu veliku životnu istinu – uspon na vrh pruža veliki užitak u životu sportaša.

DSC_938917 mi je godina tek – Prvi nastup na utrci “Kroz Hrvatsku i Sloveniju’ 1968 godine

Kahlina ZdenkoU dresu reprezentacije Hrvatske – Kroz Srbiju 1972

Sedma velika životna istina –  čovjeku je potrebno sidro u životu
Sljedile su godine u kojima sam puno putovao, nastupao na preko 100 utrka svake godine, proputovao pola svijeta… klubaši su mi bili najbolji prijatelji a trener mi je bio drugi otac. Cijeli moj svijet vrtio se oko biciklizma. I onda sam jednog dana sreo nju. Tu jednu osobu, koju tražite a da niste niti svjesni da ju tražite. Pojavila se u mom životu i odjednom sam progledao i vidio da u životu postoje druge važne stvari, koje nisu vezane na bicikl. Kada sam sreo Veru, ona me ubrzo podsjetila da je čovjeku potrebno sidro u životu. Izvjesnost i sigurnost na koju se može osloniti. Bila je to sedma velika životna istina.

DSC_3275Pula 1973 godine, Zdenko – Prvak države u ciklo-crosu

S6969Zdenko –  Brdski prvak države na Sljemenu 1973 godine

Još uvijek na biciklu
I tako je sve do danas. Još uvijek uživam u vožnji mog bicikla skoro svakodnevno… s tim što sada imam tri cestovna bicikla i dva brdska bicikla. Onaj zeleni Bianchi je netragom nestao, kao i tatin bijeli pistovni Alpes. U mojoj kući na zidu visi kao muzejski eksponat, stari plavi Montagner… bicikl koji sam vozio prije 30-tak godina. Čuvam i stare kožnate sprinterice, kao i kožnatu haubu iz 80-tih godina prošlog stoljeća. Danas sve to više nema nikakve vrijednosti, jer su bicikli i oprema biciklista potpuno drugačiji…

Preko zime treniram u zatvorenom prostoru na valjcima, zajedno sa Verom. Iz godine u godinu, željno očekujem proljeće i prve redovite izlaske na friški zrak i cestu, koja mi još uvijek predstavlja slobodu, odmor od posla i svakodnevnih briga. Ništa ne može zamijeniti onaj šum gume po asfaltu i zraka koji mi šiba oko glave. Ove godine (2014) će biti punih pedeset godina od dana kada sam po prvi puta ‘zajašio’ onaj plavi ‘Dijamant’, onako ispod rame i spustio se niz moju ulicu Kraljevec. U međuvremenu sve se promijenilo… promenio sam se i ja, ali je onaj osjećaj kada pokrenem pedale ostao isti. Kako vrijeme leti…

DSCN318050 godina biciklizma – Zdenko još uvijek na biciklu

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

10 komentara to “50 godina zajedno: Bicikl i ja”

  1. Comment by Bora:

    BRAVO Zdenko, odlicna priča, super fotke. Baš nekako čoveku stane dah čitajući i gledajući fotke.

    Daće bog da napišeš ovako i 2064-te, pa da ti Mandara tada napravi ram, kao čika Žiki ;)

  2. Comment by Aleksandar Grebenar:

    Krasan clanak.sjetim se svog oca koji je imao bicikl.Dijamant… sretno i jos puno kilometara i uzivanja.

  3. Comment by Damir Pavao Govorčin:

    Pa, čestitke na predivnom članku ali još i više na 50-toj obljetnici. Želim ti još puno godina pedaliranja i druženja s biciklima!

  4. Comment by Ivan Colig:

    Cestitam ti Zdenko na 50 godina voznje bicikla. Bas si lijepo sve opisao, a i slike govore o lijepim uspomenama…. Drago mi je da redovito treniras, pa uz malo srece mozda odvozimo zajedno i koje svjetsko prvenstvo za veterane ili bar St Johan, Stojdragu ili brdo iznad Selca….
    Lijepi pozdrav

  5. Comment by Zdenko:

    Zdenko sretna ti 50 godisnjica druzenja sa biciklom. Zelim ti da jos dugo godina provedes sa svojom omijlenom igrackom, tj biciklom koju si zavolio od svojih djecackih dana. Zanimljiva prica.

  6. Comment by mek:

    Jezušmarija, kak si Ti slabo skoristil taj beciklin. Delati špelancije pred curičkom koja sedi na klupi.. kakšna bedarija.. Hja, valjda onda još nisi razmel da se pucice rad pelaju na štangi…ha …

  7. Comment by VLADIMIR ŠIMUNIĆ:

    Čestitam, samo zdravlja i športskog duha pa još koje desetljeće na biciklu.

  8. Comment by Zdenka Huzek:

    Bok Zdenko, cestitam ti na 50. godisnjici voznje biciklom i zasluzenih niz sportskih uspjeha. Pohvale i za blog, jer je vrlo zanimljiv, interesantan i informativan. Pozdrav Zdenka

  9. Comment by Kruno:

    Miško Ormuž je bio moj stric. Bio je vrlo zanimljiva osoba, puna priča.

  10. Comment by Zdenko:

    Kruno lijepi pozdrav!

    Kao prvo Hvala vam za komentar na mojem blogu. Javljam vam se ovim putem jer sam osobno poznavao Miska, kao sto ste mogli procitati iz moje price. Volio bih sloziti neku pricu o njemu, ali nemam njegov zivotopis… drugim rijecima neznam puno toga o njemu. Da je moj tata ziv, on bi znao puno vise… na zalost niti njega nema vise.

    Dali Vi znate nesto vise o vasem stricu? Jos vaznije, dali biste zeljeli to podijeliti samnom, pa da to objavim na mojim blog stranicama. Ja neznam ako je vasa ‘strina’, Miskova zena, jos ziva. Mozda bi ona htjela podijeliti nesto iz Miskova zivota.

    Ima jos dosta zivih ljudi koji ga se sjecaju, a ja bi volio mladima ponuditi pricu o Miskovoj generaciji i jednom dobu koje danas izgleda nestvarno. Naime, mislim narocito na popularnost biciklizma u doba kada je Misko vozio utrke..

    Javite mi se na email: zkahlina@shaw.ca

    Lijepi pozdrav,
    Zdenko

Leave a Reply