nezaboravna Zvečka
digg del.icio.us TOP
  Posted July 20th, 2014 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | Jos nema komentara

Purgerska nostalgija

Izvor: Preneseno sa Interneta

VSI TI CAJTI KAJ SU PREŠLI! ‘Zvečka – to je najljepše doba mog života!’
O ugaslom legendarnom sastajalištu zagrebačkih rockera, kantautorica Alka Vuica je izjavila: ‘Zvečka je zvečka, to su stari prijatelji, najljepše doba mog života!’

Za mlađu publiku reći ćemo da je Zvečka bio neugledan kafić-slastičarnica u Masarykovoj ulici na pola puta od Kazališne kavane do gostionice Blato u razdoblju od 1978. pa sve do 1987. godine. Govorimo u prošlom vremenu, jer je taj lokal u međuvremenu promjenio vlasnika i danas više ne postoji.

zvecka_v_1_115098S1Neugledan kafić-slastičarnica: Zvečka

Drukčiji Zagreb
U kratkom razgovoru s Goranom Pipom Pavelićem , čije fotografije objavljujemo uz tekst, sjetili smo se mnogih dragih ljudi koji su negdje drugdje, pa i u smrti. “Meni je sasvim jasno da nekakve nove Zvečke ne može više biti. Zvečka i sve oko nje značilo mi je mnogo, jer sam u tom razdoblju intenzivno živio u skladu s tim vremenom. Svi su nešto radili, a oni koji nisu ništa posebno radili, imali su časnu dužnost visiti na tim mjestima i upotpuniti sliku jednog veselog, drukčijeg Zagreba”, kaže danas Pipo. Spomenuo je da je Zvečka barem imala tu sreću da bude zabilježena u književnosti (Habjan, Slamnig) pa i na dokumentarnom filmu (Mirković, Pletikos). U mnogim knjigama o Johnnyju Štuliću Zvečka, opet, zauzima važno mjesto (Horvat, Petrinović). Nismo se dotakli glazbenog projekta u 2 CD-a “Zvuk Zvečke”. Nato me iz Šibenika upozorio Dražen Vrdoljak.

Skromni Pipo spomenuo je komentar Johna LeCarré o njegovim fotografijama jedne generacije. Tvorac Smileyja napisao ga je u privatnom pismu Pipi: “Puno vam hvala za lijepu knjigu fotografija: kakva prekrasna počast jednom vremenu (a wonderful tribute to the time). Svi smo mi povjesničari. Jedino mi sami posjedujemo negative fotografija koje su naše oči snimale tijekom godina. Ništa od toga što smo vidjeli više ne postoji. Ništa se neće vratiti.”

Kavez (Kazališna kavana „Kavkaz“) i Zvečka (Zvečevo) bili su tada centar umjetničkog svemira Zagreba. Bolje rečeno, prostor ispred ta dva mjesta, budući da je Zvečka bila toliko mala da su ljudi nakon što bi na šanku kupili piće izašli van i najčešće ga odložili na neki od parkiranih auta u Masarykovoj. Taj prostor ispred Zvečke, kao i Kazališna kavana u koju nisam nikad ulazio, je bio više-manje „rezerviran“ za stariju ekipu, a mi kao mlađa generacija smo bili pozicionirani oko betonskih žardinjera ispred Malog Kaveza (Malog Kavkaza) i oko HNK. 

ZVEČKA2Zvečka, nekad, stojadin ispred i bicikli.

Zvečka kultno mjesto okupljanja
Bilo je to kultno mjesto okupljanja cjelokupne umjetnički nastrojene mladeži. Taj dio Masarykove ulice u Zagrebu, od Kazališne kavane do gostionice Blato, nekoć je nazivan duhanskim putom ili bermudskim trokutom. Između ta dva prostora nalazila se neugledna caffe-slastičarnica – Zvečka. Kako je prostor bio premalen, gosti su se družili uglavnom na pločniku ispred Zvečke, a šank su bili parkirani automobili. Zvečka je ‘živjela’ na ulici, na pločniku.

‘Sjećam se prekrasnih balerina iz HNK-a, tam su imale probu, pa kad su izlazile van, znale su doć i bile su prekrasne, zbilja’, izjavio je Šomi za InMagazin. Jednom sam se sparkiral ispred Zvečke dok smo cura i ja išli u ‘Balkan’ kino. Kad je film bio gotov, došli smo do auta, koji je služio kao šank velikoj grupi mladih, koji su ga doslovce okružili. Ja sam se po tiho nekak probil do auta, startal mašinu, a auto se samo počel dizati, jer su se ljudi koji su sjedili po haubama (naprijed i odostraga), počeli micati u stranu. Zvečka je bila kultno okupljalište, a ne super-kafić na kojoj ste mogli dogovoriti apsolutno sve, u nekim slučajevima čak i pokrenuti novine ili saznati adresu nekog ludog tuluma.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAUmjesto Zvečke danas imamo neki novi restoran bez tradicije…

Nismo imali ni stolice
Ako je Zvečka bila ofucani buffet onda je nova Arena tek velika dvorana opasana betonskim lamelama, u kojoj barem možemo pristojno obaviti nuždu ne tražeći pogodne haustore u blizini što su nerijetko činili residenti Zvečke. Ili se, uživajući u programu uvaliti u ugodnu fotelju sa svom propisanom opremom za odlaganje boca, čaša ili kokica. To u Zvečki nije bilo moguće iz jednostavnog razloga što socijalistički buffet punog naziva Zvečevo, stolica nije ni imao. Bilo je to smišljeno iz razloga da ljudi što manje dangube u ugostiteljskim lokalima, no posjetitelji Zvečke su, barem ljeti,  tome doskočili pa su sjedili po autima parkiranim ispred birtije…

Program koji je Arena do sada predstavila svjedoči jednu očiglednu činjenicu. Zvečka je kao generacijska metafora uspjela odgojiti i obrazovati zainteresiranu glazbenu, filmsku, književnu i kazališnu publiku, no nije uspjela generirati nikakav ozbiljan sustav autorske glazbene scene i prateće industrije.

Kalina houseMasarykova ulica gdje je bila Zvečka

Parkiranje je uvijek bio problem
Hodajući naime do auta u to davno doba,  lijepo su se mogle pogledati sve te strane tablice. Auti su pristigli sa svih strana, ne samo iz Hrvatske, nego Slovenije, Mađarske i Italije. Parkiranje je bio najveći problem cijele te priče o Zvečki, koja je dala tračak nade u stvaranje novog kulturnog središta grada. Jer iako će obližnji centar imati garažu s tri tisuće parkirnih mjesta, to je još uvijek nedostatno za pokriće potreba velikih događaja, pa se gužve u široj okolici mogu očekivati i ubuduće. No, zar je za jedan velegrad kao što je Zagreb čudan prometni kaos i kolaps? Ni Masarykovom, uostalom, nisi mogao proći kad se neka budala parkirala u drugom ili trećem redu!

kazalisna kavana3Kavkaz kavana danas ima konkurenciju…

Što je, evo, ostalo od starih zagrebačkih kavana?
Malo, pa ništa. Što će ostati od današnjih kavana i kafića – vjerojatno ništa. Tako, barem, kaže vijest prema kojoj je grad predao svoje uspomene u stečaj Zagrebačkom ugostiteljsko-slastičarskom poduzeću (ZUSP). Jasno, u stečaju je to poduzeće čiji su lokali Zvečka, slastičarnica Gundulić, Majmunjak na ćošku Jelačić-placa i još šest lokala. Vjerovnici su, naime, otjerali ZUSP i njegovih preostalih 20-ak radničkih obitelji na prosjački štap.

Kakvu smo samo imali privilegiju živjeti tih godina u Zagrebu. Bilo je to zlatno doba rock klubova. Od SC-a je ostao samo Polet Platz, ali u Kulušiću, Lapu, Jabuci, KSET-u, SKUC-u i Moši su se stalno održavali koncerti. Nešto kasnije, 1984. godine, se otvorio i Omladinski klub “Đuro Đaković”. Dovoljno je bilo nabaviti Večernjak, okrenuti predzadnju stranicu i u stupcu pored kino programa izabrati nešto iz bogate koncertne ponude. 

Bendovi iznikli iz novog vala snimili su svoje najzrelije ploče i rock scena tadašnje nam države nije nikad bila jača. Punkeri, rockeri, alternativci, svi su se izmiješali, svi su slušali približno istu muziku i podjele su izgubile svaki smisao.

kasandra, bino, lastavica, boro, goranKasandra, Bino, Lastavica, Boro i Goran… nekada su redovito visili u Zvečki.

Zlatno doba zagrebačkog rocka nastupa sedamdesetih-osamdesetih. Zar ih uopće treba spominjati: Azra, Film, Haustor, Aerodrom, Parni valjak, Prljavo kazalište… Kultno mjesto okupljanja nezaboravna Zvečka. I ne samo rokeri, već cjelokupna umjetnički nastrojena zagrebačka mladež – Azra, Film, Haustor, Aerodrom, Parni valjak, Prljavo kazalište, Novi kvadrat, Poletovci… ovdje su se okupljali i glumci, sportaši, novinari, fotografi i različiti umjetnici, te cjelokupna umjetnički nastrojena zagrebačka mladež.

Dođete li danas u Masarykovu i potražite li Zvečku, ukoliko niste iz te generacije teško da će te ju i zamijetiti. Pa to je običan mali kafić u kojeg stane deset ljudi, a jedanaestog već morate ugurati sa žlicom za cipele. Da, to je istina, jer Zvečka je ‘živjela’ na ulici, na pločniku. Zvečka je bila kultno okupljalište, a ne super-kafić.

dailyfreshFast food u Zagrebu

Siromašan Zagreb
Je li Zagreb, uistinu, tako siromašan ili je tradicionalno bezdušan pa do svoje prošlosti ne drži ni koliko je crno pod noktom? U ovom slučaju povijest se samo ponavlja. Nešto slično već se dogodilo. Umjetnici poput Matoša, Čerine, Donadinija ili Ujevića “kružili su gradom od kavane Zagreb (ugao Zrinskog trga i Berislavićeve), do kavane Bauer u Frankopanskoj 2 gdje je bilo sjedište naše slikarske i književne moderne, od Kazališne kavane (Kavkaz) otvorene 1906. do Korza (prvo na početku Tomićeve, a od 1907. u Ilici), od Kavane na Strossmayerovu šetalištu do Medulića (ugao Medulićeve i Ilice)”. Slastičarnica u Gundulićevoj postala je dućanom za odjeću (Diesel), a slična sudba čeka i ostale lokale. Umjesto najboljih kremšnita u gradu, tu će se “jesti” traperice.

Majmunjak sam, uglavnom, gledao iz daleka. Pamtim tek nekoliko pića s Ivanom Kušanom, kavu s Borisom Bućanom. Baš kao i susjedna Mocca, to je bio kafić za one mnogo starije, sad već mnogo mlađe od mene. Bit će mi žao ako tu nikne, primjerice, delikatesni, blještavi dućan. Ali ni izdaleka toliko koliko za Zvečku u Masarykovoj ulici. Tu više nije stvar u nekoj otekloj nostalgiji, nego o dijelu urbane povijest do kojeg bi gradski zastupnici, ipak, trebali držati.

Što je od svega toga ostalo? Ništa. Pak-papir po staklenim izlozima, u najboljem slučaju. Jer Zagreb nije sačuvao nijedan takav svoj stari ambijent i nema nijedne kulturno-povijesne vrijednosti kakve su kavana New York u Budimpešti, Tomaselli u Salzburgu ili kafe El Greco u Rimu. Ista je stvar s “egzistencijalističkim” kafeima u Parizu, gdje su sjedili Sartre i njegova Simone.

Ma jasno, nije Čerina Sartre, niti je Matoš Tolkien. Ali, neka netko pokuša dirnuti u pub u Oxfordu u kome je Tolkien čitao svoje Međuzemlje Lewisu koji mu je, onda, zauzvrat čitao dijelove svojih Narnijskih kronika. Uostalom, Kavkaz u kome su sjedili Krleža i Mate Ujević nema nikakve veze s ovim aktualnim, pa ni s onim u kojem su sjedili Ive Mihovilović i Oto Šolc. Kao da jedan interijer u Zagrebu ima rok trajanja od maksimalno 20-ak godina.

DSCN0630Masarykova, nova Zvečka, kafić Zvone Bobana (danas više ne morate pišati u haustoru).

Ulice mračnih dućana
Ma ne, ne plačem za Zvečkom, plačem za onima kojima nikakve prošlosti ne treba. Kao da nisu pročitali da takvima nema ni budućnosti, jer kako će graditi na pijesku ili na – novčanicama. Kada sam prije 20-ak godina pročitao naslov romana francuskog pisca Patricka Modiana – “Ulica mračnih dućana” – ništa nisam razumio. Kako Pariz, pa mračan. Kako dućan, pa mračan. Ulica jednako tako. Drugim riječima, otkud mu “crni kapitalizam” koji je nama bio toliko svijetao?

Sada, kada je zatvoren kafe-bar Zvečevo u Masarykovoj ulici, stvari mi postaju jasnije. To čini starenje… Više neće biti ni blijede slike jednog kafića koji je bio i ostao jedino urbano čudo Zagreba u 20. stoljeću. Ako su “crvene zore” jednačile naše starce (radnike, službenike, partijske rukovodioce, grešne i pravovjerne itd.), onda su se baš u tom kafiću jednačili samoupravljački potomci. 

ZVEČKA3

Kći “svemoćnog” Bakarića, primjerice, družila se s nadarenim sinom oficira JNA-a Štulića. Samo su ovdje klinci iz Sigeta bili jednaki s onima iz Jurjevske ili s Pantovčaka. Po klasnoj pripadnosti, po mjestu stanovanja, samo smo pred Zvečkom, a manje u njoj, bili naoko isti. Ne kažem da zima nije bila to, ali samo je ljeto bilo pravo za mladost, ljepotu i – pamet. Kažem, da, nažalost – pamet. Jer, sve mi se više čini da je svaki od prisutnih kružoka ovako ili onako počivao na nekoj ljubavi, na nekom radu, pa i na slobodnom vremenu kao kreativnom vremenu. Lokacija je, razumije se, bila važna – to što se u blizini nalazila Pavićeva pa Franičevićeva redakcija “Poleta”, HNK, Pravni faks, Škola za primijenjenu umjetnost, Zuppin Grafički zavod Hrvatske itd. Posao i školski džeparac davali su nekakav temelj robnoj razmjeni. Iako se uvijek najbolje zabavljalo bez love, kad ju je imao netko drugi.

KAVEZGužva ispred Kavkaza

Svaki ceh, jedan krug
Znali su tu svratiti ili se naviriti profesori s akademije (Palašev, Šerbedžija), a posebno su imponirali mladi glumci koje je slava htjela više ili manje (sestre Begović, Đorđe Rapajić Joe, Slavko Brankov). U glasovanju za najljepše parove s kraja 70-ih teško bi bilo mimoići Žardina i Cintiju Ašperger, ili Davora Slamniga i Miru Furlan, ili pak Joea i Stjepkicu Kavurić. Jednako tako, bilo bi nemoguće zaobići jahaće čizme redatelja Ljubiše Ristića i njegovu prijateljicu Nadu Kokotović.

Mladi novinari, ne samo “Poleta”, činili su poseban sloj Zvečke u drugoj polovici 70-ih i na početku 80-ih (Bakalović, Kuljiš, Vladimir Tomić, Polimac). Neki su i imali novca. Urednici su zarađivali više od svojih staraca, s honorarima od oko 1200 maraka ili više mjesečno. Sudeći po njima, Tito je s pravom govorio kako su “mladi naše najveće bogatstvo”. Ali, s time se ne bi složile djevojčice s proizvodne trake u Tesli ili Končaru. 

Jasno, ne mogu i neću reći da se glazbeni Novi val rodio u Zvečki ili da se tu rodio Novi kvadrat. Neću reći da je odavde potekla slavna škola “Poletove” fotografije koju je jedno vrijeme prelamao filmski snimatelj i likovni umjetnik Goran Trbuljak, iako su ovdje fotografi imali poseban status (Dražen Kalenić, Goran Pavelić Pipo, Milisav Vesović, Tomislav Videc, Andrija Zelmanović). Hoću samo reći da se mladi, kreativni Zagreb okupljao baš u Zvečki i da nema nijednog drugog kafića, da se ne govori o Majmunjaku ili Mocci na Trgu koji bi mogao reći: “Svatko tko je nešto radio, tko je nešto vrijedio popio je kod mene barem kavu, ako se već nije napio, ili popušio joint.” Pa dobro, Tin Ujević nije pio crno vino u Zvečki nego u Blatu i pokojni pjesnik Josip Sever najradije bi pobjegao od toga kafića do ćoška Gundulićeve i Masarykove. Ali, nije Blato dalo Tina, nego je on dao sebe svome gradu. Po toj i takvoj logici Zvečka je jedini pravi rock-kafić u gradu pa bi je, makar po njoj, vrijedilo sačuvati.

Hoću reći, možda su već stari ljudi iz Zvečke zaslužili samo to jedno mjesto u gradu koje im više od svega govori o nadi i snovima. Interijer je izvorno ionako jeftin. Možda je Zagreb, s druge strane, dovoljno velik da sačuva jedan mali kafić u kome je metropola bila cijeli svijet, i obratno. Zato predlažem da svaki od posjetitelja “stare” Zvečke sabere 100 kuna i da se tim novcem lokal uzme u podzakup. Ne zbog gradske prošlosti, nego zbog gradske budućnosti. 

Od Zvečke je danas ostalo tek ime.

Tko se sve sa sjetom prisjeća osamdesetih i legendarnog okupljališta pogledajte u video prilogu  InMagazina.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: , ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Leave a Reply