CIGLENICA
digg del.icio.us TOP
  Posted September 20th, 2014 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 2 komentara

Purgerska nostalgija

Autor: Slavko Trnka

VSI TI CAJTI KAJ SU PREŠLI! Iz povijesti Trešnjevke – pedesete godine
Bloger Slavko šeće se po svojoj Trešnjevci i prisjeća se kako je taj dio grada nekada izgledao. U ovoj priči opisuje Trešnjevku iz razdoblja od 1950. do 1960. g. Ja prenosim njegovu priču, jer sam na kratko (samo godinu dana) živio upravo u tom djelu grada i u isto doba, koje on opisuje. Išli smo zajedno i u istu školu na vuglu Zagorske i Selske ceste.

GRADSKA ČETVRT – TREŠNJEVKA SJEVER
Da bi se dobio pregled nastanka, razvoja i života Ciglenice čija povijest seže u doba kada na njenom području nije postojalo gotovo ništa, bilo bi potrebno je posegnuti za literaturom, napose arhivskim materijalima, koji su relativno vrlo oskudni.

Raskrižje ul.Selska i ZagorskaRaskrižje Selska i Zagorske ulice

Zato je bilo neizbježno služiti se sjećanjima stanovnika kvarta, koji su srećom još uvijek tu među nama i mogu dati dragocjene podatke i voditi nas kroz povijest Ciglenice svojim pričama, potkrepljenima starim fotografijama. Njihov doprinos nije samo u pričanju golih činjenica koje još pamte, nego su njihove priče posebno dragocjene, jer nam na svojem dlanu pružaju dušu i srce koje još kuca ritmom dragoga im kvarta. Današnjim stanovnicima kvarta, a pogotovo onim mlađima uz poruku da ga zavole takvoga kakav je danas, pruža se prilika da ga zavole i onakvoga kakav je bio, sa svojim malim ”bogečkim” kućicama u kojima su se stanovnici unatoč tome radovali životu, gradili stvarali i mijenjali sliku kvarta na bolje.

Ciglenica_mapGradska četvrt – Trešnjevka sjever (Ciglenica)

Ciglenica danas, sa svojim modernim i udobnim stambenim blokovima, sa svojim uređenim prometnicama i zelenim površinama je zapravo grad u gradu. Priča treba početi od vremena naseljavanja i početka stvaranja jednoga posebnoga duha i karaktera, koji je usađen moglo bi se reći u genima svakog žitelja. U kvartu se veselo živjelo i onda kada se gotovo ništa nije imalo, jer ono što najviše vrijedi ne plaća se ništa. Susjedi su se oslanjali jedni na druge.

Znali su pokucati jedan drugom navrata sa praznom šalicom da bi posudili malo šećera za crnu kavu od ječma, ili kao iz one davne radio serije ”Porodica Veselić”:

- ”Suseda bute mi posudili na vrhu nožeka malo biberčeka?”.

Nije poanta da je taj gospon Cinober” dobil ”biberček”, nego je važnije bilo dobrosusjedstvo, razgovor, to da se podijele radost i tuga, te da unatoč svim poteškoćama čovjek ne hoda svijetom pognute glave pritisnut brigama, nego pogledom koji se osvrće k ljudima noseći i šutke poruku, evo tu smo gdje jesmo i lijepo nam je i lijepo nam bude, a kada nastupe krize u kojima čovjek poklekne tu smo da si pružimo ruku pomoći.

Blato1Raskrižje Selska i Zagorske ulice sa poznatom birtijom ‘Blato’

NASELJAVANJE
Iz povijesnih izvora, iako su oskudni, saznajemo da je sredinom 18. stoljeća područje Ciglenice bila pustopoljina, nastanjena sa tek desetak obitelji koje su živjele obrađujući svoju širu okućnicu, ako se tako može reći i živjeli pasivnim životom. Godine 1862. Austrougarska (jer to tada bilo njeno područje), gradi željezničku prugu Zidani most – Zagreb – Sisak i tada počinje pravo naseljavanje tog djela današnje Ciglenice uz prugu. Dolaze ljudi iz ostalih (rualnih) područja oko grada Zagreba, kao na primjer neke obitelji iz Trnja (Petravići, Paleščaki i dr.). Zatim tom željeznicom pristižu trbuhom za kruhom i stanovnici iz područja s desne obale rijeke Sutle (Slovenci) gdje su vrlo oskudno živjeli.

Kao i u našemu Zagorju, cijela bi brojna obitelj (zajednica) objedovala za stolom oko poveće drvene zdjele iz koje bi svi zahvaćali drvenim žlicama hranu spremljenu od namirnica koje su imali u svojem vrteku (kukuruzni žganci smlijekom, kakvo varivo od graha ili zelja i slično). Dakle iz tih krajeva željeznicom bi došli do Južnoga kolodvora (danas Zapadni kolodvor) i tu se u blizini skrasili. Jamačno su tu započeli i manufakturnu proizvodnju cigle od kojih su gradili kućice (veće ili manje), pomažući pritom jedni drugima. Vjerojatno da je po tim ciglama i Ciglenica dobila ime.

Sjevernije od današnje Remize uz Ozaljsku, zemljište su nazivali Črešnjevke, pa je to nukleus današnje Trešnjevke. Zapravo sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je započela gradnja, pregradnja prostora Ciglenice, drveće trešanja po okućnicama i dvorištima bilo je značajka toga područja. To dobro znaju danas živući starosjedioci Ciglenice. Naravno da su za gradnju i opremanje domova bili potrebni zanatlije, pa je bilo takvih koji su se bavili zidarijom, pa krovopokrivači, cimermani (majstori za drvena krovišta kuća) i drugi. Kako bi danas rekli, otvarala su se radna mjesta i počeli su pristizati i ljudi iz drugih krajeva, kao našega krševitoga juga, i iz Gorskoga Kotara. Zalutao je tu i poneki stručnjak-obrtnik sa zapada carevine Austrougarske, koji je bio vičan izradi predmeta kojih do tada kod nas nije bilo. Iz Međimurja su dolazili ljudi koji su bili zaposleni u Čistoći i takvih čistača Međimuraca bilo je jako puno, pa se njima čak pripisuje zasluga da se Zagreb nazivao ”Beli Zagreb grad”. Netko je došao s kakvom vojnom postrojbom ili po nekom drugom službenom ”dekretu” i zadatku. Tu su se ljudi ženili, rađali pomladak i stanovništvo Ciglenice se povećavalo.

Park Pravednika2Park Pravednika na Ciglenici

Ovo što je o naseljavanju zapisano može se potkrijepiti prezimenima obitelji sa Ciglenice iz vremena prije početka pojačane urbanizacije (početak dvadesetoga stoljeća). Starije osobe koje su još među nama znaju nabrajati ta prezimena, primjerice Deždek (frizer i brijač na uglu Zagorske i Pregradske), Tkalec, Prhut, Gender, Weitzer, Vovk Dragutin (tapetar), Vovk Petar (arhitekt iz Ivanečke), Fumić Nada (pjevačica u Pivovari iz Ivanečke), Dunaj (arhitekt iz Zlatarske), Trnka (metalopojasar, umjetnik za izradu sakralnih predmeta tabernakula, kristalnih lustera i umjetničkih predmeta od kovanog željeza iz Ivanečke), Bahorić, Ščukanec, Uradin, Crnković, Baćani, Hlupić, Knebl, Valec, Čukman, Jug (3 različite obitelji), Špigl (brijač na uglu Meršićeve i Selske), Bergant, Slaviček, Richter, Orešić, Toth, Sabolić, Marošević, Jelovečki, Krsnik, Novak, Kosec, Montag, Schqarci, Kolarec, Potisek (pilar iz Vinagorske), Gradišar (špeceraj na Zagorskoj), Majcen (proizvođač sode u sifonima i gaziranih napitaka), Štos (kovačnica na uglu Zagorske i Bistranjske), Kiš (staklar iz Zagorske), Starčika Sabolić (cimerman iz Ivanečke), Đole Mesić (inžinjer za komunikacije, jedan od direktora u Tesli), Crnković (zaposlenik Tvornice namještaja, od otpadnih dasaka koje je dobio od tvornice za ogrijev sagradio je dvije kuće), Ilekovići, Rodići su imali pekare, Lipovac, Kovačević, Žerjav, Paradis… to su samo neka prezimena, jer tko bi ih sve nabrojio.

Ti ljudi koji su sada u svojim osamdesetim-devedesetim godinama poznaju i pretke i njihovu djecu, znaju što je sa pojedincima bivalo, znaju njihove životne priče, čime su se bavili, kakve su sklonosti imali, znaju i o ljudima koji su odavno umrli, a sada su tu uglavnom njihova djeca, unuci ili praunuci. No mnogi su otišli s Ciglenice nekuda dalje. Drugi, pak, ”novi” stanovnici došli su i na Ciglenici osnovali svoj dom. Ima primjera da su se neki potucali ili bili ”gastarbajteri” po bijelome svijetu, pa se vratili i ponovo skrasili na svojoj postojbini. Danas, na njezinih 71,54 hektara površine, a prema popisu stanovništva iz 2011. godine na Ciglenici živi 4.673 stanovnika.

Tresnjevacka kucicaTipična kuća na Ciglenici

Kuće (stanovi) građene su od početka naseljavanja od zidanih materijala (cigle), a pokrivene su crijepom. Neke su sitne i klimave k’o ”babin zub”, a većina od njih su ipak prostranije, te se sastoje od maloga ganjka (”predulaz”) prostranije kuhinje u kojoj se kuhalo, objedovalo, uopće boravilo preko dana. Kuhinja bila je opremljena onim najnužnijim stvarima. Osnova doma bio je zidani štednjak (reklo bi se da je to ono odvajkada opjevano ”ognjište”) koji grije zimi, kuha se ili peče na njemu hrana, pa i napoj za svinje. Prva zadaća Trešnjevačke domaćice je da zapali peć. S tom vatricom započinje dan. Sprema se doručak, pa potom ”predručak” za djecu pred odlazak u školu. Zatim se odmah pristupa ”nadogradnji” tih dječjih obroka, tako da se kuhani grah, repa, zelje, mahune i još svakovrsno povrće zgotovi zaprškom (ajnpren) i na istome štednjaku čeka zaposlene članove obitelji (supruge, djecu) koji će stići sa svojih radnih mjesta kući na topli objed negdje oko 15 sati. Radno vrijeme tvornica, institucija, obrtnika i sl. trajalo je do 14.00 sati kada bi se začuo zvuk tvorničkih sirena iz ”Končara” , ‘Štoferice” (”Tvorpam” preko pruge). Osim poslova oko štednjaka domaćice (majke, bake), Ciglenice bavile bi se djecom i odgajajući ih pripremale za školu, u vrijeme kada nije bilo dječjih vrtića. Također bi obrađivale vrtove oko svojih kuća, iz kojih bi se snabdjevale povrćem kao što su cikorija (vrsta repe), krumpir i dr.

Podvoznjak prugaPodvožnjak na Selskoj cesti. Prije izgradnje ovog podvožnjaka, ovdje su se stvarale dugačke kolone automobila u isčekivanju da se digne rampa preko željezničke pruge.

U vrijeme urbanizacije, četrdesetih godina Ciglenicu je premreživalo tek nekoliko prašnjavih makadamskih cesta i ulica. Da se po ulicama ne diže ta silna prašina znala je njima proći autocisterna i zaliti ih ljepljivim katranom. Okosnica

prometa bile su Selska i Zagorska ulica. Transport ljudi i roba obavljao se konjskim zapregama. Njihove kočijaše nazivali su ”foringaši”. Konje je u svojoj kovačnici na Zagorskoj blizu Oroslavske, potkivao kovač i potkivač gospon Štos. Prometnice su se počele uređivati pa je Selska cesta bila popločena granitnim kockama (kaldrma). Tada je već tu i tamo prošlo i neko motorno vozilo (uglavnom kamioni). Promet je iz godine u godinu bivao sve gušći pa su se ispred željezničke rampe na Selskoj cesti stvarali zastoji, dok se je čekalo na prolazak pokojeg putničkog vlaka ili slaganja kompozicije teretnih vagona. Za pješake je bio namijenjen nadvožnjak željezne konstrukcije. Mimo službenih naziva ulica i pojedinih mjesta na Ciglenici, stanovnici su imali svoje nazive pojedinih punktova, kao što je Hlupićev breg, Bašićevo igralište, Vukova jama, Lasanov vrt …

Obitelj_TrnkaObitelj Trnka 1935. u Ivanečkoj 7.

Spomenuta željeznička pruga čini sjevernu granicu Ciglenice. Pored istočnog djela Ciglenice uz Park pravednika među narodima tekao je potok, koji je šezdesetih godina nadsvođen. Na zapadnom djelu je potok Črnomerec koji još uvijek žubori svojim koritom prema Remizi. Na jugu Munjarski put odvaja Ciglenicu od MO Nikola Tesla, a malo dalje je susjedno Pongračevo.

HIGIJENA, ZDRAVSTVO, BOLNICE
Domaćice su se brinule za zdravlje djece i odraslih ukućana, a posebno su njegovale one koji bi u bolesti ”pali u postelju”. Tada se odlazilo u ambulantu koja se nalazila u Zagorskoj ulici u katnici preko puta Andraševečke. Prostor je bio nevelik, reklo bi se pedesetak kvadrata. Tu bi se dobila liječnička pomoć, a u svoje vrijeme dakle pedestih godina prošloga stoljeća, bi liječnik dr. Jug dolazio i u kućne posjete (mjerio bi temperaturu ili dao injekciju penicilina). Na Ciglenici, a niti na Trešnjevci (tada, a i danas), nije bilo bolnice, pa su teško oboljeli pacijenti bili zbrinuti uglavnom u bolnici ”Sveti Duh” ili u Vinogradskoj (”Sestara milosrdnica”). Od samoga rađanja i širenja kvarta bio je prisutan problem higijene. Voda se crpila iz dvorišnih pumpi, a pumpa se izrađivala tako da bi se čelične cijevi zabijale posebnim ”kladivom” u zemlju, pa su se tako spojene navojem jedna na drugu probijale sve dok se nije došlo do sloja u kojem je bilo vode. Zatim se na cijev postavila ”željezna pumpa” sa ručkom i njenim ritmičkim pritiskanjem voda bi izlazila iz cijevi.

Ponekada se jednom pumpom služilo i više domaćinstava. Voda se pumpala u ”hamper” pa donosila u kuhinju da bude pri ruci za piće i kuhanje. Crpila se i da bi se napunilo poveće drveno ili limeno korito, za pranje rublja. Ljudi su se umivali i prali do pojasa na samoj pumpi, a za hladnijih dana cijela se obitelj u određene dane kupala u lavoru postavljenom nasred kuhinje. Može se reći da higijena zimi baš nije bila na visini, a ljeti nije bilo problema, jer su po dvorištima Ciglenice bile postavljene neke kace i moglo se zapljuskivati vodom ugrijanom na suncu, do mile volje. Važno je to spomenuti, jer danas ljudi i ne razmišljaju o vodi niti struji, jer one su jednostavno tu. Domaćinstva koja nisu imala svoju pumpu morala su se koristiti gradskom pumpom za vodu koju su od milja zvali ”železni Francek”. Jedna se dosta dugo zadržala na Zagorskoj u blizini Bistranjske ulice.

Zagreb - Selska - Red HighrisesCrvena stambena zgrada na Selskoj cesti

ROĐENJE, KRŠTENJE
Nekada od nastanka i početka urbanizacije Ciglenice, obitelji su znale imati po nekoliko dijece, a ne kao u današnje vrijeme kada se rađa malo djece u kvartu. Isprva su pri porodu asistirale tzv. babice. Sa početkom rada Rodilišta u Petrovoj ulici, mali Cigleničani su tamo dolazili na svijet, pa su često bili i kršteni u crkvi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici. Ko kuće bi pak dobili i nadimak koji ih je onda pratio kroz cijeli život.

Dijete one stare Ciglenice usvajalo je jezik, odnosno govor svojih baka, rodbine i drugih koji su ga okruživali, tako se u vrijeme kada je stanovnika još bilo relativno malo govorilo onom ”starozagrebačkom šprehom”. Bilo je tu vrlo mnogo iskrivljenih germanizama od utjecaja Austrougarske, zatim natruha slovenskoga govora, i uopće jednog posebnog kajkavskoga narječja kojim se u tom obliku dosta služe vremešni ljudi. Jezik je živa tvorba i mijenja se, pa se mlađe stanovništvo priklanja govorenju i pisanju na hrvatskom standardu, ali lijepo je čuti jezik svojih starih.

U vrijeme one stare Ciglenice domovi njenih stanovnika bili su tipično opremljeni. Kuhinja je već spomenuta po njenom štednjaku, ali tu je bilo još nekoliko neophodnih komada namještaja: četvrtasti stol i oko njega nekoliko štokrla (drveni stolci bez naslona), kredenc u kojem se držao servis za jelo i pripadajući pribor u ladicama. U donjem dijelu kredenca bile su police sa loncima, rajnglama i protvanima. Mnoge kuće su imale i oveliku prostoriju sa ponekom foteljom, pa i kaučem-dva za spavanje i dnevni boravak. Bila je tu i spavaća soba sa prostranim bračnim krevetom, te dvokrilnim ili trokrilnim ormarom. U spavaćoj sobi se ložila mala pećica samo prigodom Božićnih blagdana i u nekim Obiteljska zajednica u Vukovoj jami početkom 20. stoljeća

Stefica trnka 1935Štefica Trnka 1935.g.

iznimnim prilikama, pa se na počinak odlazilo u hladnu postelju. Da bi se postelja ugrijala, koristio se gumeni termofor s vrućom vodom ili ugrijani crijep zamotan u ručnik. Ostale prostorije su se grijale ovisno o količini drva, odnosno ugljena. U godinama poslije II. sv. rata nije se mogla dobiti veća količina ugljena (zvao se po rudniku ”Kreka” ugljen), a često bi kupcima bio isporučen ugljen pun gruda ilovače i kamenja. Drva su pak radnici znali istovariti iz kamiona u čelični okvir kojim se mjerila zapremnina, tako da su između bile rupe i količina drva bila je manja nego štu ju je kupac platio. Tih pedesetih godina kvartom je išao ‘vuglenar’, sa vrećom ugljena preko ramena kojeg je nudio na prodaju. Bio je vječno crn u licu, kao i njegov ugljen. Mnogo kasnije nastupilo je moderno doba kada baš u kvartu Ciglenica divovski dimnjak vije dim put oblaka, grijući većinu stanova u zgradama.

DSC07531-70Radnička stambena zgrada iz prošlog stoljeća

KULTURA, ZABAVE, PROŠTENJA, BLAGDANI
Što se kulture tiče, ona je u Ciglenicu oduvijek dolazila ”na mala vrata”. Prije radija i televizije postojao je tisak, ”Narodne novine” ili ”Narodni list” (mijenjao je ime). Zatim je tu bila revija ”Iustrirani zabavnik”. Djeca su jedva čekala dan u tjednu kada će stići kako bi uživali u sjajnim stripovima, kao što su oni čuvenoga Andrije Maurovića. Gutali su se i prepričavali sadržaji Marije Jurić Zagorke (”Grička vještica”) i mnogi drugi. To su bile male sveskice, na kojima je nožićem trebalo razdvojiti listove lošega papira na kojemu su tiskane. Osim toga štiva svaka je kuća imala tek poneki svjetski leksikon, poneki priručnik tipa ”Doktor u kući” (sa zdravstvenim uputama koje bi današnjem čitaocu bile smiješne). Bake bi čitale iz svojega molitvenika, ili iz Biblije. Većina djece bi prije početka školovanja odlazila nedjeljom i blagdanom sa svojima u crkvu, a preko tjedna na vjeronauk (neki na Sveti Duh kod Sv.Antuna, oni malo južnije k Bl.Marku Križevčanu na Selsku cestu). Kada je netko iz Ciglenice posjetio ”Veliko kazalište” (tako su zvali HNK) cijelo je susjedstvo znalo da je dotični slušao operu ili gledao kakav balet, ili nešto od Sheakespeare-a, možda. Doduše, ljudi su znali za čuvene umjetnike sa ondašnje scene. S Ciglenice se pak u ”Komediju” na kakvu operetu češće išlo, pa su se poslije mogli čuti pojedini napjevi po dvorištima. Imala je Ciglenica i svoje glazbenike. Četrdesetih godina, dakle prije II sv. rata, g. Juraj Hržina (inače brijač u Zagorskoj) svirao je mandolinu, g. Ptičar je udarao u bajs, a g. Celinski je svirao violinu. Ta trojka svirala je po narudžbi pod prozorima (podoknice) za imendan, rođendan ili kakvu drugu zgodnu prigodu.

Krapinska ulicaKrapinska ulica

Pjesmarica se sastojala od dvjestotinjak pjesama koje su bile na repertoaru Cigleničkih dvorišta. Bile su to lijepe i vječne pjesme, koje i danas ponekad čujemo preko elektronskih medija. Bile su to one kajkavske Hrvatskoga zagorja, sjetne međimurske, pa sa Kvarnera i uz Jadransko more sve do Dubrovnika. Čule su se tamburice i bećarci naše ravne Slavonije, bosanske sevdalinke, posebno starogradske melodije i romanse. Bilo je lijepo čuti i čak otpjevati nekoliko najljepših makedonskih pjesama (Ajde slušaj, slušaj, Kalež bre Anđo i sl.). Neizostavne su bile one podno Alpa iz Slovenije: ”Na planincah sončece sije, na planincah lušno je…” i ”Pomo na štajersko gledat kaj delajo”, pa ”Moj očka ma konjička dva”. Ove su pjesmice spomenute, jer se posebno rado pamte. Pjevalo se, družilo po dvorištima ovoga predgrađa. Rado su ljudi posjećivali kina, pred kojima se moralo strpljivo čekati u redovima za ulaznice. Često se desilo da bi blagajnik stavio na svoj ”šalter” natpis ”Rasprodano”. Glas da su ulaznice rasprodane istoga časa bi stigao do svih koji čekaju i nije preostalo drugo neko potražiti sreću u kojem drugom obližnjem kinu, za koji drugi film, ili se vratiti kući. To su još uvijek četrdesete i pedesete godina prošloga stoljeća kada se išlo na izlet do atraktivnoga Podsuseda i njegovih čuvenih restorana: Aralica, ili kod Suhinke na kolinjske ručkove ili večere (svinjokolje kraj restorana). Samoborček koji ide dijelom i kroz Ciglenicu i vožnja na izlet do Samobora i tamošnje kapele ušla je u pjesmu ”Kraj kapele Sv. Ane u Samoborskom divnom kraju tom…”. Tako su stanovnici Ciglenice išli na izlet : ”Na Sljeme na Sljeme, noga već sama beži”, sa ”brocakom” preko ramena i provijantom u njemu (sendviči i sl.).

Tijekom rata tek je poneko imao radio aparat, a u godinama iza rata svako je domaćinstvo bilo opremljeno tom napravom, koja se najčešće slušala glasno, pa su se dvorištima i ulicom razlijegali zvukovi radioprijenosa s nedjeljnih nogometnih utakmica ili emisija po željama slušatelja. Za izbor je bila samo jedna radiostanica i to Radio Zagreb, preko koje su ljudi imali jedinu priliku upoznati se sa zvukovima ozbiljne i zabavne glazbe. Neke emisije bile su toliko omiljene da su ljudi s nestrpljenjem čekali da čuju Grgu Zlatopera sa Glasa Amerike, a humorističko ”Veselo veče” slušala je cijela obitelj okupljena oko radija, kao što su to dosta kasnije činili ispred TV ekrana. Prve suvremene elektronske uređaje kao gramofon i kasnije televizor donijeli su na Ciglenicu dvojica radiomehaničara tvornice RIZ (Radioindustrija Zagreb), Oto Trampetić iz Ivanečke 7 i Stanko Kolarec iz Zlatarske.

Park PravednikaPark Pravednika na Ciglenici

Drugi svjetski rat pogodio je Ciglenicu i odnio mnoge živote i materijalne žrtve. Sjevernu granicu Ciglenice čini željeznička pruga koja je u vrijeme rata bila strateška prometnica za transport vojske i vojne opreme pa je zbog toga bila često meta bombardera. Stanovnici su se za vrijeme uzbune sklanjali čak u šumarke Šestinskog dola. Sudbinske okolnosti utjecale su na to tko se i zašto našao na kojoj strani, međutim mnoštvo stanovnika Ciglenice prepoznalo je da se treba poći u borbu za slamanje fašizma. U slavu poginulima podignut je 1972. godine lijepi brončani spomenik njima šezdesetorici. Taj spomenik krasi i danas Park pravednika među narodima na Ciglenici, a skulptura autora Tomislava Ostoje ima naziv ”Palim borcima NOB-e”. Genocidni ustaški režim odveo je u smrt i Židove koji su također bili žitelji Ciglenice. Rat ne bira žrtve, tako da se u takve mogu ubrojiti i mnogi nedužni Hrvati, koji su se služeći vojsku, koja ih je regrutirala, našli na krivoj strani u svojoj mladenačkoj zabludi misleći da brane svoju Hrvatsku. Bilo je takvih koji su imali ovakve ili onakve veze sa Ciglenicom.

Ciglenica je dala mnoge više ili manje značajne sportaše. Bilo je vrsnih hokejaša na travi, pa i poneki reprezentativac (Zvonko zvan Željeznica). Hokejaši su trenirali na igralištu koje je danas uređeno i zove se ”Hokejski centar”. Tu su također bili i sjajni boksači ”Metalca”, braća Milan i Božo – Žoga Richter, Miro Orešić, Pišta Žerjav, Edo Ličan, Zadravec… Dečki sa Ciglenice bili su sjajni igrači malog nogometa, formirali su ”dream tim” Ciglenice, a igrali su na školskom igralištu u Zagorskoj. Igrao se i tenis, pa je Slaviček bio u samom vrhu hrvatskog tenisa. U razdoblju četrdesetih godina treba spomenuti legendarne nogometne reprezentativce HAŠK-a, Oskara Jazbinšeka i Gašperta. Damira Valeca igrača prve postave Dinama šezdesetih sigurno znaju i neki mlađi.

Park Pravednika4Spomenik u Parku Pravednika

Trgovine živežnim namirnicama nazivale su se špeceraj i tamo se nabavljao fasung (osnovne živežne namirnice). Kako je posebno u ratnim i prvim poslijeratnim godinama vladala posvemašnja neimaština stanovnika, i oskudica u trgovinama , artikli kao šećer, brašno, sol kupovali su se na dekagrame, a slatkiši izloženi u velikim staklenim bocama čak i na komade. Za kupovinu ulja kupci su donosili svoju ambalažu u koju je trgovac mjericom točio ulje iz velike bačve. Takva trgovina bio je Lipovac na Selskoj pored Zlatarske, Vukica Vajcer na uglu Selske i Zagorske gdje je danas restoran ”Blato”. Odmah pored je bila mesnica Jambrešić. Kruh i germa su se kupovali u dučanćiću koji je bio u sastavu pekarnice (Pekar Rodić u Desiničkoj). Velika pekarnica je bila na Selskoj cesti iznad današnjeg podvožnjaka. Cigarete su se kupovale u trafikama, moglo ih se kupiti po 3, 5, ili 10 komada ili cijela kutija. Mlijeko se je kupovalo kod susjeda (Jugovi na Zagorskoj), koji su držali krave koje su pasle po livadama uz Zagorsku i Stubičku. Kasnije se je mlijeko kupovalo u mljekarstvima u staklenim zamjenskim bocama.Poslije II. Svjetskog rata, sve te trgovine nisu bile privatne, ali su ih stanovnici nazivali po imenima prodavača koji su ih vodili, a koji su zapravo bili bivši vlasnici.

Od ugostiteljskih objekata spomena je vrijedna gostionica Okić u Selskoj gdje su stariji po cijele dane sjedili pored jednog gemišta.U krugu Elektrane na Vodovodnoj bila je kuglana otvorena i za građanstvo, a uz nju je bio i šank, koji je bio zaposjednut više nego kuglačka staza. Ako se može u ugostiteljsku djelatnost ubrojiti, onda je vrijedna spomena i poneka ilegalna kućna točionica alkohola. Na početku Miljanske ulice uz most preko potoka Črnomerec i u onim pedesetim godinama bila je gostionica sa terasicom i nekoliko stolova. Većina stanovnika Ciglenice kretala bi se uz tu gostionicu i potok do Jaruna (Piškorov jarek ili Maraton), na cjelodnevno kupanje ili ribičiju. U povratku bi prolazeći kraj Belošića bili opijeni mirisom finoga roštilja. Neki stanovnici Ciglenice češće, a neki tek ponekad, priuštili bi si posebni užitak, odlazeći u večernjim satima u ”Pivovaru” na Ilici. Terasa je ogromna ispunjena sa mnogo stolova, svira razigrani bend, odzvanja pjesma sa pozornice u vrtu okruženom krošnjama stabala, a konobari užurbano poslužuju specijalitete sa roštilja i piće.

Old buildings on TresnjevkaStare zgrade na Ciglenici

Ciglenica spada u onu ”Crvenu Trešnjevku” poznatu po svojemu buntu i odupiranju nepravdi, a i stoga što je tu živjelo siromašnije stanovništvo, radnici, mali činovnici i neki ”srednji sloj”. Manji je broj mladih po završenoj ”Građanskoj školi” i slično imao sredstva za daljnje školovanje. Neki su ipak završili fakultet, pa ima arhitekata i drugih akademskih građana. Djevojčice je bilo povoljnije poslati na školovanje časnim sestrama u Varšavsku, a poslije na ”Trgovačku akademiju”. Završivši to školovanje stjecale su stručna znanja, koja su im koristila u životu na poslu u kakvom poduzeću ili ustanovi.

Ciglenica nije imala na svojem području drugih institucija osim pokoju tvornicu (cipele ”Gorjup” u dvorištu pored stare Mjesne zajednice na Selskoj cesti) i još neke. Zato su se poslije II. Svjetskog rata muškarci i žene zapošljavali u drugim djelovima Zagreba. Puno ih je našlo svoje mjesto u gigantskom ”Rade Končaru”, kamo su poslije rata (iz toga razloga asfaltiranom) , Zagorskom cestom klizile limuzine sa drugom Titom i njegovim gostima. Mnoge se vodilo u ”Rade Končar” (kasnije i na ZV), jer je ta tvornica bila ogledni primjer državnicima ”Trećega svijeta” kako se gradi socijalizam i komunizam. Godine su poslije 1945. a na Ciglenici, kao i drugdje je nestašica svega. Osnovne namirnice se kupuju na takozvane točkice, jer su količine robe kao i asortiman bili ograničeni. Bilo je i nešto pomoći u hrani, koja je stizala u paketima UNRE. U njima su bila jaja u prahu (tzv. Trumanova jaja), mlijeko u prahu, crveni sir, paštete, razne konzerve, pa i paketići žvakaćih guma, koje bi neki pojeli, jer nisu znali što je to. Žene iz AFŽ-a su u mjesnom odboru u Stubičkoj kuhale unrino mlijeko i djelile ga građanima Ciglenice. U blizini Ciglenice su postojale ustanove za zbrinjavanje djece bez roditelja, kao i takozvana Obdaništa gdje su djeca boravila preko dana dok su im roditelji bili na poslu, kao i Ubožnice za stare i nemoćne. Uvjeti u tim ustanovama su bili toliko loši da nitko nije želio niti upotrijebiti riječ ubožnica, ili pak obdanište. Koja su blagodat današnji sjajni dječji vrtići, kakav je i vrtić ”Bajka” na Zagorskoj kod Humske ulice. Nedaleko je i Dom za starije i nemoćne na Trgu Slavoljuba Penkale. Korisnici, a i namjernici mogu svjedočiti koliko se društvo, pojedinici i svi odgovorni brinu o prosperitetu kvarta Ciglenice, i o tome da sadržaji budu ugodni za život njezinih stanovnika.

Antifašistički spomenik, Trešnjevka-CiglenicaAntifašistički spomenik, Trešnjevka-Ciglenica

Kada se kronološki kreće kroz vrijeme, dolazi se i do posljednje postaje. Posljednjega počivališta. Ima stanovnika koji su još tamo početkom 20-toga stoljeća pokopani na napuštenom groblju u Stenjevcu, a velika većina nasal je vječni pokoj na Mirogoju. Ako se prođe nekim grobnim poljima (kao na primjer XLV Polje), može se vidjeti da su nekadašnji susjedi za života i tu na groblju nedaleko jedan drugome. Izvjesno je da su žitelji u nekom razdoblju imali pogodnost da kupe grob, pa su se pobrinuli da ga osiguraju za života.

Danas je Ciglenica gusto naseljena obiteljskim kućama i velikim stambenim zgradama između kojih vijugaju potok i trasa pruge Samoborčeka, a tu i tamo se naziru i zelene površine vrtova i parkova. Od strane Mjesnog odbora Ciglenica vodi se briga o kvartu, na način da se obnavljaju parkovi, uređuju prometnice i organizira zbrinjavanje raznovrsnog otpada.

Zdenka Gender, Slavko Trnka, Ljubica MaričićZdenka Gender, Slavko Trnka, Ljubica Maričić

Dio podataka prikupljen je dobrom voljom Zdenke Gender, rođene Tkalec i Ljubice Maričić, koje i danas imaju kuće na Ciglenici…

Preneseno sa portala ‘Tresnjevka.hr

Par riječi od izdavača: Drage sugrađanke i sugrađani,
izuzetno mi je zadovoljstvo predstaviti Vam ovo jedinstveno izdanje o povijesti Ciglenice; običajima, svjedočanstvima i zanimljivostima o našem kvartu, a sve to iz pera našeg sugrađana, gospodina Slavka Trnke. Kada sam 2007. godine doselio iz Velike Gorice na Ciglenicu, poželio sam saznati nešto više o povijesti ovoga kvarta, kao i Trešnjevke u cjelini. Nažalost, do takvih informacija tada nije bilo lako doći. Sredinom ove godine, nakon što je formirano vijeće mjesnog odbora Ciglenica i kada je vijeće krenulo sa radom, upoznao sam predsjednika „Udruge za kreativu“, gospodina Dragutina Curka. Tada sam saznao za novi projekt ove udruge, akciju „Moja Trešnjevka – nekad i danas“. Cilj ove akcije je prikupljanje zanimljivih priča i svjedočanstava iz prošlosti našeg kvarta, sa ciljem da se ovakav sadržaj predstavi cijelom građanstvu.

Vijeće mjesnog odbora Ciglenica prepoznala je vrijednost ovakvog projekta i u suradnji sa Udrugom za kreativu, pokrenulo izdavanje i tiskanje ove publikacije. Iskreno se nadamo da ćete uživati u ovom tekstu, prisjetiti se povijesti, događaja, običaja…

Koristim ovu prigodu da Vas pozovem da se aktivno uključite i sudjelujete u radu vijeća mjesnog odbora; predlažete i potičete rješavanje određenih problema, te tako osobno sudjelujete u kreiranju i provođenju programa bitnih za našu zajednicu. Zajedno sa Vama, možemo naš kvart učiniti boljim i kvalitetnijim mjestom za život!

Želimo Vam ugodno čitanje!
Predsjednik Vijeća mjesnog odbora Ciglenica
Damir Kovačić

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “CIGLENICA”

  1. Comment by VLADIMIR ŠIMUNIĆ:

    Tu sam rođen, Selska 90, išel sam u Zagorsku školu prvi i drugi razred, a ostale u Selsku. Mali sam bil kad sam rano jutro posječival Blato ili Dalmatinac, kak se onda zval, da bi dočekal dedu Mateka koji je radil u Munjari, pa je poslije nočne smjene tam završaval, a baka me poslala i po njega a i više radi mljeka koje je dobival u Centrali. Kasnije smo se preselili u Stubičku, roditelji su bili šnajderi, tak da su nam dolazili mnogi susedi, a početkom 60-tih stari je otišel u Njemačku i odma nedugo iza smo kupili kučicu u Klanječkoj, koja je i danas tamo i gdje živi moja sestra, a dvorište je puno mojih oldtimera. Poslije smrti mame Slavice, evo već smo deset godina u ostavini, naravno nemremo se dogovorit, ali nadam se uskoro završetku i namjera mi je vratiti se.

    Sad živim u Novom Zagrebu, imam četvero unučadi koje povremeno dovodim u Klanječku u moju garažu prepunu krameraja, pa se nadam u mirovini time zabavljat. Evo malo moje priče i nostalgije, ali i nezaboravnog djetinjstva. Rijetki su tu ostali kak je moja mama krajem devedeseti rekla, ‘čuj ja tu više nikog nepoznam’, jer je povremeno boravila u Njemačkoj, a kvart se brzo mjenjal.
    Da i na kraju nemojte kaj zameriti…

  2. Comment by VLADIMIR ŠIMUNIĆ:

    Da i na kraju sam zaboravil pozdraviti gospođu Zdenku, dugogodišnju našu susjedu iz Stubičke preko puta. Mi smo živeli s lijeve strane, a Tkalčevi sa desne strane uz Samoborčekovu štreku.
    Želim vam prije svega zdravlje i nadam se uskoro posjetiti Vas Zdenka u domu umirovljenika.

    Zdenko i tebi fala na obnavljanju uspomena na djetinjstvo i naš biciklizam….

Leave a Reply