PUTEM MOJEGA DJETINJSTVA PO IVANEČKOJ I SELSKOJ
digg del.icio.us TOP
  Posted July 30th, 2016 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 2 komentara

Purgerska nostalgija

Autor: Slavko Trnka

VSI TI CAJTI KAJ SU PREŠLI! Iz povijesti Trešnjevke – pedesete godine
Bloger Slavko šeće se po svojoj Trešnjevci i prisjeća se kako je taj dio grada nekada izgledao. U ovoj priči opisuje Trešnjevku iz razdoblja od 1950. do 1960. g. Ja prenosim njegovu priču, jer sam na kratko (samo godinu dana) živio upravo u tom djelu grada i u isto doba, koje on opisuje. Išli smo zajedno i u istu školu na vuglu Zagorske i Selske ceste.

Birtija BlatoRaskršće Selske ceste i Zagorske 12. mj. 2013. g.

Vraćam se pola stoljeća unatrag i krećem u šetnju svojim kvartom Ciglenica. Iz moje ‘Vukove jame’ u Ivanečkoj, laganom uzbrdicom kroz voćnjak dolazim na prašnjavu Ivanečku ulicu pa u desno prema Selskoj cesti. Odmah s desne strane je nasad kukuruza a u dnu te njive smještena je baraka Jure i njegove žene Roze.

Taj njihov kućerak podjeljen je na dva djela. U jednom djelu pored petrolejke borave njih dvoje a u drugom djelu Jurin stari konj (Jura je bio ‘foringaš’). Na pregradi je bio prozorčić kroz koji bi konj gurnuo glavu kako bi ga Jura hranio i s njim se podružio. U jesen nakon što bi kukuruz bio pobran, kukuruzovina je bila složena u stogove u koje bi se mi djeca zavlačili igrajući se indijanaca. Iza te njive nalazi se uski pojas zemljišta koji vodi do male Sutinske ulice gdje je susjed Crnković od otpadnih dasaka iz tvornice namještaja izgradio dvije kućice za sebe i svoju obitelj. Na tom mjestu je danas tvornica ‘Marijan Čavić’.

Dolazim sada do bivše tvornice ‘Kutrilin’ koja se ranije zvala ‘Helios’(?), tu je danas neko skladište ‘Montmontaže’. Tu sam negdje u godini 1955. Sada se prisjećam te okoline u svim njenim godišnjim dobima, jer svako godišnje doba nosi svoje zgode i sjećanja. Zimi je to sanjkanje i sklizanje po zamrznutim cestama (nisu se čistile ni solile), ljeti tjeranje romobila po prašnjavoj Ivanečkoj, branje trešanja, šljiva, oraha i inih plodova redom kako su sazrijevali (susjedovi su bili najslađi). Susjed Lasan je imao ranu trešnju, a naše tri su dozrijevale kasnije.

Cijelo se vrijeme krećem uz željezničku prugu (od zapada prema istoku), i tu je na Selskoj željeznička rampa. Za prijelaz preko pruge pješaci se služe pješačkim mostom. Preko Selske ceste uz taj most proteže se Meršićeva ulica u kojoj su odvajkada tzv ‘barake’ koje su nastanjene još i danas i nekoliko trokatnica koje smo zvali ‘gradske kuće’. Na uglu Selske i Meršićeve je kuća u kojoj je bila brijačnica gospodina Špigla. Sjećam se velikog ženskog akta na njenom zidu, a za šišanje nas djece brijač bi postavio na frizerski stolac klupicu za djecu. Nismo se rado šišali pa bi poneko i zaplakao (ja).

U slijedećoj kući bio je postolar gospodin Žic. Također s lijeve strane bila je mala trgovina koju smo zvali ‘Mljekarstvo’, a u dvorištu je bila pekarnica. Tu je sada ‘Mamvin’. Odmah iza su veće zgrade koje smo zvali ‘željezničarske’. U dvorištu jedne od njih bilo je skladište ‘Grafike’, gdje su se skladištile velike količine papira za tisak. Evo me pored dragog školskog igrališta gdje je i školska zgrada gdje sam pohađao četiri razreda osnovne škole. Igralište je bilo otvorenog tipa, tako da su dečki iz kvarta tu često igrali mali nogomet, a za Praznik rada odnosno Dan Ciglenice igrao se je jako važni malonogometni turnir. Tu su se nadmetale momčadi iz šireg područja pa i Črnomerca, Trnja, koje su uglavnom zastupale boje svojih ulica (Slovenska, Klanječka, Barake…).

PENTAX ImageOsnovna škola na Selskoj / Zagorskoj cesti

Kada god se sjetim te četiri godine u školi ‘Zagorska’, prisjetim se obavezno naše drage učiteljice Julke Vukasović. Pričala nam je zanimljive priče i čitala interesantna štiva, pa i prije nego smo znali sva slova. S jednog puta u Istru donijela nam je zavežljajčić pun istarske crljenice, kako bi nam time zorno prikazala taj dio naše Domovine.

Sada se prisjećam desne strane tog djela Selske. Odmah iza već spomenutog ‘Kutrilina’ je prazan prostor u dnu kojeg su dva stambena objekta, a potom uz ulicu je lijepa dvokatnica u kojo je bila trgovina koju smo zvali ‘kod Lipovca’, jer se tako prezivao prodavač. Tu su nas roditelji slali po pojedine živežne namirnice. Za kupovinu ulja trebalo je donijeti praznu bocu, koju bi prodavač iz velike otvorene bačve (200 l), pomoću limene mjerice napunio. Tu je kasnije bio ‘Unikonzum’.

Odmah u desno proteže se slijepa Zlatarska ulica po kojoj sam išao u školu. Na desnoj strani odmah iza Zlatarske je niska obiteljska kuća sa lijepom okućnicom, potom zapušteni dio obrastao drvećem i šipražjem. Slijedi katnica u čijem podrumu gospon Majcen ima sodaru gdje puni sifone sa sodom i prodaje gaziranu oranžadu u trbušastim bočicama. U taj vlažni podrumski pogon smo često odlazili po osvježavajući napitak, a mogao se kupiti i sirup kojeg smo doma mješali s vodom. U prizemlju je bio ugostiteljski objekt koji je odmah poslije rata služio kao kantina gdje se je vrlo jeftino mogla kupiti riža na mlijeku za djecu. Poslije je tu bila gostionica ‘Okić’ a danas su tu na većem djelu tog poteza tzv ‘crveni neboderi’. U to vrijeme oko 1955. g. objekt iza zgrade sa gostionicom bila je tvornica cipela ‘Franjo Gorjup’, a kasnije je tu poduzeće ‘Dekor’.

Slijedi čuvena ‘Mjesna zajednica Ciglenica’ (zvali su je tada ‘Rajon’), koja ima dugačku usku dvoranu. Tu smo šezdesetih godina dolazili dva puta tjedno na ples uz gramofonske ploče i začudo ne bilo kakve, već vrhunske glazbene hitove strane produkcije. Osobno sam za tu prigodu nosio odijelo, košulju i kravatu i cipele ‘špičoke’ (imao sam 16 godina).

stara_mzČuvena ‘Mjesna zajednica Ciglenica’

Do Zagorske ulice su još dvije niske zgrade (s ulične strane i u dvorištu). Dolazim do novinskog kioska na uglu Selske i Zagorske i stigao sam na mjesto koje je za mene oduvijek bilo centar Ciglenice. Zgodno je da je danas preko puta tog mjesta postavljena Lebarovićeva gradska ura. Sa tog križanja u desno Zagorska ulica vodi do potoka i ‘Rade Končara’, a u lijevo prema ‘Elektrani’. Selska popločana granitnim kockama vodi preko nezaštičene, ničim obilježene uskotračne pruge Samoborčeka i tu je njegova prva stanica sa pripadajućim bifeom (Buffet-om). I dalje do Končareve (današnja Ozaljska). Tu sam opisao svoj mali svijet odnosno mikro zavičaj mojega djetinjstva.

plavi_9_smPlavi 9 bomboni

No međutim prisjećam se i drugih mjesta koja su tada bila nešto udaljenija, recimo igralište nogometnog kluba ‘Zagreb’ sadašnji stadion, koje je bilo posuto lešom tzv zemljani teren. Osim nogometa tu se igrao ‘veliki rukomet’, da li se danas još netko toga sjeća. Nećak moje bake Branko Jelovečki bio je golman. Bilo je u Metalčevoj ulici na mjestu današnjeg parkirališta hotela ‘Four Seasons’ igralište ‘Šparte’, uz koje je bila baraka boksačkog kluba ‘Metalac’ gdje smo trenirali.

zlatko_hrbic_2012_thumb1aPoznati boksač iz tog doba: Zlatko Hrbić

Što se tiče stanovnika Ciglenice oni su uglavnom bili radnici. Od poznatih osoba koliko ja znam ostala su zapamćena imena sportaša, nogometaši Oskar Jazbinšek, Gašpert, kasnije Dinamovac Valec, čitav niz boksača prvaka Hrvatske, Milan i Božo (Žoga) Richter, Miro Orešić, Pišta Žerjav i dr. Neki su dečki igrali hokej na travi a klubovi su bili ‘Jedinstvo’ i ‘Concordia’. I danas tu postoji hokejaški centar, koji spada pod MO Ciglenica. S ovime bi za sada završio svoju kratku šetnju, prostorno (jer sam stigao do Zagorske) i vremenski jer sam opisao razdoblje od 1950. do 1960. g.

Preneseno sa portala ‘Tresnjevka.hr

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: , ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “PUTEM MOJEGA DJETINJSTVA PO IVANEČKOJ I SELSKOJ”

  1. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c:

    Da tako je što to nekada bilo u našem Zagrebu. I kao što kaže g.Trnka bio je to njegov mali svijet neposredno iza II.SR. A takve male svjetove nose u svojim sjećanjima puni (mnogi) Zagrepčanci. Zanimljivo je koliko je toga bilo zajedničkog ali bogme i puno različitog u tim našim poratnim godinama. Jasno da su se četvrti (kvartovi) međusobno razlikovali, međutim iako sam stanovao u centru grada (Derenčinova) moja i pune druge ulice bile su recimo neasfaltirane (prašina do neba,a jedamput tjedno su polijevali te ulice nekom odvratnom smrdljivom tekučinom, koja ti se uvlačila u nos i sve pore na koži i tada prašine na kratko nije bilo), a u neposrednoj blizini rasla je kuruza. U mojoj neposrednoj blizini bilo je puno sitnih malih obrtničkih radionica (šušteri,staklopuhači,tišleri,špengleri,šloseri,vulkanizeri,automehaničari, autolakireri,šnajderi,knjigoveže i sijaset drugih obrtnika). I u takvom ozračju smo mi klinci odrastali (slično kao i “Djeca Pavlove ulice”). No o tim dogodovštinama jednom drugom zgodom

  2. Comment by Penzić:

    Ovdje se radi o već više puta i na raznim stranicama objavljenom tekstu. Moja se napomena odnosi na “nezaštićeni” prelaz Selske ceste, samoborske pruge i buffeta na stanici. Tu ima niz netočnosti i treba ih objaviti. Kao prvo nekad davno, a ja se toga sjećam, jer sam vrlo često išao malom stazicom po nasipu samoborske pruge u Teslu na posao i natrag, prelaz je bio zaštićen rampom koju je podizao i spuštao pružni radnik. Uz stanicu je bila mala drvena kučica u kojoj je on sjedio i sklanjao se od kiše. Kasnije je sagrađena modernija zidana kučica koja postoji još i danas. Nakon ukidanja pruge kučica je ostala napuštena, a onda ju je grad dao u zakup i otvoren je taj famozni buffet. Dakle on nije u neposrednoj vezi sa stanicom.

    Drugo o nogometnom igralištu na današnjem parkiralištu hotela Panorama. Tu je bilo igralište nogometnog kluba Metalac (jedan od velikog niza klubova koji su osnivale u Zagrebu različite struke, Kožarski, Pekarski, Rade končar, Nikola Tesla, Prvomajska Zet, Radio industrija, Mesarski, itd. ). Nakon fuzioniranja 1964 g.nogometnih klubova Metalac i Kustošije novi klub pod nazivom ‘Radničko sportsko društvo Metalac’ preuzima igralište u Kustošiji. Na staro metalčevom igralištu još je neko vrijeme igrala Šparta. Malo sjeverozapadno iza igrališta bila je baraka boksačkog kluba Metalac. Pred Univerzijadu, kad je sagrađen hotel Panorama uz novu sportsku dvoranu, igralište Metalca je zbrisano, napravljeno je parkiralište, no sve je to još u našem sječanju…

Leave a Reply