Londonski busevi
digg del.icio.us TOP
  Posted October 22nd, 2014 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | Jedan komentar

Purgerska nostalgija

Piše: Dario Sušanj

Londonski autobusi u Zagrebu
Jeste li znali da su nešto više od pet godina Zagrebom prometovali dvokatni londonski autobusi? Pedesetih godina prošloga stoljeća glavnome su gradu bili potrebni dodatni kapaciteti u gradskom prijevozu, a jedno je od rješenja bio i uvoz autobusa iz inozemstva – uključujući i Veliku Britaniju.

Londonski-autobusi-okretiste-Crnomerec-e1397384510337Londonski autobusi na okretištu Črnomerec. Uspjeli smo pronaći i ovu kvalitetniju fotografiju londonskih autobusa na okretištu Črnomerec.

Priča o londonskim autobusima u hrvatskoj metropoli započinje 1953. kada ih je Zagrebački električni tramvaj, ZET, počeo nabavljati kao rabljena vozila direktno iz Londona. Po jednoj humorističkoj varijanti, ti autobusi nisu uvezeni, nego je Joža (nas Tito) zmuljal englesku kraljicu, pa mu je poklonila milijun buseva… hahahah!

Ovi na kat su bili plavi (vozili Črnomerec – Podsused, ovo na slici je napuštanje stanice u Črnomercu), a zeleni su bili iste šasije ali samo s prizemnim nivoom. Ovi autobusi su imali više kurioziteta (opisao ih Milan Vasic) – a jedan sam osobno upoznao u Engleskoj 1966.: – imaju pojednostavnjeni diferencijal, gdje je pogon samo na stražnji desni kotač! Prvo bi se reklo: “ludi Englezi” – a onda za gradski promet sigurno dostatno, a u pola cijene (otprilike).

Glavni se grad Hrvatske tada širio u svim smjerovima, a domaća proizvodnja autobusa nije mogla zadovoljiti potrebe Zagreba za novim prijevoznim sredstvima pa se posezalo za kupovinom rabljenih autobusa u inozemstvu – uključujući i Veliku Britaniju. U Zagreb su tijekom 1955. i 1956. stigla i četiri autobusa na kat marke Leyland, donijevši sa sobom i niz britanskih specifičnosti: imali su samo jednu platformu za ulaz putnika na stražnjem kraju koja se, dakako, nalazila s potpuno pogrešne strane vozila budući da su autobusi bili konstruirani za britanski promet. Ove je autobuse jednostavno bilo nemoguće prepraviti tako da imaju ulaz za putnike na desnoj strani pa su putnici u njih ulazili nasred ceste – pokušajte zamisliti bi li to bilo moguće i uz današnji zagrebački promet! U trenutku kada su Leylandi stigli u Zagreb, svaki je od njih već imao milijun kilometara na svojim brojačima prijeđenog puta. Mogli su se vidjeti na zagrebačkim cestama svega pet godina jer su 1960. prodani Sarajevu, ali je dotada svaki od njih u Zagrebu prešao još i dodatnih 300 tisuća kilometara. Doduše, u autobusnim relacijama ovo i nisu tako nevjerojatno velike kilometraže…..

Ovi su londonski gosti sa sobom u Zagreb, međutim, donijeli i čitav niz praktičnih problema: ulaz za putnike nalazio se na pogrešnoj strani vozila, a njihova ih je visina “protjerala” iz središta grada gdje bi mogli pokidati neki tramvajski vod ili zapeti ispod kojeg nadvožnjaka. Nakon zagrebačkih godina, svoju su službu ipak nastavili u susjednoj republici bivše Jugoslavije…

Londonski-autobusi-u-Zagrebu-Leyland-2Autobus na kat u Zagrebu 1955 godine

Dvokatni autobus marke Leyland bio je dugačak 9 metara, ali je njegova visina od čak 4,5 metra predstavljala onaj pravi problem: nije mogao prometovati središtem grada zbog brojnih nadvožnjaka te tramvajskih vodova koje bi jednostavno pokidao. Stoga su se Leylandi našli prvenstveno na rubnim gradskim područjima, primjerice na linijama koje su vodile zapadno od Črnomerca prema Podsusedu i Zaprešiću. Na slici je Leyland u zagrebačkom prometu, sasvim moguće na jednoj od tih relacija… (Fotografija: Zagrebački električni tramvaj)

Rijetko tko danas će se sjetiti da su Zagrebom nekoć prometovali čuveni dvokatni londonski autobusi: one mlađe generacije (u koje se donekle još ubraja i autor ovog članka) nisu to imale prilike vidjeti i doživjeti, a zbog specifičnih ruta na kojima su prometovali, niti stariji se građani Zagreba ne mogu tako lako sjetiti da su na zagrebačkim cestama vidjeli ove prilično neobične goste. Naime, za vožnju njima trebalo se zaputiti prema perifernim dijelovima grada.

Priča o londonskim autobusima u hrvatskoj metropoli započinje 1953. kada ih je Zagrebački električni tramvaj, ZET, počeo nabavljati kao rabljena vozila direktno iz Londona. Glavni se grad Hrvatske tada širio u svim smjerovima, a domaća proizvodnja autobusa nije mogla zadovoljiti potrebe Zagreba za novim prijevoznim sredstvima pa se posezalo za kupovinom rabljenih autobusa u inozemstvu – uključujući i Veliku Britaniju. Zagrebu je bilo potrebno više prijevoznih kapaciteta koje su iziskivale novouvedene autobusne linije, a postojeći vozni park u tome je trenutku – u još uvijek poslijeratnim godinama – bio dotrajao i brojčano nedostatan.

Prvi su u Zagreb stigli autobusi marke AEC 10T-T10, nabavljeni direktno od London Transporta. Radilo se u tome trenutku o još uvijek klasičnim, jednokatnim autobusima, proizvedenima 1938. i kapaciteta 26 sjedećih te 19 stajaćih mjesta. U Zagrebu su proveli nepunih šest godina – od 1953. do 1958. – te su bili pregrađeni tako da su vrata za ulaz putnika nalazila na desnoj strani. Osim što je kabina vozača s pogrešne strane odavala činjenicu da se ne nalaze na “domaćem terenu”, ovi su se autobusi lako uklopili u zagrebački javni gradski prijevoz te uspješno odslužili tih nekoliko godina koliko su se ovdje nalazili.

Londonski-autobusi-u-Zagrebu-AEC-10T-T10Londonski autobusi u Zagrebu – Model AEC-10T-T10

Londonski autobus AEC 10T stigao je u Zagreb 1953. Bio je pogonjen motorom snage 95 KS, a mogao je primiti 45 putnika. ZET ga je preuredio tako da putnici mogu u njega ući s “prave”, desne strane vozila, pa je jedino kabina vozača s pogrešne strane odavala da je ranije prometovao lijevom stranom ceste. Raniji korisnik ovih autobusa bio je London Transport. (Foto: Zagrebački električni tramvaj)

U Zagreb su tijekom 1955. i 1956. stigla i četiri autobusa na kat marke Leyland, donijevši sa sobom i niz britanskih specifičnosti: imali su samo jednu platformu za ulaz putnika na stražnjem kraju koja se, dakako, nalazila s potpuno pogrešne strane vozila budući da su autobusi bili konstruirani za britanski promet. Ove je autobuse jednostavno bilo nemoguće prepraviti tako da imaju ulaz za putnike na desnoj strani pa su putnici u njih ulazili nasred ceste – pokušajte zamisliti bi li to bilo moguće i uz današnji zagrebački promet!

Nisu samo vrata za ulaz putnika s pogrešne strane predstavljala konstrukcijski problem: ova devet metara dugačka vozila bila su također i visoka svoja 4,5 metra. Ta je visina predstavljala značajnu prepreku pa ona nisu mogla prometovati na linijama gdje su morala proći ispod niskih nadvožnjaka u središtu grada, tada već brojnih tramvajskih vodova ili druge signalizacije poput horizontalnih nosača semafora.

Sve je to ozbiljno ograničilo njihovu pokretljivost u gradu i odabir linija na kojima ih je ZET mogao “uposliti”; relacije na kojima su Leylandi prometovali tako su se ponajviše našle u rubnim dijelovima grada pa ih se, primjerice, moglo vidjeti na linijama od Črnomerca, produžetkom Ilice i na Aleji Bologne, na putu prema Zaprešiću, Podsusedu i drugim zapadnim predgrađima Zagreba.

ZETOVI AUTOBUSI NA KAT IZ 1960 GODZetovi autobusi na kat iz 1960 god

U dvokatne Leylande ulazilo se, naravno, s pogrešne strane, budući da je stražnja platforma prilagođena ulazu putnika bila smještena onako kako odgovara britanskom prometu. Modeli autobusa GB 61-64 stigli su u Zagreb 1955. u navodno zelenoj boji – kakvu je tada koristio London Transport – a mogli su primiti 70 putnika i bili su pokretani motorima snage 125 KS. U trenutku kada su došli u Zagreb, svaki je već imao prijeđenih više od milijun kilometara, a na gradskim su se ulicama zadržali do 1960. (Foto: Zagrebački električni tramvaj)

Autobus na kat u Zagrebu_1955 godine

Ove je autobuse bilo teško i održavati: visina je ponovno bila glavna prepreka pa su Leylandi “spavali” i bili servisirani u tramvajskom spremištu na Trešnjevki čiji je jedan kolosijek bio preuređen kako bi ih mogao primiti. Ovi logistički problemi u prometu i održavanju vjerojatno su bili jedan od glavnih faktora zašto su ta četiri dvokatna londonska autobusa ostala usamljena u Zagrebu (nisu nabavljani daljnji autobusi) te zašto su u Hrvatskoj proveli svega tih nekoliko godina.

U trenutku kada su Leylandi stigli u Zagreb, svaki je od njih već imao milijun kilometarana svojim brojačima prijeđenog puta. Mogli su se vidjeti na zagrebačkim cestama svega pet godina jer su 1960. prodani Sarajevu, ali je dotada svaki od njih u Zagrebu prešao još i dodatnih 300 tisuća kilometara. Doduše, u autobusnim relacijama ovo i nisu tako nevjerojatno velike kilometraže.

Leyland-Sarajevo-Gradska-vijecnicaLeyland bus – Sarajevo, pokraj Gradske vijećnice

Dvokatne londonske autobuse Zagreb je 1960. prodao Sarajevu; na slici je jedan od autobusa pored sarajevske gradske vijećnice. Možemo pretpostaviti kako je ulaz za putnike s pogrešne strane i u Sarajevu predstavljao više ili manje “simpatičnu” poteškoću…

Zanimljivo je i da su ovi dvokatni autobusi također jedva isporučeni Sarajevu; onamo su morali okolnim i mnogo duljim putem preko Mostara, jer zbog nadvožnjaka i tunela nisu mogli stići najkraćim putem od Zagreba do glavnog grada Bosne i Hercegovine. Nažalost, nisam uspio pronaći podatak kakva je bila njihova sarajevska sudbina niti do kada su se mogli sresti na tamošnjim ulicama.

ZETOVI AUTOBUSI SA PRIKOLICAMA IZ 1960 GOD.ZET-ovi autobusi sa prikolicom

Nadopuna, 21. veljače 2012. – Otkako sam napisao ovaj članak, tema o londonskim autobusima nastavila je privlačiti mnogo pažnje! Nedavno mi se javila grupa entuzijasta iz Velike Britanije koja istražuje tematiku engleskih autobusa na cestama bivše države (zna se da ih je, osim u Zagrebu, u Hrvatskoj bilo i u Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Šibeniku, a u drugim bivšim republikama i u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Skoplju, Beogradu, Smederevu, Nišu, Čačku i Novom Sadu) i koja pokušava “pratiti” životni put svakog od ovih autobusa.

1957 Cvjetni trgAutobusna stanica na Cvjetnom trgu 1955 godine

Na području bivše države navodno je bilo i više od 400 autobusa iz raznih krajeva Engleske (ne samo iz Londona!), od toga njih preko 180 double-deckera! Premda su u Jugoslaviju ovi autobusi dolazili iz raznih dijelova Ujedinjenog Kraljevstva, najčešće ih se ipak uvijek nazivalo “londonskim autobusima”; međutim, ovi koje smo imali u Zagrebu uistinu su i bili iz samog Londona.

Dvokatni su autobusi tako prometovali Zagrebom, Splitom, Banja Lukom, Sarajevom, Mostarom, Novim Sadom i Skopljem, dok su u drugim spomenutim gradovima u prometu bili “obični” jednokatni autobusi. Zanimljivo je da je neke od njih direktno kupovala i jugoslavenska ambasada u Londonu, ali su u proces bile uključene i mnoge tvrtke, poput Autocentra iz Zagreba te Generalexporta i Jugoauta iz Beograda.

1955. črnomerecAutobusi iz 1955. Na Črnomercu

U dodatnim kontaktima sa Zagrebačkim električnim tramvajem, kojemu se ponovno najiskrenije zahvaljujem na pomoći, te u kontaktu s ljubiteljima autobusa iz Engleske, uspio sam prikupiti još sljedeće informacije na temu londonskih autobusa u Zagrebu:

Autobusa marke AEC 10T-T10 u Zagrebu je bilo 19. Prilično je zanimljivo da ih je ZET također nazivao ovim imenom budući da se ta oznaka modela interno koristila u London Transportu. Kolege iz Engleske oduševljeni su činjenicom da je ZET znao za taj interni kod. Prvi ovakvi autobusi stigli su u Zagreb 1953. i dobili su brojeve od 33 do 47, dok su posljednja 4 u Zagreb stigla 1955. i dobila su brojeve od 48 do 51.

Dvokatnih autobusa marke Leyland PD-1 u Zagrebu je bilo samo 4, kao što sam i napisao u gornjem članku (međutim, postojale su indikacije da ih je možda bilo i više). Tri su kupljena 1955. i u ZET-u su bila obilježena brojevima 61, 62 i 63, dok je četvrti u Zagreb stigao sljedeće godine, 1956., te je dobio broj 64. Radi se o autobusu s naslovne fotografije ovog članka. Autobusi Leyland koji su došli u Zagreb bili su proizvedeni 1946. a 1960. su, kao što sam i pisao, prodani Sarajevu.

Također sam upozoren da se na gornjoj slici iz Sarajeva ne nalazi autobus marke Leyland kakve je Sarajevo 1960. dobilo od Zagreba, već da se radi o autobusu tipa Guy Arab II kakve je Sarajevo kupilo također u Ujedinjenom Kraljevstvu, a ti su autobusi, za razliku od ovih dvokatnih zagrebačkih, bili s vremenom preuređeni tako da imaju ulaz i stepenice s desne strane vozila. Izvorno su bili proizvedeni u UK za vrijeme Drugog svjetskog rata. No, priča o engleskim autobusima u Sarajevu bit će tema za neki daljnji članak!

PTYB-Zagreb

Ulomak iz jedne stranice “Passenger Transport Year Booka” iz 1960. PTYB je knjiga u kojoj su bili popisani operatori koji su koristili britanske autobuse, pa se u njoj našao i zapis vezan u Zagreb. Do mene je ovaj zanimljiv dokument došao zahvaljujući engleskim entuzijastima koji istražuju povijest engleskih autobusa u Jugoslaviji, a zanimljivo je primijetiti da je kao glavni tehnički direktor ZET-a potpisan Dragutin Mandl, čuveni inženjer koji je projektirao veliko proširenje zagrebačke tramvajske mreže 1920. kao i sam tramvaj tipa M-22. Po njemu ime nosi i Mandlova ulica uz spremište tramvaja u Dubravi. Mandl je umro 27. travnja 1959.

Double-decker-Crnomerec-ZagrebEvo još jedne fotografije, nepoznatog autora i izvora, dvokatnog autobusa marke Leyland na terminalu na Črnomercu pedesetih godina prošlog stoljeća.

Nadopuna, 28. veljače 2012.- Posjetitelj ovih stranica, Marijan Rojko, javio mi se jučer te mi je potom poslao i odličnu fotografiju AEC-ovog autobusa 10T-T10 na liniji Mihaljevac – Šestine, na krajnjoj stanici u Šestinama, snimljenu 1954. godine, a koju je imao u svojem privatnom obiteljskom albumu. Marijanov otac Antun (na slici lijevo) tih je godina bio kondukter ZET-a te je tako ova zanimljiva i vrijedna fotografija iz povijesti Zagreba sačuvana i do današnjih dana. Svakako pogledajte i veću verziju fotografije klikom na nju. Puno hvala Marijanu na fotografiji!

Deda Pećnik ..vozi Zet-bus ..linija Mihaljevac-Šestine ...negdje oko 1950teDeda Pećnik… vozi Zet-bus na liniji Mihaljevac-Šestine… negdje oko 1950te

Autobus AEC 10T-T10 u Šestinama u Zagrebu, na liniji Mihaljevac – Šestine. Fotografiju je 1954. snimio zagrebački fotograf Branko Luš. Kliknite za veću fotografiju! (Fotografija iz privatne zbirke: Marijan Rojko, Zagreb)

tresnjevka_zrinjski trgPrizemni autobus – vozio je na liniji Trešnjevka – Zrinjski trg

Bilo je i ”prizemnih” Leylanda tj bez kata. Vozili su od Britanca na Pantovčak i Cmrok. Mi klinci u Nazorovoj smo se znali posložiti uz bus u prolazu, a to smo zvali ”idemo na dim”, jer su pri usponu jako dimili.

Zahvaljujem Zagrebačkom električnom tramvaju na svesrdnoj pomoći u pripremi ovog članka te na brojnim korisnim informacijama i fotografijama.

Znate li vi nešto više o povijesti londonskih autobusa na zagrebačkim ulicama ili o njihovoj sarajevskoj sudbini? Poznajete li nekoga tko se može sjetiti ovih neobičnih vozila na zagrebačkim prometnicama? Komentari i nove informacije dobrodošli su!

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Source: Velika Britanija.net

Share



Tags: , ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Londonski busevi”

  1. Comment by mario:

    Sjećam se “londonskih autobusa” 56. Ja sam se njima vozio iz Dubrave (današnje okretište tramvaja) do Kvatrića. A sjećam se i autobusa MIELE sa prikolicom, nešto kasnije.

Leave a Reply