Kino Triglav
digg del.icio.us TOP
  Posted November 20th, 2014 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 4 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

ZAGREB KAKVOG VIŠE NEMA – Trešnjevačke uspomene na Kino Triglav
Kino ‘Triglav’ je najdugovječnije trešnjevačko kino, koje je djelovalo u Okićkoj ulici 1 od 1941. godine pa do sredine 90-ih. Danas ga više nema… na žalost!

U knjizi Daniela Rafaelića “Kinematografija u NDH” spominje se otvaranje tog kina:

“Tako je posebno iznenađenje izazvalo i otvorenje kina Patria na zagrebačkoj Trešnjevci, 27.VII. 1941. u sedam sati navečer. Uz film dijelile su se i znakovite nagrade: cigarete, bomboni, vino, pivo, ulaznice, ali i trajna ondulacija kose! Prije filma publiku je zabavljao Zabavni kabaret Zajček.”

Kino Triglav_TrešnjevkaTrešnjevačko kino Triglav

Nakon Drugog svjetskog rata kino je slijedilo tada popularan trend nazivanja kina po planinama (Mosor, Kosmaj, Kozara, Romanija, Kalnik…) i kino je nazvano ‘Triglav’, da bi osamostaljenjem Hrvatske ime ponovo bilo promijenjeno u početno ‘Patria’. Tako je za vrijeme Domovinskoga rata kino delalo po nazivom ‘Patria’, a danas cijeli taj prostor zauzima prodavaonica kozmetike ‘Drogerie Markt’. Večina starih kina su u međuvremenu propala i zatvorila se. Danas mladi imaju veliki izbor druge vrste zabave, a tehnologija interneta i slobodnog Wifi-a im omogučavaju trenutni pristup do svih novosti i filmova.

Zagreb - 2010. - ex kino Triglav - OkićkaDanas cijeli taj prostor zauzima prodavaonica kozmetike DM -Drogerie Markt

Kino Triglav
Vratimo se malo u šezdesete godine prošlog stoljeća, kada je kino ‘Triglav’ bilo vrlo popularno na Trešnjevki, pa i u Zagrebu opčenito. Bilo je to malo kino sa 20-ak redova parketa i nekoliko redova na balkonu, tipičnim stolicama presvučenim skajem, projekcijama u “4, 6 i 8″ sati (dakle, 16, 18 i 20 sati) i repertoarom kojeg su sačinjavali pretežno akcijski, soft porn i western filmovi, uz pokoji veliki naslov – nakon što se izvrtio u glavnim dvoranama u centru grada.

Zanimljivost ovog kina je da se nije nalazilo u neposrednoj blizini središta Trešnjevke, Trešnjevačkog placa, kao ni drugog važnog centra okupljanja, okretišta tramvaja na Remizi.”

Zagreb - 1960tih - ex kino Triglav - OkićkaZagreb 1960-tih – ex. kino Triglav, u Okićkoj ulici

Pedesetih i šezdesetih godina, dakle u vrijeme naše mladosti, vrlo se često išlo u kino. Postoji podatak da je Zagreb u to vrijeme imal oko dvadesetpet kino dvorana. Moj prijatelj Slavko Trnka, koji je stari trešnjevčan, je ovak opisal svoja sjećanja na doba kad su nam odlazak u kino bila jedina razonoda koju smo si mogli priuštiti.

Na mnogim mjestima u gradu, a posebno ispred svakog kina, bili su postavljeni ostakljeni ormarići u kojima su na ceduljicama bili ispisani naslovi svih filmova po pojedinim kino dvoranama. Tako smo mogli vidjeti koji film igra u nekom kinu, pa i imena glavnih glumaca. Bilo je gala otići u centar grada, jer su obično tu igrali atraktivniji filmovi, a to nam je ujedno bil lijepi ‘izlet’ u centar grada. U predvorju kina bila je obavezna trgovinica sa bombonima, pa smo mogli kupiti škarnicl bronhija, ”bilo kuda kiki svuda”, ili oboje. Po tim kinima furt je bila gužva. Prvo za karte, ak si uspjel doći na red prije nego budu rasprodane. Zatim se gužvalo u predvorju u očekivanju da otvore vrata u dvoranu, pa bi ljudi nagrnuli na svoja mjesta. Čekali bi uzbuđeni v kmici da započne projekcija. Prvo su se davale ‘Fimske novosti’ koje smo mi zvali žurnal. Sadržaj je naravno u mnogome bio režimski obojen, ali vidli bi i nekaj od ‘bijeloga svijeta’. Osim na radiju, to su nam bile jedine vijesti (sa slikom) koje su stizale do nas. Rado su se gledali westerni, gdje kakav John Wayne jednim metkom skida dvojicu negativaca odjednom. To se davalo uglavnom u kinu ‘Kozara’ u Ilici (film ‘Rio Bravo’ sigurno mnogi pamte).

Ako smo se odlučili otići u kino onak ad hoc, onda smo išli tam gdje nam je bilo najbliže. Mi smo trešnjevački dečki, kaj ne, pa bi mogel reči nekaj o kinu ‘Triglav’ u Okićkoj ulici. I budem, ali malo poslije, jer razlog tome je jednostavan. Kak smo mi ‘sjeverni trešnjevčani’ gravitirali prema Ilici, išli smo najčešče u kino ‘Kalnik’ na Črnomercu ili pak u ‘August Cesarec’ u Ilici blizu ‘Pivovare’. Inače smo se furt vrteli tam oko Zagorske, jer su nam tu bili prijatelji i šulkolege, a kad smo išli u grad onda smo išli na tramvaj na vuglu Selske i Ilice. U kino ‘Kalnik’ smo prebježali prek štrekih, pa uz ‘Štofericu’ (tvornica tekstila) i mam smo bili tam.

Kino TriglavPogled na nekadašnje kino Triglav

E sad. Išli bi mi ponekada i u kino ‘Triglav’ kaj isto nije bilo daleko, ali se do Okićke moralo iz Zagorske probijati vuskom stazom preko ‘Pongračeva’ kroz čičke i stričke, te ostalo raslinje, pa smo bili puni turica, dok smo došli do kina. Inače kino je bilo atraktivno za ono doba. Imalo je i nekoliko redova na ‘balkonu’. Ak si dobil prvi ili drugi red balkona to je bil puni pogodak. F to kino sam tak retko išel da se još sećam da sam tam gledal ‘Sedam nevjesta za sedmero braće’. Prek puta na vuglu je bila slastičarnica, pa bi si znal tu kupiti koju ‘pusrlu’ (to je bila najjeftinija slastica, zapravo pečeni bjelanjak). Naravno da je tu bilo ‘fakina’ iz Špišićeve šansone, koji su prodavali karte u švercu kada bi ih na blagajni ponestalo. Puno godina kasnije sam saznal da je blagajnica i biljeterka u tom kinu ‘Triglav’ bila gospođa Kostajnšek. Moj prijatelj Ivek s kojim sam se znal još od osnovne škole je poslije oženil njezinu kčerku Gordanu.

Mislim si sada o tome kak rado čitam pjesme Drage Britvića i slušam šansone našega prijatelja Zvonka Špišića, jer u njima je sublimirano sve ono o čemu bi mi mogli pisati i čitati dugo, dugo…

Jer život se ipak ne živi iz publike

On živi u srcu te čudne republike, od krpenih pajaca,

Streljane iza placa, do trešnjevačkog kina

I njegovih fakina…

(Iz ”Trešnjevačke balade” Drage Britvića i Zvonka Špišića)

Tol’ko o tim našim ‘KINEMATOGRAFIMA’ kojih više nema. Ostala je samo nostalgija, a posebno na one trenutke kad bi sa nama pošla koja draga curica. Tak je završil svoju priču o kinima Slavko Trnka.

Katerina Duda zagrebačka je studentica sociologije na Filozofskom fakultetu, odnosno Akademije likovnih umjetnosti, smjer – novi mediji. Njezin petominutni video pod nazivom Kino govori o trešnjevačkom kinu Triglav, koje se nekoć nalazilo u Okićkoj ulici. Autoričini sugovornici prisjećaju se vremena dok je Triglav još uvijek bio u pogonu, filmova koji su se tamo davali i svojih doživljaja vezanih za to mjesto. Trešnjevačko, kvartovsko kino – kakvih u Zagrebu, na žalost, više nema – zatvoreno je sredinom 90-ih.

Kino Triglav TresnjevkaPogled na nekadašnje kino Triglav

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

4 komentara to “Kino Triglav”

  1. Comment by zinka canjuga:

    Kad već govorimo o trešnjevačkim uspomenama jedna ljepa vijest prenesena iz Večernjaka…
    Park s dječjim igralištem u srcu trešnjevačkog trga, od uređenja u lipnju omiljeno mjesto za igru mnogim obiteljima, danas će biti i službeno otvren.Učinit će to dogradonačelnica Sandra Švaljek i predsjednik Gradske skupštine Darinko Kosor, uz obitelj Milčec, , otkrivanjem ploče s nazivom Park Zvonimira Milčeca, u spomen ove godine preminulom književnisu i novinaru , zagrebačkom kroničaru. Za uređenje Milčecova trešnjevačkoga kutka zaslužni su grad Zagreb i radio Sljeme kroz projekt Svi na zeleno Radija i udruge Zelene stpoe.Pohvalno.

    Iz mog sjećanja:
    -trešnjevačko kino na uglu je s Okićkom ulicom gdje je na broju 1B živio sa svojom bakom Želimir Stinčić

    (sin poznatog nogometaša Stinčića,koji je igral skup sa mojim starim ;Frančićem, Žigmanom Mačekom, Petrunićem..sve samo stara garda nogometaša koji su igrali iz ljubavi prema nogometu)poznati vratar zagrebačkog Dinama a poslije i trener.Bil je čest gost kina Triglav.

    -malo dalje u Krapinskoj ulici živjela je i teta Dušanka koja je skup s mojom mamaom radila u Krašu…mirisne čokoladice Životinjksko carstvo….i svaku put kad bi išli u posjetu prvo smo se najeli super sendviča koje je spravljal njen muž..a potom smo s njihovim sinom lavfali po Trešnjevci i naravno završili na kino predstavi u Triglavu

    - a to je bil i nogometni klub Trešnjevka…čije sam sve teme gledala jer me tata furt vodil sa sobom

    -stara Trešnjevka polako nestaje al se još uvjek neda…i zadržala je dio svog identiteta.Nekad su je zvali i Crvena Trešnjevka jer su tun življeli siromašni, pošteni građani Zagreba.Prava balada o predgrađu.

  2. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    I ja se sjećam tih zagrebačkih kina koja su bila česta razonoda, posebice nas mladih.U mojem dijelu Zagreba bila su Mosor (tadašnja Ul.Socijalističke revolucije, danas Zvonimirova), Partizan (na Kvatriću), “Buhara” (tam su bile klupe i obični stolci, a grijanje je bilo s pečima na drva.F tom dvorištu, gdi je bilo kino, je stanoval moj šulkolega Drago Lukač, koji nam je znal nabaviti karte) i Jadran u Vlaškoj. Dečki smo često znali markirati iz škole i otići na matineju, pak si doma dobil tamburu od starog jerbo su šulkolege doma pitali ak sam betežen, jerbo nisam bil u školi. Za popularne filmove čekalo se satima u redu. Sjećam se da smo za Disney-eve filmove (Petar Pan i Snjeguljica sa sedam patuljaka) čekali u redu i na smjene, e da bismo došli do karata. Neznam kak su šverceri navek došli do kartih i prodavali nam po duploj ili troduploj, kak smo zagrepčanci rekli, (koji izraz “troduplo”- pa nemre biti troduplo, trostruko, ili višestruko da) ceni, pak si onda čekal do zadnje sekunde da spuste cijenu i zakasnil na žurnal, a ak nisu mogli prodati skuplje, dobil si karte po noromalnoj ceni ili malo skuplje tak da su ipak nekaj zaradili. Jasno posjećivali smo i druga kina po cijelom Zagrebu, tak da su išle cele klape iz ulice u kino (bonkasi, koštice/košpice, kikiriki /posebno u ljuski su bili zanimljivi/ su bili obavezna klopa pa je iza predstave ostal takav svinjac na podu da su “žemske” čistačice imale kaj za počistiti iza svake predstave). Najbolje je bilo kod najnapetijih scena kad je bila u dvorani apsolutna tišina na podu nogama drobiti ljuske od kikirikija da je sve pucketalo i bil si “frajer”. Ili, kad se je glumac u filmu šuljal, a nije znal da mu je neko iza “leđih”, rulja se je tak uživila u film pak je vikala…pazi iza leđih ti je. I onda kad ga je ipak onog iza leđih uspel ucmekati čul si vu celom kinu…ufffffff . Bilo je vrlo zgodnih dogodovština, smijeha i suza (za Mamu Huanitu si moral doči z ručnikom, kaj su potoki suza tekli).
    Eto to su male pojedinosti iz naše mladosti (nije nostalgija nego istina), a o tome bi se moglo pisati, kak se ono veli, na klaftre.
    Iako ne poznam gđu Z.Canjugu, veseli me da se uvijek javi sa zanimljivim prilogom, pa ju ovim putem pozdravljam, jer i njeni prilozi su povijest grada.
    Zdenkić, srdačan pozdrav iz hladnih Brežica (ali ne tak hladnih kak vu Edmontonu)

  3. Comment by ruza:

    Okbo Zdenkec, ma moram i ja malo nekaj o Buhari na Trsnjefki kraj placa… bilo je interesantno i jeftinije nek neka druga kina i kak je prije navedeno kamin na drva je super grijal. Ali znalo se cesto desiti da smo gledeli samo polovicu filma i gospon Jozek je isel po drugi dio u Horvacansku i zadrzal se na gemistu, pa smo znali cekati i po vise od pol vure na drugi dio.

    A tih Buhara je bilo svuda. Najcesce sam isla u Horvacansku Buharu, ali nekad i na Vrbik ili kak sam vec navela kraj placa, ali svagde smo cekali na drugi dio.
    Ne znam da li je nostalgija ili kaj je, al me veseli kaj nas ima kaj se tih kina sjecamo, na zalost svakim danom nas je sve manje…

    Kolko smo samo znali cekati za ‘duge’ i onda nisi dobil za od 6 vur, nego od 8… Nismo imali telefona da se javis mami i kad smo dosli mado cekala nas je siba, ali nismo bas sa sibom puno nafcili, jer kad je bil neki za nas super film opet ista prica.

    Dragi Zdenkec fala ti kaj nas sjetis na mladost, ali puno fala i Zrinkici i Jurici!
    Okbo, Ruza

  4. Comment by Božica Trnka:

    Mislim da je zgodno pripomenuti da se kino Triglav spominje i u stihovima, našeg dragog zagrebačkog pjesnika Drage Britvića (1935. – 2005.): izvadak iz pjesme ”Od Selske do vječnosti”:
    ” … Na Okićkoj, u skloništu partera,
    noć Casablance opija i mami,
    dodirujemo svemir drugih sfera
    i volimo se, kao da smo sami….”
    Lepi pozdravi od Slavka i mene.

Leave a Reply