Penzić Vlado
digg del.icio.us TOP
  Posted October 30th, 2017 by Zdenko  in Biciklizam | Jedan komentar

PRIČE IZ AJNŠLISA

Sastavio: Zdenko Kahlina

Razgovor sa veteranom zagrebačkog biciklizma
Svi ga znaju, samo neki malo duže (kao ja), a mnogi ga poznaju od prvih dana kada su ‘ušli’ u biciklistički sport. Vladimir Damjanić, veteran je zagrebačkog biciklizma, koji je nastupao još u 60-tim godinama prošlog stoljeća. Bio je generacija sa Eugenom Pleškom, donedavno trenerom hrvatske reprezentacije. Obojicu je svojevremeno trenirao legendarni Branko Bogović u biciklističkom klubu ‘Zagreb’.

DSC_9440Vladimir Damjanić – brdski prvak države na Sljeme 1967 godine u tada rekordnom vremenu!

Damjanić je u biciklizmu već više od pet desetljeća. Rođen je 23. veljače 1948. godine u zagrebačkoj Dubravi, gdje i danas živi. Kako mi je sam izjavio, trenutno je najstariji funkcioner u zagrebačkom biciklizmu. Kada je Ivan Levačić, jedan od najvećih hrvatskih biciklista, vozio svoju posljednju utrku, Damjanić je vozio svoju prvu.

Danas, kao bivši dužnosnik, ponosan je na olimpijce u cestovnom biciklizmu. – ‘Na moguće olimpijce u pistovnom, još ćemo se načekati. Barem dotle dok se u gradu ne sagradi prikladan velodrom. Zasad je ovaj u Kranjčevićevoj ulici pravo blago, iako ga zovemo ‘oranica’ zbog njegove dotrajalosti’, kazao je Vladimir Damjanić, predsjednik Zagrebačkog biciklističkog saveza. Danas je Vlado vrijedni biciklistički radnik, organizator, sudac i sudionik svih zagrebačkih biciklističkih utrka. Vlado je osnivač i predsjednik prvog biciklističkog kluba u Dubravi ‘BK Zagrebačka Dubrava, kojega vodi iz svoje obiteljske kuće u Dubravi još od 1995 godine.

BK_Zagreb_V2_1970Ekipa BK Zagreba iz 1970 godine: Pleško, Bedeković, Kahlina, Damjanić i Šmidt. Čuči trener Bogović

Radio je Vlado na mnogim funkcijama u biciklizmu. Započeo je 1974 godine radom u svom matičnom klubu ‘Zagrebu’, gdje je dugo godina radio kao ‘tehniko’, zadužen za rad sa mladim vozačima. Koliko je samo trka pratio ovaj ‘penzić’ u svome autu sa glavom kroz prozor, bodreći klince iz BK Zagreba i BK Dubrave. Bio je Vlado i moj ‘tehniko’ pri kraju karijere… vozio me po utrkama. Sjećam se kako je vodio ekipu BK Zagreba na utrku ‘Oko Donje Austrije’ 1978 godine. Na povratku iz Austrije smo skoro doživjeli tešku saobračajnu nesreću. Naime cijela ekipa se poslije utrke utrpala u ‘stojadin’, koji je vozio Vlado Damjanić. Na krovu smo imali četri bicikla sa rezervnim kotačima, a unutra nas se stisnulo petoro. Noć se spustila kada smo se vozili cestama Međimurja, koje nismo baš poznavali. Vlado je vozio dosta brzo, ali pametno. Da bi bio spreman na sva moguća iznenađenja, vozio je po sredini ceste, tako da izbjegne mogućnost da zakvači kakve pješake ili seljačka kola sa konjima, jer je i toga bilo na ovoj lokalnoj cesti. Vozili smo po mrklom mraku. Odjednom, iza jednog zavoja, pred nama se na sredini ceste, pod svjetlima automobila ukazala jedna velika krava! Vlado je instiktivno reagirao i naglo trznuo volanom, tako da smo kravu izbjegli ‘za dlaku’! Uh, bilo je blizu!!

Vlado je bio član odbora Biciklističkog Saveza Zagreba kao i član tehničke komisije pri Biciklističkom Savezu Hrvatske. Vlado je također bio predsjednik Pododbora za cestovni biciklizam, nekadašnji Direktor cestovne biciklističke reprezentacije, pod čijim je rukovodstvom Hrvatska biciklistička reprezentacija ostvarila svoj najveći uspjeh osvajanjem pojedinačnog prvenstva Europe u kronometru (Martin Čotar 1999 godine).

slijeva Ivica Majher, Zeljko Josef, Vlado Damjanić i Ljubo Posarić_1965Ovih dana je 50-godišnjica ove fotografije. Snimljena je na Dan mladosti 1965. godine. Start prigodne omladinske (juniorske) utrke Zagreb Kumrovec. Na slici su slijeva: Ivica Majher, Željko Josef, Vlado Damjanić i Ljubo Posarić

100_2687Vlado i Zdenko poznaju se već godinama…

Ipak, danas se malo ljudi sjeća Damjanića kao bicikliste. Zato sam htio složiti ovaj blog u kojemu sam htio podsjetiti današnje generacije biciklista na njegovu uspješnu biciklističku karijeru iz dalekih 60-tih godina.

Q: Vlado ja te se sjećam još iz tvojih juniorskih dana… joj kak smo stari… Kada si počeo i tko te doveo u biciklizam?

A: Uvijek sam bio ‘zujan’… fakin. Bilo je nas nekoliko fakina, koji smo se stalno ‘furali’ na biciklima po Dubravi. Znali bi otići skroz do Markuševca, naravno bez znanja roditelja, pa smo se naganjali sa biciklima po tim lokalnim cestama, po cijele dane. Škola mi (u početku) baš nije išla, pa sam u srednjoj školi drugi razred ponavljal. Nekak u to vrijeme sam se uključil i u takmičarski biciklizam, pa mi je kasnije šport pomogao da se izvučem iz lošeg društva i malo se opametim. Konačno mi je savjest proradila, pa sam se primil športa i knjige. Postal sam dobar učenik, a kasnije sam završio i građevinsku školu. Poslije vojske sam se zaposlil u građevinskoj struci, a na poslu sam uvijek bio uporan i izdržljiv. Mogel sam raditi više od drugih, zahvaljujući mojoj dobroj fizičkoj kondiciji iz športa… raspričao se Vlado u dobro mi poznatom zagrebačkom dijalektu.

Moja prva utrka je bila tam negdje 1963 godine na klubskoj utrci BK Zagreba. Sjećam se da su u ekipi samnom tada vozili Ivica Majher, Željko Josef, Željko Papić, Ljubo Posarić, Zlatko Prpić, Eugen Pleško, Tomislav Bunić, Cimerman i drugi iz te generacije… sjećam se da se trka vozila od Remetinca po staroj Karlovačkoj cesti preko Sv. Nedelje do Podsuseda, gdje je cilj bio ispred poznate gostionice ‘Suhinka’. Kada sam stigao do skretanja za ‘Svetu Nedelju’, ja sam produžio ravno po staroj Karlovačkoj cesti, jer je tu bio i znak (u drugom pravcu) za ‘Svetu Janu’. Bil sam mlad, kaj sam ja znal kam trebam ići. Tako sam otišel za Sv. Janu umjesto za Sv. Nedelju i vozio sam se ‘cijeli dan’ preko Plješivice po šodranoj cesti. Kada sam se kasno poslijepodne konačno pojavio u Podsusedu, svi moji biciklisti i funkcioneri iz kluba su već otišli kućama, pa nije bilo nikoga da me tam dočeka. Eto, to je bilo moje prvo iskustvo u biciklizmu!

Zagreb ekipaBK Zagreb. Generacija iz šezdesetih godina. Otraga su slijeva: Majher, Pavlić, Damjanić, Kasabašić. Čuče: Gorjanc i Veličan.

Q: Navedi svoje najbolje rezultate sa datumima (godinama), kada si ih postigao.

A: Pa ne sjećam se više… znam da sam bio prvak Hrvatske dva puta u sprinterskoj disciplini na pisti (1,000m sa 200m sprinta) u Zagrebu. Mislim da je to bilo 1966 i 1967 godine. Sa klubskom juniorskom ekipom smo zauzeli drugo mjesto na prvenstvu Jugoslavije u Skopju. U ekipi su uz mene tada nastupili Pleško, Prpić i Bunić. Bil sam te godine dvostruki juniorski prvak Jugoslavije u istoj godini… na cesti i na brdo!

Q: Bio si juniorski  i seniorski prvak države u istoj godini (1967). Kako je to bilo moguće? Opiši malo te svoje pobjede (u Skoplju i na Sljemenu)…

A: Evo ovak je to bilo… prvo sam toga ljeta pobjedio u sprintu grupe na cestovnom omladinskom prvenstvu Jugoslavije, koje se održavalo te godine u Skopju. Tu nemam kaj posebno za reči. Ipak bio je to moj veliki uspjeh, jer su svi očekivali da će na toj utrci pobjediti Pleško!

BK_Zagreb_Osijek_1967Na utrci u Osijeku 1967 godine. Slijeva: Pavlić, Damjanić, Pleško, Kahlina i i Branko Šporčić

Brdsko prvenstvo Jugoslavije
Trka se vozila u jesen 1967 godine, na staroj (poznatoj) stazi do vrha Sljemena u Zagrebu. Na ovoj sljemenskoj utrki, nastupilo je 38 vozača. Sve kategorije su u to vrijeme vozile zajedno u istoj utrki, jer su juniori i seniori u to doba uvijek startali zajedno. Od starta utrke, odmah se odvojio klubaš Pavlić, a za njim smo krenuli ja, Španinger i Pleško. Četri kilometra prije cilja prvo je posustao Pavlić, a nešto kasnije i Pleško. Nas dvojicu je onda sustigao Petar Tomašić, junior ’Sloge’ iz Varaždina.

Tako smo prema cilju išli nas trojica zajedno. Do cilja razvijala se velika borba između Španingera (KK Branik, Maribor) i mene – juniora Damjanića (BK Zagreb). Boljim sprintom pobjedio sam ja, jer sam jednostavno bio jači od njega. Tomašić  je ostao daleko otraga, pa nije konkurirao u sprintu na cilju. Bio je ovo moj drugi naslov državnog prvaka u istoj godini. Pobjedio sam seniorsku utrku iako sam još uvijek bio junior, pa sam teoretski osvojio dva naslova prvaka Jugoslavije. Ipak Španinger je službeno bio seniorski prvak, a Damjanić juniorski prvak. Tomašić je također još uvijek bio junior, ali je na cilju bio tek treči.

Rezultati:

  Pojedinci Vrijeme
1. VLADO DAMJANIĆ 26:19
2. Antun Španinger 26:20
3. Petar Tomašić 26:22

Zanimljivo je to da su se uvijek mjerila i zapisivala najbolja vremena postignuta na toj brdskoj stazi. Tako se znalo, da je rekord staze u to doba držao Franc Škerlj, koji je pobjedio na prvenstvu Jugoslavije godinu dana ranije (1966) u vremenu od 25:16 minuta. Odmah iza njega na cilju je bio Laszlo Pavlik u vremenu od 25:31 minuta. Tako je Damjanić na ovoj utrci 1967 godine postigao treče najbolje vrijeme u povijesti održavanja ove utrke od 26:19 minuta. Podsjetimo se da je dugo godina rekord ove staze, prije Škerlja i Damjanića, držao Stjepan Ljubić. On je još 1934 godine postigao vrijeme od 27:39 minuta. Više o utrkama na Sljeme i postignutim vremenima možete pročitati na ‘Zdenkovom vuglecu’ ovdje.

DSC_6680Zagrebaši sa Damjanićem u sredini – slikano negdje oko 1967 godine.

Q: Ti si Pleškov vršnjak. Vozili ste u isto vrijeme nastupali za isti klub u istoj ekipi. Opiši malo to razdoblje…

A: Hm… da mi smo ista generacija, ali smo uvijek bili ljuti protivnici na cesti. Bogec nam je bio trener, ali on je znao samo za jednu taktiku. Uvijek je govorio Plehu, ‘samo sljedi Damjanića, pa na kraju sprintaj za pobjedu’! Tako je obično i bilo. Ja bi udarao tempo za vrijeme utrke, krojio bjegove i bio vrlo aktivan, a Pleh je samo čekao sprint, gdje je bio najjači.

Q: Uvijek si bio zagrebaš… do kada si nastupao na utrkama i zašto si prestao?

A: Prestajao sam dva puta. Nakon odličnih juniorskih rezultata u 1967 godini, bio sam proglašen za biciklistu godine. Za iduću godinu dobio sam poziv za odlazak u JNA, na služenje vojnog roka, koji je tada bio obavezan za sve mlade ljude.  Očekivao sam da ću biti pozvan u Beograd, da se priključim sportskoj četi. Međutim klub se nije dovoljno založio za mene, pa sam završil služiti JNA na Bugarskoj granici, dok su drugi biciklisti (između ostalih i moj klubaš Pleško) ipak služili u Beogradu, kao dio sportske čete. Tamo su imali bicikle i mogli su svakodnevno trenirati, a ja sam davao stražu na Bugarskoj granici. Tko se nebi na mom mjestu osječao zanemarenim?? Bio sam povrijeđen takvim pristupom kluba prema meni, pa  po izlasku iz vojske nisam niti počeo trenirati, niti sam im se javio. Tako sam 1969 godinu ‘sabotiral’ i nisam trenirao niti nastupao na utrkama. Ipak 1970 godine sam se ponovno vratio u sport i moj klub ‘Zagreb’. Nisam mogao bez bicikla. Odpeljal sam cijelu sezonu sa relativno dobrim uspjesima. Drugi puta sam prestao u proljeće 1971 godine. Kada sam već ‘odradio’ zimske pripreme na Petehovcu kod Delnica, te proljetne pripreme u Medulinu kod Pule, na jednom treningu (1. travnja) sam imao težak pad sa povredom kičme. Proveo sam mjesec dana ležeći na ravnoj-tvrdoj daski, dok se kičma nije oporavila. I onda sam počeo ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti. U to vrijeme već sam bio oženjen, pa sam na život gledao iz malo drugačije perspektive. Tadašnja klubska hranarina nije bila dostatna za život, pa sam poslije oporavka donio odluku da prekinem sa sportom i odem u svoju struku raditi. Zarada u mojoj struci je odmah bila pet puta veća od klubske hranarine.

ZMC_1970Seniorska ekipa BK Zagreba iz 1970 godine na startu utrke ‘Kroz Hrvatsku i Sloveniju’: Šmit, Damjanić, Kahlina, tehniko Wiand, predsjednik kluba Gudlin, Bedeković i Pleško

Q: Kaj najviše pamtiš od svoje biciklističke karijere? Možda kakav događaj, koji je vrijedan spomena?

A: Pa, 1967 godine sam imao najviše uspjeha. Prvo sam po ljeti neočekivano pobjedio na cestovnom juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Skopju. Odsprintao sam veliku grupu, koja je zajedno došla na cilj. Iste godine sam kao junior nastupio u ekipi ‘Nade’ na utrci ‘Kroz Jugoslaviju. Zajedno samnom u toj ‘mladoj’ ekipi vozili su te godine: M. Pocrnja, T. Kunaver, T. Kuvalja, Mandić, T. Tarjan i S. Božičnik. U jesen, već na kraju sezone, pobjedio sam, još uvijek kao junior, na seniorskom brdskom prvenstvu Jugoslavije, na usponu na Sljeme. Uvijek sam bio univerzalac. Dobro sam išao po brdima, ravnici, a mogao sam i sprintati. Vožnja na kronometar mi nikad nije baš pasala… imao sam dobru tehniku vožnje, pa nisam puno padao.

Q: Znam te također kao funkcionera u BK Zagrebu. Još si i mene vozio u svom ‘stojadinu’ po utrkama. Možeš nešto reči o tom razdoblju?

A: Nakon kaj sam izašao iz biciklizma po drugi puta, par godina sam se samo posvetio familiji i mojoj struci. Tek 1974 godine sam se pomalo opet vratio u sport i kroz ovih zadnjih 40-tak godina, radio sam na skoro svim pozicijama u sportu.

Q: Koje godine si napustio BK Zagreb da bi osnovao BK Dubravu? Objasni razloge i situaciju koja je vladala tada…

A: 1995 godine sam osnovao klub BK Dubrava koji je funkcionirao iz moje obiteljske kuće u Dubravi. Uvijek mi je bila želja da Dubrava ima biciklistički klub, pa sam ga ja osnovao nakon što sam se penzionirao. U početku sam imao dosta vremena i volje, pa sam već nakon 2-3 godine imao jednu od najjačih ekipa u državi.

DSC_9377Kržić, Wiand, Pleško (u autu), Lončarić i Damjanić (čuče)

Q: Sada vodiš BK Dubravu u kojoj si ‘matica za sve’… kako to ide?

A: A kaj da velim. Nema love… od grada nismo dobili ništa… nemamo prostorije, osim moje garaže. Novaca nikada nije bilo dosta, pa su se vozači s vremenom razišli i danas skoro da više nemam nikoga. Najviše sam se razočarao u slaboj podrški koju smo dobili od grada. Obečavali su nam dodjeliti klubske prostorije, ali se to nikada nije dogodilo. Samo pusta obečanja. Ujedno su nam ukinuli financiranje utrke ‘Dani Dubrave’ – utrke koju sam uspješno organizirao deset godina za redom, pa danas više nema niti te utrke. Klub danas još postoji samo na papiru… nema se gdje trenirati. Promet nam je preuzeo sve ceste, pa se mladi boje uključiti u ovaj opasan sport. Trebalo bi te mlade dečke prevažati automobilom izvan grada, gdje bi se mogli voziti po manje prometnim cestama, bez opasnosti da stradaju.

Dani Dubrave
Vlado i BK Zagrebačka Dubrava su desetak godina za redom bili organizatori biciklističke utrke u zagrebačkoj Dubravi, pod nazivom ‘Dani Dubrave’. Tamo se vozio kriterij ulicama Tlake, utrka koja se bodovala za KUP Hrvatske za kategorije početnika, kadeta i juniora. Nekada je ta utrka trajala dva dana. Prvi se dan vozio kriterij, a drugi su se dan praznila pluća cestovnom utrkom rubom Medvednice, sa dosta uspona i utrka je imala svoju lijepu zahtjevnost. Ali nažalost, kasnije su zbog pomanjkanja sponzora i novaca, u Dubravi ostali samo na organizaciji kriterijske utrke, da bi se i ta utrka od prošle godine ugasila.

DSC_6672Još jedna stara slika zagrebaša: Prpić, Damjanić, Šorak, trener Bogović, Bunić, Pleško.

DVIJE LEGENDE – VLADO I KREŠO
Vlado Damjanic i Kreso Grgac ista su generacija. Koliko su utrka zajedno odvozili? Koliko su kilometara razgovarali vozeći jedan pored drugoga? Od prvoga Memorijala u Ivanić-Gradu 1971. Sjećamo se i priča kako su zajedno čučali u grmlju negdje na Prkosu i čekali da dečki odvezu koji krug od Ivanića preko Kloštra i Caginca do Ivanića bez njih. Kad su sišli sa natjecateljskog bicikla, primili su se posla svaki u svojoj sredini, ne bi li mladima približili ljepote biciklizma i zaljubili ih u taj sport.

DIGITAL CAMERAVlado i Krešo Grgac, ista generacija.

Zbog takvih ljudi danas još uvijek vozimo ‘Memorijal Stjepan Grgac’ u Ivanic Gradu i donedavno utrke pod nazivom ‘Dani Dubrave’ u Zagrebu, koje je uspješno organizirao Vlado.

U meduvremenu došli su novi klinci, iako ih je malo, ali ih ima. A ova dva ‘starca’ neka budu i dalje u autima s glavom kroz prozor, neka prate klince i neka povremeno stave noge u stare ‘klipsere’ i zavrte pedale za svoj gušt.

Sretno vam bilo PENZIĆI.

IMG_1715Dani Dubrave: Vlado sa zagrebačkim dečkima.

Vladekov klub: ‘BK Zagrebačka Dubrava’
Športska Udruga Biciklistički klubZagrebačka Dubrava’ osnovana je 1995. sa namjerom da okupi mlade s područja Dubrave u šport. Ideja potaknuta od biciklističkih entuzijasta pokazala se kao potpuni pogodak budući da na tom području nema kubova takve vrste. Pokazalo se da je ovom prostoru potreban biciklistički klub da povede mlade i ambiciozne športaše na treninge i takmičenja po prostoru lijepe naše i šire.

Damjanic_2004Vlado sa dečkima iz ‘Zagrebačke Dubrave’.

Klub je organiziran na bazi prostora Dubrave (cca 100 000 stanovnika) koji obuvaća 11 osnovnih i 2 srednje škole a u blizini se nalaze i 2 fakulteta. Dosadašnjim odazivom, stvorila se okosnica kluba, a to su mladi sportaši uglavnom s tog područja i bliže okolice iako smo imali i takmičara i iz udaljenijih prostora pa čak i iz drugih gradova. Rad upravnog odbora kluba je volonterski s obzirom da biciklizam nije komercijalni sport. Takmičari su amateri ali s potpunom skrbi: liječničkom kontrolom, trenerskim nadzorom i profesionalnim odnosom prema treningu i nastupima. Takmičari su uglavnom mlađih kategorija iako njegujemo i seniorsku te veteransku kategoriju.

Rezultatima smo bili ravnopravni s financijski mnogo jačim klubovima što je vidljivi rezultat upornosti i ljubavi prema tom sportu. Proteklih godina sudjelovali smo, kao suorganizatori, na više manifestacija kao što su ’2. Svjetske Vojne igre’, utrkaKroz Hrvatsku’, ‘Jadranska Magistrala’ itd. Klub je do sada organizirao 5 nacionalnih prvenstava te desetak međuklupskih utrka.

Kroz klub je dosada prošlo oko 100 sportaša od kojih se njih 13 okitilo medaljom nacionalnih prvaka, a ostalih 25 srebrom i broncom.

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Penzić Vlado”

  1. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Dragi Zdenko,

    opet vrlo lijep prilog o zqagrebačkim biciklistima Vladi Damjaniću i Kreši Grgasu. Iz priloga je vidljivo koliki su zaljubljenici u taj sport bili i ostali Vlado i pok.Krešo. Osnovati klub 1995 u zagrebačkoj Dubravi bez novaca ali s puno ljubavi i oduševljenja u Vladekovoj garaži to može samo ona osoba koja je u biciklizam zaljubljena kak se ono veli do daske. Zar nije ljepše, zdravije i korisnije provesti nekoliko sati na biciklu na svježem zraku, trenirati, pripremati se za takmičenja, utrke, nego boraviti u zagušljivim, zadimljenim prostorijama nekog kafića ili tipkati za računalom? I ponovno su rezultati bili ti koji su pokazali kako se uz iznimno skromne uvjete ali uz stručan rad, puno volje, ljubavi i oduševljenja može postići neočekivano puno. Iako ih ne osobno ne poznajem (otišao sam iz Hrvatske u veljači 1971 god.) svaka čast Vladi i pok Kreši na njihovom dobrovoljnom radu za dobrobit hrvatskog biciklizma. No nažalost i opet se ponavlja ona stara priča koja boli i boli duboko u dušu, a to je da grad Zagreb za biciklizam nema sluha. Ali se zato moglo ulupati milijune u dinamov stadion, koji još uvijek nije dograđen ni dovršen, u nogometaše upitne vrijednosti (čast iznimkama), a ostali sportovi, posebice biciklizam, životare. Zar se nije mogao tim novcem ili dijelom tog novca, nakon tolikih desetljeća sagradiri velodrom sa pripadajućim sadržajima, pa bi mladi dolazili, trenirali i, siguran sam, mnogi među njima bi se odlučili baviti biciklizmom. Sadašnja kružna staza na zagebovom igralištu više slići oranici nego stazi. Sramotno je za grad Zagreb da se nikada ali baš nikada nije pozabavio tim pitanjima. Pa nemogu pojedina nadarena djeca ili više njih ovisiti o sredstvima roditelja, rodbine, prijatelja, dobrovoljnim prilozima građana, dobročiniteljima itd. To mora biti u žiži hrvatskog društva, koje bi omogućavalo njihov razvoj i napredak, školovalo ih uz pomoć sportskih učitelja/trenera i pružalo svu svrsishodnu pomoć. I tekar takvim pristupom mogli bismo uz veliku nadarenost naše mladeži postići zapažene uspjehe. No nije takav odnos do pojedinih sportova, koji su recimo “kao na marginama” (Zašto za Tour de France živi cijela Francuska ili za Giro d’Italija cijela Italija, a sjećam se kako je disala cijela Jugoslavija za Utrku kroz Jugoslaviju)?)Znam kakvi su se sportski biciklistički velikani rađali i stasali u Zagrebu i okolici pa i šire i uz iznimno skromne uvjete života i rada postizali iznimne uspjehe i pronosili glas naše domovine širom svijeta. Uvjeren sam da bi uz podršku grada Zagreba i svih ostalih gradova R.Hrvatske u svim Županijama uz znatnija sredstva i uvjete rada ponovo stasali mladi nadareni vozači. Isto tako sam uvjeren da bi se i roditelji s veseljem odazvali i prionuli uz svoju djecu kad bi vidjeli da društvo brine o njima. Budući da se svakodnevno u štampi i na Tv govori o upotrebi bicikla za zdraviji život, ustrajno se nadam da će se i taj odnos do biciklizma u R.Hrvatskoj jednoga dana znatno promijeniti na bolje. Srdačni pozdravi Jurica.
    Eto posredovah moje skromno mišljenje

Leave a Reply