Zdenko i JNA
digg del.icio.us TOP
  Posted August 8th, 2015 by Zdenko  in Obitelj, Purgerska Nostalgija | 2 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

U vojsku su odlazili dječaci, a vraćali su se odrasli muškarci.
U neka davna ljepša vremena, kada smo mi iz generacije ‘baby boomers-a’ bili mladi, odlazak na služenje vojnog roka u Jugoslavensku Narodnu Armiju (JNA) je bila posebna čast i obaveza. Odlazili smo kao golobradi mladići, a vraćali smo se kao muškarci, spremni da ‘počnemo sa životom’, zaposlimo se i osnujemo svoju vlastitu porodicu..

IMG_1170Golobradi mladić – vojnik Zdenko

Tko nije za vojsku, nije ni za curu
U doba komunizma pričanje protiv vojske bilo je smatrano gotovo verbalnim deliktom. Nije bilo dobro to reči na glas, ali neki su moji prijatelji odahnuli, kada nisu prošli na regrutaciji. No bilo je i onih koji su smatrali da je sramotno biti odbijen na regrutaciji, pogotovo u ruralnim krajevima. To je bila potvrda odraslosti i muškosti, onoga što je njihova okolina od njih očekivala. Nesluženje vojske je bilo poput žiga sramote koji se nosi cijeli život. U gradu među mojim dečkima to nije bilo tako…

Kako smo doživjeli služenje vojnog roka
Iako je danas, zbog uloge u ratu 90-ih godina, JNA omražena u Hrvatskoj, mnogi građani moje generacije se s nostalgijom prisjećaju vojničkih dana. Mnogi od njih smatraju da su mlađe generacije puno izgubile ukidanjem obaveznog služenja vojnog roka.

Ja sam bio veliki protivnik vojske (kao i moj otac). Jednostavno nikada nisam volio bilo kakvu uniformu niti nasilje.  Previše sam volio slobodu i samostalno odlučivanje. Ipak, odslužio sam vojni rok i nisam opalio nijedan metak u ‘živu ljudsku silu’, kako bi to rekli tadašnji komandiri u vojsci. Ponosan sam na to. Služenje vojske u mnogim djelovima Jugoslavije smatralo se ispitom zrelosti, pa su neki momci prilikom odlaska u vojsku ispraćani uz prave svetkovine. Vojnički dani donosili su upoznavanje sa vršnjacima iz najudaljenijih krajeva tadašnje velike države, ali i za mnoge prvo ozbiljno odsustvovanje iz roditeljskog doma. Prošao sam sve faze vojnog roka i upoznao sve nazive za vojnike toga vremena. Od ‘guštera’ do ‘stare kajle’, ‘džombe’ ili ‘starog borca’… baš sve! 

IMG_1169Postao sam vojnik – prvo zaduženje puške u JNA

Prisjećajući se svojeg vlastitog služenja vojnog roka u JNA početkom 70-ih godina, želja mi je ovdje opisati ta vremena i prisjetiti se lijepih i ružnih doživljaja iz JNA. Vojska je za mnoge bila i prvi susret sa disciplinom i hijerarhijom, pa se i danas mnogi iz te generacije sa smiješkom sjećaju studioznog namještanja kreveta, provjere napetosti plahte kovanicom, slaganja uniforme, ranog buđenja ili ponavljanja jedne te iste besmislene radnje. Bilo je naravno puno korisnih stvari tokom služenja vojnog roka, kao što su bili govori o formalnom oblikovanju kroz tečajeve čitanja za nepismene, plivanja za neplivače i općenito stjecanje životnih vještina. Za mene to sve nije imalo važnosti, jer sam sve to već savladao prije odlaska u vojsku. Mogu slobodno izjaviti da je mene vojska negativno pogodila, jer mi je prekinula sportsku karijeru, pa sam izgubio jednu cijelu sezonu, koju mi nikada nitko nije mogao nadoknaditi.

Kada bi morao izdvojiti nešto pozitivnog iz mog služenja vojnog roka, to bi svakako bilo to da sam položio ispit zrelosti, postao samostalan i vrlo discipliniran…  u vojsci sam očvrsnuo! Smetalo me što sam morao više od godinu i pol (služio sam punih 17 mjeseci!) biti odsutan iz normalnog života, iz svakodnevice koja me okruživala, ali sam se snašao i ono najvažnije… preživio! Nakon izlaska iz vojske, kod kuće više ništa nije bilo isto kao prije. Bio sam drugi čovjek, što su moji roditelji odmah primjetili, a i ja sam primjećivao.

IMG_1168Vodnik ‘Ramo’ i njegova četa – septembarska klasa 1970 godine

Zdenkov odlazak u JNA – regrutni centar u Senti
Vojni rok sam služio u malom gradiću Senta u Vojvodini. Otišao sam iz Zagreba u rujnu ’70 godine (bio sam septembarska klasa). Roditelji su me otpratili do vlaka na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, a dalje sam putovao sam. Bio sam generacija koja nije više trebala u vojsku sa sobom nositi one velike drvene vojničke kofere. Ja sam putovao sa laganom putnom torbom, a bratov sivi drveni vojnički kofer je ostao skupljati prašinu kod kuće.

kofer-vojnicki-stari-dimenzije-60-x-32-x-30-cmVojnički kofer nekada: dimenzije – 60 x 32 x 30 cm

Do Sente sam putovao preko Beograda vlakom. Od kolodvora do kasarne sam išao pješke, stalno razmišljajući o tome šta me očekuje ‘unutra’. Još uvijek se sjećam scene dolaska u kasarnu. Na ‘kapiji’ su me samo propustili do oficira, koji je bio u jednoj od zgrada, gdje sam se trebao prijaviti. Nakon toga smo u jednoj večoj prostoriji (učionici) satima ležali na madracima, koje su raširili po podu, a stari borci su nas okružili i uskoro nam pojeli sve napolitanke, koje smo mi ‘gušteri’ donijeli sa sobom. Kod kuće sam se ošišao na vrlo kratko, samo da im nedam gušta da me tamo šišaju. Vojni brico me samo pogledao i odmahnuo rukom u stilu, prođi. Od brice smo produžili u jedno veliko robno skladište, gdje su nam izdali svu potrebnu vojnu robu. Na stolove ispred nas samo su bacali robu onako po komadu: šinjel (kaput), bluza, hlače, dvije košulje, dvije potkošulje, gače, čarape… Nije bilo mogućnosti birati veličinu… to smo rješavali između sebe na otvorenom, par minuta kasnije. Naravno meni je sve bilo preveliko, ali sam to prihvatio sa smješkom na licu.

DSCN3379Prvi dani u JNA – Gušter Zdenko u Senti

Uz tako zaduženu kompletnu guštersku opremu sljedilo je okupljanje na vojničkoj ‘pisti’. Bilo je već 5 sati poslije podne, sa razglasa su se orile ‘cajke’ u znak dobrodošlice, a po mene dolazi dežurni desetar… jedan mali međimurec, sa nekakvim velikim ožiljkom preko lica… već na prvi pogled vidim da je zajeban. Odveo je nas nekoliko u drugu zgradu i pokazao nam našu spavaonicu, gdje smo odložili svoju vojničku opremu pokraj kaslića uz krevet. Sljedilo je upoznavanje, a onda nam je desetar pokazao kako se radi krevet. Svatko je trebao napraviti svoj krevet, strogo po pravilima. Rubovi madraca su morali biti ‘na crtu’, kao da ih je netko ispeglao. Dao sam si truda i nakon 15-20 minuta, pozovem desetara da pregleda. On pogleda, pa kao iz topa podvikne: ‘nije dobro’… i sruši mi sve to. Slaži Zdenko krevet Jovo-nanovo… ovaj puta sam bio pametniji (u vojsci moraš brzo učiti), pa se nisam žurio, jer sam shvatio kakva mu je taktika. Do večere nam je jedini zadatak bio pravljenje kreveta, a tek je bilo nešto iza 5 sati. Večera je bila koliko se sjećam u 7 sati. Radio sam taj krevet još jedno dva puta, kada nas je konačno ostavio 15 minuta na miru, da posložimo uniforme i ostale sitnice u svoje kasliće te se pripremimo za odlazak na večeru.

vojnicki_krevetiVojničke spavaonice i kreveti na kat na kakvima smo spavali

U vojsci je svaka radnja ili obaveza, počinjala od vojne ‘piste’ za postrojavanje. Tako smo se prije svakog odlaska na jelo, trebali postrojiti na ‘pisti’ i onda u stroju krenuti prema ‘blagavaonici’. Prvih par koraka bi se marširalo ‘strojevim’ korakom (jednom kada smo ga naučili!), a na komandu ‘korakom!’, prešli bi u normalni hod i tako ušli u blagovaonicu. Tamo su nas dočekali kuhari, koji su sa velikim ‘šefljama’ grabili hranu iz ‘kazana’ u naše limene (aluminijske) tanjure. Svakome bi prvo napunili tanjur preko vrha, a onda bi zagrabili nazad i polovicu, zajedno sa mesom, vratili u kazan. ‘Gušteri’ su dobivali samo pola porcije, a ‘stari borci’ pune tanjure… da se zna tko je tko! Tako se učila ‘hijerarhija’ u vojsci!  

U toku prvih dana boravka u kasarni, glavni komandir našeg voda, vodnik ‘Ramo’ nas je upozorio da je službeni jezik u JNA srpski. Ja nisam imao sa time problema i zato će i u ovom tekstu biti dosta srpskih riječi, jer jednostavno pamtim stvari po tome kako smo ih tada zvali. Bio je u mojoj četi jedan slovenac, koji nije htio prihvatiti srpski jezik, nego je uporno govorio čistim slovenskim jezikom. Nisu mu mogli ništa… nakon nekog vremena su ga prihvatili, pa se stvar smirila…

U našoj ‘četi’ je bilo oko 40 vojnika-guštera. Bili smo podjeljeni u četri manje jedinice, koje su se zvale – vodovi. Svaki vod je brojao oko desetak vojnika a bio je predvođen jednim desetarom. Desetari su bili obični vojnici, koji su došli u JNA šest mjeseci prije nas i zaradili su činove – jednu ili dvije crvene trake na ramenima bluze, polaganjem nekih ispita prije dolaska nove generacije vojnika-guštera.

Svakog dana je na rasporedu bila jutarnja gimnastika u 5 sati. Bilo je puno vojnika koji su eskivirali tu jutarnju gimnastiku. Meni je ta gimnastika baš bila ‘cool’. Volio sam svo to trčanje, sklekove i gušterske skokove. Čak smo ponekad i poslije podne trčali krugove oko igrališta i pentrali se po spravama, a trčao sam i kros za našu četu. Sve sam to gledao kroz moj sport i prihvačao sam tu gimnastiku, kao moje pripreme za biciklizam nakon vojske. Tako sam nakon vojske bio jak kao bik, pa niti prvi rezultati na utrkama nisu izostali.

Tih prvih par mjeseci u vojsci, zakon je bila mala kantina u sklopu naše kasarne. Tamo smo mogli kupiti neograničene količine Niškog piva, koje smo trošili uz napolitanke i kikiriki. Tako smo nadoknađivali kalorije koje nismo dobivali kroz redovnu vojničku hranu.

Kupanje
U vojsci je sve bilo unaprijed planirano, pa tako i kupanje/tuširanje. Svake subote smo po rasporedu prije podne imali grupno tuširanje. Svih 40-tak vojnika bi zajedno išli do prostorije, gdje smo imali prostoriju sa oko 10-tak tuševa. Unutra smo ulazili u manjim grupama, a ‘stari borci’ su kontrolirali protok vode. Vodu su nam puštali u intervalima od po nekoliko minuta. Imali smo prvo sapunanje, pa ispiranje. Onda je sljedilo drugo sapunanje, pa drugo ispiranje. Obično bi nas ti ‘stari borci’ koji su bili u kontroli vode, zafrkavali, pa bi nakon drugog sapunanja, kada smo bili onako namazani sapunom, pustili hladnu umjesto tople vode. Tako smo čvrsnuli… još se sjećam kako smo se šalili na tom grupnom tuširanju, da se nitko nesmije saginjati ako mu ispadne sapun iz ruke… zna se zašto! To zajedničko tuširanje me uvijek iznova uvjerilo, da su moji intimni organi proporcionalni onima mojih vršnjaka.

Meni kao gradskom dečku, koji je naučen na češće pranje i svakodnevno održavanje higijene, to kupanje jednom tjedno nije bilo dovoljno. Tako sam izmislio svoj vlastiti ritam pranja. Svake večeri, kada bi se ugasila svijetla u sobi (mislim da je to bilo oko 9:30 na večer), ja bih izašao iz sobe do obližnje zajedničke umivaonice u zgradi, koja se sastojala samo od nekoliko umivaonika i zahoda. Skinuo bi odjeću i oprao se u hladnoj vodi. Nakon nekoliko tjedana, više nisam niti osjećao hladnoću te vode, toliko sam očvrsnuo!

M48_Puška opetuša, M 48, cal. 8x57 mmDobra stara Puška opetuša – M48, calibar 8×57 mm

Obuka
Obuka mi se sastojala od slušanja predavanja o elektrotehnici i rada na prenosnim radio-stanicama, odašiljačima, većim prenosnicima za vezu i sličnim komunikacijskim uređajima iz tog vremena. Tako jednom gledam kroz prozor učionice za vrijeme predavanja, poručnik priča o elektrotehnici, a vani topnici pužu po blatu i snijegu. Bilo mi žao tih vojnika, ali kasnije smo se svi skompali.

U toku obuke naučio sam rukovati sa nekoliko vrsta oružja: dobrom starom M48 puškom ‘opetušom’, u to doba novom polu-automatskom puškom sistema Kalašnjikov, koja je 1967. godine dobila naziv M67. Kasnije sam kao graničar bio zadužen sa automatom MP38 kakve su ‘švabe’ imali u II Svjetskom ratu.

pap_m59U to doba nova polu-automatska puška sistema Kalašnjikov – M67

Nakon tri mjeseca u vojsci bili smo spremni da dajemo stražu. Na stražu bi išli po sedam dana. U tih sedam dana nismo se presvlačili, niti skidali. Bili smo ‘dežurni’ 7 x 24 sata, pa smo spavali obučeni. Naučio sam zaspati na svakoj podlozi i u svim vremenskim uvjetima, što mi je kasnije dobro došlo u sportu i spavanju po domovima. Po noči na stražarskom mjestu znali smo biti uplašeni fazanima koji su spavali u kuruzi, pa dok bi uzljetali dizali su buku sličnu čovjeku koji se približava.

Polaganje svečane obaveze
Nakon mjesec dana polagali smo ‘svečanu obavezu’, zakletvu kojom su se vojnici zaklinjali da će braniti nezavisnost, ustavni poredak, nepovredivost i celokupnost tadašnje SFRJ. Regruti bivše JNA su morali da se obavezuju da će čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti i čuvati ‘socijalističku samoupravnu domovinu’, kao i da u toj borbi ‘neće žaliti da polože i svoj život’. Bio je to veliki dan u vojsci, dan kada su mnogim vojnicima dolazili roditelji i familija u prve posjete, da vide svoje ‘junake’ po prvi puta u uniformi. Ujedno, bila je to prva prilika da kao vojnici izađemo u grad i ponovno osjetimo čari slobode i poroke običnih ljudi (alkohol!).

jna1Nakon polaganja svečane obaveze

Radili smo svakakve gluposti
U toku služenja vojnog roka učili smo i radili svakakve gluposti, ali osnovno je bilo to da su nas učili disciplini. Služenje vojnog roka po mome mišljenju je bilo jedno veliko gubljenje vremena, jer umjesto da učim da pucam, što bi trebalo biti osnovno, ja sam samo učio gaziti stojevi korak i slagati krevet i svoju uniformu. Da zlo bude veće, otišao sam daleko od kuće i svog doma u Sentu gdje je bio glavni regrutni centar za ‘veziste’.

U vojsci se svašta može vidjeti i doživjeti. Tako sam na primjer vidio jednoga ‘borca’ iz Pljevalja kako pere noge u pisoaru. Jednom sam ušao u zahod, a tamo čovjek u pola glasa pjevuši ‘Zelene oči bile su moje’ sapunajući noge u porculanskoj školjki za pišanje. Gdje bih drugo nešto tako nevjerojatno mogao vidjeti? Jeo sam i vojnički đuveč i slobodno mogu reči da se nikada kasnije nisam sreo sa tako odvratnom hranom. Sa druge strane, nigdje se ne jede tako dobar ‘pasulj’ kao u vojsci, a smrdili smo na ‘makarone’, koje smo jeli najviše od svih jela…

jna19Vojne igre… pogodi tko te udario

Evo da spomenem jedan primjer glupih radnji iz vojske. Pada snijeg po zimi. Oficiri nam kažu da skupljamo snijeg na jednu hrpu, pa onda, kad smo to napravili, da nebi sjedili besposleni, dođe onaj moj desetar i naredi: ‘rasprštite sada taj snijeg da se lakše otopi’! Koliko puta smo otišli na ‘zanimanje’ u toku dana, pa smo negdje na vojnom poligonu trebali kopati rovove za stojeći stav, samo da bi sat vremena kasnije pala komanda ‘zatrpaj’, pa idemo na ručak! Imao sam jednog prijatelja Josipa iz Osijeka, koji je bio dizač utega prije dolaska u vojsku. On mi je uvijek ponudio pomoć prilikom kopanja rovova. Sjećam se kako bi uzeo vojnički ‘ašov’ zgrabio ga rukom, dršku je stavio ispod rukava košulje i počeo kopati istim stilom kako psi ruju po zemlji. Kopao je takvom brzinom, da je on obično bio već gotov, dok su drugi vojnici tek napravili malu udubinu u zemlji…

Ili još jedno sjećanje. Otišli bi na vojnu vježbu koja je trajala nekoliko dana. Stalno smo imali imaginarnog neprijatelja. Pješačili smo dnevno po 20-30 kilometara. Po kiši, snijegu. Kopali smo rovove i ukopavali se protiv ‘nuklearnog napada sa zapada’. Borili se protiv plavih ili crvenih, više se ne sjećam. Kao da se igramo kauboja i indijanaca. Hapsili smo jedni druge. Na kraju je došao general i rekao ‘odličan 5, vježba je uspjela’. A ja niti znam gdje sam bio, šta sam radio, što nam je to trebalo, ko nam je bio neprijatelj. Sjećam se kako smo za vrijeme jedne takve vježbe, podvalili našem desetaru, jer ga nismo voljeli. Prije očekivane ‘nočne uzbune’ uvalili smo mu u vojnički ranac nekakve teške komade olova, koje smo pronašli u našoj spavaonici. Tko zna za šta se to prije koristilo. Međutim on nije znao da ih nosi u svom rancu, pa je onako hodao pokraj stroja i rukama pridržavao taj svoj teški ranac na leđima. Mi smo se u stroju samo smijali i uživali… čekali smo da na kraju marša otkrije tu našu malu podvalu!

IMG_1179Zafrkancija u vojsci – simuliranje ‘napada s leđa’!

Jednom zgodom je u stroju za večeru, netko imao ‘tranzistor’ kod sebe i slušao je (glasno) muziku. Naš desetar je to čuo, pa je naredio da se muzika ugasi. Međutim muzika je i dalje svirala… desetar je popizdio, odveo je cijelu četu od četrdesetak ljudi iza neke zgrade i naredio da mu se preda taj transistor. Naravno nitko se nije pomaknuo. Ovaj se još više razljutio pa nam je naredio skidanje do gole kože u namjeri da će tako kod nekoga naći tranzistor. Dogodilo se da je taj vojnik sa tranzistorom stajao blizu mene, pa znam kako se izvukao. S obzirom da smo stajali uz zid jedne zgrade, jednostavno je stavio tranzistor (ugašen) na prozor iza sebe, pa iako smo svi bili goli, desetar nije pronašao ništa. Bio je ljut, da mu je para išla iz ušiju!

Ovo je bilo samo nekoliko primjera od ‘gluposti’ i zajebancija iz vojske.

P1030405Senta Prosinac 1970 godine: Roditelji su mi došli u posjetu.

Odlazak u prekomandu
U Senti sam kao ‘gušter’ proveo punih pet mjeseci. Tada je u proljeće 1970 godine došlo je vrijeme za prekomandu. Dali su nam nekakav papir na kojem smo napisali tri svoje želje kamo bi voljeli ići u prekomandu. Sjećam se dobro da sam zapisao: Zagreb, Beograd ili Ljubljana… izabrao sam velike gradove jer sam ja bio gradsko dijete. U podsvijesti sam uvijek imao nadu kako ću moći imati bicikl i trenirati u toku služenja vojnog roka. Vodnik Ramo mi je odredio prekomandu u Beograd. Zadnjih par dana prije putovanja, više nismo ništa radili jer je obuka bila gotova. I škola je bila gotova, pa smo samo obavljali manje dužnosti po vojnom garnizonu. Jednog dana desetar nas je postrojio na ‘pisti’ i određivao je šta će tko raditi toga prijepodneva. Uzima on grupu po grupu vojnika iz stroja, te im daje različite zadatke čišćenja. Ja sam bio mali rastom, pa sam uvijek bio na repu čete. Dok je došao do mene već više nije znao šta bi mi dao kao zadatak, pa je meni samo promrmljao: ‘ti idi i sakupljaj papire po vojnom poligonu’! Kakav zadatak, takvo i izvršenje… malo sam skupljao smeće po poligonu, a onda sam legao na travu, uživao u lijepom toplom sunčanom danu i gledao ‘stare borce’ kako igraju nogomet. Kao za peh, nakon otprilike pola sata, taj desetar je naišao na mene i vidio me kako lješkarim u travi. Odmah me je prijavio poručniku, a ovaj me izdvojio kao negativca pred cijelom četom i za kaznu mi je odmah promijenio odredište moje prekomande. Umjesto u Beograd, dobio sam prekomandu na Rumunjsku granicu, na Dunav, blizu đerdapske hidroelektrane – Donji Milanovac! Bogu iza leđa!!

Bio sam ljut i razočaran. Svih pet mjeseci sam se trudio biti dobar vojnik. Nikada nisam bježao u grad, kao drugi, a sada ovo, za stvarno sitni prekršaj. Kada je došao dan moje prekomande, dobio sam u jednoj kuverti svoje papire i kartu za autobus i toga trenutka shvatio da na put idem sam. Putovao sam za Beograd, gdje sam trebao presjesti na drugi autobus za Veliko Gradište i tamo se javiti u lokalnu vojnu komandu tog područja.

DSCN3386Sada već ‘stari borac’ – proslava Nove godine u Senti prije odlaska u prekomandu

Ekspresni vlak za Zagreb – neplanirani dopust
Stojim ja tako u Beogradu na autobusnom kolodvoru i čekam svoju vezu za Požarevac i dalje do Velikog Gradišta, kad sa susjednog željezničkog kolodvora začujem glas iz razglasa: ‘exspresni voz na liniji Istambul – Beograd – Zagreb – Munchen… polazi sa trečeg perona, drugi kolosjek…’ U meni se sve prevrnulo… pa taj vlak ide za moj Zagreb, kojega nisam vidio već više od pet mjeseci. Nije mi trebalo dugo da donesem odluku. Potpuno neplanirano, uskočio sam u taj vlak, onako bez karte… u zadnjem trenutku. Čim su se vrata vagona zatvorila iza mene, vlak je krenuo. Bio je to ekspresni vlak, koji je koliko se sjećam stao samo u Slavonskom Brodu. Došao sam u Zagreb u rekordnom roku od četri sata, a kondukter mi kao vojniku nije htio niti kartu naplatiti. Kao da je znao da radim nešto neobično…

Sjećam se kako sam pješke išao od zagrebačkog Glavnog kolodvora, po centru grada, pa preko ‘moje’ poznate tuškanačke šume za Kraljevac. Iznenadio sam svoje roditelje kod kuće, jer nisu imali poima da ću doći. Bilo je tako lijepo biti opet kod kuće i opet osjetiti poznate mirise oko sebe, sresti prijatelje, klubaše iz mog biciklističkog kluba.

IMG_1171Donji Milanovac karaula – moj ‘dom’ za sljedečih 12 mjeseci!

Karaula u Donjem Milanovcu
Ostao sam kod kuće punih sedam dana. Tata mi je prekrojio uniformu, pa sam na povratku u vojsku ipak nekako normalnije izgledao. Vlakom sam se vratio do Beograda, presjeo na autobus i stigao u toku dana do Velikog Gradišta. Prijavio sam se u kasarni i s obzirom da sam bio jedini koji je stigao toga dana, neki kapetan me je primio u svojoj kancelariji, pa me zapitao:

-      Jeli vojniče, gdje si ti bio do sada? Pa otpušten si iz Sente prije sedam dana!
-      Druže kapetane, ja sam se izgubio, odgovorio sam hrabro, jer sam već unaprijed pripremio svoju priču.
-      Ah, to će te koštati. Znaš da te mogu strpati u zatvor zbog ovoga?
-      Znam, druže kapetane! odgovaram ja.
-      Ovo ću zapisati u tvoj karton, pa ćes služiti svoj rok sedam dana duže!
-      Razumem, druže kapetane!

I tako je sretno završila moja avantura. Ma nisu me mogli kazniti toliko, koliko je meni bio užitak biti u Zagrebu na ovom neplaniranom dopustu, kojeg sam si sam isposlovao. Kasnije u toku dana, došli su sa ‘kampanjolom’ (vojni džip iz tog vremena) po mene iz Donjeg Milanovca, pa su me odveli do tamošnje karaule, gdje sam kao ‘graničar’ služio ostatak mojeg vojnog roka. Glavni komandir karaule je bio jedan mladi potporučnik (zaboravio sam mu ime). Dobar čovjek sa kojim sam se već od prvih dana jako dobro slagao.

IMG_1174Rad na radio-stanici i posuđena kapa od prijatelja mornara.

Postavljen sam na telefonsku centralu, gdje sam primao sve telefonske pozive, slao telegrame i uglavom bio dežurni vojnik u karauli. Nešto kao ‘osobna sekretarica’ u civilnom životu. Bio sam jedini školovani vojnik u karauli, gdje nas je bilo samo nešto preko dvadesetak vojnika. Naše glavno zanimanje na karauli je bilo da svakodnevno vršimo patroliranje uz obale Dunava i lovimo rumunje, koji bi prešli preko Dunava na naše prostore u nadi za boljim životom. Ubrzo mi je potporučnik ‘poklonio’ još više povjerenja, pa mi je dodijelio dužnost pisanja ‘dnevne zapovesti’, koja je uključivala određivanje dnevnih patrola uz granicu države. Tako sam ja odjednom postao ‘glavni’, koji je krojio sudbine ostalih vojnika. Morali su biti jako dobri samnom, pa bi ih onda slao na krače ili duže patrole. One manje simpatične sam uvijek slao na duge patrole… po kazni!

Uskoro sam razgovarao sa potporučnikom i objasnio mu da sam sportaš-biciklista, te ga tražio za dozvolu da treniram poslije mog redovnog dnevnog zaduženja – poslije podne u svoje slobodno vrijeme. On je tražio odobrenje od komande iz Gradišta, gdje su pozitivno odgovorili uz jedan uvjet: da ne odlazim od karaule dalje od 5 km u bilo kojem smjeru. Odmah sam pristao na taj uvjet, jer sam znao da jednom kada sjednem na bicikl… nema toga tko će moći znati gdje sam bio i kuda sam se vozio. Ubrzo nakon toga, roditelji su mi došli u prvi posjet i donijeli sa sobom moj klubski bicikl i svu ostalu biciklističku opremu.

Zdenko_Vojnik2_1971Zdenko na biciklu i u vojsci!

Od toga vremena sam redovno trenirao na svojem biciklu po ‘Dunavskoj magistrali’, cesti koja je išla cijelom svojom dužinom uz rijeku Dunav. Vozio sam bicikl, promatrao brodove kako plove tom širokom i gracioznom rijekom… ponekad sam se utrkivao sa ‘Karavelom’ – brzim brodom na skijama, koji je prevozio putnike po Dunavu. Odjednom su mi okolna mjesta kao što su Tekija, Kladovo, Veliko Gradište, Majdanpek, Klokočevac i još neka druga, postala jako bliska. Svaku vožnju koristio sam da vidim nešto novo, upoznam okolno stanovništvo.

Moji ‘suborci’ iz kasarne nisu me mogli shvatiti. Ja bi njih poslao u patrolu dugu oko 15-20 km uzvodno uz Dunav, da bi ih nakon nekon vremena prestigao na mojem biciklu i otišao puno dalje. Na povratku bi ih ponovno sreo prije nego bi oni stigli natrag do naše kasarne. Sve to da me nitko nije ‘tjerao’ da to radim!

IMG_1177Graničari iz karaule Donji Milanovac 1970 godine

Prvi puta sam ‘legalno’ otišao kući po ljeti 1971 godine na ‘redovno odsustvo’. Bilo je to nakon 10 mjeseci vojnog roka. Mjesec dana sam se družio sa mojim klubašima u Zagrebu i uživao. Zajedno sa mojim ‘best frendom’ Braneom, išao sam na more biciklima. Sljedile su naše male avanture i uživanje u potpunoj slobodi. Tih nekoliko tjedana je na žalost jako brzo prošlo. Ubrzo sam bio nazad u Srbiji, gdje sam ostao još jednu cijelu zimu, sve do kraja vojnog roka u veljači 1972 godine.

Zdenko_Vojnik_Brane_1971U Zagrebu za vrijeme dopusta sa mojim prijateljem Brankom Bedekovićem

Sve je to ‘vojnik Švejk’!
Po povratku sa dopusta, pa sve do veljače iduče godine, vojska je bila samo odbrojavanje dana, do konačne slobode. Ništa novoga nisam tamo naučio, nego smo samo izvršavali svoje dnevne zadatke i živjeli u ritmu (dosadnog) vojničkog života. Gledao sam, jednu čarobno lijepu zoru u šumi, s rosom na lišću i pjesmom crvendaća, nekoliko sati nakon uzbune, mokar i promrzao na šatorskom krilu. Kada bi meni samome palo na pamet da dočekujem jutro negdje duboko u šumi ležeći na šatorskom krilu pod bukvom? Sigurno nikada…

DSCN3296Zdenko u stavu ‘mirno’ – spreman za izlazak u grad

Imaju bivši Titovi vojnici o čemu da pričaju kada se sretnu. Vojni rok u JNA, oduvijek je shvačan kao nužno zlo, ali i ovjera muškosti i pečat odrastanja. Nosio je pregršt muka i iskušenja, ali i anegdota i priča za cjeli život. Strogi vodnici, mrski komandiri vodova i četa, teške čizme, ljeta i zime na straži, kantine, preskakanje ograda, požarstva i marševi, samo su dio korpusa vojničkih priča koje se nikada ne zaboravljaju.

Vojnici koji su polagali ‘svečanu obavezu’ da će ‘razvijati bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti’ mnogo više od teksta te zakletve JNA, danas pamte sanjivost na straži, povučenog Slovenca Janeza iz Ljubljane koji nije htio prihvatiti srpski jezik ili pivo, kombinirano sa napolitankama popijeno u kantini. Već prvih dana trebalo se naviknuti na grubu uniformu, nestabilnu kapu ‘titovku’ na glavi, rijetka kupanja i još rijeđa odsustva. Ipak, svi smo to preživjeli…

Da rezimiram na kraju. U vojsci sam naučio brinuti sam o sebi i drugima, odljepio se od roditeljske brige, što mi je dobro došlo poslije u toku bavljenja sportom, uz česta putovanja i duga izbivanja izvan roditeljske kuće. Iako nikada nisam volio vojsku, to mi je bilo dragocjeno iskustvo. Prvi puta sam došao tamo gdje nisam želio i bio sa ljudima koje nisam birao. Smatram da su današnje generacije hrvatskih mladića koji ne odlaze u vojsku ipak na gubitku, budući da je vojska dobro sredstvo stjecanja discipline. Mislim da je služenje vojnog roka dobra stvar za mlade ljude, ali šest mjeseci bi bilo čisto dovoljno. Mladići bi u tom kratkom periodu očvrsnuli i osamostalili se, a nebi se na dugi period odvojili od svoje profesije i nastavka školovanja. Mladi to, sasvim je jasno, ipak ne vide kao nedostatak, a služenje vojske smještaju sada već u ‘staračke priče’ svojih očeva. Upravo ovakve kakva je ova moja…

IMG_1180Graničar u JNA – Zdenko 1971 godine pred sam kraj vojnog roka

Uglavnom, u JNA sam otišao kao klinac, a vratio se spreman za gluposti sportskog života. Nadam se da sam vas uspio podsjetiti kako je služenje vojnog roka nekada izgledalo!

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Zdenko i JNA”

  1. Comment by zinka canjuga:

    …Zdenko, ovo je jedan jako ljepa priča, crtica iz Tvog života i mogu Ti reći da sam baš uživala čitajući, jer sam se prisjetla naših dečkih iz Maksimirskog kvarta kaj su i kak išli u vojsku. Bilo ih je jako puno a svi su ono voljeli moje dvorište u Harambašićevoj pet i mog tatu koji ih je sve ispratil u vojsku, zvali su ga ujča, jer je bil ujak bratiću Zlatku a samim time i svima njima. U dvorišru je živel i Braco Škrbec čiji je tata tu imal stolariju pa je tu bila jedna fest velka radiona. U toj radioni su se održvale veselice i ispraćali naši dečki u vojsku. Od tuge i jada bi se tak nacugali i da nisu znali kak se zoveju. samo bi popevali rodila majka šeprtlju šeprtlju dala joj ime B… a ti onda cugaj na eks, pa sljedi rodila majka junaka, junaka dala mu ime B…., pa se pjevalo ova čaša s medom neka ide redom pa tako u nedogled…da bi sljedećeg dana na kolodvoru svi izmoždeni, umorni od cuganja ispraćali dečke u vojsku….otpratili smo Zlatka, Bracu, Pira, Radu, Brkeca Štufeca, Branka, Peca,.. i sve ostale iz kvarta. neki nisu htjeli ići u vojake pa su gibali preko granice… ak ih nisu vlovili završili bi preko bare…
    vojska se dugo služila, a moj tata je služil čak tri godine na albanskoj granici. dečki bi si obično istetovirali JNA na nadlaktici… naši purgeri baš nisu voljeli vojsku i to je tak…

    ljepe su ti slike Zdenko… kak si bil mlad… svakako ljepa i nezaboravna uspomena…

  2. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Dragi Zdenko,

    ja sam otišao u JNA nakon 27 godine života zbog bolesti i nakon završenog faksa. Jasno otišao sam teškog srca, jer sam već bio oženjen, imao dvoje djece i na veliko radio. Za mene JNA nije bila škola života (za pune je) gdje se učilo redu, disciplini i stegi, jer sam radeći i brineći se za obitelj ispunjavao te “zadatke”, već svakako izgubljeno vrijeme. Osim toga sve te “vojne discipline” savladali smo u srednjoj školi (2 god) i na fakultetu također (2 god) pa nam je to drilanje (lezi puzi) zapravo bilo bedasto, dosadno i besmisleno. Zanimljivo da nas je te godine u našoj četi bilo 36 sa završenim faksom i svi smo bili podjednakih godina. Gdje su nas samo našli i skupili tolike “starce”? Jasno bili smo najgora četa. Zašto? …pa zato jer se nismo dali zafrkavati od desetara nekakvih pijanih st.vodnika, koji su bazdili na brlju na kilometre, mladih potporučnika tek pridošlih s Vojne akademije, koji su se pokušali iživljavati nad nama, ali im to nije uspjevalo. Pa ipak smo mi bili već izgrađeni ljudi na neki način (oženjeni s obiteljima).No kasnije, kad smo desetarima, vodnicima i sličnoj žgadiji dali do znanja da se s nama na takav uobičajeni način u JNA ne mogu ponašati, već da upravo suprotno, obostrana suradnja može stubokoma promijeniti naše odnose na bolje te da nas mogu vrlo korisno upotrijebiti na raznim poslovima (razna predavanja, opismenjavanje, izgradnja streljane itd, tjelovježba, veterinarska služba, prehrana, organizacija dežuranja, rad u knjižnici, odobravanje posjeta) stanje se je promijenilo na bolje 100%. I najednom smo postali najbolja, čak uzorna četa, stalno su nas za nekog vraga hvalili potrebno i nepotrebno, a najviše je to odgovaralo nadređenima koji su se mogli pohvaliti svojim nadređenima kak imaju uzornu četu. Inaće bio sam u brdskoj pješadiji “tak dobar” mitraljezac da sam skoro bez prsta ostal i nikad nisam s “traljezom” pogodil vu grudnu metu. U svakom slučaju jedva sam čekal da dojdem doma u zagrljaj supruge i djece. (Kad su me klinci vidli prvi put onak ošišanog na balin, tak su se prepali da su plakali kak kišna godina. Tek kad sam progovoril onda su se smirili jerbo su mi glas prepoznali). O tim danima bi mogel pisati na klaftre al nebum i ovo je preveč. A kaj je bila JNA lepo je pokazala vu domovinskom ratu, a kaj sam osetil na vlastitoj koži. Pozdrav Jurica

Leave a Reply