Prvi puta na moru
digg del.icio.us TOP
  Posted September 20th, 2017 by Zdenko  in Obitelj, Purgerska Nostalgija | 2 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Moj prvi susret sa morem i kako se nekada putovalo na more
Putovanja su putovanja, a samo je odlazak na more uvijek bio pravi godišnji odmor. Parola je to večine nas hrvata od koje se ne odustaje čak niti u današnja krizna vremena. Ovo je moja priča o tome kako smo nekoć putovali na more i kako sam ja doživio prvi susret sa morem.

moscenickadraga2014605Naše more – Mošćenička Draga

Prvi puta na moru
Prvi puta sam vidio more i našu Jadransku obalu tamo negdje 1957 godine, kada sam bio samo šest godina star. Sjećam se kako je tata došao doma toga dana sa posla (bio je petak) i onako umoran i frustriran od dugog tjedna i problema na poslu, rekao mami: ‘ spremaj se, idemo na more!’ Ja nisam mogao vjerovati tome šta sam čuo. Pa sada ću po prvi puta imati priliku vidjeti naše more. To je bio veliki doživljaj za mene. Mislim da sam bio spreman za put u roku ‘britva’!

range roverTerenac ‘Range Rover’ kakvim smo putovali na more

Tata je u to vrijeme radio u zagrebačkom poduzeću Ferimport, gdje je kao šofer imao na raspolaganju automobil, jedan od onih starih tamno zelenih ‘Land Rovera’ – terenca iz tog doba. Mama je na brzinu spohala kokicu (bez toga se nigdje nije išlo), spremila mladog luka, crvene kolerabice, paradajza, malo svinjske masti i puno kruha. Sve to je lijepo posložila u zlatnu aluminijsku kutiju (na slici ispod), koju su u to vrijeme svi koristili na putovanjima za odlaganje hrane. Od starijeg brata, koji nije morao ići sa nama, jer je imao dovoljno godina da može ostati sam kod kuće, a koji je inače bio član grupe izviđača, posudili smo mali izviđački šator sivomaslinaste boje (samo za dvije osobe) i još nešto druge kamperske opreme.

kutije za hranuU ovakvim aluminijskim kutijama se nosila putna hrana

Iz Zagreba smo krenuli tek u sumrak, pa je moje uzbuđenje time bilo još veće. Do Rijeke se beskonačno dugo vozilo, a da izbjegnemo vrućine, putovali smo noću. Ove današnje moderne autoceste do mora naravno nije još bilo. Do Rijeke se tada putovalo starom riječkom cestom, koja je od Karlovca na mnogim dionicama sljedila još stariju ‘Lujzijanu’ i bila je jedina poveznica Zagreba sa Rijekom. Za vrijeme vožnje promatrao sam kako ispred nas krivuda ta stara cesta, a u susret nam svako malo dolaze, pa prolaze po dva fara… od automobila iz suprotnog smjera.

Stari daje gas do daske dok prolazimo kroz Jasku i Karlovac. Jurimo brzinom od 60 km/h. U gepeku imamo neizostavni tatin alat, veliku rezervnu gumu, pa obavezni auto-pribor: trokut, lampice… zatim sve bitno i nebitno, luftići, plinski rešo, rajngle, putne torbe, već spomenutu aluminijsku kutiju sa hranom, toplu kavu u termosici, beštek, razne paštete, pune i prazne posude, kobase i špek (nek se nađe!), roštilj… lopta za nogomet i još dosta toga spretno uguranog u naš mali auto, po sistemu ‘stavi ak stane’… 

Sjećam se kako smo jednom drugom prilikom, par godina kasnije, išli preko Velebita, preko Malog Alana i da je bilo toliko prašine, da je mama s jedne strane držala otvoren prozor, a tata s druge strane otvorena vrata, tako da ta prašina ide van iz našega auta. Možete si misliti koliko je trajala takva vožnja recimo od Zagreba preko Obrovca do Zadra! A kada bismo poslije toga došli na odredište, moji bi mrtvi od umora pali u krevet, a ja, koji sam cijelu noć spavao na zadnjem sjedalu, demonstrativno bih ih upitao: ‘Kaj smo mi došli na more spavati?’

Grad Delnice Lujzijana1Prolaz kroz Delnice starom cestom do mora

Stara Karlovačka ili Riječka cesta za more
Lujzijana je od Karlovca do Rijeke, građena od 1803. do 1811. godine. Bila je to najbolja cesta Habsburške Monarhije i jedna od tada najljepših u Europi. Bila je duga 140 kilometara i uz vršnu kotu Ravno Podolje (928 m n/m). Najzaslužniji za to ‘umjetničko djelo’ je bio inženjer Filip Vukasović. Cesta je malo skraćena, a kameno popločenje presvučeno je asfaltom između 1954. i 1957. godine. Od Zagreba do Rijeke ukupna udaljenost je bila 180 km. Skoro svaki uspon je bio pokriven granitnim kockama, a putovalo se noću, kada bi kamionski promet bio slabiji. Još nije bilo ograničenja za kamione preko vikenda, pa su se znale stvarati kilometarske kolone iza svakog ‘šlepera’, jer bi oni vozili po tim brdima puževom brzinom. Bilo je to doba kada u automobilima još nije bilo klime, niti mnogih drugih pogodnosti, koje danas svi moderni automobili imaju.

Ja sam cijelim putem do Rijeke stajao u autu iza vozačevog sjedala i promatrao saobračaj i cestu po kojoj smo se vozili. Kao da sam već u tim ranim godinama znao, da će mi ceste u budućnosti značiti cijeli moj život i da ću na biciklu tu stazu proći ‘tisuću’ puta! S obzirom na moje veliko zanimanje za cestu i te krajeve kojima smo prolazili, tata si je dao truda i sve mi je strpljivo objašnjavao. Tako sam stalno pratio i pamtio imena mjesta kroz koja smo prolazili i u koja tek stižemo.

- Tata, zašto se ovo mjesto zove Vukova Gorica?, upitao sam dok smo prolazili pokraj oznake tog mjesta. Odgovor je naravno bio ‘zato jer ovdje ima vukova!’. Možete si misliti kako su njegove riječi potpalile moju maštu. Promatrao sam šumu pokraj ceste u nadi da ću ugledati pospanog medu, smeđu repinu vuka koji pretrčava cestu ili barem kakvu srnu… nisam imao sreće. Uzbuđenje u meni je raslo, kako smo se približavali Gorskom Kotaru i Gornjem Jelenju.

Nema ništa ljepše nego putovati tom starom cestom kroz Gorski Kotar. Obilje toplih boja, šareno lišće poskakuje cestom trčeći za prohujalim starim teretnjakom! Zavoji se nižu kao niske od perli, a iza svakog zavoja je sve ljepši pogled na dolac okupan suncem, na mračnu strminu nikad dotaknutu svjetlom.

Tata je rekao da ću već sa vrha Gornjeg Jelenja moći vidjeti more. Onako stojeći ispred stražnjih sjedala u autu, pomaknuo sam se u sredinu između dva prednja sjedala i napeto išćekivao da stignemo na Gornje Jelenje. Prošli smo kroz Delnice, a usponi su se samo redali. Cesta je neprekidno vijugala, uspinjala se i spuštala. Tata mi je objasnio da se ipak više penjemo nego spuštamo i da ima još samo par zavoja, pa smo na vrhu.

gornje jelenjeSa Gornjeg Jelenja se vidi more

Konačno more!
I kada smo prošli svu tu šumu i nebrojene uspone, bljesnulo je ispred mene more u punom svom sjaju i blještavilu. Konačno smo stigli do vrha. Bilo je to Gornje Jelenje. Tata je odmah povikao: ‘Neno, evo mora!’ Ja sam gledao, ali nekako u prvi trenutak ništa nisam vidio. Ipak u daljini je konačno zabljeskalo more. Vidjela su se svjetla malih barki i brodova u Kvarnerskom zaljevu. Predivan prizor. S desne strane meki obrisi brežuljaka (poželiš stati i penjati se tom mekoćom do samog neba), a s lijeve strane more i otoci zlatom optočeni. U daljini planina Učka, a vijugava cesta spušta se prema Grobničkoj ravni, dok srce sve jače udara u grudima od sreće – konačno vidim more!

Nisam imao riječi od silnog oduševljenja. Kada sam se malo sabrao, obratio sam se tati i promrmljao: ‘Tata, ja ti se zahvaljujem kaj si me dopeljal na more!’ Bile su to dječje riječi, izašle iz uzbuđenog malog srca, koje je divlje kucalo. More, kako to gordo zvuči. Sada sam i ja došao do mora… a bilo mi je tek nepunih šest godina!

rijeka-trolejbus1Riječki trolejbus na bivšem okretištu na Kantridi, iznad stadiona. Naime, Rijekom su tada još uvijek vozili trolejbusi.

Prema Rijeci smo se dugo spuštali, a tata bi povremeno gasio motor auta, da ušpara malo na benzinu. Auto bi tada nekako čudno, bešumno klizio po vijugavoj cesti. Pred samom Rijekom zaustavila nas je milicijska patrola. Tata je prestigao jedan spori kamion, prešavši ga preko pune crte na cesti. Velika greška. Međutim tata se nije dao samo tako. Upustio se u raspravu sa milicajcima. Bila je to prava svađa. Ipak ništa nije postigao. Bili su tvrdoglavi i uporni… bio je prekršaj i sada treba platiti kaznu. Uzeli su mu vozačku dozvolu, jer nije htio platiti kaznu na licu mjesta. Odlučio je sutradan ići u milicijsku stanicu u nadi da će tamo sve probleme razrješiti sa nekim tko će imati više razumijevanja (nije uspio!). Nakon tog neugodnog i nepotrebno uzbudljivog incidenta, produžili smo dalje prema Rijeci.

banska vrata rijekaUlaz u grad Rijeku kroz ‘Banska vrata’

Još se uvijek sjećam posljednjih par kilometara zavojite ceste na ulazu u Rijeku, takozvanog ‘istočnog ulaza’ u grad kroz ‘Banska vrata’. Ta cesta je prolazila kroz gradska naselja Pećine, Vežica, Krimeja-Vojak i ispod same tvrđave Trsat, koja se nalazi na klisuri iznad ceste. Cesta je sljedila duboki kanjon ‘Riječine’. Na samom ulazu u grad bio je nagli lijevi zavoj, prolaz kroz ‘vrata’ stare utvrde grada Rijeke i strmi spust po kocki u sam grad.

FiumeIstočni ulaz u Rijeku kroz ‘Banska vrata’ – Tvornica papira ispod ceste i Kula na Trsatu iznad ceste…

U kampu
Kroz Rijeku smo prošli već po mraku, još uvijek diskutirajući kako nas ti milicajci ‘mrze’. Tata nikako nije želio prihvatiti svoju krivicu. Cilj nam je bio kamp u poznatoj uvali Preluk, između Rijeke i Opatije, tamo gdje su se održavale velike i popularne motorističke utrke, pod nazivom ‘Velika nagrada Jadrana’. Smješten u uvali Preluk, autokamp se nalazio uz samu obalu mora, okružen šumicom borova i lovora sa lijepim pogledom na predivnu Opatijsku rivijeru i malo mjestašce Volosko. Prekrasno mjesto!

Kada smo stigli do kampa, ustanovili smo da je krcat i da nema mjesta za nas. Šta sada? Produžili smo cestom kroz Opatiju, pa sve do Ičića. Tamo smo ugledali neki mali odvojak uz more i tata je odlučio skrenuti. Dosta mu je bilo traženja mjesta gdje bi mogli kampirati, a ovo je mjesto izgledalo dovoljno dobro. Svuda oko nas je bio mrkli mrak, pa se nije puno vidjelo, gdje se nalazimo. Stali smo na tom putiću i pod svjetlima od auta složili naš mali šator, te otišli na spavanje. Ujutro su nas probudili neki stranci koji su htjeli izaći iz tog divljeg kampa, a nisu mogli jer smo mi razapeli šator na sredini te male i uske ceste. Morali smo sve rušiti i pomaknuti se na jedno bolje mjesto, uz nekakvo grmlje, te tako osloboditi cestu za prolaz.

preluka1971Ovako je izgledala Preluka u to vrijeme

Prvo kupanje u moru
Konačno sam bio na moru. Spustio sam se do obale i počeo bacati kamenčiće u vodu. Tata me učio raditi ‘žabice’. More je bilo prozirno i čisto, vidjele su se male ribice kako plivaju u pličaku. Voda je bila hladna ali mojoj sreći nije bilo kraja, jer sada sam i ja vidio to naše more. Mama je izvadila ono pečenje iz aluminijske kutije i svi smo se dobro najeli. Imali smo malo, ali smo bili sretni. Kao i sva djeca te dobi, unatoč plavim ustima od hladnoće, nisam se dao izvaditi iz mora. Zavolio sam more na prvi pogled! Zavolio sam naše šljunčane plaže, višesatna plivanja, cvrčke u kampu i slanu morsku vodu… i još dan danas ih volim!

Bio je to moj prvi susret sa morem. Kasnijih godina, obično bi ljetovali na moru po dva tjedna i to poslije 15. srpnja, jer u to vrijeme se i klima znala ponašati kako treba, pa je ljeto i počinjalo tek nakon 15. srpnja.

opatijaautotransAutobus Autotransa kakvima smo putovali na more

Kako se nekad putovalo na more
Današnja putovanja znatno se razlikuju već i od onih od prije dvadesetak godina, a ta je razlika sve veća što se ide dalje u prošlost. I sam pamtim mnogobrojna putovanja na relaciji prema moru, osobito u tinejdžerskoj dobi u toku 60-tih godina. Prije nego ih potpuno zaboravim, iz vlastitoga bih sjećanja prizvao još neka starija, cestovna putovanja na toj najhrvatskijoj putničkoj relaciji sjever–jug.

IMG_1221Autor ovih redaka na terasi odmarališta u Dramlju

U vrijeme mojeg djetinjstva, uobičajena dva tjedna ljetnih praznika provodio sam sa mamom u odmaralištu Socijalnog osiguranja u Dramlju pokraj Crikvenice. Iz Zagreba do Crikvenice putovali bi nas dvoje autobusom. Takvo putovanje trajalo je nezamislivo dugo (oko 6 sati) u usporedbi sa današnjim autocestovnim standardima, a i trasa puta u usporedbi s putovanjem Dalmatinom od Zagreba do Splita, izgleda posve nestvarno. Od Gornjeg Jelenja do Crikvenice, uživali bi u pogledu na more, te maštali o trenutku kada ćemo zaplivati i osvježiti se u hladnoj vodi. Neki puta nismo imali direktni autobus iz Zagreba za Crikvenicu, pa bi išli preko Rijeke. Takav obilazak nas je obično koštao jedan dodatni sat putovanja i kuhanja u vručem autobusu. Naime autobusi u to vrijeme nisu imali klimu, pa smo svi otvarali male prozorčiće u autobusu i hvatali ono malo vjetra, koji je ulazio unutra da nas osvježi. Svi prozori su imali male zastore, koji su se vijorili usljed propuha koji bi nastao zbog toga. Bez problema smo trpili neudobnost, zastoje i znoj. Največi problem je bila narodna muzika, iliti ‘cajke’, koje su šoferi autobusa obično puštali za vrijeme vožnje, a nama gradskoj djeci nisu nikako odgovarale.

Malo prije Crikvenice, autobus bi nam stao na Magistrali u Dramlju, gdje bi se nas dvoje iskrcali i onako sa putnim torbama u rukama (u to vrijeme nisu još izmislili kofere sa kotačićima), po največoj vručini, hodali bismo oko 2 km nizbrdo (sva sreća), do samog odmarališta na obali. Međutim ništa nam nije bilo teško, jer smo znali da su sljedila dva tjedna uživancije i kupanja u našem moru.

Panorama hotel Dramalj4Radničko odmaralište Socijalnog osiguranja iz Zagreba – danas je to hotel Dramalj

Sobe u odmaralištu su bile dvokrevetne, ali je u sobi bio samo jedan umivaonik. Koristili smo svi jedan jedini WC koji se nalazio na kraju dugačkog hodnika. Taj WC su djelili svi ljudi sa istoga kata, a na katu je bilo otprilike 20 soba. U tom hodniku imali smo samo jedan tuš za ženske i jedan za muške. Tuševi su često imali samo hladnu vodu, jer se topla voda iz bojlera brzo potrošila. Hahaha… to su bili dani!

U odmaralištu je uvijek bilo puno djece i mladih. Bilo je dosta onih koji su se vračali svake godine, pa smo se nakon nekog vremena već svi poznavali. Društvo je obično bilo super. Mislim da moja mama nije niti znala da sam ja sa njom bio na moru. Mogla se sunčati na plaži, bez brige oko toga gdje sam se ja nalazio. Od ranog jutra, pa do kasno na večer, uvijek sam bio u društvu… bilo je igranja vaterpola i picegina u vodi. Bili smo u stanju satima kartati… igrali smo ‘tablić’ na terasi, sa pogledom na more. Iako je bilo dosta opasno, skakali smo sa terase odmarališta ravno u more. Poslije večere bi obično svi mladi čoporativno (u grupi) išli pješke do Crikvenice (3 km) na sladoled. Dogodile su se prve ljubavi… bilo je nočnog kupanja na divljim i praznim plažama negdje između Kačjaka i Dramlja… naravno bez badekostima!

dramalj plazaPlaža u Dramlju pokraj Crikvenice

Kraj ljetovanja i povratak u Zagreb bi uvijek svima teško pao. Na rastanku sa novostečenim prijateljima i friškim ljubavima, znalo je biti suza… svi smo se zaklinjali da ćemo se ponovno sresti idučeg ljeta! Trebalo je ponovno hodati sa putnim torbama… ovaj puta 2 km uzbrdo, do Jadranske magistrale, gdje bi nas pokupio autobus za Zagreb. Poneki puta, kada se skupila veća grupa putnika, autobus bi došao iz Crikvenice do Dramlja po doljnjoj cesti i stao bi točno iznad plaže da nas pokupi, pa nismo morali pješačiti.

U-Novom-jos-odjekuje-Radnicka-odmara-se-klasa_ca_large

Zla sudbina odmarališta
Nekoć, prije Domovinskog rata, odnosno u vrijeme socijalizma, sindikalno organizirani radnici u to vrijeme su masovno hrlili u radnička odmarališta svojih poduzeća, provodeći ondje od deset do 14 dana godišnjega odmora zajedno sa svojim obiteljima. Strani su turisti bili samo šlag na tortu, dajući živost pitoresknim jadranskim ‘malim mistima’ ulicama, plažama i konobama. Pansion u takvim odmaralištima je bio čista simbolika, jer je firma subvencionirala večinu troškova. Vrijeme radničkih odmarališta, kada se u njima uz bogate ‘trpeze’ godišnji odmor provodio ‘na mjesečne rate’, davno je iza nas. Godišnji odmori sada su prepušteni tržišnoj ekonomiji, a ionako sve manje zaposlenih radnika nikako ne može skrpati pozamašne iznose kako bi krenuli put plavog Jadrana. Ondje se više ‘ne odmara radnička klasa’, dok se njihovi novi vlasnici šire u višekatnim vilama i vozaju prestižnim plovilima sa stotinama konjskih snaga. Svi oni na ovakav ili onakav način odavno su ugasili radnička odmarališta, ponos svakog poduzeća koje je u ondašnje doba držalo do sebe. Ostala su tek sjećanja na prohujalo vrijeme.

Za vrijeme Domovinskog rata mnoga odmarališta su primala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a kako su nakon toga izgledali takvi objekti poznato je, pa je to pridonijelo njihovom odumiranju.

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Prvi puta na moru”

  1. Comment by zinka canjuga:

    iako su prošla mnoga ljeta još uvijek se rado sjetim svjih prvih odlazaka na more
    moja sjećanja idu daleko u prošlost…a to je bilo ovako:
    bila su to vruća zagrebača ljeta i jedva smo sestra i ja dočekale dan odlaska na more…..spremali bi se danima unaprijed
    Kraš je imal odmaralište u Malinskoj na otoku Krku.To nije bilo klasično odmaralište već bi nas smjestili po kućama..a jeli bi u kraševom restoranu kaj je bil prva liga….klope ko u priči…čak smo dobivali i sendvće s gavrliovičkom za plažu…Vlak za Rijeku kretal je točno u ponoć…sestra i i ja pod punom opremom…na glavi smo imale slamnate šeširiće…špilhozice i obavezno na nogama plastčne sandalice Jugoplastika.Baka je spremila hrpu pohanih boca jer smo to sestra i ja najviše voljele hrdati…tata si je već bil pocugal i bilo mu je samo važno da su karte za Belu v žepu..jer pun vlak je bil poznatih i prijatelja kaj su išli skup na more jer su zajedno delali…sestra je uz put morala i nositi napuhani šlaf oko ruke nek se zna kam ide…kad bi došli na stanicu ponoć sve je izgledalo nestvarno…vruće i evo vlaka pa pravac Rijeka…i u kupeu sestra odmah navali na klopu..jer ta niš ni mogla bez pohanaca i salame..

    ranom zorom stigli bi u Rijeku i tu su nas na stanici dočekali kumovi Žigman Boris i Dragica,pa smo s njima dočekali polazak broda za Malinsku…i opet tople žemlje iz dućana..a tak su bile fine da i danas još osjećam njihov okus u ustima…kad bi se vraća s mora ostali bi još par dana kod kumava koji su stanovali na Pećinam pa bi se tam i kupali…

    u deset sati konačno bi se ukrcali na brod i onda duga vožnja do Malinske…prvo Omišalj pa Njivice pa Malinsku…u moru bi znali vidjeti i dupine…vožnja brodom trajala je oko dva sata pa smo i tu nekaj gablali…a kad bi došli u Malinsku pred nama su bila tri prekrasna tjedna..i tako punih šest godina….uz more..djecu prijatelje..a za dobru zabavu uvijek se pobrinula moja sestra…znala je djecu zatvoriti u podrum i ugasiti im svjetlo…odvesti na rajski put pa nisu znala natrag…tata je sam pital kaj je sad napravila…bili su to prekrasni dani kojih se uvijek rado sjećamm…iako sam imala šest godina pa sve do moje jedanjaste godine…

    danas se do Malinske dođe za tri sata a mi smo putovali cijelu noć i pol dana al bilo je supuer i nezaboravno..svei ma svoje draži…

  2. Comment by neda došen:

    Zaista su čudni životni putevi…? ?
    Lijepo ste opisali svoj put u Dramalj,sve pohvale ! ! Ja sam sa Damirom provela prvo zajedničko ljetovanje upravo u Dramlju u vikendici njegove sestre (u neposrednoj blizini hotela “Omorika” ) i kupala se na plaži koju ste prikazali (ispod hotela “Almeris” – mislim da se tako zvao? ) osvježavali se pićem “bambus” (crno vino sa koncentratom narančina soka)šetali svaku večer do Crikvenice ili do Kačjaka išli na plesnjak u hotel “Therapia”,bilo je to 1968.-1971. i onda ponovno 1989-1998.godine…..Zato sam napisala prvu rečenicu.

Leave a Reply