Auti moga tate
digg del.icio.us TOP
  Posted April 4th, 2016 by Zdenko  in Obitelj, Purgerska Nostalgija | Jos nema komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Sjećanja iz mog ranog djetinjstva u Zagrebu
Danas je 4. travnja, meni dan radosnih i tužnih sjećanja. Na današnji dan prije 96. godina rođen je moj otac, čovjek, kojemu mogu zahvaliti za puno toga kaj imam i što jesam. Moj tata je uvijek volio aute i to još u doba, kada je rijetko tko imao auto u našem gradu. Često puta gledam ove nove automobile nakrcane elektronikom, pa se pitam kako bi moj tata na to gledao da je još živ?

opel-rekord-1960-wallpaper-4Tatin ‘Opel Rekord’ iz 1960-te godine

Moj tata je bio rođen na današnji dan (4. travnja) prije skoro punih 100 godina (1920)… joj kak vrijeme leti! Uvijek se na taj dan sjetim njega i njegove ljubavi prema automobilima. Za vrijeme II Svjetskog rata, u Domobranskoj vojsci je vozio njemački motor ‘Zundapp’, koji su švabe dopeljali u Zagreb. Od tada je započela njegova ljubav prema motorizaciji… motorima i automobilima. Bil je on i dobar biciklista, ali ovo je priča o njegovim autima…

Petar_Kahlina_Motorista_1943Moj tata na motoru u vojsci 1943 godine

Koliko se sjećam, prvi ‘auto’ koji je moj tata imao poslije vojske, bio je ‘Fiat-Topolino’, trokolica’. Bilo je to otprilike sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća, kada sam ja bio još mali. Bio je to auto na tri kotača, sa kojim je on prevozio flaše soda-vode po gradu. Naime u to vrijeme mi smo živjeli na Trešnjevci (Nova Cesta br. 73), a u dvorištu naše kuće bila je prva zagrebačka tvornica soda-vode i bezalkoholnih piča. Tata je radio kod njih, pa je tako razvozio po gradu te boce soda-vode u svojoj trokolici. Još uvijek se sjećam kako je taj ‘auto’ stvarao veliku buku, pa sam se ja uvijek bojao i obračao mami da me zaštiti, pitanjem:’jel’ nebu opet ružil, nebu??’

Goliath_GP700_three wheeler1Tatin prvi auto je izgledao slično ovom ‘Goliath-u’ GP700

Kasnije je tata počeo uvoziti ‘prave’ automobile iz Njemačke, gdje je jedno vrijeme bio na privremenom radu. Sjećam se da je imao nekoliko ‘Opel Olympija’ za redom, pa ‘Opel Cadet-a’, da bi kasnije prešao na ‘Taunuse’, Volkwagen-e i druge automobile iz tog doba. Imao je tata jednom prilikom i popularnog ‘tristača’ – Zastavinog Fiat-a 1300. Sačuvao sam nekoliko slika od njegovih automobila, pa ću o svakome ispričati malu priču.

Tata je godinama bio zaposlen kao šofer u zagrebačkim poduzečima Ferimport, Zagrebački Magazin i Inženjerski Projektni Zavod. Uvijek je kao šofer imao na raspolaganju službeni automobil, počevši od onih starih tamno zelenih ‘Land Rovera’ – terenca iz tog doba, pa do najnovijih luksuznih ‘Mercedesa’. Znam da je i te automobile održavao kao da su njegovi vlastiti, jer je on jednostavno volio raditi oko automobila i uvijek je vozio čiste i uredne automobile.

DSC_7895To sam ja ispred tatine ‘Opel Olympije’ negdje oko 1956 godine

DSCN3356Neno sa tatom i njegovom ‘Opel Olympijom’ na Kajzerici negdje oko 1956 godine

Moj tata je imao poseban ‘štih’ prema ‘Opel Olympija’ modelima – tada vrlo popularnim ‘Julkama’. Promjenio ih je nekoliko u toku 50-tih godina. Kod Olympije, motor se nalazio sa prednje strane, a pogon je bio na stražnje kotače. Model iz 1951 godine je imao 1,5 L OHV motor, sa četri cilindra i tri stupanjski ručni mjenjač. Upotrebljavao se akumulator od 6 V. Mjenjač brzina je bio dobar, ali je još uvijek ovisio o dvostrukom pritiskanju ‘kuplunga’ prilikom mjenjanja brzina. Mogao je proizvesti snagu od 46 hp, a maksimalna brzina mu je bila oko 110 km/h.

Blinker2Pokazivač smjera je bio sa vanjske strane auta

Sjećam se kako je ovaj model auta imao pokazivač smjera sa strane: svjetlo–up, svijetlo-down. Pokazivač smjera iliti semafor, bio je montiran između prednjih i stražnjih vratiju. Ovaj signal se izvlačio i uvlačio unutra, kada se željelo nekome pokazati da imamo namjeru skrenuti. Mogu si zamisliti kako bi takav signal za skretanje u današnje doba izazvao nevjerojatnu zbrku u prometu, jer nitko nebi znao šta taj svjetleči privjesak sa strane znači .

Nakon što je promijenio nekoliko ‘Opel Olympija’, tata je imao malog bijelog Opel Kadeta, kojeg nije baš volio, pa ga je ubrzo zamijenio za večeg i boljeg ‘Ford Taunusa’ – model M12.

IMG_1520Tatin ‘Ford Taunus’ – M12 iz 1959 godine

Jedne godine tata se vratio iz Njemačke sa jednim lijepim svijetlo žuto-bijelim ‘Taunusom’ (slika iznad). Nije to bio novi auto, nego rabljeni, kao i svi ostali auti mog tate. On na žalost, nikada nije imao dovoljno novaca da kupi novi auto. Mislim da se taj model ‘Taunusa’ proizvodio od 1952 do 1959 godine, a mi smo ga imali negdje oko 1962 godine.

DSCN1875Moj tata sa svojim ‘Opel Rekordom’ koji ima ‘col’ broj, kao znak uvoza auta iz Njemačke

Negdje oko 1964 godine tata je ponovno bio u Njemačkoj, pa je ovaj puta uvezao rabljeni ‘Opel Rekord’ P2 model iz 1962 godine. Bio je to lijepi auto… najljepši kojega je tata imao do tada. Mislim da je i on uživao u njemu, jer smo u to vrijeme stalno nekuda putovali. Malo u Zagorje, pa malo po Sloveniji, a najčešće do mora.

DSCN3273Evo mene pokraj luksuznog ‘Opel Rekorda’

Taj veći obiteljski auto, bio je dosta luksuzan za ono doba. Imao je 1488 ccm OHC četverocilindrični vodom hlađeni motor snage 50 KS (33 kW). Sjećam se ručice mjenjača, koja se nalazila ispod volana i bilo je vrlo lagano mjenjati brzine. Auto je još uvijek imao samo tri brzine. I ono najvažnije… bio je to prvi auto koji smo imali da je imao auto-radio!! Naravno radio je bio upravo to… samo radio. U to vrijeme nije još bilo kazeta ili bilo kakvog drugog izvora muzike, kao što ih ima danas. Radio je signal lovio preko vanjske kromirane antene, koja se nalazila sa prednje strane auta i mogla se izvlačiti po zelji, kao i potisnuti unutra, što se uvijek radilo kada smo ostavljali auto na parkingu (da netko nebi strgao antenu!).

opel-rekord-1960-insideOpel Rekord je iznutra ovako izgledao

Nekoliko godina kasnije (1967) tata je opet promjenio auto. Opet je kupio ‘Ford Taunus’, ali je ovaj puta uvezao iz Njemačke skoro novi model Taunusa 12M (P4) iz 1964 godine. Međutim auto je iz nekog razloga iznutra smrdio po ustajalom siru. Ah, ti prethodni vlasnici… tko zna šta su sve u njemu prevažali.

Na tom ‘smrdljivom’ autu sam se ja naučio voziti. Naime, tata mi je nekoliko puta dao da vozim auto od Britanskog Trga do naše ulice Kraljevec – naravno u njegovom prisustvu. Dobro se sjećam, kako bi se vračali iz grada, pa bi on stao na autobusnoj stanici kod ‘Britanca’ izašao iz auta, prešao na suvozačevo sjedište i samo mi se onako kratko obratio:’ajde Neno, dalje ti vozi!’. Tada još nije bilo ‘pojaseva’, pa se nismo trebali vezati… kao danas.

MHV_Ford_Taunus_P4Ford Taunus 12M (P4) karavan sa zatvorenim stranicama

Naravno ja sam to jedva dočekao i mogu reči da mi je otprve dobro išlo. Naime godinama sam uvijek proučavao sa stražnjeg sjedala kako tata vozi auto, pa sam već poznavao sve prometne propise kao i sve potrebne pokrete unutar automobila. Znao sam kako se mjenjaju brzine, kako se radi sa ‘kuplungom’, gdje se pale svjetla, gdje je bremza… Jedini prigovori od tate su bili da se više držim desne strane, jer je on imao osjećaj da vozim previše po sredini ceste. Do naše kuće je od Britanskog trga bilo samo 1,700 metara, pa ta moja vožnja i nije dugo trajala, ali ja sam ipak uživao. I ja sam od malih nogu zavolio automobile i vožnje autom.

Međutim jednom kada sam dobio sigurnost za volanom, znao sam ja ‘posuditi’ taj auto iz garaže, tako da tata nije niti znao. I tako sam uspješno savladao vožnju automobila, jer uvijek se bolje uči kada nema učitelja pokraj tebe. Imao sam samo 16 godina, a u to vrijeme auto se legalno moglo voziti tek nakon navršene 18-te godine. Vozio sam ja moje dečke iz ulice po svim okolnim bregima: Pantovčaku, Tuškancu i Zelengaju. Poneki puta sam znao divljati sa autom, kao da nije bio moj (i nije bio!), pa je sva sreća da se nikada nije ništa dogodilo!

IMG_2041Mama uz ‘tatin’ bijeli ‘Opel’ – Godina nepoznata

U tim 60-tim i kasnije u 70-tim godinama, mnogi naši ljudi su uvozili rabljene automobile iz Njemačke, jer su tamo bili puno jeftiniji. Zakon o uvozu se često mijenjao pa se tako uvijek carina plačala po nekoj drugoj tarifi. Sjećam se jedne godine, kada je vlada trebala uvesti nove automobile za svoje potrebe, pa su privremeno ukinuli carinu bez da su to javno objavili. Uvijek dobro obaviješteni taksisti, su u tih nekoliko tjedana, svi za sebe uvezli skoro nove ‘Mercedese’ (bez carine). Tako su preko noči, na svim taxi stajalištima osvanuli lijepi ‘Mercedesi’, a mi smo se pitali otkuda im lova?

IMG_2040Crno bijeli ‘Opel Rekord’ kojega smo imali oko 1969 godine

Moj tata nije znao za takve promjene zakona, pa je uvijek morao nešto izmišljati, kako bi ‘prevario’ državu. Tako je na primjer, puno puta išao do Stuttgarta, u nabavu rezervnih djelova. I na ovoj gornjoj sliki se vidi, kako je tamo u Njemačkoj sa nekakvog ‘schrott-a’ za prodaju rabljenih auto-dijelova, kupio prednju masku za svoj ‘Opel’, pa ju je ‘švercao’ natrag za Hrvatsku.

Jedna kutija i četiri kotača
Nekada, kada je moj tata vozio prve generacije ‘Taunusa’, pa kasnije razne modele ‘Opel-a’, postajao je izvjestan broj vozača koji su znali po svom autu kopati, tj. popravljati ga. Mnogi su bili prisiljeni na to kako bi ušparali novce za mehaničare, koji su kao i danas, uvijek bili jako skupi. Auti su u to doba imali više duše, a imali su je i vozači! Vremenom se to izmijenilo, pa su auti u današnje doba postali konfekcija, a vozači samo obični korisnici ovih limenih kutija. Tko još danas gleda pod haubu automobila prilikom kupovine? Skoro nitko. Koje li ironije, čak ih zovu i limenim ljubimcima, kao da auti imaju dušu, a ne vozači. To bi na kraju krajeva mogla postati i istina, jer danas auti imaju sve više sofisticirane elektronike, koja brine o sigurnosti ostalih sudionika u prometu, jer te brige o drugima vozači očito – nemaju!

IMG_2043Jedan od posljednjih ‘Opela’ koje je tata vozio

Tata je svoje aute uvijek držao jako čistima. Sjećam se kako sam ga gledao kroz kuhinjski prozor, a on je neumorno svakoga dana prao svojeg ljubimca u našem dvorištu pokraj kuće! Mora da sam te osobine nasljedio od njega, jer i ja danas, punih 50 godina kasnije, volim uvijek imati čisti auto. Ne perem ga svakoga dana kao on, ali nastojim da je uvijek čist – iznutra i izvana.

Ali nije on samo prao i čistio svoje aute. Servisirao ih je uvijek sam… mijenjao je ulje, filtere, gume… riješavao je kojekakve kvarove, koji su s godinama postajali sve ozbiljniji, jer su njegovi auti postajali sve stariji. Zbog takvih radova na svojim automobilima, na sredini dvorišta je iskopao duboku ‘grabu’, koju je koristio da se može zavuči ispod auta i dohvatiti mjesta, koja prije nije mogao. Često puta su ti njegovi radovi na autima bili popračeni bujicom psovki… riječima koje nisu za objavljivanje.

IMG_2034Tatinom autu se 1978 godine pridružio i moj ‘stojadin’

Ako se još malo vratimo u ta vremena, onda ću spomenuti da su se vozači na cesti uvijek zaustavili kada je trebalo nekome pomoći. U doba mog tate koji je tada vozio gore spomenute ‘Opele’, vozači rijetkih auta su svjetlima blinkali, kada bi vidjeli miliciju kako čeka u zasjedi i kontrolira brzine. Danas si vozači blinkaju obično uz popratne riječi ‘odi u tri pi*ke materine’!

Danas vozimo ‘tehnomobile’
Dušu starih auta, vozača i starih cesta, pa tako i starih putovanja zamijenili su tehnomobili i instant putovanja. Glavni adut: Brže se stigne. Glavni problem: Brže se pogine. Evoluciju auta u tehno-aute, nekako nije baš pratila priroda, pa se ljudi nisu pretvorili u tehno-ljude, iako bih ja danas mogao nabrojati sve veći broj ljudi koji se JESU pretvorili u Borgove.

Današnji šoferi su ko’ djeca:
- Moj tata ima veliki auto!
- Moj tata ima još veći auto od tvog tate!
- Moj tata… on ima tolki auto da auto tvog tate stane u auto mog tate!
- A ne ne ne ne… moooj tata…

Svejedno, tu smo – gdje smo. Auti su postali tehno-auti, nabrijani s tehno-konjima i tehno-elektronikom. ‘Jedna kutija i četiri kotača’, to su današnji auti. Da, upravo tako se danas svede pojam o automobilu.

Dedin motor_MZSa auta, natrag na motor – Tatin MZ ES250 istočnonjemački motor

A moj tata… njega nema više, pa nikada neću čuti njegovo mišljenje o današnjim tehno-autima i toj novoj tehnologiji koja nas okružuje. U svojim poznim godinama više si nije mogao priuštiti da ima auto, pa je pri kraju svog života opet ‘spao’ na motor, onako kako je i počeo u svojoj mladosti. Ovaj puta bio je to MZ ES250, dvotaktni motor od 250cc sa tradicionalnim grbom-podlogom na rezervoaru benzina. Bio je plave boje (vidi gornju sliku). Moj tata je motor koristio uglavnom za kratke vožnje po gradu i odlaske u Zagorje, do njihove male vikendice kod Tuhlja.

Bila su to neka dobra stara vremena.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Leave a Reply