Legendarni Čuki
digg del.icio.us TOP
  Posted May 22nd, 2016 by Zdenko  in Biciklizam | Jedan komentar

Sportske legende

Sastavio: Zdenko Kahlina

Radoš Čubrić – Čuki, jugoslavenska legenda!
Radoš Čubrić bio je dva puta pobjednik biciklističke utrke ‘Kroz Jugoslaviju’, pobjednik mnogih utrka u toku šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kasno je došao u sport (sa 18. godina), ali je u njemu dugo ostao. Iako je prije koju godinu proslavio svoj 80-ti rođendan (rođen 20. siječnja 1934.), još uvijek povremeno sjedne na bicikl i provoza se okolicom svojeg rodnog Kraljeva.

DSC_5725Radoš Čubrić – Čuki

Ukratko o Čukijevim uspjesima
Radoš Čubrić je bio proslavljeni jugoslavenski biciklista, ‘čudo iz Sirče’ kod Kraljeva. Natjecao se od 1954 godine, pa sve do kraja 1972 godine. Osim što je bio dvostruki pobjednik utrke ‘Kroz Jugoslaviju’ (1966, 1970. – bio je treči 1967 godine), Čubrić je dva puta pobjedio na utrci ‘Kroz Srbiju’ (1965. i 1970). Čubrić je bio rođeni šampion, učesnik Olimpijade i začetnik sjajne loze biciklista iz koje su potekla još dva olimpijca, njegovi sinovi Rajko i Radiša. Imao je zavidnu karijeru, usprkos ozljedama, koje bi druge bicikliste zauvijek zaustavile u karijeri. Vozio je sa najtrofejnijom generacijom tadašnjih jugoslavenskih biciklista, kao što su bili: Florijan Valenčić, Andrej Boltežar, Franc Hvasti, Cvitko Bilić i mnogi drugi. Čak sam i ja vozio sa njime neke utrke 1972 godine, na početku moje karijere.

Čak sam i ja vozio sa njime neke utrke 1970 i 1972 godine, na samom početku moje biciklističke karijere. Posebno se dobro sjećam kriterijske utrke za ‘Veliku Nagradu Metalia-Commerce-a’, koja se vozila ulicama Gornjeg grada, u Zagrebu 1972 godine. Na tom kriteriju, uz favorita Pleška, jedino sam ja iz moje ekipe, mogao sljediti najbolje jugoslavenske vozače-reprezentativce, kada su povukli i odvojili se od vodeće grupe. Naprijed su bili: Pleško, Bilić, Rudi Valenčić, Čubrić i ja… mali Kahlina… mladi senior, zapravo još uvijek ‘klinac’, među samim šampionima! Naravno Pleško je bio ‘izvan konkurencije’, jer mu nitko nije mogao ništa u sprintevima, ali ja sam se hrabro borio sa Bilićem za drugo mjesto u sprintevima. Kada sam iste godine na utrci ‘Kroz Jugoslaviju’ pobjedio u sprintu etapu od Beograda do Novog Sada, Čuki se nije mogao načuditi, kako mi je to uspjelo… ‘pa zar onaj mali iz Zagreba da odsprinta grupu?’, pitao je glasno ljude oko sebe za vrijeme večere. Mogu slobodno reči da sam uvijek imao veliki respekt za ‘starog borca’ – Čukija, kako smo ga svi mi biciklisti zvali, kada bi ga u razgovoru spominjali.

Franc Hvasti, Tone Ukmar, Laslo Pavlik, Rado¨ Cubric, Florijan Rudi Valencic, Franc Skerlj, Cvitko BilicJedna od najboljih reprezentacija Jugoslavije koju smo ikada imali: Franc Hvasti, Tone Kunaver, Laszlo Pavlik, Radoš Čubrić, Florijan Valenčić, Franc Škerlj i Cvitko Bilić

Radoš Čubrić vozio je za Jugoslaviju na 1972 Olimpijskim igrama u Munchenu na cestovnoj utrci kao i na ekipnoj vožnji. Na cestovnoj utrci Čuki je zauzeo 43 mjesto, a ekipno Jugoslavija se plasirala na dobro 21. mjesto. Prije toga, Čuki je nastupio čak osam puta na utrci ‘Peace Race’ ili ‘Berlin-Prag-Varšava’, kako se je još zvala ta največa biciklistička utrka za amatere (1961-62, 1964-67, 1970, 1972). Premda sa malim vremenskim zaostatkom, njegov najbolji plasman je bio 23. mjesto 1967. godine. Čuki se također natjecao na Svjetskom prvenstvu 1967. godine u cestovnoj ekipnoj vožnji, kada je pomogao Jugoslavenskoj ekipi da zauzme odlično 16. mjesto. On je također vozio utrku ‘Oko Austrije’ 1967. godine, ali tada nije završio tu tešku utrku.

Nije mi poznato da li na svijetu još ima slučajeva da iz jedne kuće sve muške glave odu na Olimpijske Igre, kao što je to uspjelo u kući obitelji Radoša Čubrića. Oba Čubrićeva sina, Radiša i Rajko, postali su biciklisti i natjecali su se na Olimpijskim igrama. Rajko je nastupio u Seulu 1988. za Jugoslaviju, a Radiša je vozio u Barceloni 1992. godine kao nezavisni olimpijski sudionik (Jugoslavija se raspala). Radiša je bio uspješan profesionalac u razdoblju od 1990-1997 godine, kada je večinom nastupao po Americi.

Jugoslavenska reprezentacija 1961_Alojz Bajc, Radoš Čubrić, Ivan Levačić, Andrej Boltežar, Janez Žirovnik i Toma MilenkovićReprezentacija Jugoslavije na utrci ‘Berlin-Prag-Varšava’ 1961 godine: Alojz Bajc, Radoš Čubrić, Ivan Levačić, Andrej Boltežar, Janez Žirovnik i Toma Milenković

RADOŠ ČUBRIĆ: ŠAMPION U GUMENIM OPANCIMA 
Danas je Čuki u penziji. Živi u svom rodnom Kraljevu i kako sam kaže, čim je lijepi dan, uzjaše na moderni ‘velosiped’ i ide van na cestu. A sve je počelo sasvim slučajno. Evo kako je za ‘Blic’ novinaru Srbi Trifunoviću Čuki opisao svoju karijeru i neke detalje iz svog života:

Nesuđeni Beara
Ja sam u stvari htio biti novi Beara. S takvim sam žarom branio gol našeg lokalnog seoskog tima, da je to bilo čudo. Međutim, desilo se nekako slučajno, da je moj otac koji je stradao u ratu, u zamjenu za neko žito dobio jedan bicikl, koji je stajao u kući i na kome sam naučio da se vozim. Kasnije, dio ekipe iz našeg tima je radio tu nedaleko u ‘Magnokromu’ i redovito su trenirali vozeći krugove do Mataruške banje i nazad. Tako su jednom pozvali i mene. Uglavnom voze oni brzo, ali ja ne odustajem. Negdje pred Kraljevom odvoje se dvojica, ja ih pratim i zajedno stignemo na cilj. Kažu oni: ‘Mali, batali ti fudbal i dođi da ti poskidamo ta svjetla i blatobrane sa te bicikle, pa da treniraš s nama.’

BICIKLIZAM - 25. TRKA KROZ JUGOSLAVIJU - RADOS CUBRIC, biciklista YU. BGD, 1969.                       photo:T.MihajlovicRadoš Čubrić na startu etape u Beogradu

Prva pobjeda
Blatobrane i svetla sam skinuo i pojavio se prvi put 1954. na gradskoj utrci u Kraljevu. Možda ni tada ne bih osjetio slast pobjede da prva nagrada nisu bile dve gume, koje je u Jugoslaviji tada bilo takoreći nemoguće nabaviti. Na startu se našla sve sama lokalna biciklistička elita, pojačana konkurencijom iz još nekoliko gradova. Vozio sam dobro negdje do polovine utrke, kada sam slučajno u zavoju u samom centru grada udario u kotač vozača ispred mene i pao. Slomio sam kotač, dobro nabio lijevi kuk i jako ogulio lijevu butinu na nozi… gledam kako grupa odlazi niz cestu i u meni nešto prokipi. E nećeš, kažem ja samom sebi, pogledam prema lokalnoj ‘kafani Pariz’ gdje je bio parkiran bicikl od prijatelja Velje Gradićanca. Zgrabim ja taj bicikl, nagarim i stignem na cilj pet metara ispred svih. Kakva je to sreća bila, da znate!

Prva velika titula
Miljković, koji je bio glavni u lokalnom klubu, kaže mi poslije te utrke: ’Samo ti treniraj, pa da idemo na prvenstvo Srbije i Jugoslavije.’ Na srpsko prvenstvo u Novi Sad zbog besparice nismo otišli, ali smo otišli u Šabac na državno. Kao danas se sjećam trenutka kada sam prvi put vidio potpuno opremljene trkače bicikle koje su imali Slovenci i Hrvati. Pa, mi nismo znali šta su klipseri za pedale. Prozivaju sudije, ja vidim da sam najslabije opremljen. Stojimo tako u redu i jedan od tih biciklista na startu me potapše po leđima i kaže podrugljivo: ‘Daso, ti ćeš da budeš prvi.’ Vozilo se od Šapca do Bogatića i nazad. Na trećem kilometru prije cilja odvojila se grupa od nas 11. Favorit utrke Đorđe Vuksan iz Novog Sada je bio sa nama. Kažem sebi – jednog da pobjedim, biću deseti i nanišanim njega. Kreće paljba, ja za njim. Vidim u jednom trenutku počinje da ‘kljuca’ u sedlu. A ja mogu još. Nagarim i stignem prvi. Poslije me onaj što me tapšao po leđima zajedno sa još nekima, nosio na rukama…

Radisa Cubric_Kroz Srbiju 1970Radoš Čubrić – Kroz Srbiju 1970 godine

Inat
Pobjeđivao sam uglavnom za inat. Od prve utrke u Kraljevu. Tada nije bilo ekipa koje bi stajale iza favorita kao danas. To su jedino radili Slovenci. Da sam ja bio Slovenac, sigurno bih dobio bar pet utrka kroz Jugoslaviju. Sjećam se utrke iz 1970. godine, kada u jednoj etapi prolazi cijela ekipa Slovenaca i dobija bidone sa vodom, a ja pružim ruku i trener mi ne daje vodu. U meni je sve prekipjelo. Iz bijesa stanem, napunim bidon na nekoj pumpi uz cestu i još uvijek na kraju pobjedim etapu. Poslije su me zbog toga u Ljubljani i flašama gađali.

Vožnja za slavu
Mnogi od nas u to vrijeme nisu vozili sa idejom da nešto zarade. Kada smo na Trci kroz Jugoslaviju 1963. godine dobili kao ekipa po televizor, pa to je bilo kao da danas dobiješ najbolji mercedes. Vozili smo zato jer smo voljeli taj sport. Patriotizam šezdesetih i sedamdesetih nije bio ‘pravilno raspoređen’ u staroj Jugoslaviji.

Sjećam se utrke u Kanadi krajem šezdesetih. Negde na pragu druge etape jedan od Slovenaca skine majicu Jugoslavije i obuče majicu slovenačkog republičkog tima. Pitam ga šta to radiš, pa ima da te vrate, mi ovdje zastupamo našu državu, a ne republike, kad će on ‘ma ‘ko šiša Jugoslaviju’. U istom trenutku zviznem mu šamarčinu, nastade gungula. Sada hoće mene vratiti nazad. Dolazi član ekipe koji je zadužen za politički rad. Pita šta je bilo, ja mu kažem – pitajte njega. Onaj ćuti, ovaj insistira, ja kažem reći ću vam u Beogradu. Ne, kaže, sada, i ja ispričam, kad će ovaj – idi izvali mu još jedan, pa da ga pošaljem nazad.

Trka Kroz Yugoslaviju_Radisa Cubric_1966 godinaRadoš Čubrić – U žutoj majci na utrci Kroz Jugoslaviju 1966 godine

Brat Valčić
Tih šezdesetih i sedamdesetih najveći prijatelj među biciklistima postao mi je – Puljanin Nevio Valčić. Jednostavno smo se zvali ‘brate’. On je bio stariji, veliki šampion. Sjajan biciklista i prijatelj. Čovjek koji je uvijek htio pružiti savjet, da pomogne. Sjećam se trke kroz Jugoslaviju 1970. Holanđanin Kujper prijeti da pobjedi cijelu utrku. Stižemo u Pulu, a ja više ne mogu gledati od iscrpljenosti. Dolazi kod mene Valčić i kaže: Odmori, Čuki, jedi nešto. Pošalje mi masera. Ma nema šanse, hoću da padnem od umora. U jednom trenutku evo ga opet. Diži se, kaže, idemo. Pravac bolnica. Tamo me čeka tim liječnika sa kisikom, glukozom. I tako sljedečeg dana idem ‘ko avion – rasturio sam ih sve na kronometru i dobio cijelu utrku. Prije nekoliko godina moj veliki prijatelj i hrvatski šampion je umro, ali do posljednjeg dana smo bili u kontaktu.

Stranci
Čudno zvuči ali nekada su mi stranci bili veći prijatelji od naših. Na utrci Prag–Varšava jedne godine gledam dvojicu Rusa kako se muče za vrijeme utrke. Nemaju  ekipe. Nemaju podrške. Slušam njihovog trenera kako viče na njih: Davaj, Jura, davaj za domovinu. Jura ne može, vidi se. To i treneru kaže. Mi nemamo šanse i ja dobacim njihovom treneru: ‘Ja ću da mu pomognem.’ Uđem u liniju i izguramo nekako tu etapu i ostvarimo pobjedu. Nekoliko godina kasnije, taj isti trener je ‘naredio’ ruskoj ekipi koju je on vodio da mi pomognu u poslednjoj etapi utrke ‘Kroz Jugoslaviju’ od Zagreba do Ljubljane, kada su me ‘naši’ ostavili na cedilu. ‘Sjećam se Varšave’, samo mi je rekao. Talijani su inače za pomoć tada tražili 500.000 dinara i to preko naših trenera, a ja sam u znak zahvalnosti Rusima kupio pet pumpi za bicikle koje oni nisu imali.

Cvitko-Cuki-Floki_Kroz JugoslavijuTrka Kroz Jugoslaviju 1966 godine. Pobjednička trojka: Cvitko Bilić (2) Radoš Čubrić (1) i Florijan Valenčić (3)

Nesreća na treningu
Bio је tаdа Radoš Čubrić, tridesetčetverogodišnji čurčanin, mehaničar po struci, u punoj snazi i kao čovjek i kao sportaš. Коd кuće, u selu Sirče blizu Кraljeva, majka, žena i dvojica sinova, imanje obrađeno sve pod konac, а u biciklizmu sam vrh. Dvostruki pobjednik utrke Kroz Jugoslaviju i utrke Kroz Srbiju bez problema je ispunio normu za Olimpijadu u Meksiku 1968. godine. Do puta u Meksiko trebalo je da odradi još jednu utrku Kroz Jugoslaviju.

Četri dana prije utrke, na redovnom treningu ga je odostraga, brzinom od 80 kilometara na sat udario autobus. Probudio se u bolnici, nepokretan, sa slomljenom ključnom kosti. I prognozom: otpisan za biciklizam zauvijek. Kad je prvi put pobijedio na Trci Kroz Jugoslaviju razmišljao je gdje bi mu bio kraj da je počeo ranije sa biciklizmom, a sad, šta sada?! ‘Zar više nikad neću sjesti na bicikl? ‘. To pitanje mu je tisuću puta udaralo po mozgu. Da mu je tada netko rekao da ne brine, jer ga čeka mjesto na Olimpijskim igrama u Münchenu, proglasio bi ga neuračunljivim.

DSC_9900Čuki sa Olimpijskom reprezentacijom 1972 godine na startu. Slijeva na desno su: Franc Hvasti, Radoš Čubrić, Tanasije Kuvalja (radi na biciklu), Eugen Pleško, Stane Božičnik, Jože Valenčić i savezni izbornik Branko Bogović.

- Dva mjeseca sam ležao na dasci, a onda su me poslali u MATARUŠKE toplice na rehabilitaciju. Vidim, tamo sobni bicikl, pokvaren. Pogledam ga i kažem mojoj ženi Ljubici šta sve da mi donese od alata – priča Radoš dok sa njegovim sinovima Rajkom i Radišom i suprugom Ljubicom sjedimo u dvorištu obiteljske kuće na periferiji Kraljeva. – Popravim ja taj bicikl i počnem svakoga dana da šlajfujem svoj kuk. Prvo sam vozio 10, pa 15 minuta, pola sata, pa sat. Poslije mjesec dana vozio sam tri sata dnevno. Kad sam pitao doktora da li smijem voziti bicikl kad stignem kući, odgovorio je da mogu, ali da moram voditi računa da ne padnem. Počeo sam da se vozikam. dvadeset, četrdeset, pedeset kilometara … Iz dana u dan išlo je sve bolje.

Sve ili ništa
Ipak , kad je u siječnju stiglo pismo iz Biciklističkog saveza SFRJ s pozivom da dođe na pripreme u Opatiju, otpisao im je da je nesposoban da se natječe. Iz Saveza je stiglo novo pismo: samo ti dođi, bez obzira na to da li ćeš se natjecati ili ne. Supruga Ljubica i majka nagovaraju ga da ide, jer na imanju i inače nema što za raditi, zima je.

DSC_9798Olimpijska reprezentacija u Münchenu (slijeva na desno ): Cvitko Bilić, Dragiša Ješić, Janez Zakotnik i Radoš Čubrić

- Ponesem opremu, bicikl i u veljači odem u Opatiju. Prvih dana vozim dva – tri kilometra i pustim, ne mogu više. Poslije mjesec dana idem ko avion. Pritom nogu nisam mogao samu da dignem, nego je rukama prebacim preko bicikla. Na otvorenju biciklističke sezone, na utrci Pula – Rijeka, budem šesti. Super. Sutradan, na vožnji na kronometru, budem treći. Odmah me hoće u reprezentaciji, da idem na utrku Prag-Varšava-Berlin. Nemojte, još sam ‘taze’, a to je teška utrka, pada se, hladno vrijeme. Nisam htio da idem. Ali, nastavio sam da se natječem. Na utrci Kroz Srbiju sam bio jedanaesti, Kroz Jugoslaviju sedmi. Riješim, onda, ići na sve ili ništa.

Prvo, odlučio sam nabaviti novi bicikl. Ne bilo kakav, nego po svojoj mjeri. I zato, pravac u Milano, kod majstora koji pravi bicikle unikate. Kao šnajder koji ti izmjeri dužinu ruku, nogu, trup od kuka do ramena, širinu grudi i po tome skroji dužinu kurbli i lule, širinu guvernala… bicikl se zvao ‘Masi’.

Rados-Cubric-Jan-Smolik-Andrei-Boltezar_Kroz-Srbiju-1966Radoš Čubrić, Jan-Smolik i Andrej Boltežar na utrci Kroz Srbiju 1966 godine

- Napravio mi je bicikl da sam u njemu sjedio ko u ‘mercedesu’. Već sam bio u godinama, trideset šesta mi je bila, i kažem sebi: koji si ti sportaš kad nisi bio na Olimpijskim igrama. Riješio sam da ispunim normu za München. Počeo sam tako da se spremam da sam godišnje napravio od 25.000 do 27.000 kilometara. Iako su mi Slovenci i Hrvati pravili namještaljke (ja sam bio sam, a oni imali ekipe) gdje god sam se pojavio, svugdje sam pobjeđivao. Nas pet biciklista otišlo je na Olimpijadu u Münchenu, 1972. godine. Ja sam bio dvadeset sedmi, najbolje plasiran od naših. Imao sam pad, jedva sam stigao grupu. Da nije bilo toga, još bolje bih prošao. Svejedno, bio sam zadovoljan rezultatom.

Cubric_Kroz_JugoslavijuČubrić pobjednik 22. Utrke ‘Kroz Jugoslaviju’ 1966 godine

Propuštene prilike
Danas pomalo žalim što nisam prešao u ‘Partizan’ kada sam imao priliku. Nije to tada bilo isto kao danas. Zapadne republike držale su primat, a od naših klubova, uz vojvođanske, jedino su u ‘Partizanu’ bili pristojni uslovi za treniranje i takmičenje. Mi tada nismo razmišljali o zaradi, slavi, profitu. Nadmetanje je bilo ispred svega. Žalim i što nisam prihvatio ponudu tada slabašne kanadske asocijacije da za velike novce vozim za njihov tim i za isto takve velike novce treniram njihove omladince. Ako sam od nagrade za treće mjesto u jednoj trci u Kanadi mogao kupiti novi njemački auto, možete misliti o kojim se to novcima radilo. Ali, šta ćete… život je htio da ostanem u svojoj Jugi i u mom ‘Metalcu’.

Penzija
Bila je 1972. kada sam odlučio da odem u ‘penziju’. Obećao sam ljudima koji su vodili Trku Kroz Jugoslaviju, da ću poslije vožnje na kronometar prestati sa takmičenjem. Kada sam ušao u cilj prišao mi je ondašnji visoki funkcioner saveza Slobodan Bosiljčić, zagrlio me i rekao: ‘Jesi li siguran da odlaziš, pa znaš li da si još uvijek najbolji?’ Razlika u mentalitetu, nova shvaćanja, novi mlađi perspektivni momci bili su presudni da ‘ispumpam gume’ i odem iz reprezentacije.

U mom ‘Metalcu’ – zanatlija, poljoprivrednika, velikih sportsmena, stekao sam i penziju nakon završene trenerske škole na DIF-u. Mislim da ipak ništa ne bih mijenjao da sam opet na početku. Moj Rajko je bio olimpijac u Seulu, Radiša u Barceloni. Rajko je ostavio dubok trag u Americi. Radiša je bio selektor reprezentacije Srbije. Imam divnu suprugu Ljubicu, koja je dok sam bio na cesti, držala kuću i zemlju. Izračunao sam, da sam samo do završetka da kažemo profesionalne karijere, u sedlu proveo 600 oko dana. Jedino što zamjeram državi je, da je mogla da bude malo pravednija prema onima koji su joj na sportskom polju branili obraz i pri tom sebe stavljam na posljednje mjesto.

Family_Cubric_2008Radoš sa sinovima Radišom i Rajkom

Radoš se davno prestao natjecati, ali i dalje sa sinovima, uporno radi na tome da Biciklistički klub ‘Metalac’, gdje su sva trojica ponikli, stvori nove olimpijce.

- Poslije Olimpijade, završio sam trenersku školu na DIF – u i radio kao trener u ‘Metalcu’. Vozio sam neke manje utrke i tako sam se spremao za Svjetsko prvenstvo veterana, koje svake godine organiziraju Austrijanci. Na tom prvenstvu najbolji moj rezultat je bio treće mjesto, a posljednji put, sam osvojio osamnaesto mjesto. Umalo nisam umro, toliko sam se loše osjećao, ali nisam htio odustati. Kad sam došao kući , otišao sam kod liječnika i ispostavilo se da imam aneurizmu, opasnu po život, i hitno sam operiran. Od tada se više ne natječem, ali treniram pomalo, dva puta tjedno. Sada ne mogu stići moju Ljubicu koja sa sedamdeset dvije godine biciklom prijeđe put od Širca do Ratine, dug deset kilometara, za deset minuta. Šteta što nije bila biciklista – smije se Radoš Čubrić.

Cubric_sa LjubicomLjubica brža od Radoša. Sada je ona u prednosti : bračni par Čubrić

Nasljednici
Kada su još kao dječaci njegovi sinovi počeli da okreću pedale, Radoš je smatrao sasvim logičnim da i oni zavole biciklizam. Ne po svaku cijenu, naravno, kaže. Čak i kad su – prvo stariji Rajko a potom i mlađi Radiša – pobjedama na utrkama Kroz Srbiju i Jugoslaviju osigurali mjesta u reprezentaciji, nije ni sanjao da će i oni postati olimpijci. A upravo se to dogodilo. Rajko je sudjelovao na Olimpijskim igrama u Seulu 1988, a Radiša na narednim u Barceloni.

RADOŠ ČUBRIĆ_ŠAMPION U GUMENIM OPANCIMAČubrić sa sinom i unucima

Eto, toliko o legendi srpskog i jugoslavenskog biciklizma iz prošlog stoljeća. Radoš Čubrić je ostavio ogroman trag u jugoslavenskom biciklizmu. Počeo je na ‘kotrašu’ s drvenom pedalom 1956.godine, a dogurao je do Olimpjskih igara u Münchenu 1972. godine. Posljednji puta sam sreo Čukija u Kranju 2009 godine na ‘Susretu Generacija’ koji sam ja organizirao u namjeri da se ponovno sretnu stari konkurenti i prepričaju malo dogodovštine iz vremena kada su još uvijek bili šampioni.

DSC_5733Veterani Jugo biciklizma susreli su se 2009 godine u Kranju na ‘Susretu Generacija’ koji je organizirao Zdenko.

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Legendarni Čuki”

  1. Comment by Nebojša:

    Divan tekst, na žalost danas nas je u 84godini napustio veliki šampion.

    Pozdrav iz Čukijevog Kraljeva, gde smo svi kao klinci bili Čubrići.

Leave a Reply