Biciklom u prošlost
digg del.icio.us TOP
  Posted October 22nd, 2017 by Zdenko  in Biciklizam | 2 komentara

PRIČE IZ AJNŠLISA

Sastavio: Zdenko Kahlina

Povratak u mladost poznatim cestama
Davnih 60-tih godina u vrijeme dok sam još bio junior među biciklistima, bilo je puno manje asfaltiranih cesta za treniranje u usporedbi sa današnjim cestama. Tada smo skoro svakodnevno trenirali samo prema Samoboru i dalje prema Bregani i Sloveniji.

U to doba još nije bilo državne granice izmedu Hrvatske i Slovenije kao danas, jer smo svi živjeli u istoj državi. Kada sam jednog lijepog dana prošlog ljeta odlučio ići na vožnju biciklom tim istim cestama iz prošlosti, sve me podsječalo na uspomene iz tih davnih vremena.

IMG_9228Poznatim cestama u prošlost

Tako sam toga dana došao autom do Podsuseda, prešao rijeku Savu starim podsusedskim mostom i odmah iza mosta skrenuo lijevo na malo šljunčano parkiralište ispred stare, legendarne i svima dobro poznate gostionice ‘Suhina’. Izvukao sam svoj ‘beciklin’ iz prtljažnika moga auta i planski krenuo na vožnju starim i dobro poznatim cestama prema Sloveniji… kao u dobra stara vremena, što je za mene bilo prije punih 50 godina (ne mogu vjerovati da je već toliko vremena prošlo!?).

Starom Samoborskom
Odmah od početka vozio sam starom Samoborskom cestom, koja je nekada bila u cijelosti betonska, a sada je taj beton još ostao samo na samom početku – od kružnog toka kod Rakitske ulice do Bestovja. Još se sjećam kako je od Podsusedskog mosta do tog mjesta gdje je danas kružni tok, bila stara granitna kocka, po kojoj smo uvijek sprintali na cilj, jer smo upravo na tom mjestu, ispred ‘Suhinke’ uvijek imali cilj utrke. Bicikli su nam ludo poskakivali po toj kocki, tako da je trebala posebna tehnika vožnje za takav sprint. Meni kao malenoj i laganoj osobi to nikada nije odgovaralo.

Podsused_Kostanjevica mapStaza moga treninga do Slovenije

Od Bestovja pa do Sv. Nedelje prije je bila betonska podloga, a danas je asfalt. Nekada je bilo svega par kuća uz cestu i velika praznina (livada) između Bestovja i prolaza ispod nadvožnjaka – autoputa za Ljubljanu, kod Sv. Nedelje. Danas se vozim  i gledam sa nostalgijom, kako je sve drugačije, a promet velik. Tu je previše prometa i ta cesta danas nije više sigurna za bicikliste. Zato mnogi biciklisti koji dolaze iz smjera Podsuseda, skrenu u Bestovju desno, pa preko Orešja i Strmeca idu za Samobor. Ja sam ovaj puta napravio iznimku, samo zato da se podsjetim na stare dane.

I tako nastavljam starom Samoborskom cestom od Sv. Nedelje prema Samoboru. Ta dionica ceste je ostala u neku ruku ista samo zato što cesta ide istom ravnom trasom kroz polja kao i nekada. Danas je naravno sve asfaltirano, pa je nestalo betonske podloge, po kojoj smo nekada vozili. Prolaz kroz Samobor bi bio neprepoznatljiv, zbog novo izgrađenih kružnih tokova i okolnih velikih dučana, da nema semafora na raskršču kod Zagrebačke ulice. Taj semafor uz malu benzinsku pumpu, je tu postojao već prije 50 godina…

IMG_9329Vozim prema Bregani, meni dobro poznatim cestama

Samobor i Šmithen
Kada sam prošao sve te kružne tokove, koji su izgrađeni u posljednje vrijeme, našao sam se na nekadašnjoj betonskoj cesti, koja je pokraj Šmithena vodila prema Bregani. Prolazeći pokraj starog Šmithena, uhvatila me kompletna nostalgija. Nema više onog starog ovalnog betonskog bazena u šumici sa lijeve strane ceste, a bome nema više niti ‘novog’ betonskog kompleksa bazena sa desne strane ceste. Šta se sve dogodilo u našoj ekonomiji, da su zagrepčani izgubili to popularno izletište kraj Zagreba? Kakva šteta! Na tom sam se ravnom potezu betonske ceste nekada znao utrkivati sa ‘Srebrnom strelom’, iliti starim Samoborčekom, kada bi slučajno naišao, jer je pruga ovdje išla paralelno sa cestom. Došlo mi je to kao nekakav intervalni trening… 

Stara betonska cesta završavala je kod današnje ulice Ante Starčevića i dalje nije bilo asfalta, pa smo to mjesto mi biciklisti nazivali jednostavno ‘kraj asfalta’ i kada je netko to spomenuo u svojim pričama, svi smo znali da se to odnosi na to mjesto. Na pitanje ‘gdje si danas bio na treningu?’, odgovor bi bio: ‘do kraja asfalta i natrag’ i svi smo znali gdje je to. Oni koji su išli na duže treninge, ovdje su skretali lijevo i nakon kračeg uspona tom uskom ulicom, spojili su se na ulicu Bana Jelačića, iako sam siguran da se tada nije tako zvala. Tom cestom se dalje išlo prema Bregani i Sloveniji.

granica-757-x-569-1Evo kako izbjeći gužvu na graničnom prelazu

Bregana i granični prelaz
Dakle, ja sam sada vozio tim istim cestama, koje su u meni budile lijepe uspomene na vremena kada su te ceste i krajevi izgledali potpuno drugačije. Ulicom Bana Jelačica uskoro sam stigao do Bregane. Sjećam se kako je Bregana u ono vrijeme bila poznata kao zadnja stanica ‘Samoborčeka’, uskotračne željeznice za kojom još i danas mnogi zagrepčani tuguju, jer je već odavno više nema. Danas je to malo mjestašce poznato samo po malom graničnom prelazu, na koji mnogi dolaze da izbjegnu gužvu na velikom graničnom prelazu Obrežje, koji je na autoputu za Ljubljanu.

U ta davna vremena, mi biciklisti smo u Bregani išli ravno pokraj kolodvora od Samoborčeka, pa preko malog mosta na riječici istoimenog naziva ‘Bregana’, prolazeći pokraj poznate ‘gostilne Kalin’ i nastavljali kroz Sloveniju prema Slovenskoj Vasi i Obrežju. Naravno danas se više ne može ići preko tog mostića iako još uvijek postoji, pa svi u Bregani moraju skrenuti lijevo na granični prelaz. Tako sam i ja ovaj puta napravio, a na granici je granična policija imala puno razumijevanja za mene na biciklu, pa sam nakon pokazane osobne iskaznice, dobio znak rukom da produžim… tako reči bez zaustavljanja.

IMG_9237Pitoreskna mjesta odmah preko granice

U Deželi
Uvijek kada se ponovno nađem u ‘Deželi’ odmah imam osječaj da je sve drugačije… nekako čišće i zelenije. Vožnja kroz Slovensku Vas i dalje prema poznatom dvorcu ‘Mokrice’ bila je prava uživancija. Lijepa asfaltna cesta ispod brda sa moje lijeve strane, vodila me prekrasnim krajevima. Beskrajno zelenilo i mali milijun rijeka i rječica, potoka i usjeka koji kao da su iznikli iz svijeta bajki… u to doba, mi biciklisti smo punili naše bidone iz izvora uz samu cestu, kojih je bilo jako puno. 

Na toj dionici je i prije bila dobra cesta, ali je asfalt završavao na spustu ispod srednjevjekovnih zidina dvorca Mokrice i malog jezera sa lijeve strane. Prije 50 godina sam odavde dalje morao voziti po makadamu, a danas se tu nastavlja lijepa asfaltirana cesta, bez prometa, koja prolazi selima Ribnica, Prilipe, Dvorce i vodi sve do Čateža ob Savi. Cijelom svojom dužinom cesta vodi paralelno uz vrlo prometni autoput za Ljubljanu.

Vozeći se tim krajevima sječanja su sama navirala. Sjećam se kako sam na toj dionici prije puno godina po makadamu, za vrijeme utrke dobio defekt na prednjem kotaču. Sam sam promijenio tabular (tada smo svi vozili tabulare), stavio rezervni tabular i nastavio utrku. Pokušajte si zamisliti kako sam brzo morao pumpati gumu sa onom malom starinskom ‘Silca-Impera’ pumpom, koju sam nosio sa sobom na biciklu. U to vrijeme svi vozači su nosili rezervnu gumu i pumpu sa sobom za vrijeme utrka. Staru gumu sam zavezao onako preko ramena u ‘osmicu’, prije nego sam ponovno skočio na bicikl. Do Čateža sam uhvatio svoju grupu, kao da se ništa nije dogodilo. To sve napominjem, jer je to u današnje vrijeme nezamisljivo.

Prolazim pokraj male kapelice na bregu pokraj ceste, koja je ovdje već mnogo, mnogo godina. Danas je ukrašena lijepim cvijećem i jako dobro održavana. Stanem da napravim par slika… malo dalje prolazim pokraj ribičkog jezera Prilipe i gledam ribiče koji sjede uz obalu i pecaju… neke stvari se nikada ne mijenjaju.

IMG_9224Kapelica uz cestu

Dolenskim cestama
Uskoro dolazim do velikog raskršča sa semaforima, gdje ako produžim ravno odlazim preko rijeke Save za Brežice. Međutim ja ovdje skrečem lijevo starom cestom dolinom rijeke Krke, koja se upravo na tom mjestu spaja sa rijekom Savom. Vjerovali ili ne, ovo je tek 25-ti kilometar od početka moje vožnje u Podsusedu.

Nakon par kilometara prolazim pokraj starog mosta za Brežice, koji je sada zatvoren za promet, jer se svi služe novim mostom. Prolazeći ponovno ispod autoputa (za Ljubljanu) sa desne strane gledam livadu, koja je rezervirana za kajakaše, koji ovdje drže svoje čamce. Oni se redovito ovdje okupljaju svaki puta kada imaju nekakve utrke po rijeci Krki, koju mnogi zovu ‘zelena ljepotica’. Tu sam i ja kao klinac dolazio sa svojim roditeljima na kupanje u hladnoj Krki. Još dva kilometra dalje i dolazim do prvog mosta na Krki. Nekada smo ovdje išli ravno preko drvenog mosta, pa pokraj vojnog aerodroma vozili širokim ravnim poljem sve do Kostanjevice na Krki.

IMG_9227Most preko rijeke Krke u Krškoj Vasi

Sada sam ovdje kod tog mosta u selu Krška Vas, skrenuo lijevo u selo Veliko Malence i pokraj ‘gostilne Prah’ prekrasnom vinskom cestom nastavio dalje uz desnu obalu rijeke Krke. Ta cesta je u ‘moje vrijeme’ bila šljunčana i meni je bila iz tog razloga potpuno nepoznata. Ovaj puta sam za vrijeme moje vožnje prolazio kroz mala sela Velike Malence, Bušeča Vas, Sutna,  Podbočje, Slivje… cesta vodi preko manjih uspona i dolina, neprekidno zavija i kao da mi na dlanu nudi prekrasne pejsaže ove divne doline Krke.

Prolazeći kroz selo Bušeča Vas, cesta prolazi uz malene i slabo poznate termalne toplice, koje se zovu Klunove toplice. Bazen sa toplom vodom se nalazi jako blizu rijeke Krke. Kad pomislite na toplice, mislite na mnoštvo bazena i sl. ali ovo je nešto sasvim drugo. Ovo je stogodišnji izvor prirodne termalne vode. Voda ima temperaturu od 26º do 28°C, po ljeti hladi, po zimi grije. Ulaz na bazen se ne naplaćuje! Onako u prolazu sa moga bicikla, pogled na bazen i ljude koji se tamo kupaju izgleda jako privlačno.

IMG_9244Opčina Kostanjevica na Krki

Vozio sam se sve do Kostanjevice na Krki, koja je bila na 44-tom kilometru moje vožnje. Približavajući se Kostanjevici krajolik je bio sve ljepši, a cesta zanimljivija. Ti krajevi su toliko lijepi da se to naprosto ne može opisati. Čak niti moje slike ne mogu dočarati ljepotu doline rijeke Krke.

kostanjevica-na-krki-slovenia-3Kostanjevica na Krki

Kostanjevica na Krki je najmanji grad u Sloveniji i najstariji na jugoistoku Dolenjske regije. Također je jedini grad na otoku, zbog čega se nekad naziva i Venecija Dolenjske. Ljepota mekog Dolenjskog krajolika, uz rijeku Krku i vinograde na okolnim brežuljcima, privlači brojne posjetitelje, među kojima i nas bicikliste. Kao dokaz tome, u posljednjih nekoliko kilometara susreo sam desetak biciklista, koji su trenirali na istoj stazi kojom sam i ja prolazio.

IMG_9243Rijeka Krka u svom punom sjaju

IMG_9242Na drvenom mostu preko rijeke Krke

Povratak
U Kostanjevici je došlo vrijeme za povratak, jer sam stigao do točke kada bi mi svaki sljedeći kilometar prema Novom Mestu bio previše. Izračunao sam da ću do Podsuseda imati 88 km u nogama, a to je za jednog veterana kao što sam ja i više nego dovoljno. Na povratku sam prošao kroz sve te uspomene još jednom, pa sam stigao do ‘Suhinke’ i prije nego sam se nadao. Uopče nisam osjetio nikakve napore u nogama. Naprosto sam ‘klizio’ poznatim cestama… cijela ta staza me stalno podsječala na moju mladost i moje prve ‘korake’ u biciklizmu.

IMG_9253Jedan od mostova preko Krke u Kostanjevici

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Biciklom u prošlost”

  1. Comment by vladimir Šimunić:

    Još jedna nostalgična priča. Ta je staza 70-tih godina i BK Lokomotivi bila često odredište za trening, nije bila dosadna jer su stalno bila naselja pa je trening bil interesantan. Tako na jednom od treninga vodim grupu od 5, 6 , biciklista a jedan junior, mali Torti, sin nekad poznate rukometašice Mare Torti dolazi do mene, ‘treneru nemogu više do kuda idemo’, ja velim do Slovenije, a mi bili pred Kalinom. Nije on poznal taj kraj ali evo jedna uspomena koje se uvijek sjetim.
    Pozdrav svima, bilo je lijepo, nije bilo automobila, bili smo ukras sela kroz koja smo prolazili, a vodu smo mogli piti iz potoka….

  2. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Dragi Zdenko,

    budući da živim u Brežicama , kak stari Zagrepčanec, već skoro 5o let (Zdenko zna gdi sam, jerbo nas je posetil skup sa suprugom Verom) staza koju nam dočarao sa prekrasnim fotografijama (tko je znalac u fotografiranju nego Zdenko) često provozim na “cibiklu” od Brežica pokraj gostilne Prah u Krškoj vasi pa preko Velikih Malenca, Pirošice, Bušeče vasi, Šutne, Podbočja te dalje do Šenjerneja. Često potegnem i do Novog mesta ili skrenem preko Šmarjeških toplica, Šmarjete, Zbura, Škocjana, Dobruške vasi, Hrvaškog broda (zanimljivo ime zar ne) i Kostanjevice (još je zovu kontinentalna Venecija)i Cerklja pa preko starog željeznog mosta do Brežica. Zaista je pokrajina uz Krku prekrasna, a kad zađeš među vinograde puca prekrasan pogled na sve strane Krškog polja (žitnica ovog dijela Slovenije)i okolna mjesta.

    Prometa skoro da i nema pa se nadišeš svježeg zraka,rasterećen i bezbrižan uživaš u vožnji, nagledaš prirodnih ljepota, pun dojmova sretan i zadovoljan vraćaš se kući (ja u Brežice), a Zdenko sada preko “grane” u naš Zagreb.Članovi BK Krka/Novo Mesto redovito treniraju na opisanoj stazi te ih znam susresti za vrijeme svoje “penzionerske vožnje” pa zajedno potegnemo koji kilometar. Ali gdje ću ja sa svjih preko 70 godina s mladošću. Ne ide to više tako žustro, ali “kondu” treba održavati vodeći se onom starom latinskom “mens sana in corpore sano”.

    Zdenko, uz ovu kratku reminiscenciju srdačan pozdrasv u daleki Edmonton, Jurica

Leave a Reply