TRST – VARNA 1945
digg del.icio.us TOP
  Posted February 18th, 2015 by Zdenko  in Biciklizam | 16 komentara

BICIKLIZAM KROZ POVIJEST

Sastavio: Zdenko Kahlina

Sjećanje na biciklističku utrku održanu tri mjeseca nakon 2. svjetskog rata
Trst – Varna, 1694 kilometara po kojekakvim, uglavnom lošim cestama, 11 etapa, 56 vozača (od kojih je samo 14 izdržalo do kraja) i mnogo, mnogo dramatike. To je najkraći opis medunarodne biciklističke utrke od krajnje sjeverozapadne točke Jadrana, do Crnog mora, održane od 26. kolovoza do 9. rujna 1945, samo tri i pol mjeseca nakon završetka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.

DSC_7872

Riječ je o utrci o kojoj se i danas, poslije više desetljeća, govori kao o izuzetnom sportskom podhvatu, kojega bi se – gledano iz današnje perspektive – čak moglo nazvati samoubilačkim.  Stjepan Ljubić je bio svjestan da se u ondašnjim prilikama može izboriti za svoju utrku jedino ako joj da odgovarajuću političku naznaku pa je u predstavci nadležnima naglasio da će predstojeći sportski događaj predstavljati manifestaciju bratske povezanosti slavenskih naroda juga Europe. Uostalom, tada se naveliko govorilo o mogućem ulasku Bugarske u jugoslavensku federaciju. Ubrzo je imao u džepu odobrenje nadležnih foruma, a zatim je sve bilo pitanje umješnosti, čvrste volje, upornosti i danonoćnog rada. Unatoč više nego problematičnim telefonskim vezama (bez mobitela, telefaksa, e-maila, videolinkova i drugih elektroničkih pomagala koja danas olakšavaju posao organizatorima sportskih događaja), Ljubić je uspio s “fiskulturnim” savezima Slovenije, Srbije i Bugarske dogovoriti sve potrebno. Upregnuo je u posao starog “pajdaša” Slavka Punčeca, podjednako velikog zaljubljenika u biciklizam, koji se iz partizana vratio s činom majora.

Punčec je osigurao logističku potporu vojske – pet velikih kamiona “džems” za pratnju, suce, tehnički servis, medicinsko osoblje – a ujedno se pridružio ekspediciji da svojim autoritetom pomogne gdje god zaškripi. Zahvaljujući sportskom prijateljstvu iz mladih dana, Ljubić je u organizaciju utrke uključio i poznatoga zagrebačkog obrtnika (koji je pratio trkače svojim osobnim automobilom Praga), dok je dužnost masera preuzeo poznati hrvački internacionalac Rikard Bukovac.

Najveći je problem bilo nabaviti dovoljno guma za natjecatelje. Prikupljeno ih je tek toliko da se s pravom sumnjalo hoće li se utrka uopće moći privesti kraju jer se većinom vozilo neasfaltiranim cestama. Baš su gume na svoj način dramatizirale utrku. Najveći je problem bilo nabaviti dovoljno guma za natjecatelje. Prikupljeno ih je tek toliko da se s pravom sumnjalo hoće li se utrka uopće moći privesti kraju jer se većinom vozilo neasfaltiranim cestama.

Baš su gume na svoj način dramatizirale utrku! Već u etapi od Zagreba do Bjelovara, na 60-ak kilometara loše ceste, bilo je 25 “gumi-defekta”, pa su se vozači slabije volje ili živaca popeli na kamione i odustali od natjecanja.

DSC_9968

 Dok ovih dana milijuni ljudi diljem Evrope prate zbivanja na biciklističkoj utrki Tour de France, pravi je trenutak da oživimo sjećanje na sličan dogadaj, tim više što su amatersku utrku od Trsta do Varne organizirali i u njoj se proslavili hrvatski sportaši! Na toj prvoj utrki su nastupili vozači iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bugarske.

 Početak utrke nije bio baš najbolji. Start u Trstu nije bio kako je bilo predviđeno u 8:30 ujutro, nego je usljedio tek u 14 sati popodne. To je bilo zbog zakašnjenja Bugara. I taj start, makar je bio tako kasan, bio je bez njih na startu. Oni su se pridružili utrki oko 5 kilometara poslije službenog starta, na usponu prema Općini. Tu su se sreli s našim biciklistima. Iako umorni ipak je petoro bugarskih vozača započelo prvu etapu. Završili je nisu, osim jednoga, ali je ipak postignut cilj, a to je da je utrka Trst – Varna započela uz učešće svih prijavljenih narodnosti.

DSC_9909Reprezentacija Hrvatske, slijeva na desno: Milan Poredski, Branko Bat, Josip Pokupec, Mirko Horvatek, Antun Horvatek, Josip Šolman, Ivan Rebrović. Čuči mehaničar Janko Osrečki.

I Etapa: Trst – Ljubljana (105 km)
Sama prva etapa bila je zbog brojnih uspona dosta teška. Kroz Postojnu, koja je približno na polovici etape, prošlo je u prvoj grupi oko 30 vozača na čelu sa našim Poredskim. Na usponima kod Vrhnike, bio je prvi ozbiljniji pokušaj bijega. Poredski, Šolman, Horvatić, Pokupec i Rebrović su se odvojili. Na nizbrdici je Poredski forsirao jaki tempo, pa se odvojio i stalno vodio pred njima.  Imao je prednost od oko 200 metara, ali ju nije uspio zadržati do cilja. Šolman i Pokupec su ga ponovno uhvatili na ravnici prije Ljubljane. Rebrović i Horvatić su za to vrijeme postali žrtve oštro pošljunčane ceste, jer su obojica imali defekte.

 Do cilja su prva trojica imali već oko 2 kilometra prednosti. Sam sprint  bio je dramatična borba za svaki centimetar. Poredski je uspio da s razlikom od jedva 5 centimetara prvi prođe kroz cilj. Glavna grupa je na cilju kasnila više od 4 minute.

  1. Milan Poredski (Hrvatska) 3:28;40 prosječna brzina 30.260 km/sat
  2. Josip Pokupec (Hrvatska) isto vrijeme
  3. Josip Šolman (Hrvatska) isto vrijeme
  4. Antun Horvatek (Hrvatska) 3:32;59
  5. Aleksandar Zorić (Srbija) isto vrijeme
  6. Branko Bat (Hrvatska)
  7. Dušan Davidović (Srbija)
  8. Mirko Horvatek (Hrvatska II)
  9. Ivan Srša (Hrvatska II)
  10. Ivan Rebrović (Hrvatska)  

DSC_7874Trst – Varna 1945: etapa Ljubljana – Zagreb, Šolman i Pokupec u bijegu

 II Etapa: Ljubljana – Zagreb (145 km)
Na cilju ove teške etape pobjednik je odlučen u sprintu dvojice vozača. Za pobjedu su se borili stari znanci Šolman i Pokupec. Ovaj puta bolji je bio Šolman. Na putu do Zagreba, Poredskom se slomio okvir bicikla, a Horvatić je kod Bregane pao tako nesretno, da je završio u bolnici.

DSC_9918Start II etape u Ljubljani

  1. Josip Šolman (Hrvatska) 5:23;28 prosjecna brzina 26.860 km/sat
  2. Josip Pokupec (Hrvatska) isto vrijeme
  3. Ivan Rebrović (Hrvatska) 5:26;17
  4. Anton Horvatek (Hrvatska) isto vrijeme
  5. Mirko Horvatek (Hrvatska) isto vrijeme
  6. Branko Bat (Hrvatska) isto vrijeme

DSC_7875Na cilju u Zagrebu, sprint je odlučio pobjednika

 Nakon dogovora sa rukovodiocima svih reprezentacija koje sudjeluju na utrki, odlučeno je da se vremena na dosadašnjim etapama ne uzmu u obzir pri konačnom ocjenjivanju. To je učinjeno zbog Bugara, koji su zakasnili na start u Trstu, a u drugoj etapi ih je sudjelovalo samo nekoliko. Opčenito zbog umora, Bugari se nisu  mogli nositi ravnopravno sa ostalima. Nakon ove odluke, bilo je jasno da prava utrka tek počinje od Zagreba. 

DSC_7876Trst – Varna 1945: start etape Zagreb – Virovitica

III Etapa: Zagreb – Virovitica (160 km)
rezultati mi nisu bili dostupni. Pretpostavljam da je to etapa u kojoj je na cilju, u sprintu velike grupe, prvi bio Pokupec, a 4. Mjesto je zauzeo Prosenik (vidi sliku ispod).

DSC_9988Sprint na cilju u Virovitici

U većini mjesta kroz koja je prolazila utrka, tih poslijeratnih dana nije bilo ni uređenih hotela, ni pansiona, pa su biciklisti pretežno noćili po vojarnama (gdje je straža ujedno čuvala bicikle i prateće kamione), dok su suci i vodstvo utrke najčešće raspoređivani na spavanje po privatnim kućama, s “uputnicama” mjesne Narodne fronte.

- Cijeli ću život pamtiti kako sam u jednoj gostoljubivoj kući u Virovitici slatko spavao na mekim perinama i jastucima – s osmijehom priča Susić. – Ujutro su me snaše počastile kraljevskim doručkom: mlijekom, bijelim kruhom, putrom, vrhnjem, kobasicama, šunkom, ukratko svime čega sam se tijekom rata toliko zaželio.

Dakako, postoje i manje lijepe uspomene, poput sjećanja na noć u velikom slavonskom gradu, u hotelu u kojem se tijekom rata nalazilo njemačko vojno zapovjedništvo: direktor utrke Ljubić i novinar do jutra su spavali nalakćeni na stol, ne gaseći električno svjetlo, da izbjegnu napade brojnih stjenica u krevetima (u nas još nije bilo za ono vrijeme spasonosnog DDT-ja).

DSC_7877

Trst – Varna 1945: etapa Virovitica – Osijek

IV Etapa: Virovitica – Osijek (123 km)
U završnici etape Virovitica – Osijek, koja se većim dijelom vozila polako, po velikoj vrućini i još većoj prašini, skupina od 30-ak vozača naglo je krenula u završni sprint pa je na ulasku u Osijek odjednom prešla s loše ceste na glatki pločnik od glazirane cigle (“klinker”). Stotinjak metara prije cilja uslijedilo je masovno padanje! Najgore je prošao Milan Poredski, dotad jedan od vodećih. Dugo je ležao u nesvijesti i osvijestio se tek u bolnici. Sutradan je Poredski stisnuo zube i nastavio utrku, iako je u etapi do Osijeka dobio vrijeme gore od posljednjeg na cilju. Teško je držao priključak s ostalima, a onda je na dionici od Vukovara do Mitrovice prebrodio krizu i dao se u bijeg. Odvojio se od skupine.

Slijedio ga je samo Bugarin Dobrev. – Obojica su vozila žestokim tempom i povećavala razmak pred ostalima – prisjeća se Žarko Susić trenutaka kojima je svjedočio izbliza, iz kamiona na čelu utrke. Ti su trenuci, kako se poslije pokazalo, bili uvelike odlučni za daljnju borbu među favoritima za konačnu pobjedu.

- Iako je obojici predstojalo još šest kilometara do cilja etape, Poredski se pokušavao otresti Dobreva, ali je ovaj uporno vozio tik iza njega, ne pružajući mu nikakvu mogućnost za bijeg. To je, uostalom, u slalomskoj vožnji udvoje gotovo i nemoguće.

Tada je Poredski izveo genijalan manevar: ugledavši u jednom trenutku poljski putić koji je išao paralelno s cestom, naglo je skrenuo s ceste, nastavio tim prilično dubokim i uskim jarkom, pa opet izbio na cestu. Zbunjeni ga Dobrev više nije uspio uhvatiti. Na cilju u Mitrovici Poredski je već bio u velikoj ukupnoj prednosti pred ostalima, pa je samo trebao do Varne pametno održavati tu prednost.

  1. Josip Šolman (Hrvatska) 5:45;01
  2. Antonio Strain (Trst) isto vrijeme
  3. Ivan Rebrović (Hrvatska) isto vrijeme
  4. Mitev (Bugarska)
  5. Gorenc (Slovenija)
  6. Tomin (Hrvatska)
  7. Bat (Hrvatska)
  8. Davidović (Srbija)

Trst_Varna_1945

 V Etapa: Osijek – Mitrovica – Beograd (183 km)
Ova etapa bila je podijeljena u dvije polu-etape: Osijek – Mitrovica (vozilo se prije podne) i druga polu-etapa (poslije podne) Mitrovica – Beograd. Ukupna dužina etape je bila 183 kilometara.

Osijek – Mitrovica (I polu-etapa)
Ova etapa je prozvana etapom Lole Ribara, a razvijala se upravo senzacionalno. Poredski je uspio umaknuti glavnoj grupi vozača za čitavih 51 minuta, dok je Bugarin Dobrev, koji je neko vrijeme vozio zajedno s Poredskim, odmaknuo glavnoj grupi za 17 minuta.

  1. Milan Poredski (Hrvatska) 4:05;50
  2. Dobrev (Bugarska)  4:39;30

glavna grupa je kasnila za Poredskim 51 minutu.

Zanimljivo je, da je Poredski dan prije toga u etapi Virovitica – Osijek, prilikom finiša pao u nesvijest i bio prevezen u bolnicu. U nastavku utrke bilo mu je jako loše, ali ipak nije htio odustati od natjecanja. Kojih 10 kilometara nakon Vukovara njemu je čak uspio bijeg po izvanredno lošoj cesti, imajući pokraj toga veoma jak vjetar u prsa.

DSC_7879Trst – Varna 1945: na cilju etape Virovitica – Osijek

 Mitrovica – Beograd (II polu-etapa)
Veoma velika i snažna borba vodila se dugo vremena na lošoj cesti Mitrovica – Stara Pazova, u pravcu Beograda, između Šolmana i Bugara Mitova. Tek na betonskoj cesti prema Beogradu uspjelo je Šolmanu ostaviti Mitova. Tako je Šolman stigao sam na cilj, koji je bio na Terazijama. Šolman je bio burno pozdravljen i dočekan od ogromne mase Beograđana. Na cesti od Zemuna do Terazija, prema procjenama bilo je oko 60,000 gledaoca.

  1. Josip Šolman (Hrvatska) 3:12;35
  2. Mitev (Bugarska) 3:14;42
  3. Jovan Prljević (Srbija) 3:14;47
  4. Boris Vojnov (Srbija) 3:18;24
  5. Branko Bat (Hrvatska) isto vrijeme
  6. Milan Poredski (Hrvatska) isto vrijeme

Na žalost to su svi rezultati koje sam uspio sakupiti. Preostale etape su vožene na sljedečim relacijama:

VI Etapa: Beograd – Kragujevac

VII Etapa: Kragujevac – Niš 
1. Žika Mićić (Srbija) 

U Ražnju, gradiću nedaleko od Niša, vodstvo utrke provelo je noć u mjesnoj milicijskoj postaji, na tvrdim zatvorskim ležajima, i to radi sigurnosti jer je u okolici još bilo ostataka četničkih bandi, pa su se noću čuli i pucnjevi.

Najbolje plasirani vozač iz ekipe Srbije bio je Žika Mićić kao pobjednik etape i na šestom mjestu u generalnom plasmanu (uz ovu pobjedu u etapi Kragujevac – Niš), a u reprezentaciji Srbije su vozili i Dragiša Ješić, Vojnov, Aleksandar Zorić, Radoslav Kozlica, braća Davidović, Veljković i Pavlik.

VIII, IX, X, XI Etape su se vozile od Niša do Sofije.

Tijekom cijele utrke Trst – Varna, nije bilo dana bez nezgoda, pa i pravih sportskih drama, a ukupni pobjednik Milan Poredski svladao je 1694 km za 62 sata, 10 minuta i 1 sekundu.

Najveći tragičar utrke ipak je bio Zagrebčanin Josip Šolman, inače pobjednik tri  etape i jedan od največih favorita za konačnu pobjedu. Desetak kilometara pred ciljem u Virovitici zadesila su ga dva gumi-defekta, pa je ostečene gume zamijenio rezervnima. Za treči kvar koji je ubrzo usljedio više nije imao rezervnih guma, pa je ostatak puta propješačio, gurajući bicikl, stigavši na cilj po mrklu mraku, sa 23 minute zaostatka za vodečim.

Solman_JosipTrst – Varna 1945: Josip Šolman, pobjednik tri etape

Narednih je dana postupno popravio plasman. Na cilj u Beogradu, bodren duž puta od Zemuna do Terazija, od šezdeset tisuća ljudi, stigao je prvi, iako je posljednjih desetak kilometara vozio sa napola praznim gumama. Međutim dva dana poslije, na vrlo lošoj cesti i spustu pred Aranđelovcem, Šolman je na prelazu preko željezničke pruge slomio kotač. Čekajući pokraj ceste nailazak kamiona sa rezervnim kotačima, izgubio je dragocjenih 37 minuta – a kad je kamion konačno stigao, pokazalo se da na kamionu više nije bilo niti jednog rezervnog kotača. Sve su ih potrošili drugi nesretnici! Razočaran, Šolman je odustao od daljnjeg natjecanja te je do kraja vozio izvan konkurencije. 

avgust-prosenikGlavni protagonisti utrke Trst – Varna 1945 godine

 Svojevrsni junak natjecanja bio je Zagrepčanin Branko Bat, jedan od mladih vozača. Nakon što se još u prvoj etapi u težem padu ozljedio, u Sofiji je doživio drugu nezgodu. U glavnom gradu Bugarske vozače je dočekala gomila svijeta, ali ulicama kojima su prolazili nije bio obustavljen promet. Probijajući se između tramvaja i automobila, nekoliko se vozača sudarilo i palo, a Bat je pritom obnovio staru ozljedu. No, borio se da barem zadrži 14 minuta prednosti pred četvrtim vozačem. Na posljednjem spustu pred Varnom, gdje je u sumrak skupina vozača naletjela na neoprezne gledatelje koji su zakrčili cestu, biciklisti su opet popadali. Bat je tom prilikom slomio prednji kotač.

 Nije htio čekati mehaničarski auto (kao Šolman) i pritom izgubiti dragocjene minute, priskočio je nekom slučajnom prolazniku s biciklom: gestikulirajući, napola je izmolio, a napola mu istrgnuo bicikl iz ruku i nastavio utrku. Izgreban, na teškom “krampu”, krajnjim je naporom izvozio desetak posljednjih kilometara i na kraju osvojio sjajno četvrto mjesto u generalnom poredku.

DSC_7878

 Ukupni pobjednik utrke Milan Poredski (iz Zagreba) svladao je 1,694 kilometara za 62 sata, deset minuta i jednu sekundu, drugi je bio Mirko Horvatek (Hrvatska), a treči skromni Trščanin Anton Strain, koji je cijelo vrijeme vozio bez podrške svojih momčadskih kolega, ali je u hrvatskim vozačima našao prijatelje i pomagače. U momčadskoj konkurenciji premočno je pobjedila reprezentacija Hrvatske, koja je vozila u sastavu: Poredski, Horvatek, Bat (Šolman je odustao). Ekipa Hrvatske je pobjedila ispred ekipe Slovenije i Srbije.

prvaki-1Prvaci države – glavni protagonisti utrke Trst – Varna 1945 godine

Trst – Varna, 1694 kilometara po kojekakvim (uglavnom lošim) cestama, 11 etapa, 56 vozača (od kojih je samo 14 izdržalo do kraja!) i mnogo, mnogo dramatike – najkraći je opis međunarodne biciklističke utrke od krajnje sjeverozapadne točke Jadrana do Crnog mora, održane od 26. kolovoza do 9. rujna 1945., samo tri i pol mjeseca nakon završetka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Riječ je o utrci o kojoj se i danas, poslije više od šest desetljeća, govori kao o izuzetnom sportskom i organizacijskom pothvatu, kojega bi se – gledano iz današnje perspektive – čak moglo nazvati samoubilačkim. Dok ovih dana milijuni diljem Europe prate zbivanja na biciklističkoj utrci Tour de France, pravi je trenutak da oživimo sjećanje na sličan događaj, tim više što su amatersku utrku od Trsta do Varne organizirali i u njoj se proslavili hrvatski sportaši!

Stjepan Ljubić Vojvoda čvrsto je vjerovao da će se utrka održati i sljedeće godine, kao uzvratna utrka od Varne do Trsta i da će se ubuduće utrci priključiti biciklisti Mađarske, Austrije i drugih susjednih zemalja. Međutim do toga nije došlo. U međuvremenu su se politička raspoloženja mijenjala, usljedila je Rezolucija informbiroa, pa je najveća biciklistička utrka u tom dijelu Evrope ostala tek temom za sportsku povijest!

Trst - Varna_1945_Start u BeograduStart utrke ‚Trst – Varna‘ 1945 godine u Beogradu

Ekipa Srbije na utrci Trst – Varna prema sjećanju Živorada-Žike Mićića.
U toku mjeseca juna 1945 godine organizirala se po prvi puta velika međunarodna utrka Trst – Varna, koja je bila utrka od Jadranskog do Crnog mora u organizaciji dvije države: Jugoslavije i Bugarske. Trka se vozila od 28.08. do 09.09.1945. godine u trajanju od 11 dana, ukupne dužine oko 1,700 km. Nas trojica mladih srpskih vozača smo u to vrijeme bili vojnici u Armiji, u Nišu. To su bili Dragiša Ješić, Živorad-Žika Mićić i Aleksandar Bihelović. Kada smo bili pozvani od strane organizacije utrke, vojne vlasti su nam odobrile odlazak u Beograd po bicikle, koje smo onda donijeli u kasarnu i započeli svoje redovne treninge sa Niškim biciklistima.

Vojne vlasti su nam dozvoljavale svakodnevne treninge i naša glavna trasa za treninge je bila dva puta tjedno odlazak iz Niša do Beograda i natrag. Ceste su u to doba poslije rata bile izuzetno loše. Od Niša do Kragujevca je cesta bila prašnjava, sa puno kamenja po cesti u duljini od oko 145 km. Od Kragujevca do Beograda je bilo bolje, jer je cesta bila asfaltirana – duljina 125 km. Mi smo tu kilometražu od 270 km odvezli u toku jednog dana, od ranog jutra do večeri. U Kragujevcu su nam u jednoj vojnoj jedinici osigurali ručak i sendviče kao putnu hranu.

Tako se ekipa Srbije pripremala za jednu od tada največih utrka, koja je bila veliki izazov za sve nas, jer smo godinu dana ranije svi bili još juniori i nastupali smo samo na manjim utrkama u okolici Beograda. Tako smo trenirali oko 3 mjeseca, prije početka utrke u Trstu. U tom razdoblju nastupali smo na lokalnim utrkama u Nišu i Beogradu, gdje smo stjecali potrebna iskustva sa starijim biciklistima u konkurenciji seniora.

Trst - Varna_1945_Poredski na staziTrst – Varna 1945 godine – Poredski na stazi

U to doba svi smo mi trenirali na trkačim biciklima iz predratnog doba sa običnim teškim gumama, jer tada još nije bilo specijalnih tankih i laganih guma (tabulara) u Srbiji. Pred sam polazak za trst, ja sam posudio trkače kotače, zadnji mjenjač i zupčanik, od jednog prijatelja, jer su ti isti na mome biciklu već bili dotrajali. Kada smo stigli u Trst, dobili smo tabulare kako bi mogli voziti utrku ravnopravno sa ostalima.

Iz Beograda do Trsta, nas desetorica biciklista iz ekipe Srbije, zajedno sa rukovodstvom utrke, prevezli smo se u dva vojna kamiona sa ceradama i sjedištima od drvenih klupa onako sa strane u stražnjem djelu tih kamiona. Putovalo se preko Zagreba, do Ljubljane do Sežane, vozeći se od jutra do mraka po lošim prašnjavim cestama, koje su bile dosta oštečene poslije rata. Između Sežane i Trsta smo prenočili u jednoj vojnoj graničnoj jednici u nekakvoj slovenačkoj kolibi-sušari za sjeno (slamu). Tako smo prespavali na slami, a za pokrivanje smo imali svaki samo po jednu deku. 

Trst - Varna_Zoric_DavidovicZorić i Davidović iz ekipe Srbije negdje na stazi za vrijeme utrke Trst – Varna 1945 godine

Ujutro smo se spustili u Trst, gdje je trebao biti start utrke. U toku tog putovanja od Beograda do Trsta kao putnu hranu imali smo samo sendviče od kobasica, slanine i sira. Tek su nam u Trstu prije starta utrke po prvi puta dali kuhanu toplu hranu.

Na utrci Trst – Varna, sudjelovali su osim ekipe iz Srbije, vozači iz Hrvatske, Bugarske, Italije, Slovenci, kao i jedna ekipa iz Trsta. Ukupno je startalo 56 vozača a do cilja u Varni je stiglo samo njih 14! Za Srbe su svi oni bili velika nepoznanica, pa smo se pitali kako ćemo u toj jakoj konkurenciji odvesti ovu utrku. Ipak, mi se nismo uplašili, nego smo se ravnopravno uhvatili u borbu sa mnogo iskusnijim vozačima. Tokom utrke naše samopouzdanje je raslo, pa smo se uskoro počeli boriti za prve pozicije u grupi, ali i na ciljevima etapa. Tako sam ja – Živorad Mićić uspio osvojiti 7. etapu utrke, koja se vozila na stazi od Kragujevca do Niša, gdje sam 3 mjeseca trenirao dok sam se spremao za nastup na ovoj utrci. Na kraju u Varni, ja sam zauzeo 6. mjesto u generalnom plasmanu, što je bio nevjerojatan uspjeh u tim uvjetima.

Na utrci se dogodila velika nesreća pred Zagrebom u etapi od Ljubljane do Zagreba. U prvu grupu biciklista uletio je jedan motociklista sa prikolicom, te je na mjestu poginuo zagrepčanin Rebrović. Još su dva vozača stradala, ali su srećom prošli samo sa prelomima nogu i ruku. Svi nastradali su bili biciklisti iz Zagreba.

Kao članovi ekipe Srbije osvojili smo 2. Mjesto u ekipnom poretku. Najbolje plasirani vozač iz ekipe bio je Žika Mićić na šestom mjestu (uz pobjedu u etapi Kragujevac – Niš), a u reprezentaciji su vozili Dragiša Ješić, Vojnov, Aleksandar Zorić, Radoslav Kozlica, braća Davidović, Veljković i Pavlik.

Serbus i najte kaj zameriti!

 Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

16 komentara to “TRST – VARNA 1945”

  1. Comment by ivan:

    Velike su to borbe bile. Nasi su isli super i pobjedili.
    Hvala Zdenko za zanimljiv opis i rezultate trke.
    Lijepi pozdrav,
    Ivan

  2. Comment by zdenko:

    Ivane, ti uvijek citas moje blogove i ostavljas pozitivne komentare.
    Puno hvala!
    Da, i meni se svida ovaj prilog o utrki Trst – Varna, o kojoj mi je jos moj otac pricao. To su vozaci njegove generacije, ali on nije nastupio iz meni nepoznatih razloga. Mozda zato jer je moj otac bio vise vozac za pistu i kriterijske (krace) utrke.
    Trka je bila zanimljiva i dugacka za ono doba. Uspio sam sakupiti dosta informacija, ali ne sve. Fale mi rezultati od druge polovice utrke… kroz Srbiju pa sve do cilja u Varni.
    Pozdrav od Zdenka.

  3. Comment by Ratko:

    Poštovani, zanima me da li znate i neke podatke o organizatorima utrke jer je među njima, po predaji, bio i moj otac i cijeli put pratio vozače motorom.
    srdačan pozdrav
    Ratko

  4. Comment by Zdenko Kahlina:

    Pozdrav… na zalost nemam takvih informacija. Bilo je jako tesko sakupiti i ove informacije o takmicarima – biciklistima, a kamoli o organizatorima. Ako sakupite bilo kakve informacije… mozda kakve stare izreske iz novina, molim vas da mi se javite, pa cu ja nadopuniti ovaj moj blog sa novim informacijama. Meni jos uvijek nedostaju rezultati od zadnjih par etapa sa ove trke. Lijepi pozdrav od Zdenka.

  5. Comment by b:

    zanimljiv članak, lijepe slike iz doba koje ne poznajem. tražila sam podatke o gospodinu branku batu, te slučajno završila na ovoj stranici…
    nažalost, branko bat preminuo je 16.09.2010. u 89 godini. počivao u miru.

  6. Comment by Ivan Bat:

    Poštovani,

    Zovem se Ivan Bat i javljam Vam se iz Zagreba. Nakon godina i godina provedenih na internetu tek sam jučer saznao za Zdenkos Corner. Nažalost! Sada među svojim mnogobrojnim biciklističkim stranicama pohranjenim u favoritese posjedujem i Vašu. Za mene osobno, kao ljubitelja dva kotača zanimljiv site, gdje mlađe generacije mogu vidjeti kako je biciklizam nekada izgledao i kako se naš Zagreb mjenjao kroz vremena. Za svakog ponešto. Kada sam napisao nažalost, ne bi ni saznao za Vas da se nisam više zainteresirao za biciklističku priču “TRST-VARNA 1945″, u kojoj je uz spomenute bicikliste sudjelovao i Gsp. Branko Bat. Naime Gsp. Branko je brat od moga djeda Ivana po kojem sam dobio ime. Pošto je moj djed umro prije nego sam se rodio, moj tata mi je znao ispričat dogodovštine iz njegovog vremena pedaliranja ali malo smo pričali o staroj gardi. Oduvjek sam znao da postoji negdje nekakav zapis ili članak ali evo, bolje ikad nego nikad kak kažu. Članak sam več tri il četri puta pročitao kolko mi je zanimljiv. Sve u svemu, jednim djelom se javljam i da napišem da je Gsp. Branko preminuo 17.09.2010. u 89 god. života. Pošto mi je cjela obitelj s tatine strane uvučena u biciklističke vode, smatrao sam da neki ljudi ne bi trebali biti zaboravljeni, pa eto to je još jedan od razloga moga pisanja Vama. Da barem još netko zna da je biciklistički svjet napustio član ekipe iz 1945. godine.

    S poštovanjem!

    Pozdrav!

  7. Comment by Zdenko Kahlina:

    S poštovanjem!

    Ivane pozdrav!
    Kao prvo, prenesite moju sucut cijeloj obitelji Bat. To se znaci dogodilo prije tjedan dana… nadam se da su u klubu znali za sprovod i da je netko dosao!?

    Moram vam odmah na pocetku reci, da upravo zbog ovakvih komentara vodim ove moje blog stranice. Nekako kada mi se ljudi na ovaj nacin „zahvale“, dobijem osjecaj da radim pravu stvar. Volim pisati o proslosti Zagreba i zagrebackog biciklizma, jer smatram da ima dosta onih koji pisu o sadasnjosti. Proslost se polako zaboravlja… osim kada ju dokumentiramo uz pomoc nove tehnologije – Interneta.

    Ja sam osobno poznavao Branka Bata, jer je on generacija moga oca – Petra Kahline. Njih dvojica su vozili u isto doba. Ja sam negdje u 60-tim godinama poznavao jos jednog Bata – ali na zalost zaboravio sam mu prvo ime. Bio je visoki, mrsavi, sa crnom kovdzavom kosom. Fakin sa Tresnjevke. U 80-tim godinama sam kao trener radio sa Antoniom Batom, pa se i njega sjecam. Neznam sta je sa njim danas? Dali ga poznate?

    Jos jednom se zahvaljujem na komentaru. Lijepi pozdrav!
    Zdenko.

  8. Comment by Monica:

    My friend, you are a good writer. Your text is really amazing. You should do it professionaly…

  9. Comment by Ron:

    I would like to thank you for the efforts you’ve put in writing this site. I’m hoping the same high-grade website post from you in the upcoming also. Actually your creative writing skills has encouraged me to get my own web site now. Really the blogging is spreading its wings fast. Your write up is a great example of it.

  10. Comment by Nada Davidovic:

    Postovani gospodine Zdenko,
    Moje ime je Nada Davidovic, inace sam cerka bicikliste Dusana Davidovica. Nemogu vam opisati koliko sam se obradovala Vasem sajtu, fotografijama i opisu trke Trst – Varna 1945. U svom detinjstvu sam slusala od oca mnoge price sa raznih biciklistickih traka, ali narocito je uvek stavljao akcenat na trku Trst – Varna. Imam dosta fotografija i isecaka iz novina sa biciklistickih trka, ali na zalost moj otac je davno preminuo, tacnije 17.decembra 1981. godine, kad je meni bilo 19 godina. Nedostaju mi sve te lepe price i hvala Vam za ovaj sajt koji cu tek da prostudiram i delimicno zacelim prazninu u svom srcu. Srdacan pozdrav od Nade

  11. Comment by Zdenko Kahlina:

    Draga Nada, jako mi je drago da ste naisli na ovaj moj blog. Kada dobijem ovakav komentar, to mi je najbolja nagrada za sve ovo sta radim. Trenutno nisam kod kuce, nego putujem sa suprugom po svijetu (Adelaide, Sydney, Brisbane…). Kada se vratimo, javit cu vam se opsirnije…
    Lijepi pozdrav iz vruce Australije.
    Zdenko

  12. Comment by Nada Davidovic:

    Dragi Zdenko, hvala Vam sto ste se javili. Vama i Vasoj supruzi zelim ugodno putovanje po vrucoj Australiji. Uzivajte i cujemo se nakon Vaseg povratka. Puno toplih pozdrava iz snegom pokrivenog Beograda od Nade

  13. Comment by Branko:

    I dont know what to say. This blog is fantastic! That’s not really a really huge statement, but its all I could come up with after reading this. I love cycling and reading about such great historical race is just fantastic! You know so much about cycling… it’s amazing! So much so that you made me want to learn more about it. Your blog is my stepping stone, my friend. Thanks for the heads up on this subject.

  14. Comment by Zoran Jelic:

    Zdenko… This is terrific post, but I was wondering if you could write a little more about this race? I remember my father mentioning it long time ago… I’d be very grateful if you could provide a little bit more. Thanks!

  15. Comment by josip:

    Pozdravljeni,

    Nisam veliki biciklist, ali igrom slučaja u ovom času u rukama držim sa gore opisane utrke plaketu, koju je osvojio g. BRANKO BAT – drveno postolje, smeđe boje, ljevana pločica sa tekstom TRST – VARNA, datum 26.VIII – 9.IX, prikaz karte, biciklist i petokraka zvijezda, te donja aluminijska pločica sa tekstom TRST – VARNA IV – pretpostavljam mjesto jer je Branko Bat u ukupnom poretku bio četvrti – i na kraju godina 1945.

  16. Comment by VLADIMIR ŠIMUNIĆ:

    Odličan povjesni izvještaj kada su naši biciklisti bili u svjetskim razmjerima.
    Evo najnoviji rezultat juniora Rumca, 3. na svijetu, kao i rezultati drugih naši
    profesionalaca daju nam nadu za povratak slavnih vremena hrvatskog biciklizma.

    Obitelj Bat dala je u tim vremenima vrhunske rezultate, a moja malenkost pridonijela je i u novo doba. Bat Milivoj doveo je sina Antonija krajem 70-tih u Lokomotivu, koji je kasnije u kategoriji mlađih juniora postigao vrhunske rezultate na cesti i pisti, no vremena su bila takva da se od biciklizma nije moglo živjeti, pa je Antonijo završio kao foto reporter, poznat po mnogim izvješajima u zagrebačkim revijama. On živi i radi u Zagrebu i ima sina, pa se nikad nezna kada će se opet prezime Bat pojaviti u biciklizmu.

    Antonio je obavješten o ovom blogu pa se nadam da će ga i nadopuniti.
    Pozdrav svima, Vladimir Šimunić, predsjednik i trenert BK Lokomotive.

Leave a Reply