Purgerska nostalgija
Sastavio : Zdenko Kahlina
Ovo je priča o maminoj strani obitelji – obitelji Leskovar. Ustvari to je više kronologija nego priča. Htio sam da se sve poznato zapiše, kako se nebi zaboravilo sa novim generacijama. Opisao sam prema svome sjećanju, ali i prema pričanju moje mame Zdenke i bratića Damira.
Ovu priču moram započeti sa kratkim podacima o meni. Rodio sam se u Zagrebu 26.06.1951. godine u Zajćevoj bolnici. U to vrijeme smo živjeli u malom trešnjevačkom stanu u Novoj Cesti na broju 74, na trečem katu. Priču o tatinoj strani obitelji sam već napisao, pa je ovo priča o maminoj strani familije – obitelji Leskovar.
Od moje mame roditelji su bili Augustina (Gustika) Leskovar (29.05.1896.) i Vilćek Leskovar (27.05.1897.), oboje porijeklom iz Zagorja.
Obitelj Leskovar 1929 godine
Gustika je rođena u Tuhlju, i imala je još dvije sestre (Greta, Micika) i jednog brata (Slaveka). Njeno djevojačko prezime je bilo Kolman. Njena familija je imala židovsko porijeklo.
Vilćek se rodio u Pregradi, i potječe iz velike obitelji. Imao je tri brata i tri sestre (Miško, Slavek, Mirko, Monika, Fanika, Marija). Zanimljivo je da je njegov brat Slavek, ozenio sestru od Gustike – Miciku. Moja mama Zdenka (30.04.1924.) je imala brata blizanca koji se zvao Zvonko. Zvonko je imao jednog sina – Damira (mog vršnjaka).
Blizanci Zdenka i Zvonko 1924 godine
Blizanci Zdenka i Zvonko 1930 godine
1934 godine, dedo Vilćek sa svojim blizancima: Zdenkom i Zvonkom
Obitelj Leskovar 1939 godine : Zvonko, Gustika, Zdenka, Vilćek
Baka Leskovar je bila oženjena prvo za “jednoga” čovjeka koji je nestao u 1. svjetskom ratu. Njegovo ime nije poznato ali prezime je: Ratkajec-Erdelić. Zanimljivo je to da se prepričavalo, kako on ustvari nije poginuo u ratu, nego da se tamo u Rusiji oženio, imao djecu i ostao tamo živjeti. Bilo kako je bilo, on se više nikada nije javljao, a baka Gustika je morala čekati 10 godina, da bi se mogla opet (legalno) udati.
Kuća u Zagorskoj 1935 godine
Gustika je upoznala Vilćeka dok su zajedno živjeli kod Slaveka i Micike na Vrhovcu, kao podstanari. Jedno vrijeme su takoder zajedno živjeli (neoženjeni) kod Radničkog Dola. Tu na Radničkom Dolu je Vilćek živio još prije nego je upoznao Gustiku… i to sa svojom prvom ljubavi: Ružom.
Ruža iz Amerike
Vilćek je imao curu Ružu, koja ga je nagovarala da idu u Ameriku. Ona je preko svoga strica, koji je živio u Americi, dobila papire i otišla u Ameriku. Otišla je živjeti u Cleveland (Ohio). On se nije dao, pa je ona otišla sama. 30 godina kasnije se vratila u Zagreb i dala mu je pismo, koje je Gustika pronašla. Ruža ga je još uvijek voljela.
Puno kasnije, Ruža je kupila kuću u Požegi i tamo živjela nakon što se vratila za stalno iz Amerike…
Iz Radničkog Dola, su se Gustika i Vilćek odselili u Ilicu br. 87. Vilćek je u to vrijeme radio u jednoj pekari kod Sv Klare… preko Save. Gustiki je kupio Buffet u Primorskoj ulici.
Njih dvoje su 30.04. 1924 godine imali dvojčeke u Zagrebu, ali su djeca nosila prezime po bakinom prvom mužu (Ratkajec-Erdelic), a ne Leskovar po ocu. U školi su ih zafrkavali, da su “fačuki”. Djeca su se rodila dok su bili na stanu u Ilici 87. Iz stana u Ilici, Gustika i Vilćek, preselili su se na stan u Ilici 187. U to vrijeme dedo je kupio « podrum » (vinariju). Tada je prestao raditi u pekari. Na prvom katu je bio stan, a vinarija je bila u istoj zgradi u podrumu.
Vilćek je bil po zanimanju – pekar. Radil je jedno vrijeme čak i u Klagenfurtu (Austrija), prije nego su otvorili svoju vlastitu gostionicu u Zagorskoj ulici.
Prije Zagorske 22 Leskovari su živjeli u kući gdje je Božo (zubar) živio…
1930 godine su zajedno počeli graditi kuću u Zagorskoj br. 22, koja je imala veliki vočnjak. Kuća se gradila dvije godine, te je bila završena 1932 godine.
Slika kuće u Zagorskoj br. 22 iz 1980 – Danas je više nema.
Dedo Vilćek je na kraju Zagorske ulice (kod štreke od Samoborčeka) imao malu kućicu u kojoj je bila gostionica. Za vrijeme rata i bombardiranja Zagreba, jedna bomba je direktno pala na tu kuću i potpuno ju srušila. Unutra su bili njemački vojnici, koji su svi poginuli. Dedo Franjo Kahlina, je kasnije upotrebio materijal od te kuće (cigle) da sagradi svoju kuću na Kajzerici.
U dvorištu kuće u Zagorskoj ulici je bio veliki „soletl“ – šupa i jedna ogromna trešnja.
Dedo Vilćek je bio u krizi zbog gubitka kuće (i gostionice), pa je čak pokušao napraviti samoubojstvo. Dok je nosio štrik na tavan, vidjela ga je Gustika, pa ga je ona u zadnji čas spriječila u namjeri.
Anegdota o kunama :
Kod kuće u Zagorskoj, dedo je čuvao (sakrivao) novac u bačvi od vina. Dedo je obično dovozio vino za svoju gostionicu iz Bjelovar Moravča (to je selo na cesti prema Zelini), od jednog ginekologa koji je imao vinograd pa je prodavao svoje vino. Tako je jednom prilikom dovezao doma novo vino i natočio ga u bačvu gdje je držao novac. U tom momentu je potpuno zaboravio da je unutra novac. Kasnije kada se sjetio novca, mjesecima su sušili i peglali novac… Zdenku nisu pustili u stan, jer su po stanu svuda raširili novac koji se sušio.
Zdenka i Zvonko 1939 godine
Zvonko i Zdenka su uvijek pomagali u gostionici, te su često radili za šankom. Malo po malo, su uzimali novac… papirnato u džep, a sitno u kasu !
Dedo je često častio svoje pajdaše : Crni Žobo (Božo), Žobo Leskovar (od Krešeka tata) bili su stalni gosti. Jednom prilikom dečki su išli u Gradski Podrum (poznata gostionica) a svirači su ih dočekali sa pjesmom « U plavom podrumu lumpat ću cijelu noč… ».
Zvonko i Žobo Leskovar (od Krešeka tata) 1943 godine
Crni Božo je bil zagrebački štemer, a mogel je jako puno popiti. Imal je problema sa tlakom, ali je još i dan danas živ.
Za vrijeme rata Zvonko je došao na « crni » spisak kod Ustaša. Jednom su ga uhapsili i odveli u zatvor. Tukli su ga, kako bi priznao da je surađivao sa Partizanima. Dedo je preko « veze » sredio da ga nakon par dana puste iz zatvora, i tako mu je vjerojatno spasio život.
Zvonko je bio sportski tip. Dok je bio mladi, igrao je « veliki rukomet »; to je bilo nešto slično današnjem nogometu. Igralo se na velikom nogometnom terenu sa 11 igrača. Bio je u reprezentaciji Jugoslavije izmedu 1945 – 1951 godine.
Dedo je poslije rata zatvorio gostionicu, ali nikada nije prestao sa biznisom. Nastavio je prodavati vino u svom stanu, kaj se u to vrijeme nazivalo « Puši – šank ». Sitnu lovu koju je na taj način nastavio zarađivati, držali su u maloj šalici na kredencu u kuhinji.
Dedo Vilćek je volio pjevati. Najdraže pjesme su mu bile :
- Ja ću svoju dragu obući u svilu…
- I mama i tata daće nama dukata…
- U gori raste zelen bor…
- Neka mila znade da lolu imade…
Moj otac Petar se oženio 1943 godine za Zdenku Leskovar (mama je porijeklom iz Tuhlja u Zagorju). Obitelj Leskovar je živjela na Trešnjevci gdje su imali kuću i gostionicu u Zagorskoj br. 22.
Svadba je bila u crkvi Sv. Duh 09.05.1943, a proslava je poslije bila u dedinoj gostionici u Zagorskoj ulici. Zanimljiva anegdota se dogodila prije svadbe. Kada je moj tata došao po Zdenku kod njene kuće, dedo Vilćek je zaključal vrata od haustora, jer je pokušao spriječiti vjenčanje.. Susjed Stojan je otključao vrata i tako spasio vjenčanje.
Nakon svadbe moji roditelji su živjeli u malom stanu u Novoj Cesti br. 74, na Trešnjevci. Stan u Novoj cesti je bio poklon od tatinog prijatelja Gašperta. On im je ponudio potkrovni stan uz uvjet da im bude vjenčani kum. Gašpert je rekao: „dobite taj stan, ako vam ja budem kum… „. I tako je i bilo.
Moji roditelji su se zaručili bez dozvole roditelja. Već su bili zaručeni kada im je Gašpert ponudio taj stan.
Na Trešnjevki smo se rodili moj brat i ja. Moj brat se rodio 05.01.1944. godine, a ja sam na svijet došao 26.06.1951. godine. Kada sam se ja rodio, mama je imala mlijeko samo oko mjesec dana. Ja sam obolio… imao sam crijevni katar. Prohodao sam tek sa 13 mjeseci, jer sam se jako zdebljal. Iz Nove Ceste ja se ne sječam ničega, ali mi je poznata prića o tome, kako je moj brat nosio za mene majčino mlijeko i to prolio, pa se bojao da ja ne umrem od gladi. Ustvari, ja sam sa 7 mjeseci imao jaku dizenteriju i svi su se bojali da ću umrijeti. Zbog toga nisam pio mlijeko od moje mame, nego od neke druge žene koja ga je imal preveć.
Dedo Franjo je u to doba imao dućan muškog rublja, u Končarevoj ulici na Trešnjevki (na čošku Nove ceste i ulice Rade Končara). To je kasnije prodao, pa je uz pomoć novaca koje je dobio kao ostavštinu u Zagorju, kupio 500 hvati zemljišta na Kajzerici. Kasnije je dedo Franjo, dao pola tog zemljišta mojim roditeljima, da na njemu počnu graditi kuću.
U to vrijeme Vilćek Leskovar je imao neko gradilište kod Podsuseda, pa ga je dao tati da ga proda. Petar je prodao to gradilište za 300,000 dinara. Za te novce su moji roditelji počeli graditi kuću na Kajzerici, na drugoj polovici zemljišta od dede Franje.
Tako smo od 1953 godine živjeli na Kajzerici, 7. Podbrežje br. 9. Prvi susjedi su nam bili baka ruskica i dedo Franjo Kahlina koji su imali malu kućicu odmah do naše.
Kuća u Zagorskoj je neposredno poslije rata bila konfiscirana od komunista, ali je poslije bila vračena dedi. Dedo je jedno vrijeme radio u „svojoj“ gostioni kao pipničar.
Zvonko Leskovar se oženio 1950 godine, za Anicu (Ana) iz Prosenika u Zagorju. Selo Prosenik je otprilike 2 km udaljeno od Tuhlja. Moj bratic Damir se rodio 19.03.1951. godine, nešto prije mene. Zvonko je dugo radio u Automehaniki kao knjigovođa.
Zvonko se drugi puta oženio za jednu učiteljicu – Miru, koja je dosta pila. Sa njom je živio u potkrovnom stanu u Zagorskoj ulici, kod dede u kući. Par godina kasnije su se razveli. Mira je kasnije stradala u požaru koji je sama izazvala (od pušenja).
Dedo Vilćek Leskovar umro je u Vinogradskoj bolnici 1972 godine. Imao je samo 79 godina. Moja baka Augustina (Gustika) Leskovar umrla je također u Vinogradskoj bolnici 28.06.1981 godine, sa 85 godina starosti. Zvonko je umro 03.05.1997 godine. Damirova mama Anica, umrla je od raka pluča u Prosincu 1998 godine.
Zvonkov sin Damir, oženio se 17.03.1979. godine za Mariju Krobot iz Zagreba. Svadba je bila u crkvi Sv. Blaža. Oni imaju sina Ratka koji se rodio 04.08.1979 godine. Od njihove svadbe oni žive u Ilici na broju 111, u stanu koji su nasljedili od Damirove mame Anice.
Damir i Marija Leskovar 2005 godine
Ratko i Iva Leskovar 2009 godine
Vjenčanje : Ratko i Iva Leskovar 2009 godine sa familijom iz Kanade
Vjenčanje : Ratko i Iva Leskovar 2009 godine
Ratko se oženio za Ivu Šašić u ljeto 2009 godine u Zagrebu. Njih dvoje žive u novoj zgradi u Zagorskoj br. 22, koja je izgrađena na mjestu stare dedine kuće. Iva je ovih dana (18.12.2009.) rodila pa su tako Iva i Ratko postali rodilji malog Noe…
Novi član obitelji Leskovar: mali Noa
Damir i Marija Leskovar, Zdenka i Marijan Kahlina 2005 godine
Zdenko, Neven, Damir i Marijan u Edmontonu 2008 godine
Zdenko, Damir i Marijan u Edmontonu 2008 godine.
Eto toliko o našoj familiji prema mojem sjećanju. Zanimljiva priča?? Ovo sam sve zapisao, da se nebi zaboravilo. Očekujem da to postane zanimljivo našoj djeci jednog dana kada odrastu i osnuju vlastite obitelji. Ako budu imali interesa možda i nastave ovu priču sa opisom svojih života i života njihove djece.
Zdenko Kahlina
Edmonton, Prosinac 2009.
Tags: Zagreb
Tuesday, January 26th 2010 at 7:11 pm
super!!!!!! baš si lijepo to napisao. moram i ja nešto složiti kad malo Noa odraste tako da priča ima pogled i sa strane mlađe generacije. e da… iznad slike sa našeg vjenčanja sa kanađanima si stavio sliku gdje sam ja sa našom prijateljicom, a ne sa ivom pa ju zamijeni što prije dok nisam dobio batina od ive
puno pozdrava od Noe, Ive i mene
Tuesday, January 26th 2010 at 7:38 pm
haha… prijateljica ti jako slici na Ivu… nisam uopce primjetio razliku. Cak i sada kad znam da to nije Iva, tesko je vidjeti razliku. Budem zamijenio sliku… da ne dobis batina
)
Sunday, March 14th 2010 at 8:33 am
Bok,poslusao sam te pa sam pogledao tvoju www stranicu.Super!! obiteljsko stablo fam. Kirch sam ja napravio uz pomoc http://www.verwandt.de To je besplatna stranica sa velikim mogucnostima prezentacije familije.Pogledaj mozda ti se svidi za tvoju fam.Poslat cu ti E-mailom poziv za ulazak u moju fam.stranicu.Pozdrav Miro.