Štreka moga života
digg del.icio.us TRACK TOP
  Posted February 16th, 2017 by Zdenko  in Obitelj | 44 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina
 
Priča o obitelji Kahlina
Ovo je priča o mojoj obitelji Kahlina. Ustvari to je više nekakva kronologija nego priča. Htio bih da se sve poznato o mojoj obitelji zapiše, kako se nebi zaboravilo sa novim generacijama. Sve sam ovo opisao prema svome vlastitom sjećanju, ali i prema pričanjima moje bake “Ruskice”, moje majke Zdenke, oca Petra, te njegove sestre Nade (moja teta). Svih njih na moju veliku žalost više nema, ali eto ostala je ova priča…

Ovu kronologiju moram započeti sa pričom o meni. Rodio sam se u Zagrebu 26.06.1951. godine u Zajćevoj bolnici. U to vrijeme smo živjeli u malom trešnjevačkom stanu u Novoj Cesti br. 73 na trečem katu. Više o mojoj rodnoj kući možete pronaći ovdje.

DSC_2649Moja rodna kuća u Novoj cesti br. 73

Moje sjećanje me vodi unazad, najdalje do mojih baka i djedova, jer se prabaka i pradjedova ne sjećam. Po tatinoj Kahlinskoj strani, djed se zvao Franjo Kahlina (roden 1896 u  selu Gubaševo u Zagorju), a žena mu je bila ukrajinka Kilja ili Kilina (kasnije Marija) Mirošnjićenko (rođena u Svibnju 1896). Imali su dvoje djece, mog oca Petra (04.04.1920.) i kčerku Nadu (04.07.1926.).

Obitelj_Kahlina_1930Obitelj Kahlina 1930 godine: Petar, Kilja, Nada, Franjo.

Koliko mi je poznato, Franjo Kahlina je još imao četvoro braće i četri sestre. Roditelji su mu bili Gabrijel (Gabrek, umro 1944 godine) i Magdalena Kahlina a živjeli su u selu Gubaševo u Zagorju.

Brača su se zvali: Stjepan (od Olgice otac), Joža iz Šestinskog Dola, Ivan (streljan poslije rata od Partizana, jer je bio “Bijeli Križar”. To je bila organizacija protiv KP I Partizana), i Slavek (iz Popovače).

Sestre su mu bile Dragica, Danica, Milka (iz Gubaševog) i Janjca (sa kčerkom Katicom i sinom Francekom). Slavek (iz Popovače) je imao četvoro djece, a iz te loze je Jožek Kahlina koji živi u Varaždinu. Jožek ima dvoje djece: Barbaru i Rikija.

Najstariji od te brače Kahlina je bio Drago, pa Štefek, Olgica, Ankica (u Dubravi) itd. Najmladi je bio Jožek iz Varaždina.

Gabrek (Gabrijel Kahlina) je imao dva brata: Ladislava (iz Deželićeve) i Ignaca (Nacek). Po Ignacovoj liniji (Mijo i Evica, željko i Olga, Robert, pa Irena), ja sam 2003 godine upoznao Irenu Kahlina (udana Hrastić) u Zagrebu.

Od moje mame roditelji su bili Gustika Leskovar i Vilćek Leskovar, oboje porijeklom iz Zagorja. Moja mama Zdenka (30.04.1924.) je imala brata blizanca koji se zvao Zvonko. S obzirom da je ovo priča o Kahlina familiji, neću širiti priču na Leskovar familiju osim da je Zvonko imao samo jednog sina – Damira (mog vršnjaka). O povijesti obitelji Leskovar možete pročitati ovdje.

Obitelj_Leskovar_1939Obitelj Leskovar 1939 godine: Zvonko, Gustika, Zdenka, Vilćek

Moj dedo, Franjo Kahlina služio je još u Austrougarskoj vojsci, davne 1915 godine. Kao vojnik otišao je u Rusiju (Ukrainu) 1915 godine i odmah po dolasku pao u rusko zarobljeništvo. Kao ratni zarobljenik bio je dodijeljen, da radi kao sluga kod jedne obitelji, koji su posjedovali imanje sa puno konja. Nakon par godina, zaljubio se u Kilju Mirošnićenko, koja je bila gazdina kčerka.

Nekako u to vrijeme započela je i ruska revolucija, pa je svuda zavladala glad. Bogatstvo Mirošnjićenko obitelji se raspalo, kao i sama obitelj, jer su se svi razbježali u potrazi za hranom. Roditelji su umrli od gladi poslije rata (negdje 1930-1934 godine). 04.04.1920 godine rodio se na tom imanju u selu Pavlovgradu u Ukrajini, moj otac Petar. S obzirom da je glad i raspad ruskog carstva bila sve očitija, moj djeda Franjo je 1921 godine uzeo svoju Kilju i malog sina Petra, na dugački put u domovinu. Djed Franjo je u Ukrajini do tada ukupno proveo nešto više od 6 godina.

Njih troje su putovali vlakom od Kijeva do Odesse na Crnom moru, onako kao što se to moglo vidjeti u filmu “Dr. Živago”. Bio je to teretni vlak, prepun naroda koji je bježao, a dedo i njegova žena su našli mjesto na samoj parnoj lokomotivi sa vanjske strane, uz parni kotao. Baka mi je pričala jednom davno, kako je na tom “dva dana i dve noči” dugom putovanju, puno puta zbog umora, skoro ispustila jednogodišnjeg sina Petra iz svojih ruku.

Zagorska22_Kuca1Kuća obitelji leskovar u Zagorskoj ulici

U Odessi na Crnom moru su bolovali od trbušnog Tifusa i morali su ostati tamo 6 mjeseci, sve dok nisu ozdravili. Tek krajem 1921 godine su brodom stigli u Talijanski Trst. U Trstu su završili u izbjegličkom logoru. Tamo su proveli nekoliko mjeseci, jer su morali sređivati papire (vize) za ulazak u Jugoslaviju. Kada su dobili potrebne vize, iz Trsta su onda još morali putovati sve do Gubaševa u našem Hrvatskom Zagorju. Na selu su ostali par godina, ali se baki nije sviđao život na selu. Ona je bila iz bolje seljačke obitelji, pa je bilo logično da se presele u Zagreb. Uz pomoć žene od Ladislava Kahline (Gabrekovog brata), smjestili su se se u malu barakicu u Ogrizovićevoj ulici kod starog Samoborskog kolodvora. Uz sina Petra, 1926 godine im se rodila kčerka Nada (04.07.1926).

Zdenka_kids1953 godine: Zdenko, mama Zdenka i Marijan

U Zagrebu im nije bilo lagano, pa su se selili u nekoliko navrata (sve po Trešnjevci), ali su uvijek živjeli u svojoj vlastitoj kući. Radili su i štedili novce, pa uvijek nanovo gradili. Iz Ogrizovićeve ulice, odselili su u Poznanovećku ulicu na Trešnjevki, blizu Zagorske ulice (1930-1933). Iz Poznanovećke su selili u Trakošćansku ulicu (kod Nove Ceste), pa u Taborsku br. 9 gdje su izgradili trokatnu kuću 1935 godine. Nakon rata su se iz Taborske ulice preselili na Kajzericu (1949-1950 godine) na južnoj obali rijeke Save.

U Ilici, stric Štef Kahlina je na broju 212, kupio dučan za polukonfekcijsku mušku odjeću, međutim došao je drugi svjetski rat i onda su sve to izgubili zbog nacionalizacije. Moj djed Franjo je imao dučan “Kahlina Rublje” u Tratinskoj ulici (Rade Končara) br. 74. U drugom svjetskom ratu su im partizani to oduzeli i morali su opet počinjati ispočetka. Poslije rata, od dobivenog nasljedstva iz Zagorja (djedovina) kupili su parcelu na Kajzerici i tamo izgradili malu kućicu.

Franjo_Marija_Kahlina_KajzericaKolinje na Kajzerici. Moji baka i dedo.

Moj dedo Franjo je umro 1957 godine u Zagrebu, dok su živjeli na Kajzerici. Baka “ruskica” kako smo ju zvali, nije išla natrag u svoju domovinu sve do sredine šezdesetih godina. Tada je obnovila kontakte sa svojom familijom u Ukrajini i kasnije je nekoliko puta odlazila u posjete svojoj brači, sestrama i sestričnama. Čak su i moji roditelji putovali dva puta u posjetu Ukrajini.

U Zagrebu, moj tata Petar je bio trešnjevački fakin zajedno sa svojom sestrom Nadom, koja je puno vremena provela u društvu sa dečkima. Nada je do zadnjih dana života ostala jako poletna i aktivna,”sva vražja”. U svojim tridesetim godinama iz ekonomskih razloga otišla je u Njemačku (grad Stuttgart), gdje je ostala sve do svoje smrti. Nada je imala samo kčer Vlastu (rođena 21.03.1951), koja danas živi u Crikvenici i također ima dvoje djece: Sandru (rođena 1982) i Sašu (rođen 05.07.1978).

Pero_Zdenka_1940Zdenka i Petar Kahlina… moji roditelji.

Moj otac se oženio 1943 godine za Zdenku Leskovar (mama je porijeklom iz Tuhlja u Zagorju). Obitelj Leskovar je u to doba živjela na Trešnjevci, gdje su imali kuću i gostionicu u Zagorskoj br. 22.

Svadba mojih roditelja je bila u crkvi Sv. Duh 09.05.1943, a proslava je poslije bila u dedinoj gostionici u Zagorskoj ulici. Zanimljiva anegdota se dogodila prije svadbe. Kada je moj tata došao po Zdenku kod njene kuće, dedo Vilćek je zaključal vrata od haustora, jer je pokušao spriječiti vjenčanje. Susjed Stojan je otključao vrata i tako spasio vjenčanje. Nakon svadbe moji roditelji su živjeli u malom stanu u Novoj Cesti br. 73, na Trešnjevci. Stan u Novoj cesti je bio poklon od tatinog prijatelja Gašperta, koji je bio vlasnik te kuće. On im je ponudio potkrovni stan uz uvjet da im bude vjenčani kum. Gašpert je rekao:- dobite taj stan, ako vam ja budem kum… I tako je i bilo. Tako su se moji roditelji zaručili i oženili bez dozvole roditelja, a već su bili zaručeni kada im je Gašpert ponudio stan u kojem će moći zajedno živjeti.

Kahlina_Family_oldSvadba mojih roditelja Zdenke Leskovar i Petra Kahlina (u sredini) je bila u crkvi Sv. Duh 09.05.1943.

Na Trešnjevki u tom stanu smo se rodili moj brat i ja. Moj brat se rodio 05.01.1944. godine, a ja sam na svijet došao 26.06.1951. godine. Kada sam se ja rodio, mama je imala mlijeko samo prvih mjesec dana. Zbog toga nisam pio mlijeko od moje mame, nego od neke druge žene, koja ga je imala previše. Ja sam onda zbog toga obolio, kada sam bio samo 7 mjeseci star… dobio sam crijevni katar. Iz Nove Ceste se ne sječam ničega, ali mi je poznata priča o tome, kako je moj brat nosio za mene majčino mlijeko od neke susjede. Tako je jednom prilikom prolio to mlijeko, pa se bojao da ja ne umrem od gladi. Prohodao sam tek sa 13 mjeseci, jer sam se jako zdebljal od tog mlijeka. Sa Nove Ceste smo se preselili na Kajzericu 1955 (?) godine, VII podbrežje br. 9.

Dedo Franjo je u to doba imao dućan muškog rublja, u Končarevoj ulici na Trešnjevki (na čošku Nove ceste i ulice Rade Končara). To je kasnije prodao, pa je uz pomoć novaca koje je dobio kao ostavštinu u Zagorju, kupio 500 hvati zemljišta na Kajzerici. Kasnije je dedo Franjo, dao pola tog zemljišta mojim roditeljima, da na njemu počnu graditi kuću.

DSCN2444

U to vrijeme Vilćek Leskovar je imao neko gradilište kod Podsuseda, pa ga je dao tati da ga proda. Petar je prodao to gradilište za 300,000 dinara. Za te novce su moji roditelji počeli graditi kuću na Kajzerici, na drugoj polovici zemljišta od dede Franje.

Tako smo od 1953 godine živjeli na Kajzerici, 7. Podbrežje br. 9. Prvi susjedi su nam bili baka ruskica i dedo Franjo Kahlina, koji su imali malu kućicu odmah do naše.

DSC_8032Kuća na Kajzerici, VII Podbrežje br. 9

Ja sam rasel na Kajzerici, kod velesajma. Po ljeti smo se kupali u Savi, koja je još u to vrijeme bila čista. Iz tog vremena sjećam se kako sam se igrao po šikarama u ukolici rijeke Save i išao u prvi razred osnovne škole, preko starog Savskog mosta. Škola mi je bila u Horvaćanskoj ulici. Često sam u školu išao preko zelenog željezničkog mosta, kuda nam je bilo zabranjeno, jer je bilo jako opasno. Sjećam se i velike poplave 1957 godine, kada je rijeka Sava tako narasla, da je svuda oko nas bila voda.

Moj je tata 1958 godine kupio zemljište u Kraljevcu (Kraljevec br. 9) i počeo tamo graditi kuću. Dok se kuća gradila, mi smo se privremeno preselili u podrum kod bake i dede Leskovara u Zagorskoj ulici i to na silu, jer nam oni to nisu dozvolili.

Tamo smo bili šest mjeseci i živjeli u jednoj podrumskoj prostoriji svi četvero. Sjećam se mog brata Marijana, kako je crtao svoje nacrte (u to vrijeme je išao u Strojarsku tehničku školu u Klaićevoj) ispod malog podrumskog prozora, kroz koji su se mogle vidjeti noge od prolaznika na cesti.

DSC_7899B1959 godine smo uselili u nedovršenu kuću na Kraljevcu

Iz Zagorske ulice smo se 1959 godine odselili u Kraljevec, kod Zelengaja u samom središtu grada (to je između Pantovčaka i Tuškanca, u jednoj dolini – produžetak Radničkog Dola).  Iako kuća nije još bila dovršena, mi smo se uselili, jer je i to bilo bolje nego podrum u Selskoj ulici. Nakon smrti moga oca 1988 godine, moja mama je ostala živjeti sama u toj kući, sve do svoje smrti 2010 godine. To je mjesto koje sam dugo godina držao mojim pravim “domom”. Kasnije, sudbina je htjela da se to promijeni i otišao sam ‘trbuhom za kruhom’ u strani svijet.

house_kraljevec_2001Moj pravi dom: Kraljevec br. 9

Kraljevec je bila i ostala ‘moja’ ulica. Tam sam odrasel… ali ne do kraja. Do Kraljevca se dojde od Malog placa po Radničkom Dolu i ulicom Zelengaj. Od Placa ima oko 1,700 metara ili otprilike 20 minuta pešice. Može se dojti i busom, koji vozi svakih pola sata a vozni red se nije menjal već više od 40 godina. Kraljevec ima veliki hrast na okretištu busa i mali dućan sa debelim šefom i dečki koji piju pivo unutra u dučanu poslje nogača kod As-a, i ulaz za osoblje kod Vukušića gdi si mogel “posuditi” pivu poslje 23h i vratit ju sutra ujutro, i “baba plavuša” (stara susjeda u plavom šlafroku sa plavim ehotonom na kosi), koja nas je špijala kad smo kasno dolazili doma…

Samo, danas nema više gostione “kod Vukušića” a bome nema niti birtije As. Umjesto nje sagradili su luksuzni hotel, u kojemu nema gostiju, jer je skup. Nekadašnje nogometno igralište su pretvorili u parking hotela, a svi moji dečki (Zlaja, Čaruga, Demla, Cenko, Tona, Božo, Tunjo, Vladek i ostali) su odselili ili su vumrli. Je, kaj se tu more, došla su neka druga vremena…

OS_Jabukovac_8Razred_1966Zdenko je ovaj mali u prvom redu u sredini…

Iz Kraljevca sam krenuo u školu na Tuškancu, koja se zvala “O.Š. Jabukovac”, po imenu male ulice u kojoj se nalazila. To su bili lijepi dani moga života, jer sam potpuno dobio osječaj pripadnosti toj okolini. U istoj školi sam ostao do kraja osmog razreda. Sjećam se Zelengaja i prekrasnih šuma i parkova, gdje smo se svaki dan igrali. Poslije nastave smo svaki dan u tuškanačkom parku (uz školu) igrali nogomet… bosi po šljunku!! Poznavao sam svaki puteljak i svaku klupu. U to doba zime su još imale puno snijega i bilo je vrlo interesantno sanjkati se na Cmroku ili spuštati se prema kinu “Sloboda” kroz strmi Tuškanac.

Po ljeti smo gradili kule u šumi i igrali se “kauboja i idijanaca”. Tu su se dogodile i moje prve ljubavi. Sjećam se moje prve cure Renate, iz Kozarćeve ulice, u koju sam se zaljubio “do ušiju”. Moj najbolji prijatelj iz tog vremena je bio Vlado Kostešić i uvijek ću se sjećati njegovih proslava rođendana, ali i “tuluma” u njegovoj kući na Gornjem Kraljevcu.

Marijan_Vjencanje_1968Marijanovo vjenčanje 1968 godine..

Moj brat Marijan, oženio se 1968 godine za Nevenku Vuk iz Kustošije i neposredno nakon svadbe, njih dvoje su se preko Beča u Austiji i uz pomoć crkvene organizacije “Caritas” odselili u Kanadu (Edmonton). Ja sam u to vrijeme bio na početku svoje biciklističke karijere i bilo mi je žao da me moj brat ostavlja. Od njega sam do tada učio sve o sportu i pokušavao sam ga kopirati.

Zdenko_Pista_Vera_1973Mladi Vera i Zdenko 1973 godine na početku njihovog zajedničkog života.

Nakon osnovne škole nisam htio ići u gimnaziju, nego sam se odlućio za Tehničku školu sa praktičnom obukom “Ruđer Bošković” na Žitnjaku. Učio sam za “Radio i TV mehaničara”. Škola je trajala tri godine, a meni je uzelo četri godine da ju završim, jer sam ponavljao drugi razred. To mi se dogodilo, jer se nisam htio pojaviti na popravnom ispitu iz Ustava (!), samo zato da i dalje mogu ostati u istom razredu sa mojim najboljim prijateljem Rajter Franjom, koji je također ponavljao razred.

U to vrijeme već sam se bavio sportom i postajao sve poznatije ime u Zagrebu. Kasnije sport me potpuno zaokupirao, pa sam nakon odslužene vojske (1971) postao “profesionalac” u Zagreb-Metalia Commerce klubu. Biciklizmom sam se “bavio” od 1964 godine, pa sve do 1978 godine, kada sam konačno završio sportsku karijeru. Sport je bio najljepši period mog života, prepun doživljaja, putovanja i sportskih uspjeha. No to bi se sve moglo opisati u nekoj drugoj prići. Ovdje bih samo htio napomenuti da se moj otac također bavio biciklizmom i svoju ljubav prema sportu je uspio prenijeti na sinove. Moj brat Marijan je vozio utrke u Hrvatskoj prije svog odlaska u Kanadu, a kasnije i u Kanadi, sve do 1972 godine.

U Kraljevcu sam živio sve dok se nisam oženio 1974 godine za Veru Škrinjarić, iz Gradine (od Virovitice). Nakon svadbe, postalo je pretijesno u Kraljevcu, jer je kuća bila mala, a isto tako nismo se baš slagali sa mojim ocem. Tako smo 1975 godine, otišli Vera i ja, za mojim bratom u Kanadu (Edmonton). Tamo smo se zaposlili i naporno radili od prvoga dana, sa ciljem da ušparamo što više dolara. Nije nam se sviđalo u Edmontonu, pa smo se nakon trinaest mjeseci vratili natrag u naš Zagreb. Ja sam nastavio sa biciklizmom, a Vera se ponovno zaposlila u Institutu za Tumore gdje je radila i prije odlaska za Kanadu. U mjesecu Augustu 1976 godine, rodio nam se sin Neven. Neven se rodio 15.08.1976 godine u Zajćevoj bolnici, dok sam ja taj dan vozio biciklističku utrku ulicama, Zagreba. 06.06.1980 godine rodila nam se Sanja u Vinogradskoj bolnici, gdje je Vera tada radila.

Wedding2_1974Zdenkovo vjenčanje 1974 godine…

Nakon povratka iz Kanade, nismo dugo ostali u Kraljevcu, jer nam je moj otac opet stvarao probleme. Proveli smo dvije godine kao podstanari u Dubravi, pa smo se ponovno vratili u Kraljevac, gdje smo uložili naše teško zarađene novce u Kanadi, i adaptirali potkrovlje u Kraljevcu. Izgradili smo lijepi mali jednosobni potkrovni stančić u kojem smo proveli sljedećih deset godina.  Naša djeca su tu provela lijepo djetinstvo, dok smo mi odrasli prolazili kroz velike probleme i nesuglasice sa mojim roditeljima.

Nakon završetka moje sportske karijere 1978 godine, ja sam se zaposlio u gradskoj firmi Centru za Automatsku Obradu Podataka (CAOP), u računskom centru, kao operater na velikom IBM-ovom kompjuteru. U CAOP-u sam ostao jedanaest godina, sve do 1989 godine. Vera je radila u Vinogradskoj bolnici na odjelu Nuklearne medicine (1977 – 1989).

U Kraljevcu smo ostali sve do 1987 godine, kada sam ja dobio od CAOP-a stan u Španskom. U tom stanu smo živjeli samo dvije godine (do 1989 godine), dok nismo počeli razmišljati o tome kako nismo napravili nikakav napredak u zadnjih par godina, te da nam djeca rastu, a stan postaje premali.

100_3138Špansko, Gustava Krkleca br. 7 Ovdje smo živjeli na drugom katu dvije godine…

Te 1989 godine smo Vera i ja, ponovno odlučili ići za Kanadu, jer je u Hrvatskoj bila velika ekonomska kriza i vrlo visoka inflacija. Nismo vidjeli nikakvog napretka i budućnosti u Zagrebu, ako nešto ne poduzmemo. U to doba nismo niti slutili da se u Hrvatskoj sprema novi rat.

Moj otac Petar, umro je u ljeti 03.07.1988 godine (bolovao je od raka), a nepunu godinu dana kasnije umrla je moja baka “ruskica”, majka od moga oca; mjesec dana prije našeg drugog odlaska za Kanadu.

Tako smo u sedmom mjesecu 1989 godine po drugi puta otišli “trbuhom za kruhom” u Kanadu, gdje je moj brat Marijan živio od 1968 godine. On se u međuvremenu rastao sa Nevenkom i oženio je kanađanku Jeannie Frey. Marijan ima troje djece: Robyn Murray-Kahlina (26.04.1975), Christina Kahlina (29.03.1983) i Jeffrey Kahlina (07.07.1986).

ZKahlina_family_1994Zdenkova obitelj 1994 godine : Sanja, Zdenko, Vera i Neven

Danas smo nas dvoje braće ovdje u Edmontonu. Marijan se u međuvremenu rastao od Jeannie i danas živi sa djecom u svojoj kući u Sherwood Parku. Njegova sadašnja družica zove se Sandra Katz; porijeklom iz Bostona. Moja majka je umrla nakon duge i teške bolesti, na sam Majčin dan 9. Svibnja 2010 godine. Posljednjih godinu dana živjela je u domu za starije osobe na jednoj mirnoj lokaciji, u podsljemenskoj zoni, u Gornjoj Bistri. Tamo je bila u prekrasnom prirodnom okruženju i šumskom zelenilu nedaleko od svog Zagreba. 

HOUSE_0272Edmonton, Cherrie Grove 7220 – 156 Avenue – naša kuća od 1998 godine.

Tatina sestra Nada (moja teta) živjela je u Stuttgartu u Njemačkoj, sve do svoje smrti. U Zagrebu na Trešnjevci je imala stan u Taborskoj ulici, u kući koju su poslije rata izgradili njeni roditelji. Ona ima samo jednu kčer, Vlastu, koja se udala u Crikvenicu i sada nosi prezime Ivančić. Vlasta ima dvoje djece: Sandru (19.12.1981) i Sašu (05.07.1978). Nada je u 2004 godini imala veliku krizu, jer su joj krvne žile bile 90% začepljene (angina pectoris, slabo srce), pa je morala na operaciju, koju je jedva preživjela. Poslije operacije nije izdžala dugo i umrla je u Stuttgartu, Novembra 12, 2005 u 79 godini života. Ja sam svoju tetku jako volio i bili smo dosta bliski. Često je znala reči “Eh, da su mi krila labudova i oči sokolove”, pa da budemo zajedno, a ne ovako odvojeni cijelog života.

Vera_Nada_1987Moja teta Nada i Vera 1987 godine u Zagrebu

Vera i ja imamo Sanju (6.6.1980) i Nevena (15.8.1976) od kojih očekujem da će nastaviti ovu priču o našoj obitelji, jednom kada nas više neće biti…

P1000707Sanja i Neven 1982 godine na moru…

Po dolasku u Kanadu, Vera, ja i djeca živjeli smo prvu godinu u iznajmljenoj kući u Sherwood Parku. Početkom Septembra 1990 godine, odselili smo se u predio grada koji se zove Lake District, gdje smo također živjeli u iznajmljenoj kući, u vlasništvu naših tadašnjih prijatelja Wilson-a.

U ljeti 1993 godine kupili smo našu prvu kuću, koja se nalazila u Steel Hights (15011 – 63 Street), blizu Londonderry Mall-a. Kuća je bila mala, ali je imala bazen, pa su naša djeca uživala u kupanju preko ljeta. U toj kući smo ostali 5 godina. U Rujnu 1998 godine preselili smo u veću kuću, gdje smo i danas. Kuća se nalazi u Cherry Grove predjelu: 7220 – 156 Avenue, sjevero istoćni dio grada.

sanja_grad27Vera, Zdenko, Sanja i Neven u Edmontonu

Neven i Sanja su u proljeće 2007 godine kupili svoje vlastite kuće u našoj blizini, pa su se tamo preselili. Sanja je preselila na adresu 16510 – 57 Street, a Nevenova adresa je: 16416 – 59 Street (Edmonton).

Ceremony  155Samantha i Neven Kahlina… njihovo vjenčanje

U Svibnju 2009 godine (02.05.2009), Neven se oženio za Samanthu Bagnall (Sam), koju je sreo na jednom ‘party-ju’ u Rujnu 2006 godine. Sam, kako ju svi zovemo, je iz jedne veće engleske familije. Njena cijela obitelj je emigrirala u Kanadu iz Engleske. Sam ima dvoje brače i tri sestre (Kelly, Vicky, Rebecca, Ben and Joshua); mama Cindy i tata Keith.

Formals  063Zdenko, Neven, Sanja i Vera 2009 godine.

Moj brat Marijan, oženio se po treči puta u Rujnu 2010 (04.09.2010) godine za Sandru Katz (30.05.1956), sa kojom je već živio neko vrijeme. Sandra ima dvoje djece iz svog prvog braka: Katie (10.06.1993) i Tim Griffith (07.05.1988). U međuvremenu, Marijanova djeca su odrasla i iselila iz obiteljske kuće u Sherwood Parku. Robyn živi sa svojom familijom u Calgary-ju, Christina živi sa svojim dečkom Lenard (Len) Poohkay u Edmontonu. Jeffrey je odselio u Calgary, gdje je našao posao i kupio svoju kuću.

Od Robyn Murray Kahlina muž se zove Patrick. Robyn ima dvoje djece: Lukas (xx.xx.2000) i Addyson (28.02.2008).

U Lipnju (17.06.2010) rodilo se naše prvo unuče, mali Luka Peter Kahlina – Nevenov sin. Par godina kasnije, na sam Uskrs 31.03.2013 rodila se mala Antaea, Nevenovo drugo dijete…

P1050211James Rodger sa Sanjom Kahlina

Sanja je upoznala svog muža, Jamesa Rodgera kada je otišla na ‘rafting’, avanturističko putovanje po Kolorado rijeci (Grand Canyon, Arizona) u listopadu 2011 godine. James je u to vrijeme živio u malom mjestu Murphys u Kaliforniji, pa su te prve godine živjeli odvojeno, osim što bi Sanja često putovala za Kaliforniju. Godinu dana kasnije (Studeni 2012), za vrijeme njihove posjete Jamsovoj familiji, koja živi u okolici Toronta, James ju je zaprosio, pa su se njih dvoje zaručili.

James_Bo_Sanja_Jan2013James Rodger, pas Bo i Sanja 2013 godine

Kada je u studenom 2012 Jamesu istekla američka viza, njih dvoje su se odlučili za jednu novu avanturu. Iz Kalifornije su preselili u Zagreb, gdje su ostali veći dio iduće godine u potrazi za svojom ‘budućnosti’. Ujedno su zakazali svoje vjenčanje u Zagrebu. Njihova svadba je održana 1. rujna 2013 u Zagrebu u prekrasnom ambijentu Tuškanačkog parka, u kvartu gdje je Sanja odrastala. Ceremonija vjenčanja bila je u malom paviljonu na Tuškancu, u parku pokraj spomenika Vladimira Nazora. Zanimljivo je spomenuti da su mladenci na svom vjenčanju imali preko 40 gostiju iz Kanade. Svečana večera održana je u lijepom ambijentu poznate zagrebačke restauracije ‘Dubravkin put’.

3C9A0353Sanjina i Jamesova svadba u prekrasnom ambijentu Tuškanačkog parka

Nakon svadbe, mladenci su se vratili u Kanadu. Iz Edmontona, gdje je Sanja prodala svoju kuću, preselili su u malo mjesto Campbellville (Ontario), gdje žive Jamesovi roditelji (Carol i Ron).

DSC_6533Rujan 2012: Neven, Luka, Samantha, Zdenko, Vera, Sanja, & James.

S obzirom da James nije mogao dobiti posao u svojoj struci, njih dvoje nisu dugo ostali u Ontariju. Samo dvije godine kasnije preselili su u zapadni dio Kanade (Rujan 2015), provinciju British Columbia, u mali gradić Kamloops koji se smjestio na obalama rijeke North Thompson. Nakon što se James ustalio na svom novom poslu (radi za Thompson Rivers University), njih dvoje su kupili kuću i lijepo se udomili.

Novosti – Posljednji značajniji događaji u obitelji :
Svibanj 2, 2009 Samantha Bagnall & Neven su se oženili.
Lipanj 17, 2010 Rodio se mali Luka Peter Kahlina.
Rujan 4, 2010 Mark & Sandy Katz su se oženili.
Studeni 2, 2012 Sanja & James su se zaručili.
Ožujak 31, 2013 Rodila se mala Antaea Lily Kahlina
Rujan 1, 2013 Sanja & James su se oženili. u Zagrebu.
Studeni 8, 2013 Sanja i James su preselili u Campbellville, Ontario.
Rujan 25, 2014 Sanja i James su dobili malu curicu. Rodila se Sophie Rose Rodger!!
Rujan, 2015 Sanja i James su preselili u Kamloops (British Columbia).
January 29, 2017 Rodila se mala Emilie Hope Rodger

IMG_0806Vera i Zdenko u novije doba

Ja sam se penzionirao u ljetu 2016 godine, nakon punih 42 godine radnog staža. Vera odlazi u penziju od travnja 2017. Penzije nisu velike, ali se nadamo da će nas zdravlje poslužiti i da ćemo zadovoljstvo imati u igri sa našim unucima.

Eto toliko o našoj familiji prema mojem sjećanju. Zanimljiva priča?? Ovo sam sve zapisao, kako se nebi zaboravilo. Očekujem da to postane zanimljivo našoj djeci jednog dana kada odrastu i osnuju vlastite obitelji. Ako budu imali interesa možda i nastave ovu priču sa opisom svojih života i života njihove djece.

DSC_3402Vera i Zdenko kod obiteljske grobnice na Miroševcu

Edmonton, Veljača 2017.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

 

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

44 komentara to “Štreka moga života”

  1. Comment by Djurdja Colig:

    Zdenko nevjerojatan si. Cijela ova ideja sa web stranicama ti je fantasticna, toliko raznovrsnih i zanimljivih stvari si ukljucio. Tvoju Purgersku nostalgiju sam inace obozavala citati kad si nam ju slao u mailima, drago mi je da si i to ukljucio, a ova tvoja Streka Mog Zivota me jednako odusevila, jako zanimljivo. Jedva cekam da vidim sto ces jos staviti. Lijepi pozdrav tebi i Veri.

  2. Comment by Josip:

    Prikaz tvoje “prošlosti” me iako nisam Zagrebčanin i nemamo puno zajedničkog vratio u moju mladost.
    Dobro si to zamislio i dobro postavio. Vse pohvale. BRAVO.

    Josip

  3. Comment by branka:

    Zdenko – FALA TI !! Nabasala sam na tvoj blog slucajno dok sam googlala imena starih frendova. Tako sam preko Eugena Pleska dosla do tvog bloga. BRAVO – dal si sada i meni poticaj da pocnem pisati blog povjesti moje purgerske obitelji.

    Jos jednom – HVALA – Puno pozdrava i sretan Uskrs tebi i tvojoj obitelji.

    Branka s Tresnjevke/pa onda Harambasiceve/pa onda Trnskog/a od 1970 – iz Londona UK.

  4. Comment by Zdenko Kahlina:

    Branka, hvala za komentar. Ja sam pokrenuo ovaj web page tek prije par mjeseci, pa mi ovakvi komentari puno znace.
    Znaci da poznas Pleha… dali se mi poznamo?
    Sretan Uskrs i lijepi pozdrav od Zdenka

  5. Comment by KattyBlackyard:

    I really like your post. Does it copyright protected?

  6. Comment by Jasmina Smokvina:

    Poštovani g. Kahlina,

    Slučajno sam naišla na Vašu web stranicu i…oduševila se!
    Nismo ista generacija…ja sam mlađa…ja sam se rodila iste godine kada se Vaš brat prvi put oženio… Razveselile su me stare slike Vaše familije. Podsjetile su me na slike moje…i, moji nono i nona su stanovali na Trešnjevci…par ulica prije Nove ceste. Danas tamo stanujem ja.
    Vaši tekstovi potiču me na promišljanje (o pročitanom i šire) i na bolje sagledavanje ( pravih) vrijednosti u našim životima. Hvala Vam za to.

    Sve pohvale i lijepi pozdrav,
    Jasmina

  7. Comment by Kristina:

    Poštovani gosp. Kahlina,

    super Vam je ova web stranica. Mene je zaintrigirala jer sam rođena i odrasla na Tuškancu i išla sam u OŠ Jabukovac, kao i moj pokojni otac. Možda se čak i iz škole znate. Doduše on je 1948. godište. Znam da je uvijek pričao kako je volio učiteljice MARIJU BALIĆ i VERU ČULIG. One su i meni poslije predavale.
    Lijepi pozdrav,

    Kristina

  8. Comment by Vlado Zagrebčanec dušom i srcem:

    Nebi štel pretjerat ali koliko mene sječanje služi dodajem sljedeće: Gđa. Marija Balić je predavala Povijest, Vera Čulig Tehnicki odgoj, Nastavnik Brezičević Fizicku kulturu, Dorčić Čejka Biserka Geografiju,
    Nastavnica Gilić Engleski tada nekih 30g a imala je nogu auuuuuuuuu a nosile se minice, nebi štel pripovedat kak smo se mi dečeci u pubetetu osječali. Ne sjesam se svih imena ipak je proslo vise od 40g ali u sjecanju imam i tebe Zdenko ono koa mutno ja sma isel u razred sa Velimirom Zajcom i često sam visil u Zelengaju.a na Jabukovac sam isel u skolu od 1964-1970. I to 64 te pocetak 65 stara zgrada a 65 jesen je otvorena nova skola. Stara je bila preko puta Jabuke gdje su nam puštali koj puta filmice 16mm a mi se veselili kaj norci.

    Ma znaš kaj javi se imam i ja toga natočiti o našem divnom gradu koj postaje sve manje naš :(
    Srdačno svim Zagrebčancima dečkima i pucama Nigdar ni tak bil oda nekak n bilo.
    Vlado

  9. Comment by Davor Pajan:

    Poštovani gospon Zdenko !
    Nebute vjerovali, ali išel sam tražit nekaj na netu o purgerima odnosno o pokojnom Vikiju Glavackom i Varieteu, pošto mi je stari pobjedil na istom 62. godine sa pjesmom od Pola Anke- Dajana. Ja sam odrasel na Laščini odnosno Laščinskoj cesti 54, na kojoj su pokojni deda i baka sagradili kuću davne 1896 god. To mi je porijeklo od tatine strane (baka se prezivala Očić), dok je druga mamina strana iz Mlinova (Gospodarić). Nebute vjerovali ali o nama (purgerima)nema apsolutno ništa na netu. Vidim da ste vi svoju sreću našli u Edmontonu za razliku od mene koji sam provel tri meseca u Vancouveru (najljepši grad na svetu posle Zagreba) sa 88 na 89 , no moral sam se vratit. Čestitam na vašim stranicama koje su me nakon dugo vremena razveselile pošto se u Zagrebu na žalost sve manje i manje čuje kaj. Sad bute imali moj mail pa se nadam da bumo se još čuli. Lepi pozdrav iz Zagreba

  10. Comment by Zdenko Kahlina:

    Davore pozdrav!
    Jako mi je drago dobiti ovakav komentar. Zbog toga kaj stvarno na netu ima jako malo o nasem Zagrebu, ja sam donio odluku da nekaj pisem o “Purgerskoj nostalgiji” kao i o “Nepoznatom Zagrebu”. Ipak nisam jedini…
    Javite mi se preko email-a pa se mozemo “razgovarati” off-line!

  11. Comment by klaudija:

    Veliki pozdrav sa preljepe Kajzerice, ja živim u 5 podbrežju, malih kućica skoro više nema,u našem podbrežju još 2-3, ali i one će skoro biti srrušene i niknut če zgrade, doselit će se neki novi ljudi… :) žIVOT JE TAKAV….

  12. Comment by ivana:

    Da li je na mjestu vaše obiteljske kuće na Kajzerici sada nova zdrada????

  13. Comment by Zdenko Kahlina:

    Da je… jedna obiteljska kuca (sive boje)… saljem vam sliku putem email-a… pozdrav!

  14. Comment by Jeanie Nevius:

    hello there, i just discovered your website on bing, and i must comment that you express pretty well via your blog. i am very taken by the way that you compose, and the content is outstanding. in any event, i would also like to acknowledge whether you would love to exchange links with my web portal? i will be to the great extent than willing to reciprocate and enter your link off in the link exchange area. anticipating for your answer, thanks and enjoy your day!

  15. Comment by Arlie Carrano:

    Man I love your piece of writing and it was so excellent and I am going to bookmark it. One thing to say the In-depth analysis you have completed is just remarkable. Who goes that extra mile these days? Bravo… Just another suggestion you can get a Translator Application for your Multinational Readers …

  16. Comment by zinka canjuga:

    JAKO LIJEPO BAŠ VOLIM ČITATI O ZAGREPČANCIMA, JER JE I MOJA OBITELJ PRAVA PURGERSKA. DALI SE SJEĆATE KUPANJA NA ČETVRTOM MAKSIMIRSKOM JEZERU? BOK…

  17. Comment by Zdenko Kahlina:

    Ne bas, jer u to vrijeme smo zivjeli na Kajzerici, a poslije smo preselili na Kraljevec, kod Britanca. Uvijek daleko od Maksimira…

  18. Comment by Marsha Ulicki:

    Have you ever considered creating an e-book or guest authoring on other blogs? I have a blog based upon on the same topics you discuss and would really like to have you share some stories/information. I know my viewers would enjoy your work. If you are even remotely interested, feel free to shoot me an e mail.

  19. Comment by Taylor Armstrong:

    I am genuinely enjoying this theme/design of your site. Did you ever face any web browser compatibility issues? Some of my blog audiences were not impressed with my website not operating properly within Internet Explorer but looks great in Firefox. Do you have any kind of solutions to aid – solve this issue?
    Keep up with good work… we want more blogs about cycling!!.

  20. Comment by Rob Rasner:

    I like what you are doing. This type of clever content plus exposure! Carry on this fantastic stuff guys. It’s a good thing I speak Croatian…

  21. Comment by Vina Levitch:

    All I can express is, I’m not sure what to really say! Except of course, for the wonderful story that are shared using this blog. I’ll think of a zillion fun approaches to read the content articles on this site. I’m sure I will at last take action with your tips on areas I could not have been able to take care of alone. You were so careful to let me be one of those to learn from your useful information. Please realize how much I enjoy the whole thing. Congrats on a job well done! Vina.

  22. Comment by Walter:

    Oh my goodness! This is a tremendous article dude… Afternoon from sunny old australia, well not sunny today lol. Nevertheless, good work! Can’t wait for more from you… Thanks.

  23. Comment by Sasha:

    Svaka cast Zdenko, svaki put kada posjetim tvoj sajt osjetim takvu toplinu i naravno nostalgiju za svojim ( nasim ) Zagrebom ali kaj se tu more, on nebu nikud pobegel a ja bum se vratil u svakom slucaju, pozdrav )

  24. Comment by Rosetta Stone:

    This is excellent. I come here all the time and it’s post like this that are the reason. :) Keep up the great work.

  25. Comment by Tifany Obenauer:

    I am really amazed by your blog. The blogposts happen to be educational as well as pretty fascinating. We definitely will place a hyperlink on my site.. I’m extremely impressed with your writing skills and also with the layout on your blog. Is this a paid theme or did you customize it yourself? Anyway keep up the excellent quality writing, it is rare to see a great blog like this one today…

  26. Comment by Kim:

    I wonder how you got so good. HaHa! This is really a fascinating blog, lots of stuff that I can get into. One thing I just want to say is that your design is so perfect! You certainly know how to get a girls attention! I’m glad that you’re here. I feel like I’ve learned something new by being here.

  27. Comment by zlayo:

    Zdenko, pozdrav i svako dobro tebi i familiji u ovoj i svim slijedećim godinama. Na tvoj blog sam naletio slučajno tražeći nešto o savskom kupalištu, jer sam na 14. Podbrežju br.7 imao tetu, pa sam često tamo bio na “ferju”. Oduševio sam se tvojim životnim crticama, jer takvog materijala o Zagrebu i autohtonim zagrebčanima ima jako, jako malo….

  28. Comment by Zdenko Kahlina:

    Zlaya jel se mi znamo iz Kraljevca? Ja sam imao jednog prijatelja u Kraljevcu, koji se zvao Zlatko, a svi smo ga zvali ‘Zlaja’. Pitam se dali si to mozda ti? Pozdrav…

  29. Comment by zlayo:

    Jesam Zlatko ali nisam taj ,ja sam s Črnomerca !!

  30. Comment by Sanja Cerjak (Kahlina):

    Lijepi pozdrav cijeloj obitelji. Ja sam kcer od Dragutina Kahlina (iz Zagreba, sin od Slavka i Barice iz Osekova) i slucajno sam nasla ovu stranu na Internetu. Zao mi je sto mojeg tate nema vise medju nama, i on bi bio odusevljen s njom. Ja zivim vec 24 godine u Njemackoj sa svojom obitelji, ali se jos dobro sjecam prica mog tate o njegovom djetinjstvu, te “tete Nade” i “strine Ruskinje”. Ja imam jednu staru sliku na kojoj je moja baka Barica, deda Slavko, moj tata kao beba i koliko ja znam Nada i Strina. Ako imate interesa, mozete mi se javiti, pa Vam je mogu scanen i poslati. Lijepi pozdrav

    Sanja Cerjak

  31. Comment by Zdenko Kahlina:

    Sanja hvala za komentar… budem vam se javio za par dana, kada se vratim doma. Trenutno sam u Sydney-u, Australiji, na dopustu. Pozdrav…

  32. Comment by Rodney Keltner:

    Excellent posting. Extremely refreshing provided all of the duplicate material available on the internet. Cheers for doing something original!

  33. Comment by Karl Eichelkaser:

    wow, I am happy to find this website through Google. You’re so interesting! I don’t think I’ve truly read through something like this before. So good to discover another person with a few original thoughts. Really.. thanks for starting this up. This site is something that’s needed on the internet, someone with some originality! I’ll be back!!

  34. Comment by zrinka:

    svaka cast za trud, sajt je odlican…..imam jedno pitanje: imate li veze sa Gosp. Brankom Kahlinom koji je svojevremeno radio na ZLZ , vodio je Robnu Sluzbu? LP :)

  35. Comment by Zdenko:

    Zrinka, ne nemam nikakve veze sa Brankom… ima nas Kahlina dosta… porijeklo fammilije je iz sela Gubasevo u Zagorju.

  36. Comment by Branimir Sertić -Gljiva:

    Predivan članak koji će biti jedan od najljepših poklona koji možete ostaviti svojim potomcima… u to sam siguran. Dok ga čitam,preplavile su me snažne emocije i vjerujem da će te sa još puno ispitanih stranica nastaviti ovaj članak.

    Svako toliko bacim oko na vašu stranicu ali neznam kako mi je ovo promaknulo.
    Inače,kao Takodjer bivši biciklista pod vodstvom trenera Pleška-zvanog Pleh (generacija 90-tih, Karazija, Kovacici, Antolović, Bakrač, Švrljuga… itd), ali sa ni približno uspješnom karijerom poput vaše, sa Takodjer popravnim 2.razredom srednje škole :-) , sa Takodjer odlaskom “preko bare” te povratkom u najljepši Zabreg grad, potpuno sam se poistovjetio sa vama.

    Tko zna… mozda i ja ponovo završim preko bare trbuhom za kruhom s obzirom na situaciju u Lijepoj Našoj.

    Želim Vam još puni lijepih članaka a najviše želim zdravlja Vama i Vašim najmilijima!

    Lijep pozdrav!

  37. Comment by Toni:

    Poštovani gospodine Kahlina !
    Zovem se Antun Koturić, i već 7o godina živim u kući u kojoj ste se Vi i Vaš brat rodili. U Novoj cesti 73
    (ne 74 kako ste napisali). Stanujem u drugom katu, ispod nekadašjeg Vašeg stana. Slučajno sam naišao na Vaš blog, koji me je vratio u dane moga djetinstva. Zahvalan sam Vam na tome, jer sam sa Vašim tatom dnevno provodio sate u dvorištu, čisteći bicikle ili motor, na kojem me je za nagradu g. Pero znao provoziti. Od njega je moj tata kupio meni prvi bicikl (čini mi se Bijanki sa tabulari gumama na kojeg sam bio jako ponosan) Uz g. Peru upoznao sam biciklizam kao sport, kao i mnoge bicikliste one generacije (Poredski, Bat, Čelesnik, Bzik, Bogović, Levačić…, sjećam se i nekog Talijana iz Trsta Malabrocca ili sl. Kasnije me slučaj povezao i sa g. Vojvodom sa kojim sam radio na izdavanju nekih biltena i knjiga jer sam bio slagar u Vjesniku, pa sam to tehnički učinio. Vaš osebujan način pisanja, sleng, koji upotrebljavate, foto koji ste unijeli u blog, jednostavno su me prisilili, da vam se javim.

    U mojim godinama sretan je čovjek, koji se ima čega sjećati. Vaš otac, a i gđa. Zdenka često su u mojim mislima i dijelim sa njima jedno razdoblje moga života. Inače, kuća u kojoj smo živjeli ima dosta buran životopis. U dvorištu je bila tvornica sode-vode šabese, orandžade, u štalama se nalazilo 5-6 konja, koje sam znao pojašiti po ulici, Radilo je oko petnaestak radnika. Od onog vremena, danas u kući samo je prvi i drugi kat starosjedilački. U njima žive djeca rođena ovdje. Ja sam rođen u Trnju, u Bosutskoj a moji susjedi u katu žive u Stuttgartu, gdje i moj sin, boravi – više od 25 godina.

    Na kraju, g. Zdenko, bilo bi mi drago da se prilikom jednog vašeg dolaska u Zagreb, i osobno upoznamo. Sada imamo i mail adrese pa je to postalo jednostavno. Rezervirajte dva, tri sata da provedete na mjestu gdje ste proveli vaše prve godine života. Biti će mi drago.

    Vašoj mami, bratu Marjanu, Vašoj cijeloj familiji i Vama osobno u ove (može se već reč) preduskrsne dane, ja i moja supruga (koja već pedeset godina dijeli istu adresu) želimo sve najbolje.

    Uz lijepi pozdrav, Toni Koturić !

  38. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Vidim Zdenko da ću se i ja morati primiti pisanja, jer, kao što sam već u više navrata spomenuo, pisanje o našim zagrebačkim obiteljima,o godinama života provedenim u našem “Zabregu”, školovanju, odlasku u tuđinu itd, to je povijest ovoga grada koja nesmije ostati nezabilježena. I kao što rekoše puni (volim taj stari zagrebački izraz umjesto mnogi) u svojim prilozima tih priloga skoro da i nema i o našem gradu malo se znade iz našeg neslužbenog ali zato svojstvenog kuta gledanja. Jer mi smo živjeli u tom gradu i doživljavali ga na svoj način i samo mi znamo kako nam je bilo, a bilo, uz svo siromaštvo i skromnost, prekrasno živjeti u našem i samo našem gradu Zagrebu.
    Srdačan pozdrav J.Grakalić

  39. Comment by Ljiljana Lež-Drnjević:

    Dragi Zdenko, s velikom sam radoscu procitala tvoj zapis o obitelji, o vremenu koje je prolazilo, o sjecanjima, uspomenama. Ne znam hoces li me se sjetiti – ja sam ona “mala Lili”s Kraljevca. Nismo se druzili (nekoliko sam godina mladja), ali smo se pozdravljali onako kako su to Kraljevcani uvijek (prije) cinili, a osobito mi mladji starije. Zadivljeno sam gledala tvoj bicikl, uh, bio je to pravi bicikl dok sam ja tjerala ponija. Drago mi je vidjeti tvoju obitelj, i onu prvu u kojoj si rodjen i ovu danas koja ti obogacuje zivot.
    Sretno, Zdenko, sretno Tebi i Tvojoj obitelji i hvala jos jednom na sjecanju na onaj nekadasnji, stari Kraljevac.
    Lili

  40. Comment by Zdenko:

    Ovo je jedan od komentara na mojem blogu, koji mi daje snage da nastavim sa objavljivanjem prica o Zagrebu, biciklizmu i sjecanjima iz moje mladosti!
    Veliki topli pozdrav Ljiljana… hvala na javljanju!

  41. Comment by Ljubisa Jeftovic:

    Zdenko, procitao sam sve do polednje reci i imam samo jedan komentar. Sa ponosom nosis svoje prezime i to je nesto najlepse u zivotu . Bravo.

  42. Comment by Višnja:

    Zdenko ovo je jako dobro!!

  43. Comment by Corrina:

    Pretty! This was a reallly wonderful article. Thanks for providing tyese details.

  44. Comment by bosiljka bockaj:

    Izvanredan blog, izvanredan zivotopis, izvanredne price o Zagrebu. Bravo!

    Ja sam skoro ista generacija, rodjena u Splitu, zavrsila studij, zivila i radila 15 godina u Zagrebu, a zadnjih 30 godina (zar vec toliko?) zivim u Torontu, s tim da opet sve cesce boravim u Splitu sa redovnim posjetama Zagrebu.

    Ove zivopisne price me podsjecaju na najljepse dane provedene u Zagrebu. Price ispricane sa toliko topline da srce ispunjavaju ljubavlju i nadom. Vama i siroj obitelji zelim sve najbolje i da ispisete jos puno lijepih i inspirativnih stranica.

Leave a Reply