Purgerska nostalgija

Sastavio : Zdenko Kahlina 

 Ovo je priča o mojoj obitelji Kahlina. Ustvari to je više kronologija nego priča. Htio bih da se sve poznato zapiše, kako se nebi zaboravilo sa novim generacijama. Opisao sam sve prema svome sjećanju, ali i prema pričanju moje bake “Ruskice”, moje majke Zdenke, oca Petra, te njegove sestre i moje tete Nade.   

 Rodio sam se u Zagrebu 26.06.1951. godine u Zajćevoj bolnici. U to vrijeme smo živjeli u malom trešnjevačkom stanu u Novoj Cesti br. 74 na trečem katu.

Kuca u Novoj cesti br. 74 gdje sam se rodio…

 Moje sjećanje me vodi najdalje do mojih baka i djedova, jer se prabaka i pradjedova ne sjećam. Po tatinoj Kahlinskoj strani, djed se zvao Franjo Kahlina (roden 1896 u  selu Gubaševo u Zagorju), a žena mu je bila ukrajinka Kilja ili Kilina (kasnije Marija) Mirošnjićenko (rođena 1896). Imali su dvoje djece, mog oca Petra (04.04.1920.) i kčer Nadu (04.07.1926.).

Obitelj Kahlina : Petar, Kilja, Nada, Franjo

Koliko mi je poznato, Franjo Kahlina je još imao četvoro braće i četri sestre. Roditelji su mu bili Gabrijel (Gabrek, umro 1944 godine) i Magdalena Kahlina a živjeli su u selu Gubaševo u Zagorju.

Brača su se zvali: Stjepan (od Olgice otac), Joža iz Šestinskog Dola, Ivan (streljan poslije rata od Partizana, jer je bio “Bijeli Križar”. To je bila organizacija protiv KP I Partizana), i Slavek (iz Popovače).

Sestre su mu bile Dragica, Danica, Milka (iz Gubaševog) i Janjca (sa kčerkom Katicom i sinom Francekom). Slavek (iz Popovače) je imao četvoro djece, a iz te loze je Jožek Kahlina koji živi u Varaždinu. Jožek ima dvoje djece: Barbaru i Rikija.

Najstariji od te brače Kahlina je bio Drago, pa Štefek, Olgica, Ankica (u Dubravi) itd. Najmladi je bio Jožek iz Varaždina.

Gabrek (Gabrijel Kahlina) je imao dva brata: Ladislava (iz Deželićeve) i Ignaca (Nacek). Po Ignacovoj liniji (Mijo I Evica, željko i Olga, Robert, pa Irena), sam 2003 godine upoznao Irenu Kahlina (udana Hrastić) u Zagrebu.

Od moje mame roditelji su bili Gustika Leskovar i Vilćek Leskovar, oboje porijeklom iz Zagorja. Moja mama Zdenka (30.04.1924.) je imala brata blizanca koji se zvao Zvonko. S obzirom da je ovo priča o Kahlina familiji, neću širiti priču na Leskovar familiju osim da je Zvonko imao samo jednog sina – Damira (mog vršnjaka).

Obitelj Leskovar : Zvonko, Gustika, Zdenka, Vilćek

Moj djeda, Franjo Kahlina služio je još u Austrougarskoj vojsci, davne 1915 godine. Kao vojnik otišao je u Rusiju (Ukrainu) 1915 godine i odmah po dolasku pao u rusko zarobljeništvo. Kao ratni zarobljenik bio je dodijeljen, da radi kao sluga kod jedne obitelji, koji su posjedovali imanje sa puno konja. Nakon par godina, zaljubio se u Kilju Mirošnićenko, od gazde kčerku.

U to vrijeme započela je i ruska revolucija, pa je zavladala glad. Bogatstvo Mirošnjićenko obitelji se raspalo, kao i sama obitelj, jer su se svi razbježali u potrazi za hranom. Roditelji su umrli od gladi poslije rata (negdje 1930-1934 godine).

04.04.1920 godine rodio se na tom imanju u selu Pavlovgradu u Ukrajini, moj otac Petar. S obzirom da je glad i raspad ruskog carstva bila sve očitija, moj djeda Franjo je 1921 godine uzeo svoju Kilju i sina Petra, na dugački put u domovinu. U Ukrajini je ukupno proveo nešto više od 6 godina.

Putovali su vlakom od Kijeva do Odesse na Crnom moru, onako kao što se to moglo vidjeti u filmu “Dr. Živago”. Bio je to teretni vlak, prepun naroda koji je bježao, a dedo i njegova žena su našli mjesto na samoj parnoj lokomotivi sa vanjske strane, uz parni kotao. Baka mi je pričala jednom davno, kako je na tom “dva dana i dve noći” putovanju, puno puta od umora skoro ispustila dvogodišnjeg sina Petra iz svojih ruku.

U Odessi na Crnom moru su bolovali od trbušnog Tifusa i morali su ostati tamo 6 mjeseci, dok nisu ozdravili. Tek krajem 1921 godine su brodom stigli u Talijanski Trst. Iz Trsta su onda još morali putovati do Gubaševa u našem Hrvatskom Zagorju. Na selu su ostali par godina, ali se baki nije sviđao život na selu. Ona je bila iz bolje seljačke obitelji, pa je bilo logično da se presele u Zagreb. Uz pomoć žene od Ladislava Kahline (Gabrekovog brata), smjestili su se se u malu barakicu u Ogrizovićevoj ulici kod starog Samoborskog kolodvora. Uz sina Petra, 1926 godine im se rodila kčerka Nada (04.07.1926).

1954 godine : Zdenko, mama Zdenka i Marijan 

U Zagrebu im nije bilo lagano, pa su se selili u nekoliko navrata (sve po Trešnjevci), ali su uvijek živjeli u svojoj vlastitoj kući. Radili su i štedili novce, pa uvijek novo gradili. Iz Ogrizovićeve ulice, odselili su u Poznanovećku ulicu na Trešnjevki, blizu Zagorske ulice (1930-1933). Iz Poznanovećke su selili u Trakošćansku ulicu (kod Nove Ceste), pa u Taborsku br. 9 gdje su izgradili trokatnu kuću 1935 godine. Nakon rata su se iz Taborske ulice preselili na Kajzericu (1949-1950 godine) na južnoj obali rijeke Save.

U Ilici,stric Štef je na broju 212, kupio dučan za polukonfekcijsku mušku odjeću, međutim došao je drugi svjetski rat i onda su sve to izgubili zbog nacionalizacije. Moj djed Franjo je imao dučan “Kahlina Rublje” u Tratinskoj ulici (Rade Končara) br. 74. U drugom svjetskom ratu su im partizani to oduzeli i morali su opet počinjati ispočetka. Poslije rata, od dobivenog nasljedstva iz Zagorja (djedovina) kupili su parcelu na Kajzerici i tamo izgradili malu kućicu.

Moj djeda Franjo je umro 1957 godine u Zagrebu, dok su živjeli na Kajzerici. Baka “ruskica” kako smo ju zvali, nije išla natrag u svoju domovinu sve do sredine šezdesetih godina. Tada je obnovila kontakte sa njenom familijom u Ukrajini i nekoliko je puta odlazila u posjete svojoj braći, sestrama i sestričnama. Čak su i moji roditelji išli dva puta u posjetu Ukrajini.

U Zagrebu, moj tata Petar je bio trešnjevački fakin zajedno sa svojom sestrom Nadom, koja je puno vremena provela u društvu sa dečkima. Nada je do zadnjih dana života ostala jako poletna i aktivna,”sva vražja”. U svojim tridesetim godinama iz ekonomskih razloga otišla je u Njemačku (grad Stuttgart), gdje je ostala sve do svoje smrti. Nada je imala samo kćer Vlastu (rodena 1951), koja živi u Crikvenici i također ima dvoje djece: Sandru (rođena 1982) i Sašu (rođen 1978).

Moj otac se oženio 1943 godine za Zdenku Leskovar (mama je porijeklom iz Zagorja). Obitelj Leskovar je živjela na Trešnjevci gdje su imali kuću i gostionicu u Zagorskoj br. 22.

Nakon svadbe moji roditelji su živjeli u malom stanu u Novoj Cesti br. 74, na Trešnjevci. Tamo smo se rodili moj brat i ja. Moj brat se rodio 05.01.1944. godine, a ja sam na svijet došao 26.06.1951. godine. Iz Nove Ceste ja se ne sječam ničega, ali mi je poznata prića o tome, kako je moj brat nosio za mene majčino mlijeko i to prolio, pa se bojao da ja ne umrem od gladi. Ustvari, ja sam sa 7 mjeseci imao jaku dizenteriju i svi su se bojali da ću umrijeti. Zbog toga nisam pio mlijeko od moje mame, nego od neke druge žene koja ga je imal preveć.

Sa Nove Ceste smo se preselili na Kajzericu 1955 (?) godine, VII podbrezje br. 9. Djed Franjo nam je dao pola parcele, pa su moji tamo izgradili kuću.

Kuca na Kajzerici, VII Podbrežje br. 9

Ja sam rasel na Kajzerici, kod velesajma. Po ljeti smo se kupali u Savi, koja je jos u to vrijeme bila čista. Iz tog vremena sjećam se kako sam se igrao po šikarama u ukolici rijeke Save i išao u prvi razred osnovne škole, preko starog Savskog mosta. Skola mi je bila u Horvaćanskoj ulici. Često sam u školu išao preko zelenog željezničkog mosta, kuda nam je bilo zabranjeno, jer je bilo jako opasno. Sjećam se i velike poplave 1957 godine, kada je rijeka Sava tako narasla, da je svuda oko nas bila voda.

Moj je tata 1958 godine kupio zemljište u Kraljevcu (Kraljevec br. 9) i počeo tamo graditi kuću. Dok se kuća gradila, mi smo se privremeno preselili u podrum kod bake i dede Leskovara u Zagorskoj ulici i to na silu, jer nam oni to nisu dozvolili.

Tamo smo bili šest mjeseci i živjeli u jednoj podrumskoj prostoriji svi četvero. Sjećam se mog brata Marijana, kako je crtao svoje nacrte (u to vrijeme je išao u Strojarsku tehničku školu u Klaićevoj) ispod malog podrumskog prozora, kroz koji su se mogle vidjeti noge od prolaznika na cesti.

Iz Zagorske ulice smo se 1959 godine odselili u Kraljevec, kod Zelengaja u samom središtu grada (to je izmedu Pantovčaka i Tuškanca, u jednoj dolini – produzetak Radničkog Dola).  Iako kuća nije još bila dovršena, mi smo se uselili, jer je i to bilo bolje nego podrum u Selskoj ulici. U toj kući moja mama još i danas živi (sama). To je mjesto koje sam dugo godina držao mojim pravim “domom”. Kasnije, sudbina je htjela da se to promijeni.

Kraljevec br. 9

Kraljevec je bila moja ulica. Tam sam odrasel.. ali ne do kraja. Do Kraljevca se dojde od Malog placa po Radničkom Dolu i ulicom Zelengaj. Od Placa ima oko 1,700 metara ili otprilike 20 minuta pešice. Moze se dojti i busom, koji vozi svakih pola sata a vozni red se ni menjal već više od 40 godina. Kraljevec ima veliki hrast na okretištu busa, i mali dućan sa debelim šefom i dečki koji piju pivo unutra u dučanu poslje nogača kod As-a, i ulaz za osoblje kod Vukušića gdi si mogel “posuditi” pivu poslje 23h i vratit sutra ujutro, i “baba plavuša” (stara susjeda u plavom šlafroku sa plavim ehotonom na kosi) koja nas je špijala kad smo kasno dolazili doma …

Samo… danas nema više gostione “kod Vukušića” a bome nema niti birtije As. Umjesto nje sagradili su luksuzni hotel, u kojemu nema gostiju, jer je skup. Nekadašnje nogometno igralište su pretvorili u parking hotela a svi moji dečki (Zlaja, Čaruga, Demla, Cenko, Tona, Božo, Tunjo, Vladek i ostali) su odselili ili su vumrli. Je, kaj se tu more, došla su neka druga vremena..

Ja sam ovaj mali u prvom redu u sredini…

Iz Kraljevca sam krenuo u školu na Tuškancu, koja se zvala “O.Š. Jabukovac”, po imenu male ulice u kojoj se nalazila. To su bili lijepi dani moga života, jer sam potpuno dobio osječaj pripadnosti toj okolini. U istoj školi sam ostao do kraja osmog razreda. Sjećam se Zelengaja i prekrasnih šuma i parkova, gdje smo se svaki dan igrali. Poznavao sam svaki puteljak i svaku klupu. U to doba zime su još imale puno snijega i bilo je vrlo interesantno sanjkati se na Cmroku ili spuštati se prema kinu “Sloboda” kroz strmi Tuškanac. Po ljeti smo gradili kule u šumi i igrali se “kauboja i idijanaca”. Tu su se dogodile i moje prve ljubavi. Sjećam se moje prve cure Renate,  iz Kozarćeve ulice, u koju sam se zaljubio “do ušiju”. Moj najbolji prijatelj iz tog vremena je bio Vlado Kostešić i uvijek cu se sjećati njegovih proslava rođendana ali i “tuluma” u njegovoj kući na Gornjem Kraljevcu.

Marijanovo vjencanje 1968 godine..

Moj brat Marijan, oženio se 1968 godine za Nevenku Vuk iz Kustošije, i neposredno nakon svadbe, njih dvoje su se preko Beća u Austiji i uz pomoć crkvene organizacije “Caritas” odselili u Kanadu (Edmonton). Ja sam u to vrijeme bio na početku svoje biciklističke karijere i bilo mi je žao da me moj brat ostavlja. Od njega sam do tada učio sve o sportu i pokušavao sam ga kopirati.

Nakon osnovne škole nisam htio ići u gimnaziju, nego sam se odlućio za Tehničku školu sa praktičnom obukom “Ruder Bošković” na Žitnjaku. Učio sam za “Radio i TV mehaničara”. Škola je trajala tri godine, a meni je uzelo četri godine da ju završim, jer sam ponavljao drugi razred. To mi se dogodilo, jer se nisam htio pojaviti na popravnom ispitu iz Ustava (!), samo zato da i dalje mogu ostati u istom razredu sa mojim najboljim prijateljem Rajter Franjom, koji je također ponavljao razred.

U to vrijeme već sam se bavio sportom i postajao sve poznatije ime u Zagrebu. Kasnije sport me potpuno zaokupirao, pa sam nakon odslužene vojske (1971) postao “profesionalac” u Zagreb-Metalia Commerce klubu. Biciklizmom sam se “bavio” od 1964 godine, pa sve do 1978 godine, kada sam konačno završio sportsku karijeru. Sport je bio najljepši period mog života, prepun doživljaja, putovanja i sportskih uspjeha. No to bi se sve moglo opisati u nekoj drugoj prići. Ovdje bih samo htio napomenuti da se moj otac također bavio biciklizmom i svoju ljubav prema sportu je uspio prenijeti na sinove. Moj brat Marijan je vozio utrke u Hrvatskoj prije svog odlaska u Kanadu, a kasnije i u Kanadi, sve do 1972 godine.

U Kraljevcu sam živio sve dok se nisam oženio 1974 godine za Veru Škrinjarić, iz Gradine (od Virovitice). Nakon svadbe, postalo je pretijesno u Kraljevcu, jer je kuća bila mala, a isto tako nismo se baš slagali sa mojim ocem. Tako smo 1975 godine, otišli Vera i ja, za mojim bratom u Kanadu (Edmonton). Tamo smo se zaposlili i naporno radili od prvoga dana, sa ciljem da ušparamo što više dolara. Nije nam se sviđalo u Edmontonu, pa smo se nakon trinaest mjeseci vratili natrag u naš Zagreb. Ja sam nastavio sa biciklizmom, a Vera se ponovno zaposlila u Institutu za Tumore gdje je radila i prije odlaska za Kanadu. U mjesecu Augustu 1976 godine, rodio nam se sin Neven. Neven se rodio 15.08.1976 godine u Zajćevoj bolnici, dok sam ja taj dan vozio biciklističku utrku ulicama, Zagreba. 06.06.1980 godine rodila nam se Sanja u Vinogradskoj bolnici, gdje je Vera tada radila.

Vera i Zdenko 1973 godine..            

Zdenkovo vjencanje 1974 godine..

Nakon povratka iz Kanade, nismo dugo ostali u Kraljevcu, jer nam je moj otac opet stvarao probleme. Proveli smo dvije godine kao podstanari u Dubravi, pa smo se ponovno vratili u Kraljevac, gdje smo uložili naše teško zarađene novce u Kanadi, i adaptirali potkrovlje u Kraljevcu. Izgradili smo lijepi mali jednosobni potkrovni stančić u kojem smo proveli sljedećih deset godina.  Naša djeca su tu provela lijepo djetinstvo, dok smo mi odrasli prolazili kroz velike probleme i nesuglasice sa mojim roditeljima.

Nakon završetka moje sportske karijere 1978 godine, ja sam se zaposlio u gradskoj firmi Centru za Automatsku Obradu Podataka (CAOP), u računskom centru, kao operater na velikom IBM-ovom kompjuteru. U CAOP-u sam ostao jedanaest godina, sve do 1989 godine. Vera je radila u Vinogradskoj bolnici na odjelu Nuklearne medicine (1977 – 1989).

U Kraljevcu smo ostali sve do 1987 godine, kada sam ja dobio od CAOP-a stan u Španskom. U tom stanu smo živjeli samo dvije godine (do 1989 godine), dok nismo počeli razmišljati o tome kako nismo napravili nikakav napredak u zadnjih par godina, te da nam djeca rastu, a stan postaje premali.

Špansko, Gustava Krkleca br. 7 Ovdje smo zivjeli na drugom katu dvije godine…

Te 1989 godine smo Vera i ja, ponovno odlučili ići za Kanadu, jer je u Hrvatskoj bila velika ekonomska kriza i vrlo visoka inflacija. Nismo vidjeli nikakvog napretka i budućnosti u Zagrebu, ako nesto ne poduzmemo. U to doba nismo niti slutili da se u Hrvatskoj sprema novi rat.

Moj otac Petar, umro je u ljeti 03.07.1988 godine (bolovao je od raka), a nepunu godinu dana kasnije umrla je moja baka “ruskica”, majka od moga oca; mjesec dana prije našeg drugog odlaska za Kanadu.

Tako smo u sedmom mjesecu 1989 godine po drugi puta otišli “trbuhom za kruhom” u Kanadu, gdje je moj brat Marijan živio od 1968 godine. On se u međuvremenu rastao sa Nevenkom i oženio je kanađanku Jeannie Frey. Marijan ima troje djece: Robyn Murray-Kahlina (26.04.1975), Christina Kahlina (29.03.1983) i Jeffrey Kahlina (07.07.1986).

Zdenkova obitelj 1994 godine.. Sanja, Zdenko, Vera i Neven

Danas smo nas dvoje braće ovdje u Edmontonu, a mama Zdenka jos uvijek živi (sama) na Kraljevcu, u Zagrebu. Marijan se u međuvremenu rastao od Jeannie i danas živi sa djecom u svojoj kući u Sherwood Parku. Njegova sadasnja družica zove se Sandra Katz; porijeklom iz Bostona.

Edmonton, Cherrie Grove 7220 – 156 Avenue – nasa kuća od 1998 – 2009

Tatina sestra Nada (moja teta) živjela je u Stuttgartu u Njemačkoj, sve do svoje smrti. U Zagrebu na Trešnjevci je imala stan u Taborskoj ulici, u kući koju su poslije rata izgradili njeni roditelji. Ona ima samo jednu kčer, Vlastu, koja se udala u Crikvenicu i sada nosi prezime Ivančić. Vlasta ima dvoje djece: Sandru (19.12.1981) i Sašu (05.07.1978). Nada je u 2004 godini imala veliku krizu, jer su joj krvne žile bile 90% začepljene (angina pectoris, slabo srce), pa je morala na operaciju, koju je jedva preživjela. Poslije operacije nije izdžala dugo i umrla je u Stuttgartu, Novembra 12, 2005 u 79 godini života. Ja sam svoju tetku jako volio i bili smo dosta bliski. Često je znala reči “Eh, da su mi krila labudova i oči sokolove”, pa da budemo zajedno, a ne ovako odvojeni cijelog života.

Moja teta Nada i Vera 1987 godine

Vera i ja imamo Sanju (6.6.1980) i Nevena (15.8.1976) od kojih očekujem da će nastaviti ovu priču o našoj obitelji, jednom kada nas više neće biti..

Sanja i Neven 1982 godine na moru..

Po dolasku u Kanadu, Vera, ja i djeca živjeli smo prvu godinu u iznajmljenoj kući u Sherwood Parku. Početkom Septembra 1990 godine, odselili smo se u Lake District, gdje smo također živjeli u iznajmljenoj kući, vlasništvo naših tadašnjih prijatelja Wilson-a.

U ljeti 1993 godine kupili smo našu prvu kuću, koja se nalazila u Steel Hights (15011 – 63 Street), blizu Londonderry Mall-a. Kuća je bila mala, ali je imala bazen, pa su naša djeca uživala u kupanju preko ljeta. U toj kući smo ostali 5 godina.

U Septembru 1998 godine preselili smo u veću kuću, gdje smo i danas. Kuća se nalazi u Cherry Grove predjelu : 7220 – 156 Avenue, sjevero istoćni dio grada.

Neven i Sanja su u proljeće 2007 godine kupili svoje vlastite kuće u blizini, pa su se tamo preselili.

Edmonton, November 2006: Samantha, Neven, Jeremy, Sanja, Zdenko & Vera.

Eto toliko o našoj familiji prema mojem sjećanju. Zanimljiva priča?? Ovo sam sve zapisao, da se nebi zaboravilo. Očekujem da to postane zanimljivo našoj djeci jednog dana kada odrastu i osnuju vlastite obitelji. Ako budu imali interesa možda i nastave ovu priču sa opisom svojih života i života njihove djece.

Zdenko Kahlina

Edmonton, Prosinac 2007.

Vera, Zdenko i mama Zdenka

Vera i ja, slikano 2007 godine.

Tags: History

This entry was posted on Sunday, February 22nd, 2009 at 7:13 am and is filed under Obitelj. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.