Pimpek plac
digg del.icio.us TOP
  Posted April 22nd, 2017 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | Jedan komentar

Nepoznati Zagreb

Napisao: Vanja iz Zagreba

Puno toga o Zagrebu kaj niste znali do sada..
Ha, baš me zanima koliko vas je čulo za ovo nesvakidašnje ime za jednu javnu površinu! Ako već niste prepoznali o kojem se to lokalitetu radi, evo i pobližeg objašnjenja: radi se o neimenovanom parkiću/trgiću pored raskršća Maksimirske ceste sa Bukovačkom i Sveticama. A to dično ime je dotična vjetrometina dobila po kipu bacača diska autora Vanja Radauša koji je tamo postavljen 1957. godine.

Mjesto za takav kip je logično odabrano: u neposrednoj blizini je najpoznatiji zagrebački nogometni stadion, zatim jedno od najstarijih gradskih kupališta, ono u sportskom parku Svetice (koje je tokom svog života pripadalo svima i svakome, od JNA pa do lokalne samouprave) u čijem se sastavu nalaze i atletska borilišta kao i teniski tereni. A preko puta, s druge strane Maksimirske, je ulaz u park Maksimir, najveći i najljepši gradski park koji je dušu dao za sve vrste tjelesne i psihičke rekreacije.

Što se te čistine i dotičnog kipa tiče, oni su duboko urezani u moja sjećanja budući da je pred ulazom u Maksimir sve do 1985. godine bilo okretište autobusnih linija za Markuševac i Gornji Bukovac koje su tad za mene značile vezu sa gradom – za svakog dolaska u grad i povratka iz grada morao sam proći tih stotinjak metara između proširenja gdje je sad travnjak oko kojeg se okreću tramvaji linije broj 5 (nekad je tamo bio grbavi rupasti asfalt koji je prekrivao još stariji pokrov od granitnih kocaka, a uz ogradu je bila tamnoplava metalna nadstrešnica u čijem je jednom kutu bila osobna vaga čiji je utržak išao slijepcima, a koja je za 1 dinar pokazivala težinu) i tramvajske stanice.

Nekad davno je tramvajska stanica u smjeru grada bila na uskom pješačkom otoku prije semafora, dok je kasnije premještena nakon semafora … i stara betonska ograda na uglu Bukovačke i Maksimirske (ispred stare kuće koja više ne postoji i koja će biti uskoro zamijenjena novogradnjom) je bila idealno mjesto za prijateljska sačekivanja (“vidimo se kod zidića”). A kad smo ogladnili, išli smo kupiti frtalj kruha i 10 deka tirolske u dućan “Prehrane” na ćošku, u staroj dvokatnici koju je tamo negdje u 80-tima zamijenila sadašnja monolitna i dosadn zgrada.

Nego, da se vratim na čuveni kip – njegovi trenuci slave su u socijalističko doba bili vezani uz Uskršnje doba kada su mu mangupi obavezno farbali jajca u šareno usprkos svim policijskim (milicijskim!) stražama.

Poslije odlaska socijalizma to farbanje više nikoga nije uzbuđivalo tako da je tip dugo vremena bio po intimnim mjestima ofarban u plavo … a posljednjih godina više nema farbanja (vidi fotku!). S jedne strane, malo mi je žao što je nestala ta lokalna tradicija, no s druge strane je u redu što se spomenik napokon više ne nagrđuje i uništava.

A za kraj, u srednjoškolsko doba jedna od najzabavnijih fraza je bila “Vidimo se na pimpek-placu!” (oni prostiji su čak upotrebljavali verziju “Vidimo se ispod k****!”, kao varijantu susreta “ispod repa” na Trgu) … iako se u stvarnosti nikad nitko nije susretao tamo, već kod prije spomenute ograde.

No o tome drugi put u novom blogu… a sad evo, kako je o tom starom običaju pričao jedan forumaš:

Sve to je bila više zafrkancija. To je bila fora za vrijeme Juge, ja osobno ne znam za Tomislava, ali znam da su se ta jajca na pimpeku farbala u plavo. To je počelo puno prije nekog mog sazrijevanja i hrabrosti da se popnem do pimpeka, al se sjećam da smo mi ko klinci od 7-8 godina znali na Uskrs poslije mise sa starcima trčati do Maksimira da vidimo dal su mu pofarbali jaja. Onda to komunisti nisu kužili, mislili su da je to običan vandalizam i valjda nisu ni shvaćali da se to dešava samo za Uskrs i to je bio recimo neki mali bunt više humoristične prirode. Kasnije su shvatili, pa se sjećam da sam ja u jednom od dva pokušaja sa starijom ekipom da mu ofarbamo jaja za uskrs došao tam oko 3 ujutro, a oko kipa je bila skupina od desetak milicajaca koji su ga čuvali, očito im je netko objasnio foru.

Znam da se onda trčalo dalje po ekipu da se napadne pandure, a ja sam begal doma da starci ne skuže kak sam pobegel, al sjećam se da se sljedeće jutro plavilo pod pimpekom Isfuravalo se to još poslije i u devedesetima ali često kao sjećanje na nekaj prije, mnogi nisu ni znali zakaj to delaju,a sada toga više nema. Mislim da nije ni potrebno, danas bi to bio isključivo vandalizam, nepotrebno zašaravanje spomenika i dovođenje čistača u neugodne situacije onda je to bila fora zbog svega kaj se u bivšoj državi dešavalo.

Kaj se ostalih običaja tiće, sad mi baš nikaj ne pada na pamet, ja sam u osamdesetima još velikim dijelom bio dijete i to razdoblje sam većinom proveo u kaznama i uz komentare susjeda kako “od onog malog nikad nikaj nebu bilo, to je ta omladina koja završi na drogama i u zatvoru do dvadesete”. Onima koji su još uvijek živi sa osmjehom mašem iz svog mercedesa (iako je službeni) kad god dolazim kod staraca nazad u kvart, vjerujem da i oni vide koliko su se zajebali oko tog malog Tako da mislim da ovdje ima starijih ljudi koji se sjećaju više toga, ja sam ipak odrastao u jednom razdoblju totalnog raspada sistema u Zagrebu, sa starim na bojištu, bježeći iz škole na stadion, vrijeđajući tuđmana i skidajući s ljudi kroacijine dresove po fusbal terenima u kvartu.

Od starijih običaja tako ne znam jako puno, sjećam se samo priča od starog kak je to nekad sve bilo više šmekerski i fer, mislim na šore na ulicama, nije ko danas bilo glupih janjevaca s noževima i kretena koji okolo mlate na sve strane. Znalo se ko je koji kvart i kad nekom zapneš za zub, imaš probleme, ali onak fakinski. Hodaš s curom ulicom i oni hodaju 50-10 metara iza tebe, uopće te ne diraju, ne smiješ dobiti batina pred curom. A onda kad ju otpratiš doma, jadna ti majka, prvo dobiš batina na ulici, onda te još doma zašamaraju kaj se tučeš.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

Jedan komentar to “Pimpek plac”

  1. Comment by zinka canjuga:

    Koji još purger ni čul za Pimpek plac ? Zar i takvih ima ? Sigurno neki dotepenci kak bi mi to rekli, kaj ih za Zagreb niš ne veže osim posla i novac kaj dobiju, njihove ljubavi za rodno mjesto su sasvim negdje drugdje. Mene za Pimpek plac veže mnogo toga.Tu sam odrasla,provela svoje djetinjstvo, tu se formirala moja ličnost, tu sam postala čovjek, zagrebačko dijete koje voli i poštuje sve kaj mi je moj rodni grad dao.Neki dan vozim se tramvajem,pogled mi odluta lijevo na Pimpek plac i u mojoj glavi počne se odvtrtavati film. Ko djeca sastali bi se ispred kipa i išli gledati starce kak puni navijačke strasti hrle na stadion na tekmu. Ispred bi se našli i kad bi išli kupati se na četvrto maksimirsko jezero,ili se sanjkati s vidikovca, ili jednostavno u zoološki vrt ili na istraživanje maksimirskih staza i puteva. Pimpek plac je bil i polazište za bolnicu Rebro i uvijek nam je bilo žal kad bi vidli nekog od suseda da čeka bus, jer smo znali da nije dobro pa čim mora ići na Rebro. Prek puta na starom dućanu bila je tabla sa filmovima pa smo ju uvijek studirali jer smo morali biti obaviješteni kaj igra u našim kinima.Prvi rendesi su se dogovarali ispred kipa i nikom ni bilo neugodno jer to je naš Pimpek plac, uz put smo mogli i pojesti sladoled koji se prodaval na putujućim kolicima ili polizati slasni cici mici na šibici. Kak su godine prolazile i izgled oko Pimpek placa se mjenal,dobili smo bazen, pa je plac bil naše okupljalište prije kupancije kad je počela sezona kupanja.Neki nobl išli su tu igrati tenis,pa su se i oni nalazili ispred spomenika bacača diska. Kud god da smo se okrenili nas klince iz maksimirskog kvarta pratil je Pimpek plac.Tu smo se nalazili i kad bi išli u crkvu Svetog Jeronima,jer je većina od nas tu bila krštena i primila prvu pričest. Stojom ja tak neki dan na stanici gledam spomenik,gledam prek ceste i ne kaj mi tu ne paše,ne kaj ne štima.I odjedamput sam kaj me nije šlag strefil,suze su mi počele teči same od sebe.Znam kaj ne štima? Srušili su našeg polunara,srušili kak da nikad nije postajal,kak da nikad nije bio duša našeg kvarta,srušili bez milosti,bez spomena na njega, a tolko se duša grijalo pod njegovim poplunima,naparavil ih je tak puna da bi se svi purgeri mogli grijati. Nisam mogla doć k sebi od bijesa i tuge. Ko to uništava moje djetinjstvo, moja sjećanja, mene.Još bi samo falilo da nam i pimpeka sruše i više nebu niš ostalo od naše kulture.Gledam s Pimpek placa prema dvorištu polunara i mislim kolko smo se puta igrali skrivača u tom dvorištu?Kolko ljepih riječi čuli od gospona Pere Kostantinovića, a sad ga srušiše u zaborav.Ali u našim srcima uvijek će biti tu i dio naših sjećanja,našeg djetinjstva i našeg života.Još bi puno priča mogla ispričati koja povezuju Pimpek plac i naša sjećanja, al o tome drugi put.Priča o poplunaru me duboko dirnula i boli me ,Zagreb je ipak naš i to bu i ostal.

Leave a Reply