Passo dell Gavia
digg del.icio.us TOP
  Posted December 8th, 2014 by Zdenko  in Biciklizam, Travel | 7 komentara

Planinska Iskušenja (Lombardija, Italija) 2. dio

Sastavio:  Zdenko Kahlina

Drugi dan Petak, 20 Srpnja, 2007: Uspon na Passo dello Gavia (2,621 m)
 Petak, 20 Srpnja osvanuo je potpuno čistog neba, bez ijednog oblaka, što je obećavalo još jedan vruć ljetni dan.  Noge su još uvijek boljele od jučerašnjeg “osvajanja” Passo dello Stelvio. Netko iz naše grupe je za vrijeme večere rekao: “Mislim da nema težeg brda na svijetu za bicikliste nego što je Stelvio!”. Ja sam samo šutio i mislio u sebi: “čekaj samo, dok vidiš uspon na Gaviu!”. Naravno nisam to htio na glas reči, da nekoga ne preplašim. 

Gavia je kao planina Mt. Everest za bicikliste. Neki biciklisti su rekli, da iako je Gavia strmo brdo, nekako se je lakše  penjati, jer se strmina uspona mijenja i lakše dionice dođu upravo kada ih trebaš. Strmina uspona je dobro raspoređena i izbalansirana. Jedna strana ceste je uvijek otvorena, pa se pruža prekrasan pogled na dolinu i okolne planinske vrhove.

Gavia je uvijek bilo jedno od važnijih brda na biciklističkoj utrci Giro d’Italia. Šampioni su se stvarali ovdje. Skoro uvijek na Giru, Gavia nosi naziv  “Cima Coppi”, što znači da je to najviše brdo na Giru. Ivan Goti je napao na Gaviji, kada je pobjedio Giro. Amerikanac Andy Hampsten je postao slavan, kada je branio svoju ružičastu majicu vodečeg na Giru, vozeći se na Gaviu za vrijeme nevremena koje je donijelo snijeg i veliku hladnoću. Jos uvijek se mogu vidjeti slike od Hampstena, njegova ružičasta majca pokrivena sa par centimetara snijega, u restoranu na 2,621 m visokom vrhu Gavie. Zato ako planirate uspon na Gaviu, nadajte se da ćete imati bolje vremenske prilike nego što ih je imao mladi Amerikanac, ili nikada nećete stići do vrha..

Baš kao i jučer, naš plan je bio da se u automobilima odvezemo preko vrha poznatog brda Mortirolo, sve do mjesta Ponte de Legno, u samom podnožju Gavie na glavnoj SS42 cesti. Tamo bi trebali započeti našu vožnju na biciklima i uspon na Gaviu sa istočne strane brda.

Za vrijeme doručka atmosfera je bila dobra. Nitko se nije previše žalio na ništa, kao da su jučerašnje brige zaboravljene. Svi smo bili spremni za još jedan dan u brdima. Prema strogo određenoj satnici, koju sam ja odredio (za mene kažu da sam jako organiziran!?), svi smo bili spremni za pokret već oko 8:30.

Plan puta sa automobilima: Grosio – Passo di Mortirolo –  Monno – Temu – Ponte de Legno  (41 km).

Passo di Mortirolo brdo, je mala seoska cesta, koja nije niti označena na mnogim kartama. Zapravo, to je ustvari Passo di Foppa, ali svi znakovi pišu “Mortirolo”, s obzirom da je to brdo poznatije. Mortirolo je malo skretanje, oko 5 km izvan Grosia, na lokalnoj cesti koja spaja Tirano sa Bormiom. Cesta je jako uska, zavojita i vrlo strma.

Vožnja u autima nije bila dugačka, ali je svakako bila zanimljiva. Kao prvo u podnožju samog Mortirolo uspona naišli smo na suženje, gdje su mještani postavili stupove na cesti, kako bi odredili širinu automobila, koji tuda mogu proći. Time su zapravo odredili da samo automobili koji mogu proći između tih stupova, mogu na cestu preko Mortirola. Jedan od naših automobila (kombi), je jedva prošao..

Sam uspon je bio neopisivo strmi (19%) i svima nam je bilo drago da sjedimo u autima, a ne na biciklima. Negdje na pola puta smo naišli na spomenik Marku Pantaniju – legenda koja još uvijek sjaji! Na vrhu Mortirola smo malo stali, da odmorimo naše mašine, koje su se dosta ugrijale. Spust na drugoj strani je bio vrlo slikovit, a strmina spusta jednaka kao i uspon koji je ostao iza nas. Nekoliko kilometara prije Ponte di Legno, našli smo jedan manji parking uz samu cestu, gdje smo stali. Došlo je vrijeme da izađemo iz ugodnih automobila i ponovno zajašimo naše bicikle. Oko 10:00 sati svi smo bili spremni za pokret i osvajanje Passo dell Gavia (2,621m). Znali smo kaj nas čeka.. barem smo tako mislili.

Polazak sa parkirališta kraj ceste: Gavia je samo par kilometara odavde. 

Staza koju smo trebali proći sa biciklima: Ponte de Legno – Pezzo – Passo del Gavia –  Bormio – Sondalo – Grosio  75 km

Glavna cesta kojom smo išli, odvela nas je oko samog mjesta Ponte di Legno, prema usponu na Passo Tonale. Na jednom mjestu skrenuli smo lijevo i odmah smo bili na cesti, koja nas je vodila na Gaviu. Uspon počinje lagano, ali to “uživanje” traje vrlo kratko. Ubrzo nakon mjesta Pezzo, cesta skreče u šumoviti predio planine, gdje cijela serija znakova upozorava na usku cestu, strminu, neosigurane strane ceste (nema ograde), lavine, potrebu za lancima od 1. Rujna do 15. Srpnja! Vožnja se preporuča samo uz veliki oprez; i da ne zaboravim napomenuti cesta je dvosmjerna. Ta činjenica će biti jako važna našim šoferima u pratećim automobilima, samo malo kasnije..

Naša pratnja: Đurđa, Ljiljana, Vera i Višnja

Kao što sam već napomenuo, prvih 5 km cesta ide kroz dolinu uz jednu manju riječicu, a cesta uopće nije strma. Tek kada smo stigli do jedne grupice kuća i nekog velikog parkirališta sa lijeve strane, pod nazivom Santa Apollonia (1500 m), tu je počelo pravo brdo. Odmah iza prve serpentine, cesta je postala uska a asfalt je postao puno lošiji (grublji). Ovdje je Dado povukao i skoro nestao iz našeg vidokruga. Iako nam je bilo teško, ne smijemo zaboraviti da je odavde, pa sve do vrha cesta bila neasfaltirana još samo prije dvadesetak godina. Ovdje smo naišli na znak koji je pokazivao da je sljedećih 2500 m uspon od 16% (cesta ide čak i do maximalnih 19% uspona). Odavde možete početi uživati (ako imate snage i vremena za to) u prekrasnom krajoliku, jer ste upravo ušli u Stelvio nacionalni park.

Ovo je taj prvi jako strmi dio uspona od 16% gdje je vrlo uska cesta. Ivan upravo “uživa” u krajoliku!!

Poslije dvije serpentine na ovom šumovitom dijelu uspona, jedna strana ceste se otvorila, pa smo mogli vidjeti kako smo već dosta visoko iznad doline. Interesantno je da ova cesta nema nikakve ograde sa strane, koja bi služila kao nekakva zaštita od provalije.

Zbog ove strmine i vrlo uske ceste, kako ćemo kasnije saznati, na ovom mjestu su naši šoferi u pratnji, imali dosta neprilika. Za ovako usku cestu, promet je bio dosta intenzivan, a na cesti se našlo puno biciklista koji su se spuštali (pa kad su oni krenuli?), motorista pa čak i turista sa kamp kućicama. Više nego jednom naše žene u autima, su bile prisiljene da se spuštaju natrag, dok nisu pronašle malo širi dio ceste, tamo gdje su se dva automobila mogla mimoići. Unatoć svim problemima sa uskom cestom, na kraju je sve prošlo bez posljedica.

Tih prvih nekoliko kilometara, ja sam sljedio Krešu, koji je izgledao nekako najjači. Kada smo došli do strmijeg dijela uspona, dao sam se u potjeru za Dadekom, koji nije posustajao i već je bio dosta daleko naprijed. Nakon tko zna koliko, cesta se od strme pretvara u – još strmiju. Ovdje je uspon bio čak 19%. Iako sam već bio na 34 x 27, ovdje sam tražio još lakši prenos. Međutim nije samo meni bilo teško. Svima je bilo teško. Počeo sam se približavati Dadeku, a Krešo je sve više zaostajao iza nas.

Najstrmiji dio uspona na Gaviu – 19%.. još samo malo pa ću uloviti Dadu!

Nisam imao puno vremena uživati u pogledu na dolinu, koji se pružao sa moje lijeve strane. Držao sam se desne strane ceste i pokušavao da ne gledam u dubinu. Usmjerio sam svoju pažnju na Dadeka, kojemu sam bio sve bliže.

Kada smo izašli iz šume pružao se pogled na dolinu ispod nas..

Kada smo izašli iz šume, postalo je malo lakše jer se strmina smanjila na podnošljivih 10%! Pogled prema dolini je fantastičan – ako uživate visjeti na ogradi visečeg mosta iznad dubokog kanjona! Sa lijeve strane ceste uopce nema nikakve zaštitne ograde, a planina se strmo ruši sve do doline daleko u dubini.. par drvenih križeva sa strane ceste služe kao podsjetnik na one koji su postali žrtve ove ceste.

Ispred sebe smo mogli vidjeti planinske vrhove koji su još uvijek bili prekriveni snijegom. Pogled se otvara i na cestu koja daleko ispred nas krivuda i slijedi planinu. Kada shvatiš da si još tako daleko od vrha planine, to je dosta da skreneš pogled na kotače ispod sebe i nastaviš se mučiti kao životinja, dok ti se znoj cijedi sa čela kao da si u sauni! Ovdje se već počeo osječati hladni planinski vjetar, koji se spuštao sa vrha planine, kao da nas je želio upozoriti na ono kaj nas čeka na vrhu – ako ikada dođemo tamo.

Sve to zajedno, samo je opomena, da ovo nije nekakva TV avantura – ovo smo mi na teškom i dugom usponu sa biciklom, tamo gdje su prije nas prošli samo prave legende ovog sporta..

Otprilike na ovom dijelu uspona, stigao sam do Dade koji je do tada bio u vodstvu, pa smo nastavili zajedno.

Dado je forsirao jaki tempo veći dio uspona..

Uz malo pomoći od pratnje, lakše se penje..

Iznad linije drveća, brdo postaje stvarno spektakularno. Zrake sunca su se sakrile iza oblaka, a cesta je pružala pogled na planinu daleko prema vrhu. Sam vrh planine u daljini je bio iznad nivoa oblaka, pa se odavde nije mogao vidjeti. Cesta se nešto malo proširila, a strmina uspona je bila stalnih 10%.

Uz pomoć jednog nepoznatog Lampre vozača, ja sam ovdje pojačao i Dado je počeo zaostajati..

Nekoliko kilometara prije vrha, odjednom se ukazao ulaz u tunel. To je ustvari tunel kao zaštita od lavina i snijega. Cesta se nastavlja penjati kroz ovaj dugački tunel (strmina je otprilike 10%), koji nije osvjetljen! Zadnjih sat vremena smo se penjali po svijetlu i snijegom obasjanim vrhovima planina u daljini, da bi ulaskom u tunel započeli putovanje na mračnu stranu naše odiseje.

Izlazak iz tunela. Za mene najteži dio uspona na Gaviu..

Nemam puno iskustva sa vožnjom u tunelima, pa je ulazak u ovako dugačak i mračan tunel bilo nešto novo. Tunel je bio dugačak toliko da se od ulaza nikako nije mogao vidjeti izlaz, odnosno kraj tunela. Ujedno, uspon se nije ništa smanjio u tunelu, nego se ustvari čak i pojačao.  Negdje na sredini tunela, u daljini ispred sebe sam mogao vidjeti samo mali tračak svijetlosti. Oko mene je bio skoro totalni mrak. U jednom trenutku sam pogledao dolje i nisam mogao vidjeti moje ruke, noge ali niti ništa oko sebe. To je bilo vrlo neugodan  osječaj; voziš se a ne vidiš cestu ispod sebe. Ali baš kao i sve ostalo na ovom usponu, osjećao sam se odlično, svjestan da je to dio naše avanture.

Usmjerio sam pogled na taj tračak svijetlosti u daljini i vozio, dok se ta zraka svijetlosti nije pretvorila u svijetlo.

Ubrzo nakon izlaska iz tunela, cesta postaje opet strmija; otprilike oko 15-16%. Negdje baš oko tog mjesta sam vidio njegovo ime ispisano preko ceste. Iako su neka slova nedostajala zbog loše ceste, velikim žutim slovima preko cijele širine ceste pisalo je “Pantani”.

Konačno sam u daljini mogao vidjeti vrh uspona. Zadnja dva kilometra, niti cesta više nije bila tako strma. Sam prelaz na vrhu nalazi se u sedlu između dvaju planinskih visova. Ovdje je već planinski vjetar pojačao i po leđima sam odjednom osjetio hladnoću. Naši vjerni navijači su nas čekali na vrhu, pa smo se odmah mogli presvući u nešto toplije, jer je vjetar na momente puhao vrlo jako. Moje vrijeme na putu do vrha je bilo 1h:32 min za 16 Km dugu stazu.

Vjerni navijači na vrhu..

Passo di Gavia – bella, dura, magnifico!!!

Na vrhu smo sproveli nekoliko minuta u planinskoj kući – restoranu “Rifugio Bonetta”, da se ugrijemo sa časom piva!! Uživali smo u fotografijama biciklista koje su bile po zidovima. Večina drugih biciklista naruče na brzinu espresso, naprave par slika za uspomenu i kad izađu van čeka ih nevrijeme, koje se iznenada pojavi. Na vrhu Gavie nije “Club Med”.. treba otići odavde što prije.

Gledali smo slike od Hampstena – njegova nevjerojatna vožnja po snijegu na ovom brdu, postala je legendarna. Vide se “tifosi” kako dodaju novine promrzlim vozačima, prije nego započnu svoj spust u dolinu. Naša grupa je bila najviše impresionirana slikom našega Vladimira Miholjevića, koji je osvojio Gaviu u solo vožnji, na Giro d’ Italija 2004 godine. Sve su to legende Passo del Gavia!

Dva brata na vrhu Gavie, spremni da se spuste u dolinu prema Bormiu…

Spuštali smo se pod oblačnim nebom, ali ipak dobrim pogledom na okolne vrhove prekrivene snijegom. Činilo mi se da je bilo i friškog snijega na vrhovima kao što su Ortler i Gran Zebru. Spust je bio u početku hladan, ali što smo se više spuštali postajalo je sve toplije. Cesta je bila u dobrom stanju i mogli smo postizati velike brzine.

Poslije Santa Caterine (1,780m), postalo je toplo i nakon nekoliko ravnih, ali još uvijek strmih dionica, stigli smo u Bormio. Činilo mi se da je spust prošao prebrzo, što nije niti čudno, jer smo na ravnim dionicama postizali brzinu od 85 km/h.

U Bormiu smo ponovno došli na ljetne temperature. Sada je bilo vrijeme da se svi okupimo, pa da nađemo dobar restoran za ručak. Prvo mjesto na koje smo naišli, bar Capriccio, služio je samo sendviče. I još bi se neki složili sa tim izborom, da nije mali Ivan Lojen odlučio za sve nas:”Ja ne jedem tak nekaj!!”. I šta nam je drugo preostalo, nego da tražimo dalje. Uskoro smo pronašli lijepi restoran, gdje smo ubrzo postali naglasnija grupa.. trebalo je iznijeti i podijeliti sa prijateljima sve dojmove i pojedinačne priče sa Gavie.

Povratak u realnost
Dva dana penjanja na legendarne planine su iza nas. Osjećao sam se kao da sam sljedio puteve velikih i legendarnih biciklista. I sama pomisao na to, je već ionako ljepe doživljaje učinila još više “specijalnima”! Pantanijevo ime stvarno pripada tim planinama. Taj čovjek je vozio upravo onako kako ga je već netko opisao: on je “letio” ovim usponima. Cijelo to putovanje je bilo prekrasno. Smještaj u hotelu je bio odličan, hrana isto tako, a i vrijeme nas je služilo. To je bio jedan od onih trenutaka, za koje unaprijed znaš da će se pamtiti do kraja života. Nešto toliko posebno, da je nemoguće to opisati. Bilo je vrijedno svakog “penija” koji smo potrošili za taj put.

Dali možda pretjerujem? Možda da. Ali zadnja dva dana su bila upravo idealna, gdje je svaki napravljen korak upravo sjeo na pravo mjesto i sve je bilo super. Znam da se na Gaviu ne mogu penjati svaki dan. Onaj osječaj koji sam imao dok sam se penjao prema vrhu, nositi ću zauvijek u sebi. Ako volite bicikl kao što ga ja volim, nemoguće je da se popnete na Gaviu, pa da ne osjećate da ste ostvarili nešto veliko – nešto posebno!

Nakon dva dana provedena u tim planinama, došlo je vrijeme da se okrenemo stvarnosti. Svi zajedno smo se selili u južne krajeve – Hrvatsku i Veli Lošinj. Tamo smo planirali provesti sljedećih tjedan dana zajedno sa ostatkom našeg velikog društva. Svi oni koji su propustili Italiju, sa nestrpljenjem su nas čekali, da čuju naše priče i doživljaje iz Italije. Nema ništa ljepšega nego sjediti na terasi hotela, ispijati hladno pivo i pričati biciklističke priče. Ovaj puta svi smo imali o nečemu pričati.

Usponi na Stelvio i Gaviu će se još dugo pamtiti..

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags: ,



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

7 komentara to “Passo dell Gavia”

  1. Comment by Donny Seltrecht:

    I just now wanted to thank you once again, for the amazing web-site you have developed here. It’s full of useful tips for those who are actually interested in this specific subject, primarily this very post.

    Your all really sweet along with thoughtful of others and reading your website posts is a great delight in my opinion. Tom and I really have enjoyment making use of your tips in what we have to do in a few days. Our list is a kilometer long which means your tips will certainly be put to good use.

  2. Comment by Keenan Woolf:

    ,Un rétablissement site s’avère à être tout simplement génial merci bcp pour Le post. J’apprecie vraiment abondamment cela m’a vraiment aidé, je recommanderai site aux gens que je connais. a bientot.

  3. Comment by Mira Mauseth:

    Excellent post! I was actually looking for information about 9km training, but discovered this post and found it really interesting and useful. I will be traveling to Italy this summer and probable visiting Stevio. Keep up the superb work you are doing here.

  4. Comment by Malcom Kobylarczyk:

    Excellent post. I was checking constantly this blog and I am impressed! Extremely useful info specially the last part :) Thank you and best of luck.

  5. Comment by Mary-Louise Batzer:

    I would like to take the chance of thanking you for the professional advice I have constantly enjoyed browsing your site. I’m looking forward to the commencement of my university research and the general planning would never have been complete without surfing this site. If I may be of any help to others, I would be pleased to help through what I have gained from here.

  6. Comment by Laura Batter:

    Hi there, this is very cool blog!! Man .. Beautiful .. Superb .. I will bookmark your blog and take the feeds additionally. I am also cyclist and would like to travel with my bike, the way you did. It’s my dream to do that… thanks for sharing. Cheers.

  7. Comment by Daniel:

    Wow, fantastic weblog layout! How lengthy have you been running this blog? You make blogging look easy. The overall impression of your site is wonderful, let alone the content! Keep up with good work… looking forward to new postings…

Leave a Reply