Passo dello Stelvio
digg del.icio.us TOP
  Posted November 24th, 2014 by Zdenko  in Biciklizam, Travel | 12 komentara

Planinska Iskušenja (Lombardija, Italija) 1. dio

Sastavio: Zdenko Kahlina

Prvi dan, Četvrtak, 19 Srpnja, 2007: Uspon na Passo dello Stelvio (2,757 m)
S obzirom da sam rođen u Hrvatskoj a živim u Kanadi, uvijek tražim bilo kakav izgovor da provedem dopust u Evropi. Moja žena i ja oboje volimo putovanja, pa uvijek jedva dočekamo priliku da se malo otisnemo u svijet. Obično planiramo posjet Evropi svake druge godine, pa prođemo kroz Njemačku, Austriju, Italiju, Švicarsku i Sloveniju, na našem putu do Hrvatske. Mi još uvijek imamo dosta familije i prijatelja u Hrvatskoj, sa kojima smo u kontaktu, čak i nakon dvadeset godina otkako smo se otisnuli u svijet. 

Ove godine odlučili smo napraviti nešto drugačije nego prijašnjih godina. Ja sam želio posjetiti talijanske Alpe i biciklom se popeti na poznate planinske prevoje, koji su vrlo često dio biciklističke utrke Giro d’ Italia. Odabrao sam poznate prevoje “Passo dello Stelvio” i “Passo del Gavia”, koji se nalaze u blizini Bormia. Pozvao sam moje hrvatske prijatelje širom svijeta (Sydney, Toronto, Edmonton, Đurdevac, Zagreb), da nam se pridruže i na moje iznenađenje, ali i veselje, svi su prihvatili poziv. Tako smo organizirali grupu od 20 ljudi koji su željeli doći. Putem Interneta smo organizirali smještaj u Italiji, kupili smo avionske karte, rezervirali “rent a car” u Njemačkoj, dogovorili točne dane kada ćemo se sresti i prije nego smo se snašli, već smo sjedili u avionu na putu za Njemačku.

Naš cilj: Passo dello Stelvio – Istočna (teža) strana. Zamislite sebe ovdje na biciklu..

Odlazak na put
Na aerodromu nismo imali problema sa predajom naših kofera i bicikla, ali trebate stići oko tri sata prije odlaska vašeg aviona, jer sa novim sigurnosnim mjerama, sve ide dosta sporo. Na Air Canada šalteru preuzeli su moj bicikl i obećali da će ga “paziti”. Također su htjeli naplatiti $50 za tu pažnju, ali sam se ja pobunio, pa su progledali kroz prste ovaj puta.

Dolazak u Europu
Sve je prošlo bez i najmanjeg problema. Sam let u avionu je trajao oko 9 sati. Vidjeli smo dva filma, lijepo su nas nahranili, malo smo odremali i već smo bili u Frankfurtu. Sva naša prtljaga, zajedno sa biciklom, je uredno stigla sa nama unatoć svih priča koje smo čuli prije puta, kako se često gube koferi. Ubrzo smo otkrili kako je korisno imati kofere sa kotačićima, jer se tako možeš puno lakše kretati po aerodromu.

Većina taxi automobila u Evropi nisu dosta velika da preuzmu naše (velike) kofere i bicikl, pa smo morali tražiti mali kombi ili barem “karavan” automobil. Mi smo trebali taxi da nas prebaci do centra grada, do naše agencije, gdje smo rezervirali auto. Naime, kada se auto iznajmi na aerodromu, naplate vam dodatnih 17% aerodromske takse. S obzirom da smo mi trebali iznajmiti auto na 32 dana, to bi bilo dosta novaca, pa je bilo puno jednostavnije uzeti taxi i iznajmiti auto negdje izvan aerodroma, te ušparati 17% od ukupnog računa za auto na kraju dopusta.

Rent a Car
Ja sam rezervirao Opel Vectru karavan, što je auto srednje veličine, dovoljno veliki za smještaj dvije osobe i  prtljage, uključujući i moj bicikl. Za više osoba a samim time i više prtljage, savjetujem da se iznajmi mali kombi. Iako je moja rezervacija za Opel Vectru bila potvđena 24 sata prije našeg dolaska u Njemačku, kada smo stigli do agencije, oni nisu imali takav auto za nas. Ponudili su nam Opel Zafiru (polu-kombi) i BMW X3 (mali SUV). Odlučili smo se za BMW, zato jer je bio potpuno novi auto, bio je dizel i zato jer je BMW! Do kraja našeg putovanja, na kojem smo prešli više od 5,000 km, dizel motor nam je ušparao dosta novaca, jer smo u prosjeku sa jednim rezervoarom mogli preći čak oko 900 km. To nikako nebi mogli ostvariti sa benzincem. U Evropi je cijena benzina bila oko 1.8 eura po litri, a dizel je bio oko 1.2 eura po litri.

Putovanje kroz Evropu
Od Frankfurta do Italije, vozili smo se kroz Njemačku i Švicarsku oko 7 sati. Ceste su prekrasne i nije bilo pretjerane gužve. Vožnja je prošla jako brzo, ne zbog toga jer na autobanu nema ograničenja brzine, nego zbog toga što su krajevi kroz koje smo prolazili – prekrasni! Oboje smo uživali, naročito u prolasku kroz Švicarsku.

Svi turisti koji prolaze kroz Švicarsku, dužni su kupiti malu naljepnicu “Vignette” – koja košta SFr 40, a ustvari je taxa za ceste. Jednom kad se ta naljepnica kupi, vrijedi za cijelu godinu. Sve zemlje imaju različita pravila. U Njemačkoj takva naljepnica nije potrebna, ali u Austriji se mora kupiti, s razlikom da austrijanci imaju nekoliko vrsta naljepnica. U povratku za Njemačku, mi smo kupili onu koja je najjeftinija (7 euros), ali važi samo 7 dana.

U Italiji pravila su opet drugačija. Talijanska Autostrada je u vlasništvu privatnih firmi, pa se plača “cestarina” na svakoj dionici, gdje se mijenja vlasništvo autostrade. Na pojedinim mjestima, dobije se kartica i plača se na izlasku, ovisno o dužini vožnje po toj autostradi. Na drugim mjestima plača se unaprijed određena cijena, bez obzira na dužinu autostrade.

Grosio – Lombardija
Cilj našeg putovanja je bilo malo mjesto Grosio (pogledajte sliku), koje se nalazi izmedu Tirana i Bormia, na sjeveru Italije. Grosio je malo selo u provinciji Sondrio, okruženo velikim planinama, a nalazi se na 626 m nadmorske visine. Grosio ima oko 5,000 stanovnika i nalazi se samo oko 11 km udaljeno od Švicarske granice. Provincija Sondrio nalazi se na sjevernom djelu regije Lombardija.

Večina teritorija je brdovita. Valtellina dolina je jedna od najpoznatijih skijaških centara u tom dijelu Italije. Tamo su bile održane čak i Olimpijske igre. U Stelvio parku se mogu vidjeti jeleni, planinske koze i mnogo drugih divljih životinja.

Na ulazu u selo, moze se vidjeti elekrana iznad koje se vide ostaci dva stara zamka. U centru sela nalazi se crkva S. Joseph sa svojim prekrasnim tornjem i vilom “Villa Visconti Venosta” iz 17. stoljeća. Ali sve to je samo dio od bogate kulturne povijesti tog malog prekrasnog mjesta..

Hotel Sassella
Naš smještaj je bio rezerviran u malom obiteljskom hotelu “Sassella”, u samom centru mjesta, preko puta od crkve. Hotel je nedavno bio renoviran, a ima 22 sobe sa punim komforom. Reklamiraju se kao “biciklistički” hotel, jer nude pojačanu hranu za sportaše i osiguravaju smještaj za bicikle. U prizemlju hotela, nalazi se vrlo ugodan restoran u kojemu nas je služio sam vlasnik hotela, Jim. Hrana je bila odlična, a zato jer smo bili velika grupa imali smo osjećaj da smo imali poseban status kod svakog obroka. Sve naše posebne želje bile su ispunjene bez ikakvih pitanja.. po onoj, gost je uvijek u pravu! Restoran služi sva vina iz Valtellina doline, a ima i dobar asortiman pive (jako važno!).

Jedan dio naše grupe ispred hotela Sassella. U pozadini se može vidjeti vlasnik hotela Jim.

Kada smo stigli na recepciju hotela, ugodna Marcella nas je odvela do našeg smještaja u dva kilometra udaljeni Grosotto. Tamo su nam dodijelili cijelu kuću, koja je bila dovoljno velika za cijelu našu grupu (osam soba). Odličan smještaj, a uz sve to bili smo sami u toj kući i imali na raspolaganju potpuni komfor. Svaka soba je imala kupaonicu sa zahodom, frizider i TV. U garaži nam je bio osiguran smještaj za bicikle, a najveći problem je bio sjetiti se da zaključamo kuću (hotel), kada smo svi zajedno odlazili na večeru.

U toku popodneva a prije večere, koja je bila iznimno zakazana za 8 sati, svi smo se skupili. Ukupno nas je bilo 20, a od toga smo imali devetoricu sa biciklima. Imali smo jedan par koji je stigao iz Sydney-a (Australija), jednu obitelj iz Toronta (Kanada), dva para iz Edmontona (Kanada), a ostali su stigli iz Hrvatske (Đurđevac i Zagreb). Najvažnije je bilo, da je svaki vozač imao svog osobnog “seigneur-a” u vidu svoje žene ili svoje djece!Nakon što smo se smjestili i rasporedili po sobama, došlo je vrijeme da raspakiramo i složimo bicikle, za sutrašnju vožnju. Odjednom je garaža postala tijesna. Ekipa iz dijaspore, je nabavila garniture dresova za cijelu ekipu, pa smo svi počeli isprobavati dresove.

Na cesti
Vožnje po okolici Grosia u Valtellina dolini su spektakularne. Ceste su prekrasne glatke i široke, a vozači imaju puno razumijevanja za bicikliste i oprezno zaobilaze bez nervoznog trubljenja, čak i kada smo se vozili u dvije paralelne kolone. Pretražite Internet, pa ćete sakupiti puno informacija u vezi cesta na ovom području i biti će vam vrlo lagano isplanirati treninge, koji će se garantirano dugo pamtiti.

Prvi dan: Uspon na Passo dello Stelvio (2,757 m)
Sljedeći dan nakon našeg okupljanja (Četvrtak, 19 Srpnja) već smo planirali našu vožnju i uspon na prevoj: Passo dello Stelvio.

Prevoj Passo dello Stelvio je najviši prevoj u Italiji, preko kojega ide cesta. Sam prevoj nalazi se u Retiche Alpama, sjevero-zapadno od Montuoso planinskog lanca. Stelvio je jedan od najljepših prevoja sa prekrasnom panoramom i sa pogledom na sve te serpentine, kojima cesta zavija prema vrhu. Sama cesta je dosta široka i lijepog asfalta. Težina samog uspona, vjerojatno potpuno odgovara ljepoti okolnog krajolika. Svaki biciklista bi trebao, barem jednom u životu pokušati popeti se do vrha i možda nastaviti sa usponima na poznati Mortirolo ili Passo del Gavia, koji se nalaze u blizini. Ipak nemojte napraviti grešku i pokušati sve to napraviti istoga dana (osim ako se nalazite u jako dobroj formi!).

Naš plan je bio, da se sa automobilima vozimo od Grosia za Bormio i preko Stelvia se spustimo na istoćnu stranu planine, sve do malog mjesta Prato. Tamo bi sjeli na bicikle i vračali se biciklima istom cestom kojom smo došli automobilima. Osnovna ideja je bila da iz automobila “snimimo” stazu, po kojoj ćemo se kasnije vračati biciklima, tako da znamo kaj nas očekuje. Ujedno istoćna strana uspona je duža, teža i zanimljivija od zapadne strane.

Plan puta sa automobilima: Grosio – Sondalo – Valdisotto – Bormio -Bagni Vecchi-Passo del Stelvio – Trafoi – Prato  (72 km).

Zapadna “lakša” strana Stelvia. 

Četvrtak, 19-tog Srpnja osvanuo je bez ijednog oblaka na nebu, sa prekrasnim izlaskom sunca i sve je obečavalo prekrasan sunčan i vrući dan za našu dugo planiranu vožnju. Poslije obilnog doručka kod Jima u hotelskom restoranu, stavili smo bicikle u automobile, natrpali nešto putne hrane i vode u naše torbe i sve je bilo spremno za pokret do 9 sati ujutro. Oko 10:30 sati, već smo bili na vrhu fascinantne planine Stelvio, gdje smo stali da uživamo u ljepotama, koje su se pružale oko nas. Palo je i obavezno slikanje uz natpis Passo dello Stelvio i ispisanu nadmorsku visinu od 2,758 metara. Nitko od nas još nikada nije bio sa biciklom na takvoj visini..

Na vrhu Stelvia. Stoje sa lijeva na desno:  Mladen, Dado, Marijan, i Zdenko.

Sa vrha planine spustili smo se sa autima po istočnoj strani, kroz svih onih 48 serpentina, sve do mjesta Prato. Spuštajući se u autu prema dolje, nekako su nam se svima misli vrtile samo oko toga koliko će nam trebati da se popnemo tuda sa biciklima? Ubrzo smo stigli u Prato, parkirali automobile i počeli se spremati za naš uspon. Bio je to trenutak za koji smo se pripremali više od jedne godine… bili smo uzbuđeni.

Svi smo obukli nove “Cofidis” dresove i gačice, pa smo izgledali lijepo kao manekeni. Provjerili smo pritisak u gumama, isprobali da nam mjenjači rade na specijalnim prenosima koje smo stavili (50/34 x 27) i dali zadnje upute ženama u vezi sa vožnjom pratečih automobila. Postavili smo se za jedno grupno slikanje koje su naše žene izvrsno obavile i usljedio je start. Svi smo znali kaj nas čeka..

Zdenkova “Cofidis” ekipa. Stoje sa lijeva na desno:

Filip, Ivan Golub, Mladen, Krešo, Ivan Čolig, Marijan, Zdenko, Danijel i Roman.

Staza koji smo trebali proći sa biciklima: Prato – Trafoi – Passo dello Stelvio – Bormio – Grosio  72 km

Prvih par kilometara su bili lagani i služili su nam da se dobro zagrijemo i budemo spremni za veliko brdo pred nama. S obzirom da smo dosta kasno krenuli (11:30), sunce je već pržilo i bilo je teško disati. Tih prvih par kilometara smo išli dosta polagano, koristeći početnih 5% uspona, tek toliko da dobijemo dobar ritam, prije nego cesta skrene među drveće i strmina se pojača na 9 do 10%. Promet je bio dosta slab izuzev nekoliko drugih grupa biciklista sa istom (ludom) idejom.

Prije prve serpentine u selu Gomagoi, jos uvijek na “ravnome”, svi smo u grupi..

Marijanu nije bilo lagano, ali ipak je ovo društvo sa slike ostalo iza njega..

Pravo brdo je počelo kod sela Trafoi i od tada na dalje svatko je bio sam. Kada smo došli do prve serpentine, Danijel je forsirao tempo, koji je bio prejak za večinu iz naše grupe. Uskoro smo svi bili “po jedan” i svatko se trudio da drži svoj vlastiti tempo. Krenuo sam za Danijelom i jedva ga uspio stići..

Još smo “nisko” u šumi. Uspio sam uhvatiti Danijela..

Napredovali smo dosta dobro. Ja sam svakako bio zadovoljan da sam investirao nešto novaca u posebne prenose za brda, jer je strmina ovog uspona pokazala da mi je upravo Shimano R600 “compact” garnitura sa zupčanicima 50/34 bila potrebna. Za večinu uspona koristio sam prenose 34 x 24 ili 27.

Negdje na visini od 2,000m šume je nestalo i počeli smo osjećati hladniji i rijeđi planinski zrak oko nas. Vručina je postala podnošljivija, što je bio dobar znak. Jedini problem nakon izlaska iz šume je bio, da smo sada mogli vidjeti cestu ispred nas, kako zavija poput zmije sve do vrha brda. A vrh je bio još jako, jako daleko..

Noge bole, mišići peku, Krešo ide jako, a vrh brda je još jako daleko.

Noge su boljele, strmina uspona je bila velika, pa smo kod svake serpentine uhvatili par sekundi odmora, jer u samom zavoju strmina je bila manja pa je pružala kratki predah. Dado je konačno malo posustao, pa smo ga Krešo i ja prošli. Ja sam držao svoj tempo, ali niti Krešo nije bio daleko iza.

Od ovog uspona, najviše me impresioniralo to što zbog svih ovih serpentina i otvorenog prostora gdje više nema šume, pogled se otvarao sve do vrha planine. Pogled iza nas, na ono kaj smo već prošli, je isto tako bio impozantan, jer smo mogli brojiti serpetine koje smo prošli, ali i vidjeti da smo se već visoko popeli. To nam je davalo dodatne snage da idemo dalje.

Pogled na ono kaj smo već prošli.. 

Negdje na 3 kilometra prije vrha, ja sam bio u krizi, pa je Krešo to iskoristio i prošao me držeci svoj tempo. S obzirom na otvorenu stazu, stalno sam ga mogao pratiti u daljini ispred sebe, ali do njega više nisam mogao doći. Činilo mi se da sto smo bili blizi vrhu, cesta je postajala sve strmija.

Još malo pa sam na vrhu. Ovdje je strmina bila najveća..

Kada sam konačno došao do zadnje serpentine i vrh se pojavio na kraju ceste, do kuda mi je pogled stizao, nekako sam osjećao kao da me taj vrh privlaći kao magnet. Počeo sam sprintati sa posljednjim atomima snage, ubrzavajući sve dok nisam prošao vrh i došao među hotele i ljude. Učinilo mi se da sam upravo uspješno (bio sam drugi!) završio jednu od etapa na Giro d’ Italia, te da su svi okupljeni ljudi došli zbog nas, da nas gledaju i da nam čestitaju.

Prvi na Stelviu: Krešo

Vrlo emocionalni dolazak na vrh Passo dello Stelvio. Moje vrijeme je bilo 2 sata i 12 minuta, ali najbolje vrijeme je imao Krešo, koji je došao do vrha za 2 sata i 9 minuta. Zadnji iz nase grupe je došao na vrh poslije 3 sata i 5 minuta. Svi smo se osjećali kao pobjednici i bili smo ponosni na naš uspjeh. Jedan član nase grupe je, ćim se zaustavio kod automobila, nazvao mobitelom Hrvatsku, da javi familiji i prijateljima, kako je uspio! To samo pokazuje koliko je ova vožnja bila važna za sve nas.

Naši Kanađani:  Krešo (iz Toronta) i Zdenko (iz Edmontona) na vrhu  Passo dello Stelvio.

Poslije svih ovih muka, pivo na vrhu brda u restoranu hotela Perego, je bilo vrlo ukusno. Svi smo se malo osvježili, nešto malo pojeli, toplo se obukli i naravno slikali za uspomenu.  Napravili smo nekoliko slika za uspomenu na istoćnu stranu uspona, kuda smo došli, ispod visokog vrha Ortles (3905m) sa ledenjakom koji je bio prekriven prekrasnim kristalno bijelim snijegom. Tko zna kada ćemo opet doći na ovo mjesto?

Bio je lijepi osjećaj, da u svemu ovome nismo bili sami, nego da su naše žene i djeca bili sa nama. Tako smo svi zajedno uživali u ovim momentima, koji će nadam se, dugo ostati u našem pamčenju. Nama dečkima je bilo drago da smo ove momente mogli podijeliti sa našim najbližima.

Stavili smo naše kacige na glave i bili smo spremni za dugi spust. Pred nama se sada pružala zapadna strana uspona koja nije ništa manja atraktivna, iako ima samo 34 serpentine do Bormia.

Dok se Ivan Čolig spustio “naglavačke” sa planine dostižući brzine od 80 – 90 kilometara na sat, ostatak grupe je gledao u njegova leđa, jer smo svi ostali išli dosta sporije. Sa planine za koju nam je trebalo dva sata penjanja do vrha, na spustu nam je trebalo samo 35 minuta do podnožja, gdje se nalazi Bormio. Iako su otkucaji srca na spustu bili niži nego dok smo se penjali, nemože se reći da smo se odmarali. Kada smo stigli u Bormio, ruke su nas boljele od puno kočenja po svim onim serpentinama, kroz koje smo prošli na spustu. Spust je bio zanimljiv ne samo zbog serpentina, nego i zbog jednog dugačkog i neosvetljenog tunela, u koji kada smo ušli jednostavno nismo ništa vidjeli.

Da stvar bude još gorja, taman kod tunela smo ulovili jednu veću grupu biciklista, koji su se spuštali polaganije nego mi, pa je odjednom u tunelu nastala gužva. Mladi Roman je u toku spusta ostao bez prednje kočnice (puknula mu je sajla), ali srećom snašao se i stao prije nego je postalo opasno.

Poslije Bormia do našeg hotela, svi smo bili veseli..

Kod Bormia smo svi čekali da se sakupimo i vozimo u grupi preostalih 25 km do našega hotela u Grosiu.

Sutra nas čeka jos jedna teška etapa: uspon na Passo del Gavia. Svi kažu da je za bicikliste uspon na Gaviu, kao za planinare uspon na Mt. Everest. Sutra ćemo utvrditi dali je to istina..

Nastavlja se…

Serbus i najte kaj zameriti!

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

12 komentara to “Passo dello Stelvio”

  1. Comment by Charles Flewellen:

    Merely wanted to point out I really enjoy your work on this blog site and the high quality articles you make. These type of posting are what keeps me going through the day. I found this post after a excellent close friend of mine recommended it to me. I perform a little blogging myself personally and I am always pleased to check out others giving quality data towards community. I will certainly be following and also have saved your site to my personal myspace account for others to check out.

  2. Comment by tim ke toan:

    Can I make a suggestion? I believe youve obtained one thing good here. But what for those who added a pair links to a page that backs up what youre saying? Or maybe you might give us something to have a look at, something that might connect what youre saying to something tangible? Just a suggestion. Anyway, in my language, there are usually not much good source like this.

  3. Comment by Happy Kamper:

    Hi there, This net web site is in reality fascinating and enjoyment to read. I’m an enormous cooling fan from the content discussed. I’d also motivate every man or woman to book mark this page for any favorite support to help distributed the appearance.

  4. Comment by Auto Traffic:

    Brilliant!!! Bookmarked this page that has this fantastic help and advice. Will come back to see if there are any updates. You, the author, are a master. Thanks

  5. Comment by Giovanni Rhodes:

    Admiring the time and effort you put into your blog and detailed information you offer! I will bookmark your blog and have my children check up here often. Thumbs up!

  6. Comment by Corrado:

    Great post, very informative. I wonder why the other experts/bloggers do not notice this. You must continue your writing. I’m confident, you have a huge readers’ base already!

  7. Comment by sprzątanie grobów:

    I am impressed, I must say. Extremely seldom do I come across a blog that’s each instructional and entertaining, and let me tell you, you’ve hit the nail on the top. I am extremely happy that I stumbled across this blog…

  8. Comment by Alfonso:

    You certainly deserve a round of applause for your post and more specifically, your blog in general. Very high quality material

  9. Comment by Ljiljana:

    I uncovered your web page via search engines (Google). Even when looking for the connected topic, your web page demonstrated that it is very good. Thank you for this fabulous blog. Amazingg skills! hold on man, you rock!

  10. Comment by Marcy Knori:

    I just want to say I’m very new to weblog and absolutely liked your web-site. More than likely I’m want to bookmark your blog. You amazingly come with beneficial writings. Cheers for revealing your web site.

  11. Comment by Paul:

    Great post, I believe website owners should acquire a lot from this site its rattling user pleasant. Hope to see more posts like this one! Cheers!

  12. Comment by FABIAN:

    Ten blog jest świetny :) Dziś na niego natrafiłam Od dwóch godzin czytam i nie mogę się oderwac Pozdrawiam

Leave a Reply