Biciklisti su kao familija
digg del.icio.us TOP
  Posted September 3rd, 2012 by Zdenko  in Biciklizam | 2 komentara

In memorium

Sastavio: Zdenka Kahlina

Godišnjica smrti Antuna Metelka (15.10.1930 – 06.09.1990)
Nedavno sam listajući jedan stari klubski „Bilten“ iz 1988 godine, naletio na članak gdje je bio opisan razgovor sa Antunom Metelkom, jednim od malo poznatih  biciklističkih junaka iz Zagreba. Razgovor je vodio član kluba Vladimir Rozijan, a ja ga ovdje ponavljam uz manje izmjene, povodom dvadeset godišnjice njegove smrti.

Antun “Tona” Metelko

Antun Metelko je bio odličan zagrebački biciklista, član BK Zagreba u poslijeratnim godinama, tamo između 1946 – 1960 godine. Generacija Branka Bogovića, Milivoja i Branka Bata, Vida Ročića, Šolmana i ostalih odličnih vozača iz Zagreba u to doba. Bio je Metelko vozač koji je uglavnom vozio za druge, a manje za svoju slavu, pa se nije proslavio velikim rezultatima u svojoj karijeri. A mogao je. Evo njegove priče:

Antun Metelko (desno)

Davne 1946 godine upoznao se s Josipom Pavlijom, koji je već bio iskusni biciklista. Nedugo nakon toga, našao se u stanu kod Pavlije, da vidi pehare koje je on osvojio kao šampion Jugoslavije u biciklizmu. Antun se tada zagrijao za biciklizam, a Pavlija ga je nagovorio da se učlani u klub. Te godine, vozila se velika trka Waršava – Prag, na kojoj su učestvovali i naši vozači, a jedan od njih je bio August Prosenik, član našega kluba, najveći biciklista u ono vrijeme. Nizao je Prosenik u to doba pobjede u zemlji i inostranstvu. Nakon Prosenikova povratka u Zagreb, Antun je i njega posjetio u njegovom stanu. Prosenik mu je tada poklonio nekoliko dresova. Prosenik je bio dobar čovjek, imao je veliko srce. I tako nakon upoznavanja sa najboljim vozačima iz tog doba, počela je karijera Antuna Metelka.

Dalje priča osobno Antun Metelko:
Sa sedamnaest godina sam učestvovao na jednoj kriterijskoj trci u Zagrebu. Do tada nisam nikada bio na startu neke trke. U prvom redu ispred mene sa novim Campagnolo šaltanjem odostraga (sjećate li se možda takvog bicikla?) sjedio je Milivoj Bat. Usljedio je start, a u drugoj rundi, tamo negdje u Klaićevoj ulici mijenja on brzinu, i kad tamo ode mu lanac u žbice zadnjeg kotača. U toj zbrci ja sam se najbolje snašao i produžio. Pobjegao sam ostalima za čitav krug, a bio sam tek početnik i pobjedio.

Taj dan bio sam prije trke nervozan. Moja stara mama, samo me gledala sa strane. Start i cilj trke je bio kod crkve Sv. Blaža. Sjedio sam na kamenom zidiću, kad odjednom evo moje mame s malom kanticom koju mi je pružala. Otvorim ja kanticu, a unutra teleći paprikaš. Dok sam se ja time bavio ovi fakini sa strane su me samo gledali. Onda nisu postojale kategorije kao danas. Do dvadeset godina starosti, svi smo startali zajedno, kao juniori. Puno je značilo biti dve-tri godine mladi.

Ja sam Kustošijanac. Tamo je djelovao klub „Slaven“, koji se kasnije spojio sa „Zagrebom“. Prije odlaska u vojsku, jednu sezonu sam vozio u „Lokomotivi“. Vojsku sam služio u Beogradu, gdje se uključujem u vojni klub „Partizan“. Nakon odsluženja vojske, pune dvije godine kasnije, vračam se u Zagreb i nastavljam voziti u „Dinamu“ jednu sezonu. Nakon toga prelazim u „BK Zagreb“, gdje sam vozio sve do mog odlaska u inozemstvo.

Antun Metelko (prvi s lijeva)

Biciklisti su tada bili kao „familija“, u kojoj je bio i Branko Bat. Njega sam zapravo dobro upoznao na trci „Kroz Istru“ 1949 godine. Ljubo Vidali i ja smo se izdvojili iz grupe i stvorili prednost od osam minuta. Na samom vrhu Učke pukla mi je kurbla na biciklu. Što sad, Vidali je otišao, a ja sam se nekako spustio niz cestu do kamiona iz pratnje. Bacim bicikl gore i dobijem neki „biciklić“ s kojim sam došao do Pazina, gdje je bio cilj. Branko Bat mi je pomogao popraviti bicikl za sutrašnju etapu.

Drugi dan krenuli smo za Pulu, Vidali i ja opet u bijegu, ali sada on dobiva  gumidefekt. Preostalo je još nekih četrdesetak kilometara do Pule gdje je bio cilj. Počela je padati kiša. Vrtio sam pedale kao lud i nakon nekog vremena okrenem se, a iza mene na oko 300 metara vidim grupicu vozača. Pokušali su me uloviti ali nisu uspjeli. Imao sam sreće, prošao sam kroz cilj sa dvije i pol minute prednosti.

Antun Metelko (zadnji red, treči s desna) sa reprezentativcima Jugoslavije.

Treči dan na etapi Pula – Rijeka, pukao mi je lanac. Motorista iz pratnje, priskočio mi je u pomoć i nekako čekićem i klještima, složili smo ponovno lanac. Lovio sam vozače jednog po jednog. Na brijegu kod Mošćeničke Drage stajao je Branko Bat i vikao:“ Pred tobom je Ročić, dovedi ga naprijed, ako uspije, on je pobjednik trke!“. Skočim ja opet i ulovim Vidu Ročića. Bio je umoran, jedva je okretao pedale. Iz svog grla sam počeo vikati „drž se za mene, ja ću te dovući do Rijeke“. I tako vam je to bilo, Vida je prošao prvi kroz cilj. Na proglašenju pobjednika, Vid mi je dao pehar i rekao:“Ti si ga osvojio!“. Naravno, nisam ga uzeo, jer je ipak on bio pobjednik.

Danas to naši mladi vozači ne mogu shvatiti, vozi svatko za sebe. Pojedinačno žele postići uspjeh ali toga nema. Biciklizam je ekipni sport, iako pojedinac nosi slavu za pobjede. Znači ekipno treba voziti, kako to rade Slovenci. Zato oni imaju uspjeha.

Bila su to druga vremena. Mi mladi gledali smo sa strane i učili od starijih. Na primjer krpanje guma. To smo radili sa iglom i specijalnim koncem. Ja sam naučio od Branka Bata kako se to radi. Danas mladima kažeš prije starta kako treba voziti, imaju trenera, ne krpaju gume, a sve naprave naopačke.

Prvak kluba i Hrvatske bio sam nekoliko puta. Meni je to značilo isto kao da sam mali prvak svijeta. Za državnu reprezentaciju vozio sam deset godina. Postati reprezentativac bila je čast, ali se moralo i te kako boriti na nivou Hrvatske, a rezultati su morali postojati i na saveznom nivou. Reči ću vam, u Zagrebu se vozilo toliko kriterijskih trka, da im niti neznam broja. Te trke znalo je pratiti i četrdeset tisuća gledalaca. Mi smo tada imali dvije seniorske i jednu juniorsku reprezentacijsku ekipu u Zagrebu. Žalosno da danas nemamo niti jednog reprezentativca, a kamoli ekipu.

Branko Bogovic (drugi s lijeva) i Antun Metelko (drugi s desna), članovi reprezentacije Jugoslavije.

U biciklizmu ima lijepih i tužnih trenutaka. Sjećam se trke „Oko Egipta“ 1955 godine. Ta trka vozila se u četrnaest etapa. Ja sam vozio u ekipi sa Vidom Ročićem, koji je bio dvije godine stariji. Vozili smo zadnju etapu u dužini od 220 km od Aleksandrije do Kaira. Desetak kilometara nakon starta odvojila se grupica od osam vozača, naravno i ja među njima. Vid je ostao iza nas. Približavali smo se brijegu nešto večem od našeg Rakovog Potoka. Moj zadatak je bio da Vida Ročića dovedem u Kairo, pa makar mu trebao dati i svoj bicikl. On je bio bolji u generalnom plasmanu, nego ja. Stao sam na brdu i čekao.

Grupa od desetak vozača približavala se vrhu, Vid je bio medu njima. Skočim ja na bicikl i pitam ga:“Kaj je Vida s tobom?“, a on mi na to odgovori:“Nije mi išlo, ne znam kaj je!“. To vam je živa istina, kad neide onda neide. Zajedno zavrtimo pedale i drapamo prema Kairu. Četri kilometra pred ciljem Vida je skočio i počeo ostavljati našu grupu. Iznenada za njim skoči jedan bugarski vozač. Sada sam ja morao u ofenzivu. Ja sam ofenzivni vozač pa sam brzo reagirao. Kad najednom, na cestu izleti neka žena s djetetom, ravno u prvi kotač od Vida Ročića. Pao je ko vreča cementa. Došao sam do njega i počeo ga dizati, govoriti mu ajde Vida, još malo do cilja. Nije me čuo. Kolima hitne pomoći prevezen je u Kairsku bolnicu, a ja sam otišao do cilja, da kažem Stjepanu Ljubiću što se dogodilo. Kada je u bolnici Vida došao k svijesti tražio je da ga prebace u hotel u kojem smo bili smješteni. Nije bio dugo s nama, prebacili su ga ponovo u bolnicu i tamo je umro. Svi smo plakali. To je bila najtužnija turneja za sve nas. Veliki gubitak za jugoslovenski biciklizam. Još smo trebali voziti u Libiji i Grčkoj, ali to je bilo otkazano, jer smo se svi željeli što prije vratiti kućama.

Antun Metelko na trci “Kroz Austriju”.

Antun Metelko je proveo 30 godina radeći u susjednoj Austriji. Dugo vremena nije htio više sjesti na bicikl – punih 25 godina. Tada si je jednog dana naručio novog „Valyja“ kod Valanta u Sloveniji. Taj bicikl mu je prirastao k srcu. Tri godine je vozio sa veteranima u Austriji. Svi su govorili da ima stila, ali nije imao dosta vremena da trenira, pa su rezultati bili slabi. Počeli su problemi sa očima. Tri puta je bio na operaciji, ali to je bio Metelkov kraj sa biciklizmom.

Antun “Tona” Metelko (desno)

Antun Metelko je ostao u svom klubu „Zagrebu“ da bi se družio sa svojim starim prijateljima, zadovoljan što uvijek ima novih mladih vozača koji vole biciklizam.

Preminuo je početkom Rujna mjeseca 1990 godine u Zagrebu, u svom Sigetskom stanu u Novom Zagrebu.

Serbus i najte kaj zameriti.

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “Biciklisti su kao familija”

  1. Comment by Lech from Polska:

    Very good written story. It will be helpful to everyone who usess it, including yours truly Smile. Keep doing what you are doing – i will definitely read more posts.

  2. Comment by Tyson F. Gautreaux:

    I am following your site for a long time and thank you very much. Such a site is really very difficult to find. Thank you very much:)

Leave a Reply