ANTE GRBEŠA
digg del.icio.us TOP
  Posted July 4th, 2013 by Zdenko  in Biciklizam | 9 komentara

PRIČE IZ AJNŠLISA

 

Napisao: Miroslav Kirh

Biciklistički entuzijasta i individualista.
U Osijeku, ali i širom Hrvatske, svi koji imaju imalo veze sa biciklizmom ga znaju. Ante Grbeša je poznata biciklistička legenda iz Osijeka, od kojega se i danas ima šta naučiti. Već godinama je uzor mladim generacijama svojom upornošću i ljubavi prema biciklizmu, a prošlo je punih 59 godina otkako je nastupio na prvoj biciklističkoj trci.

Veteran biciklizma: Ante Grbeša 

Ja sam ga 1972 godine upoznao kada smo se sreli negdje na cesti. Ili bolje rečeno on je sreo mene, jer je išao brže. Sjećam se kako mi je uvijek govorio: “Braco dođi i sutra da se vozimo.“ I od tada smo postali „legosi“.

Ante objašnjava Gudleku (tajniku BK Zagreba) kako se vozi u “ajnšlisu”!

Ante Grbeša rođen je u Osijeku 10.10.1936 godine. Kao pladić prvo je bio padobranac u Osijeku. Međutim već u to vrijeme biciklizam mu se sviđao, pa se 1954 godine po prvi puta registrirao za BK Osijek. Iste je godine probao voziti prvu kriterijsku i par cestovnih trka. Imao je odmah uspjeha i to mu se sviđalo. Sljedeće dvije godine (1956 i 57) je proveo u vojsci. Tamo je ponovo bio padobranac. Mnogi treninzi i skokovi iz aviona su mu postali previše opasni. Po izlasku iz vojske u jesen 1957 nije niti pomišljao više na padobranstvo – Ante se definitivno odlučio za biciklizam.

Ante (prvi s lijeva) u ekipi „Favorit“ 

Od tada je redovito nastupao na mnogim biciklističkim trkama širom zemlje. Kao član BK Osijeka u naredne dvije godine vozio je mnoge jednodnevne utrke.

Na startu trke na kronometar 1959 godine: bez pravog dresa…

Slaba novčana sredstva u amaterskom klubu ga nisu zadovoljavala. Bicikl i opremu je sam kupovao, večinom na utrkama u inozemstvu, gdje je također odlazio svojim sredstvima. Dok su njegovi konkurenti putovali na račun svojih klubova, Ante je uglavnom sam snosio troškove svojih putovanja i nastupa na trkama.

Kroz Hrvatsku i Sloveniju 1950 godine. Obratite pažnju na vrstu prednjeg mjenjača koji se je upotrebljavao u to doba. Također „haube“ su bile nepoznanica…

1963-Ante na utrci Kroz Makedoniju. 

 Na trci kroz Jugoslaviju, Kroz Bosnu, Alpe –Adria, 1958  je startao kao pojedinac sa svojim sredstvima. Normalno da i rezultati pojedinca nisu mogli biti neki visoki. Takvim nastupima kao pojedinac, dobivao je podršku i priznanje od svih tadašnjih biciklista, a i kasnije

Dolazak na cilj u Osijeku 1958 godine.

Pobjednik kriterijske trke u Virovitici 1958 godine.

1960-1964 je vozio za BK Željezničar, Osijek.

Na startu u Osijeku 1958 godine. Od 1965 do negdje oko 1974 u smanjenom broju je nastupao ponovo za BK Osijek.

1995 Ante na pripremama u Umagu. Ante kao profi, ali na žalost nikada pravi profesionalac, uvijek biciklistički entuzijasta…

Jednom sam ga tražio u poduzeću gdje je radio, međutim on nije bio tamo i ja sam otišao. Kada je on kasnije došao natrag na posao, kolege su mu rekli: “Tražio te tvoj  kolega, Miro“. Na to im je on odgovorio: „Miro nije moj kolega. On je biciklista, a to je više nego kolega, jer biciklisti zajedno dijele vodu iz bidona, zajedno provode teške i lijepe trenutke u biciklizmu, a i svako kod svoje kuće živi isti biciklistički život.“

Teška tragedija u Antinoj obitelji zatekla ga je nespremnoga. 1975 godine izgubio je svoga najvjernijeg navijača, kada mu je umrla supruga. Ostao je sam sa malom kčerkom. I sam je imao zdravstvene probleme i na preporuke od liječnika ostao je i dalje aktivni biciklista. Kao 40-godišnjaku, već su svi rekli: „gle onog staroga“. Ipak, Ante se nije dao pokolebati. Od 1975-1980 Ante je vozio za ekipu Strmac N. Gradiška.

Sa ekipom Strmac je vozio puno utrka širom bivše Juge i Mađarske, tako ga dobro pozna i naša generacija. Uvijek spreman pomoći i dati neki dobar savjet.

Od 1976-89 i ponovo od 1994-2008 je skoro svake godine učesnik prvenstva svijeta za veterane koje se redovito održava u Austriskom gradiću St.Johann. 1977 je postigao svoj najbolji rezultat, sada već kao 41-godisnji veteran, osvojivši 12 mjesto na svijetu. I sve to od vlastitih sredstava.

Putevima AVNOJ-a 1978, sa ekipom N.Gradiske: Kirh, Miholjevic, Ante, Mokritski i Cicek

U ulozi masera: Miro i Ante 1976 godine

Puno je anegdota u vezi sa Ante Grbešom. Evo par kojih se ja sjećam :

2003 ili 2004 godine, ne sjećam se točno, Ante je kao i uvijek sam krenuo za St.Johann u Tirol, na prvenstvo svijeta za veterane.

Negdje kasno po noči je stigao u St Johann, parkirao auto pokraj crkve i zaspao. U jutro kad se je probudio malo se rastegao oko auta, pogledao bicikl, pogledao na crkvu koliko je sati i bio zaprepašten!! To nije ta crkva, šta se desilo??Gdje je to on??

Nakon nekog vremena je odkrio da je u St.Johannu, ali ne u Tirolu nego u Pongau, oko 90-100 km udaljenog od Tirola. To je značilo, sjedaj u auto pa punim gasom do Tirola da stigne na start. I stigao je u zadnji čas… ali ipak na vrijeme!

Ante (u sredini) uvijek u društvu mlađih

Još jedna anegdota iz St. Johann-a, gdje sam ja bio gledalac:

U St.Johanuu dolaze veterani na cilj u velikoj grupi. Masovni sprint i nažalost gužva u grupi za pozicije i veliki grupni pad. Ante medu njima. Ante se sav izubijao i mora u bolnicu. Išao sam sa njim da mu pomognem, jer sam znao da će trebati tumača – prevodioca. U čekaoni sam čekao da čujem dijagnozu i šta će biti dalje. Izlazi doktor iz ordinacije i ravno prema meni sa rengenskom slikom i pitanjem : “ Šta je ovo?? Šta da ja radim vidite i sami !“

A na slici…jasno se vidi da je slomljena ključna kost, na dva mijesta, a izmedu šaraf od već jednog prijašnjeg preloma.!!

Rekao sam doktoru: „Ne brinite, to je ključna kost od viječnog bicikliste koji je naučen na takve stvari. Malo ga pokrpajte i neka tjera kući“. Ante je proveo tjedan dana u toj bolnici u Tirolu i onda se uz pomoć Ropreta i Trleta nekako vratio u Osijek. Posjetio sam ga mjesec dana kasnije, a on već na treningu. Ante pravi borac!!

Kao što uvijek kažem: “Ante je kao pravi profesionalac”, iako na žalost nikada nije tu stepenicu dohvatio”.

U posljednjih nekoliko godina, uvijek kada dođem u Osijek i sretnem neke moje stare kolege, ne bicikliste, uvijek mi kažu: ”E vidio sam onog tvog starog kod Batine,(50 km od Osijeka), pa on još uvijek vozi bicikl !” čude se. Ili me pitaju: ”Ne vidim dugo onog tvog kolegu na biciklu; da nije bolestan ili nešta??”

Ante na startu trke u St. Johannu

Malo je autovozača u okolici Osijeka (100 km) koji nije zapazio “onog vječnog biciklistu”, uvijek negdje na cesti. Kad ga posjetim kod kuće, Ante i ja možemo satima pričati samo o biciklizmu. I to o svim generacijama i iz svih krajeva bivše  Juge. Još uvijek je zaljubljen u taj sport, kao da je tek “jučer” počeo…

Ante na treningu po “svojim” Slavonskim cestama 

Ante je još uvijek aktivan nakon 59 godina u biciklizmu!

S obzirom da živim i radim u Austriji, uvijek mu ponesem nešto biciklističkog materijala, a on je sretan i sa jednom trakom za korman (volan). Skroman kao i uvijek, kaže: “Hvala, nemoj me naučiti na poklone”.

Kad dođem u Osijek sa mojim biciklom, uvijek napravimo neki krug po našim starim Slavonskim stazama. Jako je sretan kad sam mu rekao i pokazao ovo naše izmjenjivanje starih slika i njegove fotografije sada na internetu. Mislim da će iz ovoga što sam složio i napisao ovdje, biti nešto zanimljivo za pročitati, o čovjeku kakvog biciklizam uvijek treba.

Jednom si mi ti Zdenko napisao: „Ako mi biciklisti sami ne napišemo nešto o biciklistima – a tko će (drugi) onda pisati o nama!?“

Malo o autoru ovog zapisa, Miroslavu:
Miroslav Kirh je biciklistički amater – veteran, po zanimanju bravar, koji živi u Austriji. U biciklizmu je već od 1972 godine, kada je upoznao Antuna Grbešu, koji ga je uključio u sport. Svoje prve biciklističke korake je naučio uz pomoć Ante Grbeše i sa time je jako ponosan.

Za vrijeme rata, Miroslav je u Slavoniji izgubio obiteljsku kuću, te je preselio u Austriju. Već 1993 je pravio bicikle za Austrijsku reprezentaciju. Družio se sa Krakerom na trkama kroz Austriju, a u sljedećih nekoliko godina je radio u funkciji sportskog direktora, sa ekipom u kojoj je vozio Michael Rasmunsen, “Volksbank ideal ekipa”. Sa tom ekipom, sudjelovao je na trkama “Jadranska Magistrala”, “Kroz Sloveniju”, “Bajern rundfar”.. i drugim velikim etapnim trkama. Sin Hrvoje mu je 1987 godine bio vice prvak Hrvatske na kronometar (iza Rogine), a drugi sin Mario sada vozi puno maratona.

Obitelj Kirh su biciklisticka familija, koja je uvijek na neki način povezana sa biciklizmom. Miroslav ima  svoje web stranice na kojima uglavnom organizira putovanja i odlaske na trke svojim austrijskim kolegama.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

9 komentara to “ANTE GRBEŠA”

  1. Comment by Hajrudin Trle:

    Za Našeg velikog Antu malo je reči da je legenda on je veliki čovjek i trener od kog i danas imamo sreču kada se sretnemo sa njim uvjek nešto pametno čuti i svakako iz biciklizma naučiti ja lično sam njemu i mom rahmetli treneru Nadi veliki dužnik što sam ostao u ovom naj ljepšem sportu živio nam Ante još dugo godina jer nam trebaš još da učimo od tebe.

  2. Comment by zlatko komlosi:

    Imao sam čast voziti se s njime. Upoznao sam ga dok sam trenirao za BK Željezničar u Osijeku.I dan danas se susrećemo najčešće na baranjskim cestama. Drago mi je da je još uvijek ostao onaj stari Ante, entuzijast do daske.

  3. Comment by Igor dacic:

    Legenda i vjecna inspiracija. Ako dozivim toliko bit ce to cudo.

  4. Comment by Davor Suhić:

    Nedavno sam gledao utrku u Vinkovcima. Žao mi je što nisam imao kod sebe moj “pravi foto aparat” pa sam slikao mobitelom. Ali…svejedno slika jasno pokazuje koliko ovaj čovjek ima elana. Kada bih ja barem mogao tako u njegovim godinama.

  5. Comment by Heni:

    Anteja sam upoznao jednom kad smo vozili amaterski giro di Italija. Vozio je za ekipu Marzoratto zajedno sa Lucianom Valčičem a šef ekipe je bio tad Edi Rajkovič…

  6. Comment by Branislav Dragic:

    Antu ja viđam na cesti, još se vozi ali ja znam kako je on vozio,ovo sad je tek toliko da vozi. U njegovim godinama je i to dovoljno, daj nam bože da se mi svi ”matori” vozimo bar kao ON. To je legenda biciklističkog sporta samo što to nitko ne prizna osim nas nekolicine iz Osijeka…

    Zdenko nisam mislio da doslovno nitko ne prizna našeg Antišu, čitao sam i prije ovaj blog što ste pisali nego se nisam najbolje izrazio, malo ga ljudi ne prepozna na cesti na bajsu i on mi je, kad ga vidim na cesti, kao neki rod… pojam iz naših dana koji smo malo mlađi od Ante. Svi vi stariji koji ste se vozili prije nas mlađih, ste nam u jednu ruku uzori veličine, koje eto mi nismo uspjeli doseći, uvijek smo gledali na malo starije kao na divove koji su eto trenutno među nama i nekako ste vi svi bili ”nedostižni nama klincima”, ali eto vi ste nam svi uzori… i Fumić, Frelih, Ropret, Udovič​… nama je čast što smo s vama svima odvezli po koju utrku, niti vi nas znate niti je to bitno, ali mi vas starije pamtimo i cijenimo, kao i našeg Antu.

  7. Comment by Prof.Jurica Grakalić Dr.h.c.:

    Dragi Zdenko,
    pokušati ću i ja reći pokoju riječ. Antu na žalost, kao biciklist, nisam poznavao niti sreo, međutim ono o čemu sam u više navrata ovdje pisao je odnos našeg društva do nadarenih pojedinaca bilo to u sportu u umjetnosti u znanosti. Koliko puta su razni Ante s toliko ljubavi i samoodricanja postizali odlične rezultate, a zanimanja i prepoznavanja njihovih nadarenosti sa strane našeg društva nije bilo. Sami su si plaćali putovanja, sredstva (bicikle, dresove i ostale rekvizite), bez trenera, masera, stručnog štaba, bez rezervnih dijelova koje su sami kupovali, uzimali su dane od godišnjeg odmora ili neplaćeni dopust, e da bi mogli učestvovati na nekom natjecanju. Takvim ljudima se treba diviti i poštovati, jer su ostali vrlo skromni i jednostavni, a zapravo su bili veliki borci, ljudine i sportaši za uzor. Što bi sve postigli da su imali uvjete koje imaju mladi danas iza kojih stoji klub, novac i sve ostalo što prati suvremeni sport.

  8. Comment by Ivica Korman:

    Danas sam se vozio s legendom Antom. Izlazim iz tikveške šume, a Ante vozi “mali krug” iz pravca Luga i skreće prema Kormoranu. Vjetar puše u prsa, pokušavam ga stići, a on se u Kozjaku osvrne ugleda me i nastavi dalje vozeći 25-26 na sat. Kod farme Eblin malo je usporio i sačekao me. “Vidim da se patiš brate, pa pomislih da te malo pričekam”, kaže meni Ante. Na plećima mu 78 godina, a vozi kao da mu je 28. Kaže da je ponovno dobio poziv na svjetsko veteransko prvenstvo u St. Johhann, ali nekako mu se ne ide samom. Njegovih vršnjaka više nema, a on i dalje uporno niže kilometre. “Kao da vozim uzbrdo”, kažem ja Anti žaleći se na vjetar u prsa, a on mi odgovara: “Najbolje je voziti uz vjetar, tu je borba. Svi su mi se čudili kako dobro vozim brdske utrke, a u Slavoniji nema brda. Ali ima vjetra, pa mu to dođe na isto”, kaže Ante, pa svako na svoju stranu uz “pozdrav brate” do slijedeći puta.

  9. Comment by Denis:

    Na sahrani tuga zbog njegove smrti,a meni još tužnije bilo vidjeti koliko malo ljudi je bilo.U “Glasu Slavonije” nekoliko redaka napisano njemu u spomen.Tužno…tužno.R.I.P. gospodine Ante.

Leave a Reply