Danijelova priča
digg del.icio.us TRACK TOP
  Posted April 30th, 2017 by Zdenko  in Biciklizam | 3 komentara

U spomen na Danijela Perokovića

Napisao: Danijel Peroković 

Prvi puta objavljeno 5 Veljače, 2009
 

Neke moje misli i sjećanja na rane dane (prvi kontakti s biciklizmom)! 

img_1856bBilo je to davne 1975 ako se dobro sjećam, jednog ranog proljetnog ponedjeljka, kad je nas “PICOKE”, dečkiće od 13 godina moj prvi trener Špoljarić Drago, odlučio odvesti u veliki grad. Želja nam je bila da konačno uživo vidimo tu famoznu pistu, uz nadu da nam budu i dali da se malo probamo voziti. Sjećam se ko danas dovezli smo se do Zagrebovog stadiona u starom crvenom vatrogasnom kombiju, istovarili bicikle i uz drvene tribine došli do piste na kojoj su nas jako srdačno dočekali funkcionari tadašnjeg B.K.”Metalia Commerce”.

 Sada znam da je tu bio Bogović, Cana, Heda i jedan meni tada jako smiješan i zabavan tip gosp. Jurec. Doduše, sve njegove snage i nastojanja bila su usmjerena na po meni jednog frajera, koji je u punoj biciklističkoj spremi sjedio pod drvenim tribinama i pokušavao ga namoliti da se provoza po pisti (naravno bio je to njegov sin koji ga je totalno ignorirao). Gosp. Jurec samo kaj nije kleknul kraj njega i molil ga da se ide vozit sljedećim riječima: “Pogleč si ove dečece, došli su čak z Đurđevca da se voze i pogledaj si kak im već lepo ide, a ti bitanga jedna tu sediš celo popodne i zajebavaš se, odi Anđelko molim te”.

 A mi Picoki kak ste nam govorili, i da se razmemo nije nam bilo krivo, mi smo se uporno vrteli u krug po pisti, jedan drugom u “ajnšlusu” na metar i “nedaj bože da slučajno proba koji otići na onaj strašno strmi dio jer tu sigurno padate ”. Vrteli se mi tak skoro celi ponedeljak popodne na onim našim kontrašima, sa sportskim nogometaškim gačama i majicama do trena dok nisu došli strašni dečki koji su se sa svojim specijalkama vozili kak vragovi, i čak se vozili po najstrmijim zavojima a da nisu prestajali terat. A kakve su tek dresove imali, dah nam je zastal i mi smo se polako povlekli s piste, na svu sreću jer smo već i “kurjake” dobili med nogama.

 Tek posle sam saznal da je taj strašni trio bio Lisac, Omer i Ožegović. Naravno Anđelko se mrtav hladan zdigel pod tribina, sel na svoju specijalku i skupa s Kecom (tad sam ga prvi put videl, a Lojena mislim da još nije bilo) otišli – pretpostavljam doma.

 To sve skupa je bila uvertira prvenstva, čini mi se Jugoslavije, koje se je održavalo koji mjesec kasnije. Do tada smo dobili i prave vunene biciklističke gače od kluba i strašno smo na gizdavo išli na to prvenstvo, osim kaj smo opet istog vatrogasnog kombija ostavili u Daničićevoj iza benzinske da nam se ne smiju.

 Tu sam prvi put u životu videl tolko biciklistov na hrpi i čega se sjećam bio je Mirko Kraker koji se zagrijaval na valjcima pod zidom stadiona (“mora da je on najbolji, pogledaj samo kakve vene ima na nogama”), sjećam se i Ropreta koji je čini mi se lovio normu za olimpiske igre u Montrealu zajedno s Fumom. Ali definitivno kaj me je ostavilo bez daha, a to je pojava Antonija Pavlića zvali smo ga Amerikanac. Došao je sa zadarskim kombijem unutar stadiona, unutra su ga pripremali ko neku filmsku zvijezdu, na jednom biciklu se zagrijavao na valjcima, a na drugom “specijalnom”zamislite sav izbušen, vozio je pistu, i to su mu posebno bicikl donjeli na pistu. Bio je definitivno zvijezda iako se rezultata baš nešto i ne sjećam. 

s6363

Na slici: Trener Branko Bogović, Pavlić Željko, Danijel Peroković, Majstorović Zlatko, Bogović Vlado i tadašnji predsjednik Biciklističkog Saveza Hrvatske, Vlado Juriša.

 I tako sam u sljedeće dvije godine odvezao jedno osam utrka s najvećim uspjehom na kriteriju u Sl. Požegi, gdje sam dobio pumpu za bicikl s kojom dugi niz godina nisam pumpao jer sam ju tretirao kao nagradu a ne kao praktični uporabni predmet. 

Poslije osmog razreda otišao sam na školovanje u Zagreb, ogroman grad za klipana od 15 godina, koji je smješten u đački dom, bez nadzora roditelja, pod utjecajem starijih fakina iz doma i naravno da je to rezultiralo lošim ocijenama koje su zgrozile moje roditelje.

sc-2323Danijel na postolju kao pobjednik!

 I tada se dogodilo nešto jako zanimljivo. Na pitanje roditelja što bi to bilo što bi me moglo pokrenuti i kako da se trgnem te ispravim ocjene, ko iz topa sam ispalio: “trkači bicikl i odobrenje da počnem trenirati”. Dogovor je sklopljen i ja sam neviđenom marljivošću pristupio ispravljanju ocjena. Zamislite, čak sam se poslužio i jednim svojim lukavstvom, naime otišao sam u domsku ambulantu i simulirao bolest tako da sam ostavljen u stacionaru u kojem sam imao mir za učiti i što je najvažnije pokriven ispričnicom odlazio sam samo na one predmete koje sam spremio, odgovarao i opet se vraćao natrag u stacionar učiti sljedeći predmet.

 prvaci-jugoslavije-83-4000-m Na slici: Prvaci države na pisti (4000 m) Krešo Mironović, Vlado Bogović, Danijel Peroković i Željko Pavlić

Ukratko, za mjesec – dva ispravio sam sve predmete, postao uzorni đak u razredu, pa sam čak maturirao s odličnim i dobio nagradu za najbolji maturski rad. Nema veze, ali bio sam siguran da će roditelji održat riječ, i bome jesu. Na ljeto sam dobio predivnog “VALY” bicikla naranđaste boje, kojeg mi je Bobe nabavio preko svojih veza u Sloveniji.

p1040155

V. Lošinj 2007: Prijatelji na okupu… Danijel je u sredini.

Školske godine 78/79 iz novina sam saznao da B.K.”METALIA COMMERCE” upisuje nove članove te sam se tim putem našao jedan četvrtak u klubu na istom onom stadionu gdje sam pred tolko godina prvi put vidio pistu. Gospoda u klubu su bila veoma jasna: “Zimski treninzi se održavaju te i te dane u domu sportova, te i te dane održavaju se vanjski treninzi na Zagrebovom ili srednješkolskom igralištu, trener vam je Emilio Štimac i oni koji će redovno dolaziti će na proljeće dobiti bicikl od kluba.” Amen bog daj…jasniji nisu mogli biti.

 Doslovno te zime nisam izostao ni s jednog treninga i posljedica je bila da sam dobio na proljeće specijalku, zamislite dobio sam COLNAGA. Doduše jest da je bio malo izgorio u požaru dok su gorile tribine na stadionu ali dok se pofarbalo to niko nije moral znati. Tada sam bio najsretniji fakin u Zagrebu. Počeo sam voziti i prve bodovne trke tako da mi je to sve skupa svakim danom išlo sve bolje, pa tu je bila i stara ekipa zagrebaša: Pavlić,Lojen, Lovrec, Petravić…..jedino sam sve manje viđao legendarnog Anđelka Jureca, šteta, baš je bil zajebant.  kranj-1982-4000-m-dohvatnoNa slici: Danijel na pisti u Kranju – 1982 godine prvenstvo države

Tako je sve počelo. Iako mi je bilo lijepo imao sam i teških trenutaka, ne mogu reći ružnih, već doslovno teških. Jedan od tih je i ovaj događaj koji ću pokušati dočarati iako su sada sasvim druge okolnosti i možda će cijela priča izgledat smiješno.

 Već druga godina mojih treninga u B.K.Zagreb i to je sve počelo dobivati ozbiljnije dimenzije, ponovo su počeli zimski treninzi u domu sportova, ali nesreća je bila u tome da se termin poklapao sa terminom večere u đačkom domu tako da bi odlazio na trening polupraznog trbuha, a vraćao bi se totalno gladan u dom sa zatvorenim restoranom za prehranu.

 Tako je bilo i te večeri 25.12. (naravno Božić u bivšoj Jugi koji se službeno radio). Već mi je na treningu bilo sumnjivo malo uobičajene ekipe i do kraja treninga koji je završio u 22.00 shvatio sam razlog malog broja prisutnih. Na povratku u dom vozio sam se u busu od Mažuranca sve do Sopota, i onako gladan, sam (doslovno sam u busu), gledao sam kroz hladnu božićnu noć sve te osvijetljene prozore iza kojih se osjećala toplina i radost obitelji, doma, a ja odlazim u sobu sa sedam cimera i eventualnom kriškom polusasušenog kruha iz ormara. Tada mi je bilo teško, mislim da sam i plakao, ali ekipa iz kluba mi je bila cilj koji je opravdavao sve muke i nevolje.

101_2764

Pero u V. Lošinju sa sinom Domagojem 2005 godine

Možda je i to jedan od razloga da sam se toliko emotivno vezao za sve vas iz kluba. Na primjer, nikad neću zaboraviti kad sam se jednom vračal s velikog treninga iz Krškog i Kec me pozval k sebi doma, a tamo nas je njegova mama dočekala sa finom kokošjom juhom s knedlima (tada još nisam bio vegetarijanac). I sada pamtim taj okus. Evo, tako sam ja dolutao u B.K.Zagreb, relativno kratko vozio, relativno slabe rezultate postigao (osim prvaka kluba), ali stekao prijatelje do groba, i nikada mi nije bilo žao što nisam otišao u nogomet, košarku, rukomet, karate, već u jedan mali siromašni sport kakav je onda bio biciklizam.

 Pero!

U Zagrebu, Feb 2009.

100_3148Đurđevac 2005: Pero i njegovi prijatelji…

losinj_2005_cycling_group8V. Lošinj 2005: Pero sa svojim društvom na cesti…

losinj_2003_cycling_group3V. Lošinj 2003: Pero, Ivan, Davor, Zdenko.

team7V. Lošinj 2003: Mladen, Krešo, Kec, Ivan, Pero, Zdenko.

road4V. Lošinj 2001: Pero na firungu grupe…

losinj_1999_cycling_group3V. Lošinj 2001: Mladen, Ivan, Pero, Zdenko, Kec.

losinj_1999_cycling_group2V. Lošinj 1999: Mladen, Pero, Zdenko, Ivan, Kec.

100_3161Prijatelji na okupu u Đurđevcu, 2005 godine.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

3 komentara to “Danijelova priča”

  1. Comment by Kelly Brown:

    The article is ver good. Write please more

  2. Comment by Gordon Vaquera:

    Pretty good article. I learned a few things I didn’t know before. I just came across your site; it’s pretty neat. I’m going to have to look at some of your other articles. Will be back for sure…

  3. Comment by Gregory Sterberger:

    This is like my third time coming by your site. Regularly I do not make comments on, but I have to mention that this article really pushed me to do so. Really awesome article! He must have been your very good friend!?

Leave a Reply