KRUH JE ŽIVOT
digg del.icio.us TOP
  Posted December 30th, 2017 by Zdenko  in Purgerska Nostalgija | 2 komentara

Purgerska nostalgija

Sastavio: Zdenko Kahlina

Ni kruh nije što je nekad bio
Kruh – riječ pod kojom mnogi ljudi podrazumijevaju nešto uobičajeno i svakodnevno, za mene ima potpuno drugačije značenje. Bez kruha ne bi bilo života i zbog toga ga trebamo cijeniti više od zlata.

Koliko je kruh dragocjen i važan, vjerojatno najbolje zna mnoštvo gladnih ljudi diljem svijeta. Svi mi, koji ga jedemo nekoliko puta dnevno, nismo dovoljno svjesni toga te nam je jednostavno nezamislivo živjeti bez kruha. Imati kruha za objedom, naša je svakodnevica pa se mnogo žalimo za prepunim stolom ako je danas na njemu ona vrsta kruha koju baš i ne volimo. Volio bih da ljudi zahvaljuju za taj Božji dar, ne samo jedan dan u godini, na Dan kruha, već svaki dan, prije svakog jela. Vjerujem da bi tada bilo više sretnih ljudi na ovome svijetu. Zato, budimo dobri kao kruh, srca velika i otvorena, jer mrvice s našeg stola mogle bi spasiti i usrećiti bar jedan ljudski život. A to je mnogo.

Mnogi ga imaju u izobilju ali ga bacaju ne misleći kako na drugom kraju svijeta netko umire od gladi. Nisu svjesni da bi upravo ta bačena korica kruha spasila nečiji život.

Kruh možemo naći u mnogim oblicima: pogača, bijeli ili kukuruzni, no meni je ipak najdraži onaj koji peče moja mama. U njemu ima nešto posebno, mislim da je u njemu umiješena ljubav i zato mi je drag. Volim promatrati to malo blago dok u pećnici poprima zlatnu boju , ali još mi je draži omamljujući miris koji se zavuče u svaki kutak mojega doma.

Kruh za Zagreb


Mislim da bi baš ovih dana, kad je kruh glavna tema u našem društvu, svi mi trebali razmisliti o njegovoj važnosti i o tome što zapravo svakome od nas znači kruh. Ja sam svoj zaključak donijela – kruh je bogatstvo koje povezuje ljude.
Dan kruha svake godine postaje znakovitiji jer je standard Zagrepčana na žalost sve niži i skromniji – ovako najveći zanatski praznik komentiraju zagrebački pekari kojeg će oni proslaviti kao i svaki drugi dan radno.
 

Friški kruh

Kuruzni kruh

Njihov posao danas je, kažu, znatno olakšan jer umjesto vještih ruku tijesto mijese strojevi no, nešto je u tom procesu moralo biti žrtvovano.
»Priprema se podosta promijenila. Danas se u tijesto dodaju aditivi koji poboljšavaju izgled kruha i peciva pa teško da mogu imati okus kruha kojeg su mijesile ruke i koji je ispečen u zemljanim pećima«, kaže pekar iz pekarnice u Savskoj cesti. 
Iako je njihovo radno mjesto izuzetnog mirisa ono ima i jedan ozbiljan klimatski nedostatak.

Kuruzni kruh

 Danas se u tijesto dodaju aditivi koji poboljšavaju izgled kruha i peciva pa teško da mogu imati okus kruha kojeg su mijesile ruke i koji je ispečen u zemljanim pećima / Pekari na posao dolaze u 2 ujutro, a o uvijetima rada samo sliježu ramenima – kruh se peče na 240 stupnjeva, pa je ljeti nepodnošljivo, a zimi tek malo lakše
»Kruh se peče na 230 do 240 stupnjeva Celzijusa. Zimi je nešto lakše no, u ljetnim je mjesecima u pekarnama neizdrživo vruće«, kaže pekar iz Savske. Među negativne strane ovog zanimanja pekari neće zaboraviti spomenuti radno vrijeme. Dok većina Zagrepčana ne pomišlja na svježi kruh ili pecivo prije sedam sati, a mnogi i znatno kasnije, pekari na posao stižu u dva sata poslije ponoći.
»Prva peciva i kruh iz peći izlaze u 3.30 sati«, kaže pekar iz pekarnice Alfa.

Kruh se peče po noči

 Na upit jedu li Zagrepčani više bijelog ili crnog kruha, kažu kako to prije svega ovisi o lokaciji pekare, tako se primjerice u blizini studentskih domova prodaje više bijelog kruha.
»Na Dolac uglavnom dolaze domaćice i umirovljenici koji zbog zdrave prehrane ili zbog financijskih razloga kupuju crni kruh«, doznajemo od Branikce Čukelj iz prodavaonice Pan-peka na Dolcu.
Na istoj tržnici nalazi se pekara Dinara koja se zasigurno može pohvaliti s najviše vrsta kruha u gradu, čak 150. »Raženi, kukuruzni, pšenični, sa sjemenkama, intergalni, zdravi, trajni … samo recite mi imamo sve«, kaže prodavačica. Iako imaju stalne mušterije koje unaprijed znaju koji će kruh kupiti, vole ih iznenaditi tako da svaki tjedan dobivaju novu vrstu kruha.


Svježi lavaš i hačapuri iz krušne peći na Knežiji
Lavaš, hačapuri i ačma pite sa sirom, pita lobiani s grahom, te mesna pita semsa, tek su dio egzotične ponude delikatesa prve gruzijske pekarnice u Zagrebu i u Hrvatskoj, koja je u Omiškoj ulici otvorena prije nešto više od mjesec dana. Pekarnica “Lavaš” nosi ime po jedinstvenom gruzijskom kruhu koji se, objašnjava vlasnik Revaz Kiknavelidze, stoljećima priprema po tradicionalnoj recepturi bez aditiva, u posebnoj zemljanoj krušnoj peći “tone” na temperaturi višoj od 250 Celzijevih stupnjeva.

Tijesto se lijepi za unutrašnjost peći duboke više od metra, pa za pripremu kruha treba biti iznimno vješt i iskusan jer pekar praktički cijelom gornjom polovicom tijela ulazi u peć.

Domaći kruh iz zemljane krušne peći

-Umijeće pekara mjeri se po tome koliko se dobro kruh drži na zidu peći, a oni vode računa i o tome kakvo je tijesto i koliko se dugo mora peći. Potrebno je barem 10 godina iskustva da bi netko mogao peći lavaš – kaže Gruzijac Revaz Kiknavelidze s kojim je u Hrvatsku došao i Kalistrate Ramishvili, majstor pekar zadužen za pripremanje delicija, ali i prenošenje tajni zanata na hrvatske radnike u pekarnici.

Kiknavelidze je u Hrvatsku došao na nagovor prijatelja prije godinu dana, i to iz Moskve gdje je vodio restoran gruzijske kuhinje. Otvaranje gruzijskog restorana u Zagrebu s vrhunskim vinima iz njegove zemlje bila mu je prvobitna nakana, no napeti politički odnosi između Gruzije i Rusije, kao i činjenica da Hrvatska nema veleposlanstvo u Tbilisiju, zakomplicirali su dolazak gruzijskih kuhara bez kojih je takav posao nemoguć.

Zato se za početak odlučio otvoriti pekarnicu, čiju ponudu namjerava širiti i dalje.

-Zagreb je lijep i miran grad za život i ja ću ovdje sigurno nastaviti ulagati jer je Hrvatska po mnogočemu vrlo slična mojoj rodnoj Gruziji. No, za razliku od Gruzije, ovdje je birokracija velik problem – kaže Kiknavelidze, koji je od hrvatskih riječi najbrže naučio riječ “papirologija”.

Građani koji su posjetili pekarnicu oduševljeni su gruzijskim krušnim specijalitetima, a neki od njih već su postali i redoviti kupci. Jedna od njih je i Hermina Pavić, koja od otvaranja gruzijske pekarnice više uopće ne kupuje u hrvatskim pekarama .

- Kod Gruzijaca kupujem svaki dan i proizvodi mi se jako sviđaju. Najčešće kupujem hačapuri, koji obožava moja kći, ali mi se i kruh lavaš jako sviđa – kaže Hermina Pavić.

Serbus i najte kaj zameriti.

Follow Zdenko’s Corner on Facebook !

Share



Tags:



Imate komentar?
Ako imate svoj komentar ili svoje mišljenje koje želite podijeliti, pošaljite mi email ili ispunite dolje predviđena polja za vaš komentar. Svi komentari će biti prethodno pregledani, ispravljeni da budu korektni, pa će tek onda biti objavljeni.

Pošaljite svoje vlastite opise putovanja sa ili bez bicikla, izvještaj sa neke utrke ili možda članak iz povijesti Zagreba ili biciklizma u Hrvatskoj. Na ovim stranicama već imam više od 400 priča i biti će mi drago objaviti sve vaše priče, koje zadovoljavaju kriterije, po pitanju tema na ovome blogu. Pretraživanje ovih stranica omogučeno je na vrhu glavne stranice bloga sa desne strane. Isto tako na vrhu svake stranice nalazi se opcija za prevođenje ovih stranica na druge jezike.

Pošaljite svoje komentare na email adresu: zdenko@zkahlina.ca

2 komentara to “KRUH JE ŽIVOT”

  1. Comment by Gogo:

    JAKO LIJEPO ,JA JOŠ UVJEK PAMTIM MIRIS BAKINOG KRUHA KOJI SE ŠIRIO DVORIŠTEM HARAMBAŠIĆEVE…

  2. Comment by zinka canjuga:

    ..vidim da je blog prvi put napisan 2011 g. i komentar Goge iz Harambašićeve…baš bi željela znati koji je to Gogo…jer i ja se još uvijek sjećam mirisa friško pečenog kruha moje bake iz dvorišta u Harambašićevoj 5. Davno je to bilo.Subotom baka bi uzela stari zeleni vanjdl i u njemu umjesila kruh koji bi pet puta klofala i dizala prije neg bi ga stavila peći. Bil je to velki kruh i bilo ga je za sve susede…svi su znali da Babika peče kruh….

    A prek tjedna dok bi baka delala prek ceste u Maksimirskoj na Jordanovcu bila je prav starinska pekara .Dugi drveni stol…drvene police na kojima je mirišal friško pečeni kruh, žemlje kifle, salz štangice, makovice,,sve bi se toplilo u ustima i nije bila sam germa kak danas. Nije bilo kojekakvih konzervansa i boja. Brašno se vidjelo svuda na policama, u zraku na pultu koji se brisal drvenom četkom od svinjskih dlaka. Pekari u bjelim ogrtačima i bijelim kapicama ,prodavali su kruh koji se ručno mjesil. A na Silvestro sve je još mirisalo i na pečene odojke jer se znalo na novom letu ne smije se jesti niš pernatog već odojak kaj grabi naprijed..a na Božić purice kaj brige i probleme vraćaju unatrag. Kad bi barem vratili godine nazad vidli bi staru pekaru,a ovak mi djeca ,susedi iz kvarta tužno gledamo kak pekara propada postaje ruševina,.u centru na početku ulice Jordanovac.Tužna slika.Oko nje nove kuće, gimnazija a ona propada i odlazi u zaborav. Sjetim se i tih suseda pekara…bili su uvijek tu za nas.
    Odlazimo polako…nestaju stare vizure našeg Zagreba i svog jutra kad tramvaj stane na stanici Jordanovac,sjetim se pekare, ali ne samo pekare već i zlatarne ,štopaonice čarapa i presvlaćeja gumba,slastičarnice starog dobrog pečenjara kaj su zauzeli ta čerti vugla i naša stara dobra Višnjica i staklana.,vinarija, sve je bilo tu.
    I kak veli pjesma:”jer vrijeme svima sudi dunjo mirisna”

Leave a Reply