ZAŠTO VOLIM ZAGREB

Napisao: Zdenko Kahlina  

Odgovor na pitanje zašto volim Zagreb mora početi od samog početka. U Zagrebu sam se rodio daleke 1951 godine u Novoj cesti, na Trešnjevki. Međutim, ubrzo nakon mog rođenja preselili smo se preko rijeke Save, na Kajzericu. Tamo su moji izgradili malu kućicu, odmah pokraj bake i dede, na njihovom zemljištu. 

Kajzerica
Ja sam rasel na Kajzerici, kod starog velesajma u 7. Podbrežju. Po ljeti smo se kupali u Savi, koja je još u to vrijeme bila čista. U školu smo išli preko željezničkog (zelenog) mosta do Horvaćanske ulice. Sjećam se speedway utrka po staroj šodranoj stazi iza velesajma. Braća Regvart su drmali… Policajci na konjima su nas čuvali, a mi klinci smo im kroz noge bežali unutra – naravne bez karte! 

Posle, kad sam se preselil na Kraljevec, Regvart Branko mi je bil prvi sused (i jos uvijek živi pored moje mame). Moji starci su kupili grunt na Kraljevcu, iznad Britanca, malo prije velike poplave u Zagrebu, tak da smo bili sretni kak nismo stradali.  

U tom mom novom kvartu smo se švercali na ljetnu pozornicu kina“Sloboda“ na Dubravkinom putu. Na košarkaškom igralištu Tuškanac smo “prodavali” cigle onima koji su bili slabiji od nas ili smo ih natrag “kupovali” kad su naišli jači (tam di je bil Salon). 

Kraljevec
Kraljevec je moja ulica. Tam sam odrasel… ali ne do kraja. Do Kraljevca se dojde od Malog placa po Radničkom Dolu i ulicom Zelengaj. Od Placa ima oko 1,700 metara ili otprilike 20 minuta pešice. Može se dojti i busom, koji vozi svakih pola sata a vozni red se ni menjal već više od 40 godina. Kraljevec ima veliki hrast na okretištu busa, i mali dućan sa debelim šefom i dečki koji piju pivo unutra u dučanu poslje nogača kod As-a, i ulaz za osoblje kod Vukušića gdi si mogel “posuditi” pivu poslje 23h i vratit sutra ujutro, i “baba plavuša” (stara susjeda u plavom šlafroku sa plavim ehotonom na kosi) koja nas je špijala kad smo kasno dolazili doma. 

Samo danas nema više gostione “kod Vukušica” a bome nema niti birtije As. Umjesto nje sagradili su luksuzni hotel, u kojemu nema gostiju, jer je skup. Nekadašnje nogometno igralište su pretvorili u parking hotela a svi moji dečki (Zlaja, Čaruga, Demla, Cenko, Tona, Božo, Tunjo, Vladek i ostali) su odselili ili su vumrli. Je, kaj se tu more, došla su neka druga vremena. 

Rokov Perivoj
Na Rokovom perivoju, u ovakve ljetne vruče dane, navečer je uvijek bilo malo svježije i cijeli grad ti svjetli pod nogama, a oko tebe krijesnice i cvrčci, zagrljaj cure i dečka … ma, to je najljepši dio grada! 

Park ispod Štrosmayerovog šetališta i jedna klupica s koje puca prekrasan pogled na Ilicu i zgradu sa satom. Tu smo ja i moja draga ljubovali kad nismo imali gdje. Najljepše su nam bile večeri kad je mjesečina obasjavala drveće i ciklame oko nas.. a onaj miris šume oko nas se ne zaboravlja tak lako! 

Kasnije su došle vožnje plavim tramvajima, pogled na velikog konjanika na Jelačić placu, odlasci u Maksimir s roditeljima, mali vlak Samoborec i veliki vlakovi što su stalno tutnjali štrekom. To najmilije igralište moje i mojih vršnjaka svakodnevno je nosilo negdje u daljinu brojne putničke, brze i međunarodne vlakove i kroz stalnu tutnjavu upijao sam prve osjećaje, odlaske i dolaske. Svi ti šareni vlakovi otvorili su mi i želju za novim, nepoznatim krajevima, usmjerili su me vjerojatno i prema mojoj kasnijoj profesiji koja obiluje putovanjima, pa ponekad i nekom povratku u moj Zagreb istom tom štrekom moga djetinjstva. 

Tucman..
Tko se sjeća plesnjaka u gimnastičkoj dvorani “Kod Tucmana”? Na galerijama se pilo, pušilo a tam je bila i garderoba. Odzgora smo škicali mačke (pi*ke, kak smo ih zvali) i kad bi izabrali “svoju”, onda smo čekali da počnu sentiši, pa smo išli dole da pitamo: « plešeš? ». 

Se seća još ko od vas Vikija Glovackog? Prvog pljeska, Tončija Kljakovića, natapirane Gabike i Marka Novosela? 

Sjećate se Varietea u Ilici,1950-1960, onih godina kada je bio Viki Glovacki director, kada si mogao popiti gemišt sa Markom Novoselom…ali ih je volil prije i između pjevanja, sjećam se Nele Eržišnik…Ivo Robića, Dušan Dančua, Tereze Kosovije kao i mnogih drugih. 

Diskači.. 

Pa onda je došla era diskača. Ja često velim da sam ja disko generacija. Dosta sam visil u Lapidariju, klubu u Gundulićevoj, Big Ben u Bogovićevoj (dim od cigareta se mogel s nožem rezati), plesnjaka na Trgaču, svirali su Koralji, koncerti „The Mladi“ na Tuškancu i u „Centru“ (Studenski Centar u Savskoj) sa Vox pojačalima i zvučnicima. Na Tuškancu su više puštali Credence Clearwater Revival i Mango Jerry. Lapidarij: tak me puno uspomena veže na Lapidarij… kak se tam čagalo na žtem..  

Moja klapa su bili dečki iz raznih dijelova grada: braća blizanci (Trešnjevka), Vako (Maksimir) i Perica (Šalata). Cure su tam bile tak mlade i zgodne !!!